Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 20 Gž-711/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Dujmović, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. A. iz O., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. D. M. i J. O., protiv tuženice R. A. d.d. Z., OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima iz O. D. G. & G. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-976/2021-16 od 16. svibnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice R. A. d.d. Z. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-976/2021-16 od 16. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom odlučeno je:

«I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br.: 528-50-2768820 sklopljenog dana 14. travnja 2005.g. između tužitelja E. A. iz O., OIB … kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d. iz Z., OIB … kao kreditora koja glasi: „3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

II. Nalaže se tuženiku R. A. d.d. iz Z., OIB … da tužitelju E. A. iz O., OIB … isplati iznos od 2.992,17 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po godišnjoj kamatnoj stopi od 15% za razdoblje od 18. travnja 2005.g. do 31. prosinca 2007.g., za razdoblje od 01. siječnja 2008.g. do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. pa do isplate po

stopi

koja

se

određuje

za

svako polugodište prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za uvećanjem razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana, te parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.162,50 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena od 16. svibnja 2022. godine do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača u konkretnom slučaju te da se ta presuda ima primijeniti na predmetni postupak bezuvjetno, bez provođenja odgovarajućeg dokaznog postupka. S obzirom na pravila o teretu dokazivanja tužitelj je sukladno odredbi čl. 221. Zakona o parničnom postupku trebao dokazati da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju ugovora o kreditu koji su pobijani u tom postupku. Pobijana presuda donesena je bez da je sud utvrdio visinu i osnovu zahtjeva jer je tuženica u odgovoru na tužbu osporila i osnovu i visinu pa nije bilo nikakvog temelja da prvostupanjski sud paušalno uzme za visinu tražbine iznos naveden u tužbi. Člankom 3. Ugovora o kreditu jasno i precizno je navedeno da naknada iznosi 3.30 % od iznosa kredita i da se ista naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Ugovor o kreditu zaključen je 2005. i tada nije bio na snazi niti jedan propis koji bi obvezao kreditora da dodatno obrazlaže naknadu za korištenje kredita, već je ta obveza nastala tek stupanjem na snagu izmjena i dopuna

Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 25. rujna 2015. Tužitelj ne pokušava obrazložiti na što se odnosi navodna neravnoteža pa se radi o paušalnim navodima, a sud prvog stupnja nije obrazložio na kojoj činjenici ili dokazu je utemeljio stav da je tužitelj u pogledu Ugovora o kreditu nastupao u svojstvu potrošača, a teret dokaza je u tom smislu upravo na tužitelju. Prvostupanjski sud pogrešno tumači i odredbe o zastari predmetnog potraživanja. Naime, treba imati u vidu odredbu čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a prvostupanjski sud je propustio utvrditi zastaru zakonske zatezne kamate jer je zastara iste određena u roku od tri godine od dospijeća. Velik dio tužbenog zahtjeva u pogledu kamate, pa čak i glavnice, bio je u zastari već u trenutku kada je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu. Nema mjesta određivanju zakonske zatezne kamate na utuženo potraživanje jer tužitelj nije dokazao da je tuženica povrijedila bilo kakav propis koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženica u žalbi ukazuje da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 221. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine, broj 80/22) jer da tužitelj nije u konkretnom slučaju dokazao da je sadržaj Ugovora o kreditu istovjetan sadržaju pravnih poslova koji su bili predmet postupka pod poslovnim brojem Pž-7129/2013.

5.1. Suprotno takvim navodima tuženice ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio gore navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka time što nije priklopio predmet Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 jer je nedvojbeno kako je navedeni kolektivni spor primjenjiv u konkretnom slučaju, a iz razloga koji će biti izneseni u daljnjem dijelu obrazloženja ove drugostupanjske odluke, pa stoga nije pravno odlučno da li su sadržaji pravnih poslova potpuno istovjetni, a ovo tim više što je u tom kolektivnom sporu na pasivnoj strani bilo više bankarskih institucija koje su sa svojim klijentima sklapale tipske ugovore, kao što je to činila i tuženica.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-2768820 sklopljenog 14. travnja 2005. između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženici plati naknadu za odobrenje kredita, sadržanu u čl. 3. Ugovora te da se naloži tuženici na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplati tužitelju iznos od 2.992,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji je neosnovano stekla temeljem nepoštene ništetne odredbe navedenog Ugovora o kreditu.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, prethodno utvrdivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare, utvrdio kako je tuženica 17. travnja 2005. naplatila od tužitelja naknadu za odobrenje kredita u utuženom iznosu temeljem odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, da prilikom zaključenja istoga nije dovoljno vodila računa o tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani te je povrijedila načelo savjesnosti i poštenja te načelo jednake vrijednosti i činidaba u smislu čl. 4. i čl. 7. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje ZOO), slijedom čega je navedena ugovorna odredba kojom se tužitelj, kao korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita 3,30 % jednokratno nepoštena i posljedično ništetna te protivna odredbama čl. 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03 – dalje ZZP/03) i odredbama čl. 322., čl. 323 i čl. 324. ZOO.

9. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je odredio ništetnim dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao kreditoru platiti naknadu za odobrenje kredita: 3,30% jednokratno od iznosa odobrenog kredita te kada je naloženo tuženici isplatiti tužitelju stečeno bez osnove na temelju takve ništetne odredbe.

10. Iz stanja spisa proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita, a što tuženica tijekom postupka nije ni osporavala.

10.1. U tom pravcu je sud prvog stupnja pravilno analizirao iskaz tužitelja saslušanog kao stranke, na temelju kojega je utvrdio i kako je tužitelj prihvatio i poštivao navedenu ugovornu odredbu, koja je bila unaprijed sročena i priređena od strane banke, kao i da je Ugovor o kreditu prvi put vidio kod javnog bilježnika.

10.2. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju vozila, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

11. Prema odredbi čl. 86. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

12. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati ulazne naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni.

12.1. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

13. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ulaznih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženica bila ovlaštena od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i sporne ulazne naknade.

14. Kako je tijekom postupka utvrđeno da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane prednice tuženice i tužitelj nije mogao unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknada iz točke 3. Ugovora, koja se odnosi na naknadu za vođenje računa za otplatu kredita, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Naime,

sporna ugovorena naknada je očito uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, osobito što je tuženica nakon isplate kredita umanjenog za iznos predmetne naknade obračunavala tužitelju ugovorne kamate na cijeli iznos odobrenog kredita, pa se takva sporna odredbe Ugovora ukazuje nepoštenom prema tužitelju, kao korisniku kreditu i podređenoj ugovornoj strani u odnosu na tuženicu.

15. Također se napominje i to kako se pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod toč. 8) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, po mišljenju ovog suda može analogno primijeniti i na ulazne ugovorne naknade koje su predmet ovog spora.

16. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.992,17 kn, čija visina proizlazi iz potvrde od 22. srpnja 2021. (l.s. 4) te je pozivom na odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, pravilno usvojen i ovaj dio tužbenog zahtjeva sa pripadajućim zateznim kamatama, koji je tuženica kao nesavjesni stjecatelj dužna platiti. Naime, utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pri tome prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare istaknut po tuženici, a koji se neosnovano ponavlja i u žalbi, jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane prvostupanjske presude tužbeni zahtjev tužitelja nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 17. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Sanja Dujmović