Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-15/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić kao predsjednice vijeća, Đorđa Benussi kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Josite Begović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: B. B. A., R. A., K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u O. d. V. i P. d.o.o., R., protiv tuženika: 1. J. V. iz Z., OIB: … i 2. Ž. V. iz Z., OIB: …, oboje zastupani po punomoćnici R. Ž., odvjetnici u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi 1. i 2. tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6032/17-54 od 21. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 17. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I Žalba 1.i 2. tuženika se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-6032/17-54 od 21. srpnja 2022. (točka I i II izreke).

II Odbija se zahtjev 1. i 2. tuženika da im tužitelj naknadi troškove žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom odlukom odlučeno je:

" I. Nalaže se 1. i 2. tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos 281.673,75 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2015. do isplate, po kamatnoj stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se 1. i 2. tuženicima solidarno naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 129.707,50 kn, u roku 15 dana."

2. Protiv te odluke 1. i 2. tuženici izjavili su dopuštenu i pravodobnu žalbu i to iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1.-3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u daljnjem tekstu: ZPP) te traže da se žalba prihvati te "postupi sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku" . Zatražen je i trošak žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu po kreditu a u vezi Ugovora o kreditu kojeg je tužitelj sklopio s društvom V.-P. d.o.o. Z. na iznos od 500.000 EUR, koji je Ugovor otkazan s tim da je tužbeni zahtjev upravljen prema jamcima platcima kao solidarnim dužnicima a sve temeljem izjava o jamstvu.

6. Prvostupanjski sud je na temelju raspravne građe (provedenih dokaza naznačenih u točki 5 obrazloženja pobijane odluke) utvrdio:

- da je Ugovorom o jednokratnom gotovinskom kreditu od 17. srpnja 2008. utvrđeno da je tužitelj kao kreditor i V.-P. d.o.o. Z. kako korisnik kredita sklopili 3. rujna 2008. predmetni ugovor broj … u kojem je iznos kredita 500.000 EUR, rok otplate 178 jednakih paušalnih obroka, s dospijećem prvog obroka 1. listopada 2008., promjenljiva kamatna stopa redovnih kamata koja je na dan sklapanja Ugovor iznosila 8% godišnje za EUR, a za razdoblje do 31. prosinca 2008. s tim da se kamatna stopa određuje prema šestomjesečnom Euribor-u, a formira kao 2 postotna boda iznad šestomjesečnog Euribor-a, u zaokruženo na najbližu punu osminu postotka s tim da se prilagodba kamata vrši 30. lipnja i 31. prosinca svake godine i vrijedi za predstojeće polugodište a za usklađivanje se uzima posljednji obavljeni šestomjesečni Euribor s Reuterove stranice Euribor-a te da se obračun kamata obavlja tromjesečno unatrag a prema stvarno proteklim danima na bazi godine od 360 dana te da u slučaju neplaćanja samo jednog obroka nastupa gubitak termina,

- da iz žalbe protiv rješenja o ovrsi prvostupanjskog suda broj Ovr-139/13 od 21. siječnja 2013. je J. V. (prvotuženica) a kao direktorica V.-P. d.o.o. Z. navela da se ne osporava njihovo dugovanje prema B. B., K. (dakle tužitelj u ovom postupku) i to prema kreditu broj … od 3. rujna 2008.,

- da je vjerovnik-ovdje tužitelj prijavio predmetnu tražbinu u vezi navedenog kredita u stečajnom postupku nad V.-P. d.o.o. Z. te da je u cijelosti priznata prijavljena tražbina u iznosu od 3.988.082,76 kuna,

- da iz ovjerovljenog prijevoda s njemačkog jezika Izjava o jamstvu J. V. i Ž. V. (dakle tuženika ad 1. i 2. ) od 3. rujna 2008. proizlazi da su kao osiguranje za određene troškove i prava banke u svezi glavne i sporedne obveze iz kredita odobrenog ispravama od 17. srpnja 2008., uključujući sve kamate i sporedne troškove koji će nastati u budućnosti 1. i 2. tuženici preuzeli odgovornost kao jamci platci sukladno članku 1357. Općeg građanskog zakona do iznosa 500.000 EUR uvećano za kamate i dodatne troškove,

- da su 1. i 2. tuženici bili suvlasnici svaki za ½ dijela trgovačkog društva V.-P. d.o.o. Z.,

- da 1. i 2. tuženici ne poriču da s na izjavama o jamstvu nalaze njihovi potpisi,

- da iz vještačkog nalaza i mišljenja financijskog vještaka Z. R. proizlazi da je na zadnji dan evidentirane uplate po predmetnom kreditu dug iznosi 281.673,75 EUR, da se taj dugo odnosi na glavnicu te da na nepodmireni glavni dug (glavnicu kredita) se dalje obračunava zatezna kamata i to počev od 10. prosinca 2015 pa do isplate.

7. Imajući u vidu ta utvrđenja te da s obzirom da 1. i 2. tuženici nisu ističući bitnu zabludu glede mana volje a prilikom davanja izjava o jamstvu nisu istakli zahtjev za poništenje spornih isprava o jamstvu, a kako prvostupanjski sud nije našao ni da bi predmetne izjave o jamstvu bile ništetne, a kako ni sami 1. i 2. tuženici posebno ne upiru u čemu bi se ogledala ništetnost ovih izjava osim bitne zablude a koji je razlog pobojnosti, a kako iznos duga po predmetnom ugovoru je nesporan (stranke ne dovode u pitanje vještački nalaz i mišljenje vještaka) to pozivom na odredbe članka 111. i članka 112. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u daljnjem tekstu: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji je preciziran podneskom od 29. ožujka 2022. (l.s.233).

8. To sve pokušava dovesti u pitanje žalba 1. i 2. tuženika.

9. Kako je već rečeno 1. i 2. tuženici pobijaju odluku i zbog bitnih povreda parničnog postupka koje povrede se ne konkretiziranu pa ispitujući pobijanu odluku po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi neku od povreda postupka navedenih u tom članku.

10. Pobijanu odluku 1. i 2. tuženici pobijaju i zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, no ni u tom dijelu žalba nije konkretizirana odnosno nije jasno zbog čega relevantno činjenično stanje nije utvrđeno, s tim da je za navesti da 1. i 2. tuženici i nisu predlagali dokaze odnosno izričito su stranke na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga.

11. Dalje, žalba gotovo u cijelosti dovodi u pitanje primjenu materijalnog prava u predmetnom sporu s tim da ističu da su od početka ovog postupka u cijelosti osporavali valjanost kako ugovora o kreditu tako i izjave o jamstvu. Pri tome je za istaknuti da žalba ustraje u tome da 1. i 2. tuženici nisu znali da bi u vezi predmetnog ugovora o kreditu bili jamci platci a sve s obzirom da je kako predmetni ugovor o kreditu tako i izjava o jamstvu bile sačinjene na njemačkom jeziku koji jezik oni ne poznaju, tako da su bili u zabludi i neznanju o činjenicama glede pravnog posla. No, bez obzira što su to 1. i 2. tuženici od početka ovog postupka navodili (da su bili u bitnoj zabludi) za istaknuti je da izjave o jamstvu nisu poništene odnosno nije o tome donesena konstitutivna odluka suda, pa stoga izjave o jamstvu koju su 1. i 2. tuženici dali obvezuje iste kao jamce platce u smislu odredbe članka 111. stavak 3. ZOO-a. A ton dalje znači da se o prigovoru postojanja bitne zablude može raspravljati samo na osnovu istaknutog konstitutivnog tužbenog zahtjeva na poništenje (pobijanje) izjave o jamstvu, a kojeg u konkretnom slučaju nema. Dakle, postojanje zablude pa i bitne osnov je za poništenje ugovora i ne uzrokuje ništetnost ugovora tako da konkretno izjava o jamstvu proizvodi pravni učinak i obvezuje stranke sve dok se konstitutivnom odlukom suda ne ponište. Iako je nebitno s obzirom na prije navedeno ipak treba istaknuti da je za bitnost zablude odlučna činjenica da stranka koje se poziva na zabludu ne bi inače sklopila ugovor odnosnog sadržaja te da prigovori 1. i 2. tuženika da prije potpisivanja izjave o jamstvu isti nisu pročitali jer ne poznaju njemački jezik svakako ide na štetu samih 1. i 2. tuženika jer upućuje na to da isti nisu postupali s pozornošću koja se u pravnom prometu zahtjeva.

12. S obzirom da su se 1. i 2. tuženici pozivali i na ništetnost kako ugovora o kreditu tako i izjave o jamstvu i ovaj sud kao drugostupanjski sud ne nalazi da bi isti bili ništetni, a to iz razloga jer isti nisu protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva (članak 322. ZOO), dakle predmetni ugovor o kreditu kojeg je sklopilo V.-P. d.o.o. Z. nije protivan prisilnim propisima a sklopljen je u propisanom obliku koji se zahtjeva za ovu vrstu pravnog posla (članak 1022. ZOO). Dakako, ovo sve s obzirom da žalba smatra da prilikom sklapanja kako ugovora o kreditu tako i izjava o jamstvu nije zadovoljena forma (oblik) tih pravnih poslova.

12.1. U žalbi i to sada po prvi put se navodi da bi pobojnost pravnog posla zbog bitne zablude, dakle mane volja moglo tumačiti i kao nesporazum koji također je jedan od razloga koji za posljedicu ima ništetnost. No, ni taj navod ne stoji jer je već rečeno da posljedica bitne zablude dovodi do pobojnosti o kojoj se raspravlja samo na osnovi istaknutog konstitutivnog zahtjeva a kojeg nema u konkretnom slučaju, a nesporazum (članak 282. ZOO) je kada stranke vjeruju da su suglasne a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovorne ne nastaje. Dakako kada se radi o nesporazumu, a što nije u konkretnom slučaju za navesti je da nesporazum nema za posljedicu ništetnost ugovora već da ugovor nije nastao.

13. I na kraju a glede poziva žalbe na odredbu članka 114. ZOO odnosno da je tužitelj bio dužan o prijavi svoje tražbine u stečaju obavijestiti 1. i 2. tuženika pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su 1. i 2. tuženici kao platci jamci a ujedno kao osnivači i suvlasnici V.-P. d.o.o. Z. itekako znali da je tužitelj svoju tražbinu prijavio u stečajnom postupku nad V.-P. d.o.o. Z..

14. Žalbom se pobija i odluka o troškovima, no u tom dijelu žalba nije konkretizirana a odluka o troškovima je pravilna i zakonita i jasno obrazložena. Kako žalba navodi da je tijekom postupka podnijela prijedlog za oslobađanje od plaćanja sudskih pristojbi te da o tome nije odlučeno za istaknuti je da je o tome nadležan odlučivati Ured državne uprave u županiji u smislučlanka16. i 17. Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći ("Narodne novine", broj: 143/13 i 98/19) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014.

15. Zatraženi su troškovi žalbe no 1. i 2.tuženici nisu uspjeli ni u žalbenom postupku tako da je taj zahtjev odbijen kao neosnovan a temeljem članka 166. stavak 1. ZPP u vezi sa člankom 154. ZPP-a te je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

16. Zbog prije navedenih razloga odlučeno je kao u izreci pod točkom I temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Dubrovnik, 17. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić