REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari u tužitelja TB, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, iz Rijeke, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-1973/2019-26 od 26. studenoga 2020., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Dopušta se tuženiku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021. u dijelu pod točkom I. izreke, u odnosu na pravno pitanje:
Ima li mjesta primjeni članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07) u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka u kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u kolektivnom postupku nisu time bavili?
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-391/2021-2 od 14. srpnja 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli - Pola poslovni broj P-1973/2019-26 od 26. studenoga 2020.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik postavlja četiri pitanja:
- Obzirom na primijenjeni stav Vrhovnog suda RH da je podnošenjem kolektivne tužbe došlo do prekida zastare te da je ista ponovno počela teći pravomoćnošću odluka u kolektivnom sporu, ali i obzirom na noviji stav Vrhovnog suda RH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 iz kojeg proizlazi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, ima li se smatrati da i zatezne kamate na restitucijski zahtjev u smislu odredbe članka 29. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima počinju teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora;
- Ima li se stranka ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tih iznosa i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članka 214.) Zakona o obveznim odnosima;
- Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C-81/19 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima;
- Ima li mjesta primjeni članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 - dalje: ZZP/07) u pojedinačnim sudskim postupcima (izravna primjena odluka u kolektivnom postupku), kada je odluka nacionalnog suda u kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a i stav je nacionalnog suda u kolektivnom postupku da su informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača i da se sudovi u kolektivnom postupku nisu time bavili?
3. U odnosu na razloge važnosti, tužitelj ističe da je četvrto postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ističući da je pobijana presuda utemeljena na postupanju koje ne slijedi ustavnopravne standarde Ustavnog suda Republike Hrvatske u vezi s pitanjem informiranosti tužitelja i provođenja personalnih dokaza izraženim u odlukama tog Suda broj U-III-4150/2019 i U-III-4338/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III- 4532/2019 od 3. veljače 2021. i dr.
4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog.
5. Postupajući sukladno odredbama članka 385. stavaka 1. i 2., članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) vijeće revizijskog suda ocjenjuje da su ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. alineje 4. ZPP u odnosu na četvrto pravno pitanje, jer je riječ o pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, budući da je, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskog i žalbenog postupka, a zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukama Ustavnog suda navedenima kao razlozima važnosti, ali i kasnijima, primjerice broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022., potrebno preispitati sudsku praksu.
6. Prvo, drugo i treće pitanje nisu pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu, jer pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i već zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovoga suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. i Rev- 2221/8 od 17. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pravnim pitanjima u pogledu kojih bi trebalo preispitivati sudsku praksu.
7. Pored navedenoga, tuženik je ujedno predložio da Vrhovni sud uputi Sudu EU slijedeća prethodna pitanja:
- Treba li članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 tumačiti na način da mu se protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF na način kako je ista ugovorena odredbom članka 7. stavka 3. predmetnog ugovora o kreditu, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. Zakona o obveznim odnosima;
- U slučaju da odgovor na prethodno pitanje nije potvrdan, treba li se u tom slučaju smatrati, u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 i odluka Suda EU u predmetima C-51/17 od 20. rujna 2018. i C-452/18 od 9. srpnja 2020., da je odredba o valutnoj klauzuli razumljiva, ukoliko je tuženik kao trgovac (Banka) tužitelju kao prosječnom potrošaču stavio na raspolaganje, između ostalog, dokument koji je pojašnjavao informaciju o valutnoj klauzuli i rizicima financiranja u kunama s valutnom klauzulom te dokument u kojem je naveden grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. godine tj. do vremena kada je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF;
- Treba li Direktivu 93/13 tumačiti na način da joj se protivi primjena članka 138.a ZZP/07 od strane nacionalnih sudova u pojedinačnim sudskim postupcima, kada je odluka nacionalnog suda u Kolektivnom postupku donesena na temelju predugovorne dokumentacije (oglasi i reklamni materijali) bez ispitivanja okolnosti u kojima su vođeni pregovori te opsega pruženih informacija prije sklapanja ugovora, a nacionalni sudovi u pojedinačnim postupcima tu odluku primjenjuju bez posebnog provođenja dokaznog postupka i bez utvrđivanja svih relevantnih činjenica upravo konkretnog pravnog odnosa između potrošača i trgovca, uključujući i prirodu (narav) robe ili usluge na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen te svih konkretnih popratnih okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i svih ostalih odredbi tog ugovora?
8. Revizijski sud, međutim, ocjenjuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije oportuno postaviti predložena pitanja Sudu EU. To stoga što je u odnosu na prvo pitanje Sud EU već dao tumačenje prema kojem područje primjene članka 1. stavak 2. Direktive 93/13 ne obuhvaća odredbe koje su odraz obveznih odredaba nacionalnog prava unesenih nakon sklapanja ugovora o zajmu s potrošačem te čiji je cilj nadomještanje ništetne odredbe tog ugovora (presuda Suda EU-a od 2. rujna 2021., OTP Jelzálogbank i dr., C-932/19, EU:C:2021:673, točka 29.). Što se tiče druga dva postavljena pitanja, valja uočiti da su ona u svojoj biti vrlo slična, time da je treće pitanje u odnosu na koje je predloženo uputiti ga Sudu EU, dopuštena revizija, i to stoga što pobijane odluke ne zadovoljavaju spomenute ustavnopravne standarde.
9. Stoga je na temelju odredbe članka 385. a stavka 1. i članka 387. stavaka 1. i 5.
ZPP valjalo riješiti kao u izreci.
Zagreb, 16. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća:
Jasenka Žabčić
