REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-2060/2016-62

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice G. O., O.: …, S.,

S., zastupane po punomoćniku I. J., odvjetniku u O. društvu

J. i partneri d.o.o. u S., protiv tuženika A. O.,

O.: …, S., S., zastupanog po punomoćnici I. I.

R., odvjetnici u S., radi isplate, nakon provedene glavne i

javne rasprave zaključene dana 5.travnja 2023. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice I. R., odvjetnika u O. J. i partneri d.o.o. i punomoćnice

tuženika I. I.. R., odvjetnice u S., na ročištu za objavu i uručenje presude dana 16.svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljici iznos od 8.162,45 EUR / 61.500,00 kuna, sa zateznom kamatom koja teče na iznos od:

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.11.2013.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.12.2013.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.01.2014.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.02.2014.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.03.2014.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.04.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.05.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.06.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.07.2014.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.08.2014.g.

- 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.09.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.10.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.11.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.12.2014.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.01.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.02.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.03.2015.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.04.2015.g. − 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.05.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.06.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.07.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.08.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.09.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.10.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.11.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.12.2015.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.01.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.02.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.03.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.04.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.05.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.06.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.07.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.08.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.09.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.10.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.11.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.12.2016.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.01.2017.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.02.2017.g.

− 199,08 EUR / 1.500,00 kuna od 01.03.2017.g.

sve do isplate, za razdoblje od 1. studenog 2013. g. do 31. srpnja 2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015.g. do 31. prosinca 2022.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.298,35 EUR/32.385,92 HRK uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke odnosno od 16.svibnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 21.travnja 2016. navodi se da su tužiteljica i tuženik suvlasnici posebnog dijela nekretnine, u naravi 8.etaža, trosobni stan na III. katu, označen br. 57, orijentacije sjever -jug, površine 80,37 m2, a koji je položen u zgradi sagrađenoj na čest.zgr. 5403/5, Z.U. 16811, K.O. S., anagrafske oznake S., koji je posebni dio nekretnine neodvojivo

povezan sa suvlasničkim dijelom nekretnine kao cjeline sukladno čl. 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za po 1/2 dijela svaki. Predmetnu nekretninu isključivo koristi tuženik, koji je promijenio bravu na vratima predmetnog stana, te na takav način tužiteljicu u potpunosti isključio iz posjeda. Radi navedenog tužiteljica je ustala tužbom protiv tuženika radi uvođenja u suposjed predmetne nekretnine koji postupak se vodio pod poslovnim brojem P.-1243/13. Tužiteljica se poziva na odredbe čl. 42. st.1. i čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Dakle, obveza je nesavjesnog posjednika da vlasniku plati naknadu za korištenje njegove stvari i to u visini najamnine koju bi realno mogao ostvariti da mu nije bio oduzet posjed. Kako tuženik kao nepošteni posjednik koristi predmetnu nekretninu i u dijelu koji pripada tužiteljici dužan je platiti naknadu u visini tržišne vrijednosti predmetne nekretnine. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 52.500,00 kn (sada 6.967,95 EUR), koji iznos se sastoji od mjesečnih iznosa od po 1.750,00 kn (sada 232,26 EUR) od listopada 2013. do ožujka 2016., zajedno sa pripadajućom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče od 1-og u mjesecu za prethodni mjesec, kao i da joj naknadi troškove ovog postupka.

1.1. Nakon što se tuženik upustio u raspravljanje, tužiteljica je podneskom od 19. studenog 2018. uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu ukupnog iznosa od 61.500,00 kn (sada 8.162,45 EUR), koji iznos se sastoji od mjesečnih iznosa od po 1.500,00 kn (sada 199,08 EUR) od listopada 2013. do veljače 2017., kojem povećanju tužbenog zahtjeva se tuženik usprotivio, ali je nastavio raspravljati po istom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio tužbu i navode iz tužbe, ističući da tužiteljica i tuženik nisu suvlasnici za 1/2 dijela predmetne nekretnine iako su to bili, ali su dogovorno prodali predmetnu nekretninu temeljem Ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 8. svibnja 2017. Tuženik osporava da predmetnu nekretninu koristi isključivo tuženik, da je izmijenio bravu na vratima predmetnog stana i na taj način isključio tužiteljicu iz posjeda. Nadalje, navodi da je sa svojom obitelji koristio predmetni stan od siječnja 2014. a ne od studenog 2013. kako to tužiteljica tvrdi, nikada nije promijenio bravu na vratima stana, pa nije ni tužiteljicu isključio iz suposjeda jer je ona imala ključeve. Tuženik navodi da je točno da se vodi postupak posl. broj P.-1243/13 koji je pokrenula tužiteljica protiv tuženika radi uvođenja u suposjed predmetne nekretnine, te je tužiteljica u tom postupku uspjela,

time da o reviziji tuženika u tom postupku još uvijek nije odlučeno. Nadalje, navodi da su se između tužiteljice i tuženika vodili pregovori u vezi iznajmljivanja predmetnog stana, fizičke diobe, zamjene, prodaje predmetnog stana, na što tužiteljica nije pristajala, osim što je dala izjavu da pristaje da se stan iznajmi, što je vidljivo iz izjave od 8. ožujka 2017., s tim da za cijeli utuženi period tužiteljica nije htjela tuženiku dati pristanak da se stan iznajmi kao i prije utuženog perioda. To što tužiteljica nakon useljenja tuženika i njegove supruge u predmetni stan isti nije htjela koristiti i suposjedovati, ne može se pripisati krivnji, nepoštenju i nesavjesnosti tuženika, već isključivo volji same tužiteljice. Tuženik podredno osporava i visinu tužbenog zahtjeva iz razloga što tužiteljica potražuje cjelokupan iznos koji bi se mogao ostvariti iznajmljivanjem predmetnog stana, a što nije osnovano iz razloga što su tužiteljica i tuženik bili suvlasnici svaki za 1/2 dijela predmetnog stana. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Izvatka iz zemljišne knjige Z.U. 16811, K.O. S. od 19. travnja 2016., U. o kupoprodaji sklopljenog 8.

svibnja 2017. između tužiteljice i tuženika kao prodavatelja s jedne strane i A.

Ž. kao kupca s druge strane, pregledom I. iz zemljišne knjige za

suvlasnički udio redni broj 8, Z.U. 16811, K.O. S. od 2. kolovoza 2018., T.

predmetnog stana izrađenog od strane arhitekta B. F., I. tužiteljice

od 8. ožujka 2017., P. P. suda u S. posl. broj 1J-1767/13 od 13.

studenog 2013. i posl. broj P. 13 J-3367/13 od 25. ožujka 2014., presude V. prekršajnog suda R. posl. broj J.-418/2014 od 11. rujna 2014., Zapisnika sastavljenog u predmetnom stanu 10. ožujka 2017., Ugovora o najmu stana sa slobodno ugovorenom najamninom sklopljenom 1. ožujka 2017. između tužiteljice i tuženika kao najmodavaca i B. S. kao najmoprimca, pregledom spisa

ovog suda poslovni broj P.-1243/2013 i posl. broj R.-379/14, dopisa P.

uprave, P. ureda S., I. S., K.: …, U.:

… od 18. travnja 2019., saslušanjem svjedoka A. K.,

E. D., M. K., M. G., M. O. i M. B., te

saslušanjem tužiteljice i tuženika.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kao suvlasnice za 1/2 dijela stana u S., da joj tuženik-također suvlasnik tog

stana za 1/2 dijela, isplati iznos od 8.162,45 EUR/61.500,00 kn na ime naknade za bespravnu upotrebu njene stvari u razdoblju od listopada 2013. do veljače 2017., koji je tuženik koristio u cijelosti.

5.1. Naime, odredba članka 1120. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, nadalje: ZOO) sadrži opće pravilo o naknadi za upotrebu tuđe stvari, kojim je određeno da vlasnik stvari može zahtijevati, neovisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, korist koju je imao korisnik od upotrebe stvari.

5.2. U konkretnom slučaju radi se o uporabi tuđe stvari koja je u utuženom razdoblju bila u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta). Ako je određena stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet, radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari, tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a prema kojoj je osoba koja je upotrijebila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist od upotrebe te stvari, bez obzira na svoje poštenje, odnosno nepoštenje. Izraženi pravni stav u skladu je s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H. 26.

listopada 2009. ( S.-I.-188/09-7). Dakle, kako je ovdje stvar (stan) očuvanog identiteta odnosno nepromijenjenog oblika, proizlazi da se na odnose između parničnih stranaka imaju primijeniti odredbe čl. 164. i 165. ZV-a.

5.3. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda R. H.

(2/21) održane 1. ožujka 2021. donesen je zaključak koji glasi: „U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“ „U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

5.4. Prema odredbi članka 164. stavak 1. ZV-a pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pri tome oštećeno ili uništeno.

5.5. Odredbom članka 165. stavak 1. ZV-a, propisano je da nepošteni posjednik tuđe stvari mora predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok je stavkom 6. istog članka propisano da od časa kada je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenog posjednika, isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvari neprimjerenom onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada. Stavkom 2. citiranog članka je propisano da vlasnikovo od traženja naknade iz stavka 1. ovog članka zastarijeva u roku od tri godine od dana kada mu je stvar predana.

5.6. Nadalje, prema odredbi članka 18. stavak 3. ZV-a posjed je pošten ako posjednik kada ga je stekao nije znao ni s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, dok prema stavku 4. istog članka ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu.

5.7. Iz navedenih pravnih shvaćanja proizlazi da je u ovom postupku za odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva potrebno utvrditi je li i kada tužiteljica izrazila volju za posjedovanjem predmetnoga stana, te kvalitetu tuženikova posjeda stana kroz cjelokupno utuženo razdoblje.

6. Pregledom pisane dokumentacije u spisu nedvojbeno je utvrđeno sljedeće:

- da su tužiteljica i tuženik u utuženom razdoblju bili suvlasnici nekretnine- stana u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 5403/5 K.O.S., anagrafske oznake …, u kojoj je 8. suvlasnički dio povezan s neodređenim omjerom etažno vlasništvo E-8, koji u naravi predstavlja trosobni stan na III. katu, označen br. 57, orijentacije sjever-jug, površine 80,37 m2 (nadalje: predmetni stan), sve prema izvatku iz zemljišne knjige od 19. travnja 2016., a što između stranaka nije niti sporno,

- da su tužiteljica i tuženik kao prodavatelji dana 8.svibnja 2017. sklopili Ugovor o kupoprodaji s kupcem A. Ž., predmet kojeg je predmetni stan (½ dijela tužiteljice i ½ dijela tuženika) u zgradi sagrađenoj na čest. zgr. 5403/5 K.O.S., anagrafske oznake uz kupoprodajnu cijenu od

133.000,00 EUR-a, s tim da je iznos od 13.000,00 EUR-a kupac na dan potpisivanja ugovora isplatio prodavateljima na jednake dijelove na ime kapare, dok se kupac preostali iznos kupoprodajne cijene od 120.000,00 EUR-a obvezao isplatiti prodavateljima na njihove račune u iznosu od po 60.000,00 EUR-a, a prodavatelji da će kupcu izdati tabularnu ispravu za upis prava vlasništva i ispravu podobnu za upis hipoteke na nekretnini koja je predmet tog ugovora,

-da je predmetni stan nakon prodaje uknjižen kao vlasništvo kupca A. Ž. za cijelo, prema izvatku iz zemljišne knjige od 2. kolovoza 2018.,

-da se tužiteljica izjavom od 8. ožujka 2017. kao suvlasnica predmetnog stana suglasila s prodajom navedene nekretnine po početnoj cijeni od 140.000,00 EUR-a, a najnižoj od 120.000,00 EUR-a, od čega tužiteljici ima pripasti pola kupoprodajne cijene, kao i davanjem nekretnine u najam do prodaje, uz obvezu da neće ometati korištenje navedenog stana osobama koje budu boravile u istom temeljem ugovora o najmu,

-da su tužiteljica i tuženik kao najmodavci dana 1.ožujka 2017. sklopili ugovor o najmu predmetnog stana sa slobodno ugovorenom najamninom s B. S. kao najmoprimcem, uz mjesečnu najamninu u iznosu od 350,00 EUR-

a do 15-og u mjesecu, uz obvezu najmoprimca da iznos od po 175,00 EUR-a uplati najmodavcima na tekući račun, da režijske troškove snosi najmoprimac, dok najmodavci svaki na jednake dijelove snose trošak zajedničke pričuve zgrade u iznosu od po 60,00 kn (sada 7,96 EUR),

-da je u predmetnom stanu sastavljen zapisnik 10. ožujka 2017. u prisutnosti M. O., A. J. kao punomoćnice A. O., ovdje tuženika,

tužiteljice G. O. i J. M. kao zamjenice punomoćnika

tužiteljice G. O., kojom prigodom je A. J. uručila tužiteljici

G. O. jedan primjerak ključeva predmetnog stana, a što su svi prisutni potvrdili svojim potpisom zapisnika, uz napomenu da je tužiteljica G. O. izvršila pregled i fotografiranje predmetnog stana u kojem je u trenutku sastavljanja zapisnika stanovao podstanar,

-da je tuženik ovom sudu dana 23.lipnja 2014. kao predlagatelj podnio prijedlog radi razvrgnuća suvlasničke zajednice u pogledu trosobnog stana u S.,

anagrafske oznake, koji se nalazi na trećem katu zgrade

sagrađene na čest. zgr. 5403/5, K.O. S., protiv tužiteljice kao predloženice, pod posl.br. R.-379/14, koji postupak je pravomoćno okončan na način da je predlagatelj povukao svoj prijedlog.

- da se između tužiteljice i tuženika pred ovim sudom vodio parnični postupak pod posl. broj P.-1243/2013 povodom tužbe tužiteljice G. O., protiv

tuženika A. O., radi predaje u suposjed stana u S., anagrafske oznake , koji se nalazi na trećem katu zgrade upisane kao čest. zgr. 5403/2, K.O. S., u kojem je presudom posl. broj P.-1243/2013 od 1. prosinca 2016. odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, te je naloženo istoj da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka; odlučujući o žalbi tužiteljice protiv drugostupanjske presude, Ž. sud u Š. presudom poslovni broj G.-

171/2017 od 6. studenog 2017. prihvatio je žalbu tužiteljice i preinačio presudu posl. broj P.-1243/13 na način da je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev prema kojem je tuženik dužan u roku od 15 dana predati tužiteljici u suposjed stan u S.,

koji odgovara njenom suvlasničkom dijelu od ½, te se

ubuduće kaniti uznemiravanja tužiteljice u izvršavanju njenih suvlasničkih prava na tom stanu, a tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka; iz obrazloženja drugostupanjske odluke proizlazi da se iz stanja spisa da zaključiti da je tuženik A. O. u isključivom posjedu predmetnog stana, te da pravo na

posjed kao suvlasnici pripada i tužiteljici, koja nije u suposjedu tog stana, pri čemu su za odluku irelevantnu istaknuti navodi tuženika da li je on ili nije mijenjao bravu na vratima stana, budući iz provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da tuženik odbija dobrovoljno predati tužiteljici stan u suposjed, razmjeran njenom suvlasničkom dijelu. Protiv navedene drugostupanjske odluke tuženik je izjavio reviziju, koja je rješenjem V. suda R. posl. broj R.-503/2018 od 15. listopada 2019. odbačena kao nedopuštena.

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi da su ona i sin (tuženik) bili suvlasnici trosobnog stana na III. katu u ulici S., te je u dogovoru sa

tuženikom taj stan prodan 2017. U tom stanu tužiteljica je još od 70-ih godina živjela sa pok. suprugom, pok. sinom i tuženikom, s tim da je njen suprug preminuo 2012., a sin 2011., uz napomenu da je sin bio ovisnik o drogi, što je bio i uzrok njegove smrti. Zbog nesuglasica u obitelji tužiteljica je 2006. iselila iz predmetnog stana i iznajmila stan u M. ulici, a u međuvremenu se tuženik oženio, dobio dijete i negdje u siječnju 2014. vratio se živjeti u predmetni stan. Taj stan je od 2012. do 2014. bio iznajmljen od strane tuženika, koji je promijenio bravu na tom stanu, ali tužiteljica ne zna točno kada. Jednom prilikom sa njegovom izvanbračnom partnericom otišla je pogledati stan i uzeti svoje stvari, ali se stan nije mogao otvoriti, zbog čega zaključuje da je brava promijenjena, dok joj je tuženik rekao da će ključ od stana dobiti kada isprazni stvari iz stana u V. ulici. Obavijest da se predmetni stan iznajmljivao tužiteljica je dobila od predstavnika stanara M. B.. Naime, vrlo brzo nakon smrti pok. supruga tužiteljice 2012. tuženik je počeo iznajmljivati predmetni stan u kojem se i snimala epizoda iz serije R. vjetrova, a tuženik je stan držao u najmu dok nije uselio u isti. Nadalje, tuženik je predao tužiteljici ključeve predmetnog stana 2017. u samom stanu, gdje su bili prisutni odvjetnici i tuženikova supruga. Odnos tužiteljice i tuženika je potpuno prekinut nakon što se 2012. oženio, iako su i prije toga odnosi bili narušeni. Dok je bio živ suprug tužiteljice, ista je znala navratiti poneki put u predmetni stan, ali već nakon 20-ak dana od smrti supruga bezuspješno je pokušala ući u stan, uz napomenu da je samo tada jednom pokušala ući u taj stan. Između tužiteljice i tuženika vođeni su pregovori oko podjele imovine, uključujući i prijedlog da predmetni stan iznajmljuju, ili pokušaju fizički podijeliti, što je za tužiteljicu bilo nemoguće. Tuženik se iz stana iselio u siječnju 2017.

8. Tuženik u svom iskazu potvrđuje da su on i tužiteljica bili suvlasnici predmetnog stana, u kojem su živjeli njegov pok. otac M., pok. brat, tužiteljica i tuženik, te potvrđuje da je zbog nesuglasica u obitelji tužiteljica 2006. izašla iz ovog stana i odselila u M. ulicu. Potvrđuje i da postoji stan u V. ulici u vlasništvu tuženika, a do 2012. vlasnik tog stana bio je njegov pok. otac. Tuženik sa svojom suprugom u predmetnom stanu živi od 2014. do 2017., kada stan u dogovoru sa tužiteljicom prodaje. Međutim, tuženik osporava da bi u periodu od 2012., kada je preminuo njegov otac M., pa do 2014. stan iznajmljivao, jer je u tom periodu bio prazan do trenutka kada tuženik useljava u isti 2014., pa je samim time netočan navod da bi se u tom stanu snimala serija R. vjetrova. Tuženik nije branio tužiteljici ulazak u taj stan, na kojem nije promijenio bravu, a sama tužiteljica navodi da nikada u spornom periodu nije navraćala u taj stan, a zašto ona to svoje pravo nije koristila, tuženiku nije poznato. Posebno upitan, tuženik navodi da je od 2012. do 2014. sa suprugom živio u stanu u V. ulici, da nije nikada oglašavao najam predmetnog stana. Tužiteljica je u svakom trenutku mogla doći i koristiti predmetni stan, a ukoliko bi joj tuženik to branio mogla bi pozvati policiju i ući u svoj dio stana. Iz stana u V. tuženik je preselio u P. zbog nasilnog ponašanja tužiteljice prema supruzi tuženika. Tuženik je za stan u P. koristio iste ključeve stana koje je koristio njegov pok. otac M. do svoje smrti. Tuženik je do 2014. u nekoliko navrata predlagao tužiteljici nekoliko opcija vezanih za predmetni stan, što je uključivalo prodaju, najam ili fizičku diobu stana, ali je sve opcije odbila, pa je tuženik 2014. uselio u taj stan.

9. Svjedokinja A. K., bivša supruga tuženika, u bitnom navodi da

je sa tuženikom bila u braku od 2002. do 2010., iako zajedno ne žive od 2006, pa joj je poznato da su se tužiteljica i njen pok. suprug M. razveli prije 2010., nakon čega je ona otišla živjeti u B. gdje je pronašla posao, dok je u predmetnom stanu ostao živjeti pok. M. sa sinom, sada pok. D. O..

Svjedokinja i tuženik su živjeli u V. ulici u S.. Svjedokinja sva saznanja temelji na informacijama dobivenim od strane tužiteljice. Što se tiče njenih neposrednih saznanja navodi da je tužiteljica u njenoj prisutnosti pokušala ući u predmetni stan, ali nije mogla jer je brava bila promijenjena. Tom prigodom kada je s tužiteljicom htjela ući u predmetni stan, svjedokinja misli da u njemu nije živio nitko, te u tom trenutku nije bilo nikoga u stanu. O svemu ostalom upitana vezano za predmet spora, svjedokinja izjavljuje kako joj ostale okolnosti ne bi bile poznate.

10. Svjedokinja E. D., majka kćeri tuženika, u bitnom iskazuje kako joj je poznato da su tužiteljica i njen pok. suprug M. bili suvlasnici predmetnog stana u kojem su živjeli sa sinovima D. i A. (ovdje tuženikom), s tim da je

D. preminuo 2011., a M. 2012. Svjedokinji je poznato i da je tužiteljica nakon razvoda od pok. M. otišla živjeti u podstanarstvo, u B. ulicu.

Nakon što su M. i D. umrli, tuženik je promijenio bravu na predmetnom stanu i isti dao u najam umjetnicima/glumcima, što je svjedokinji poznato prema saznanjima susjeda. Svjedokinja dalje navodi da tužiteljica nije dala suglasnost za promjenom brave stana, te je naknadno saznala da su u njemu podstanari.

Svjedokinja je 2012. na poziv tužiteljice otišla do spornog stana kako bi tužiteljica vidjela što je sa osobnim stvarima pok. sina D., ali su dolaskom utvrdili da je brava promijenjena. Tom prilikom tužiteljica je poslala poruku tuženiku tražeći od njega kopiju ključa, a isti joj je odgovorio da će joj ključ dati kada stan podijele. Svjedokinja ima saznanja da je 2017. stan prodan, navodi da nije u dobrim odnosima sa tuženikom, iako on zajednički skrbi o njihovom zajedničkom djetetu. Nakon podstanarstva, tužiteljica se vratila živjeti u obiteljsku kuću u V. 8 u S., i to

u prizemlje, a na katu je živio tuženik sa suprugom da bi 2014. otišao živjeti u sporni stan bez suglasnosti majke, i u istom je živio tri godine do 2017. kada je stan suglasnošću stranaka prodan. Navedena saznanja o predmetu spora svjedokinja ima iz razloga što je svoju kćerku, unuku tužiteljice, često dovodila tužiteljici u posjet, i osobno vidjela da je brava na stanu promijenjena dok u ostalom dijelu nema nikakvih neposrednih saznanja.

11. Svjedokinja M. K. izjavljuje da je s tužiteljicom prijateljica dugi niz godina, pa joj je poznato da je sa svojim suprugom M. živjela u predmetnom

stanu, a nakon njegove smrti otišla je živjeti u V. ulicu u S.. Svjedokinja

navodi da je od tužiteljice saznala da je tuženik nakon nekog vremena promijenio bravu na vratima predmetnog stana, uselio se u taj stan, a jedno vrijeme i držao podstanare. Sva ostala saznanja svjedokinja ima od tužiteljice, pa tako i saznanja o promijenjenoj bravi, pokušaju iznajmljivanja i konačno prodaji predmetnog stana, uz napomenu da su tužiteljica i tuženik, kao i supruga tuženika u lošim odnosima.

12. Svjedokinja M. G., dugogodišnja prijateljica tuženika, navodi

kako joj je poznato da tuženik živi u V. ulici u S., a što se tiče predmetnog stana zadnjih desetak godina u njemu je živio tuženikov otac pok. M. i brat. Nakon što je 2012. preminuo pok. M. u taj stan se uselio tuženik sa svojom obitelji, te je živio nekoliko godina kada se vraća u obiteljsku kuću u V., dok je sporni stan prodan. Svjedokinji je poznato da je tuženik otišao živjeti u stan u predmetni stan iz razloga što tužiteljica nije bila u dobrim odnosima sa suprugom tuženika, pa je znalo doći i do fizičkih obračuna. Svjedokinja navodi da po pričanju tuženika u predmetnom stanu nisu živjeli podstanari, na navedenom stanu tuženik da nije promijenio bravu, niti priječio svojoj majci (tužiteljici) dolazak u stan. Svjedokinja je često dolazila do tuženika u posjet u predmetni stan, te nikada nije susrela njegovu majku. U preostalom dijelu iskaza svjedokinja se osvrće na loše odnose između tužiteljice i tuženika, kao i pokušaju tuženika da sa tužiteljicom uspostavi prisnije odnose, dok u odnosu na sam predmet spora svjedokinja nema nikakvih drugih neposrednih saznanja.

13. Svjedokinja M. O., supruga tuženika, nevjesta tužiteljice, u svom iskazu navodi da su ona i tuženik zajedno živjeli u predmetnom stanu od siječnja 2014. do siječnja 2017. Prethodno je u tom stanu živjela i tužiteljica, njen suprug i drugi sin koji je preminuo 2011., a suprug 2012. Tužiteljica je u tom stanu živjela negdje do 2006. kada odlazi u Z. gdje radi, te čitavo vrijeme od 2012. se brava na predmetnom stanu nije mijenjala. Svjedokinja i tuženik nisu nikada stan davali u najam, odnosi između tužiteljice i tuženika su vrlo loši, ali tuženik nije nikada sprječavao tužiteljici dolazak u taj stan. Svjedokinja je sa tuženikom u vezi od 2009., a u braku od 2012., te su prije stanovanja u predmetnom stanu živjeli u obiteljskoj kući u V. ulici, od kuda su odselili u stan zbog verbalnih i fizičkih napada tužiteljice na svjedokinju. Napokon je 2017. postignut dogovor između tužiteljice i tuženika da predmetni stan daju u najam do prodaje, a potom je isti u svibnju 2017. i prodan. Do fizičke podjele stana nije nikada došlo, iako je tuženik u tom smislu angažirao arhitekta, namjeravajući isti preurediti, ali je tužiteljica uvijek postavljala dodatne uvjete, te je odbijala i sve prijedloge za iznajmljivanje, podjelu i prodaju predmetnog stana.

14. Svjedok M. B., susjed stranaka, izjavljuje da mu je poznato da su u predmetnom stanu živjeli tužiteljica, njen suprug i dva sina, s tim da mu nije poznato kada je tužiteljica točno otišla iz tog stana, ali zna da je dugo godina bila predstavnik stanara u toj zgradi. Njen drugi sin i suprug umrli su 2011. i 2012., s tim da mu nije poznato da su se tužiteljica i njen suprug razveli, ali mu je poznato da je ona otišla živjeti u njihovu obiteljsku kuću u V.. Nekih godinu i pol dana od smrti supruga tužiteljice, stan je bio prazan, nakon čega se 2014. u taj stan useljava tuženik sa svojom suprugom, te su tu živjeli dvije ili tri godine, nakon čega su otišli živjeti u obiteljsku kuću u V.. Svjedok naglašava da je bio u normalnim odnosima sa tužiteljicom i tuženikom, nisu bili u nikakvim svađama, ali je bilo problema sa tužiteljicom, jer nije ispunjavala obveze plaćanja režija, pa su ostali stanari morali pokrivati njen manjak. Svjedoku nije poznato da li se predmetni stan iznajmljivao kao niti da li je tuženik mijenjao bravu, jer je rijetko viđao tuženika i tužiteljicu. Svjedoku isto tako nije poznato u kakvim su odnosima bili tužiteljica i tuženik, osim što mu je poznato da je u vrijeme stanovanja tuženika u predmetnom stanu tuženik pokušavao utjecati na tužiteljicu da stan prodaju, podijele ili iznajme, o čemu mu je pričao tuženik. Isto tako mu je tuženik rekao da bi tužiteljica uvijek odustajala od realizacije.

15. Iz iskaza parničnih stranaka, kao i saslušanih svjedoka, nedvojbeno je utvrđeno da je tuženik u predmetnom stanu živio sa suprugom od siječnja 2014. do siječnja 2017., a što potvrđuje i sam tuženik, s tim da iz izjave tužiteljice citirane pod točkom 6. proizlazi da je ista dala suglasnost za najam i prodaju stana 8.ožujka 2017.

Dakle, preostalo je utvrditi korištenje stana od strane tuženika za razdoblje listopada, studenoga i prosinca 2013. i veljače 2017., kako je zatraženo tužbenim zahtjevom.

15.1. Svjedokinje M. K. i M. G. sva svoja saznanja vezano

za premet spora imaju isključivo od parničnih stranaka, i to M. K. od tužiteljice, a M. G. od tuženika, tako da se njihovi iskazi podudaraju sa izjavama samih parničnih stranaka vezano za predmet spora. Svjedokinja M.

O. je supruga tuženika i nevjesta tužiteljice, koja je s tužiteljicom u iznimno lošim odnosima, a što je vidljivo iz priloženih presuda P. suda u S. posl. broj 1J-1767/13 od 13. studenog 2013. i posl. broj P. 13 J-3367/13 od 25. ožujka 2014. kojim je tužiteljica kao okrivljena proglašena krivom zbog izvršenog nasilja u obitelji spram svoje nevjeste M. O.. Prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza ove svjedokinje sud je uzeo u obzir da su odnosi između svjedokinje i tužiteljice teško narušeni, kao i da navedena svjedokinja kao supruga tuženika ima pravni interes da tuženik uspije u ovom sporu. Što se tiče davanja stana u najam, svjedokinja A. K. ističe da je prilikom dolaska do predmetnog stana s tužiteljicom stekla dojam da je stan prazan, a što u svom iskazu potvrđuje i svjedok M. B., koji ističe da je oko godinu i pol dana nakon 2012. stan bio prazan,

kada 2014. u stan useljava tuženik. Svjedokinje A. K. i E. D. u

svojim iskazima navode da su bile prisutne s tužiteljicom kada je pokušala ući u predmetni stan, ali nije u tome uspjela jer je brava na vratima bila promijenjena, te sud u tom dijelu iskazima svjedokinja poklanja vjeru kao logičnim i u skladu s ostalim izvedenim dokazima, tim više što imenovane svjedokinje nemaju nikakvog pravnog interesa da jedna od parničnih stranaka uspije u sporu. Sud na temelju svih saslušanih svjedoka nije mogao nedvojbeno utvrditi činjenicu da li je od 2012. do 2014. predmetni stan bio u najmu ili je bio prazan do useljenja tuženika početkom 2014. Naime, svi saslušani svjedoci nemaju neposrednih saznanja u tom dijelu, već raspolažu isključivo informacijama koje su im prenijeli tužiteljica ili tuženik. Kako je teret dokaza te činjenice primjenom pravila o teretu dokazivanja na strani tužiteljice, sud zaključuje da predmetni stan u periodu od 2012. do siječnja 2014. nije bio u najmu.

15.2. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedokinja A. K. i E.

D., te uvažavajući pravomoćnu presudu Ž. suda u Š. poslovni

broj G.-171/2017 od 6. studenog 2017. kojom je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice prema kojem je tuženik dužan u roku od 15 dana predati tužiteljici u suposjed stan u S., koji odgovara njenom suvlasničkom

dijelu od ½, te se ubuduće kaniti uznemiravanja tužiteljice u izvršavanju njenih suvlasničkih prava na tom stanu, nedvojbeno proizlazi da je u utuženom periodu stan bio u isključivom posjedu tuženika, da tužiteljica u tom periodu nije bila u suposjedu stana, kao i da je tuženik odbio dobrovoljno predati tužiteljici stan u suposjed, razmjerno njenom suvlasničkom dijelu.

15.3. Što se tiče volje tužiteljice za posjedovanjem predmetnoga stana u svom suvlasničkom dijelu, ista je tu volju nedvojbeno izrazila 4.studenoga 2013. kada je podnijela tužbu protiv tuženika radi predaje predmetnog stana u suposjed, kao i prije toga razdoblja kada je tužiteljica otišla u prisutnosti svjedokinja A. K. i

E. D., do predmetnog stana (tijekom 2012.), u koji nije mogla ući zbog promjene brave na vratima.

15.4. Sud ne poklanja vjeru tvrdnjama tuženika da nije mijenjao bravu na ulaznim vratima predmetnog strana, jer ga upravo u tom navodu demantira priloženi zapisnik od 10. ožujka 2017. sastavljen u predmetnom stanu u prisutnosti M.

O., A. J. kao punomoćnice tuženika, tužiteljice i J. M. kao

zamjenice punomoćnika tužiteljice, kojom prigodom je A. J., kao punomoćnica tuženika, uručila tužiteljici jedan primjerak ključeva predmetnog stana, što su svi prisutni potvrdili svojim potpisom zapisnika.

16. Međutim, u ovom postupku i nije od odlučne važnosti je li tužiteljica od tuženika tražila predaju suposjeda predmetne nekretnine, odnosno je li joj tuženik onemogućavao taj suposjed ili nije, već je za razrješenje ovoga spora odlučno u kojem je dijelu i u kojem vremenskom razdoblju tuženik koristio suvlasnički dio nekretnine tužiteljice, te visina naknade u obliku najamnine za svaki mjesec korištenja.

16.1. Tužiteljica kao suvlasnica nesumnjivo ima pravo na suposjed i sukorištenje, te iskorištavanje predmetne nekretnine u omjeru njezinog prava suvlasništva, jer to proizlazi iz odredbe članka 37.st.2. i čl. 42.st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine» broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12,125/14, 81/15, 94/17, u daljnjem tekstu: ZV) .

16.2. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da mu je tužiteljica prepustila korištenje svoga suvlasničkog dijela na predmetnom stanu bez naknade, pa je tužiteljici pripada pravo zahtijevati od tuženika isplatu naknade zbog upotrebe njezinog suvlasničkog dijela predmetne nekretnine.

17. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je nakon smrti pok. oca tuženika, a pok.supruga tužiteljice, predmetni stan bio u cijelosti u isključivom posjedu tuženika, pa time i suvlasnički dio tužiteljice, te da je tužiteljičin suvlasnički dio koristio bez naknade i bez dopuštenja tužiteljice. Iako nije utvrđeno da bi tuženik predmetni stan od 2012. do 2014. davao u najam, to nije od utjecaja na osnovanost tužbenog zahtjeva, jer je stan bio u cijelosti na raspolaganju i korištenju tuženiku i u njegovom isključivom posjedu, iako je tužiteljica suvlasnica polovine stana. Time se tuženik kao suvlasnik koji je koristio bez naknade suvlasnički dio stana drugog suvlasnika-tužiteljice, i unatoč njenom protivljenju, neosnovano obogatio za visinu najamnine koju bi inače trebao platiti pa je to korist koju je dužan naknaditi i to u nominalnom iznosu najamnine kako je dospijevala za naplatu.

17.1. Dakle, s obzirom na utvrđenu činjenicu da se u utuženom periodu tuženik nesporno koristio predmetnim stanom, pa i suvlasničkim dijelom tužiteljice odnosno da ona nije bila u suposjedu istog, obvezan je tuženik na isplatu naknade za korist koju je tuženik imao od te upotrebe, u smislu odredbe čl. 165. st. 1. ZV-a, kao nepošteni posjednik. Naime, sud tuženika smatra nepoštenim posjednikom, ne samo iz razloga što je znao da je tužiteljica suvlasnica predmetnog strana za isti suvlasnički dio, već i zbog toga što je tužiteljica u utuženom razdoblju odnosno 4.studenoga 2013. podnijela tužbu protiv tuženika radi predaje stana u suposjed, na koju tužbu je tuženik podnio odgovor 6.listopada 2014. (uvid u predmet P.-1243/2013), dakle u vrijeme kada je tuženik sa svojom obitelji već živio u predmetnom stanu. Na taj način je tuženik onemogućio tužiteljicu u vršenju njenog prava na suposjed odnosno istu je isključio od suposjeda, da bi tek u siječnju 2017. iselio iz predmetnog stana, a ključeve stana predao tek 10.ožujka 2017., kako proizlazi iz zapisnika sastavljenog povodom te predaje (list 44). Isto tako iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik tužiteljicu isključio iz suposjeda predmetnog stana i prije nego je u isti uselio u siječnju 2014., dakle i prije utuženog razdoblja, jer pored saznanja da je tužiteljica suvlasnica polovine stana, tuženik je promijenio bravu na ulaznim vratima (već 2012.), čime je svjesno onemogućio tužiteljici ulazak u predmetni stan, pa je bio nepošten posjednik i prije utuženog razdoblja, kao i prije nego što je tužiteljica podnijela tužbu radi predaje stana u suposjed. Slijedom svega navedenoga, tuženika se ima smatrati nepoštenim posjednikom polovice stana u suvlasništvu tužiteljice za 1/2 dijela za cijelo utuženo razdoblje, pa je dužan tužiteljici platiti naknadu za korištenje stana u visini slobodno ugovorene najamnine.

18.U odnosu na prigovor zastare, zakonski rok je propisan odredbom članka 165. ZV-a tako da vlasnik može od nepoštenog posjednika potraživati sve koristi u roku od tri godine od kada mu je stvar predana, pa tužiteljica ima pravo potraživati naknadu koristi za cijelo razdoblje u kojem je tuženik boravio i bio u isključivom posjedu predmetnog stana kao nepošteni posjednik i to u roku od tri godine od predaje. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u suposjed predmetnog stana ušla 10.ožujka 2017., a tužba u ovom postupku je podnesena 21.travnja 2016., dakle prije predaje stvari u suposjed, pa ni jedan mjesečni iznos koji se traži tužbenim zahtjevom nije u zastari, uslijed čega je istaknuti prigovor zastare u cijelosti neosnovan.

19. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, ista je utemeljena na podacima dostavljenim od strane P. uprave, P. ureda S., I. S., koja

je dopisom K.: …, U.: … od 18. travnja

2019., dostavila podatke o visini mjesečne najamnine sličnog stana i lokacije kao što je predmetni stan koristeći se podacima za stanove u ulici P. Ž. u S.. Prema tim podacima visina najamnine za stan površine 65 m2 iznosi 4.500,00 kn/597,25 EUR, površine 67 m2 iznosi 3.000,00 kn/398,17 EUR, površine 70 m2 iznosi 4.500,00 kn/597,25 EUR, površine 49,63 m2 iznosi 3.750,00 kn/497,71 EUR, i za stan površine 95 m2 iznosi 9.500,00 kn/1.260,87 EUR.

20. Tužiteljica tužbenim zahtjevom traži mjesečnu isplatu iznosa od po 1.500,00 kn/199,08 EUR, odnosno polovicu iznosa mjesečne najamnine za predmetni stan čija je površina 80,37 m2, odnosno za iznos za koji se tuženik neosnovano obogatio koristeći predmetni stan u cijelosti. Dakle, kao visinu slobodno ugovorene najamnine za cijeli stan tužiteljica je uzela iznos od 3.000,00 kn, a što je u skladu s dostavljenim podacima nadležne porezne uprave (iako je tužiteljica po površini stana mogla zatražiti i veći iznos mjesečne najamnine prema podacima porezne uprave).

20.1. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa 8.162,45 EUR/61.500,00 kn, koji se sastoji od mjesečnih iznosa od 199,08 EUR/1.500,00 kn za razdoblje od listopada 2013. do kraja veljače 2017. (41 mjesec).

20.2. Tužiteljica je podneskom od 4.travnja 2023. dostavila u spis uređen tužbeni zahtjev na način da je novčane iznose dvojno iskazala u valuti HRK i EUR. Prije toga tužiteljica je 28.ožujka 2023. u spis dostavila podnesak kojim potražuje isplatu iznosa od po 1.750,00 kn /232,26 EUR mjesečno, čemu je tuženik prigovorio da bi se radilo o preinaci, novom tužbenom zahtjevu u odnosu na koji bi nastupila zastara. Međutim, tužiteljica je na ročištu održanom 5.travnja 2023. izjavila da povlači navedeni podnesak jer se dogodila omaška u pisanju, što je sud i prihvatio, pa je suvišno odlučivati o prigovorima tuženika na taj podnesak.

20.3.U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja, pa tužiteljici pripada zatezna kamata na svaki pojedinačni iznos i to od prvog u mjesecu za prethodni mjesec, pa je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja do dana isplate. Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

21. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

21.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15., 37/22, 126/22, dalje: Tarifa), Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021.), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora prema konačno uređenom zahtjevu (8.162,45 EUR/ 61.500,00 kn) za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za sastav obrazloženih podneska od 15.11.2018., 19.02.2019., 30.09.2021. i 04.04.2023. po 100 bodova za svaki podnesak, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 28.03.2019., 15.10.2019., 10.12.2019., 27.02.2020., 02.07.2020., 22.10.2020., 15.09.2022. i 05.04.2023. po 100 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima održanim 19.10.2018., 20.11.2018., 22.01.2019., 13.06.2019. i 07.11.2022. po 50 bodova za svako ročište, za zastupanje na ročištima koja su odgođena prije početka raspravljanja održana 29.09.2020., 26.01.2021. i 14.07.2021. pod 25 bodova za svako ročište, odnosno ukupno zbrojeno 1625 bodova, što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99 EUR daje iznos od 3.233,75 EUR/24.364,69 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 4.042,19 EUR/30.455,88 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 128,08 EUR/ 965,00 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 4.298,35 EUR/32.385,92 kn. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom II.

21.2. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 28.ožujka 2023. od 100 bodova obzirom je tužiteljica povukla taj podnesak, zbog omaške u pisanju.

U Splitu, 16.svibnja 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić v. r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a

za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.