Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kž-78/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća te Sanje Katušić-Jergović i Sande Janković članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Buge Mrzljak-Stenzel, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. K. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 294. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.- odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07., dalje: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama optuženog I. K. i optužene D. K. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 20. prosinca 2021. broj K-8/2021., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženog I. K., odvjetnice M. L.u zamjeni za odvjetnike I. S. i N. M.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženog I. K. i optužene D. K. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom optuženici I. K. i D. K. proglašeni su krivima i to optuženi I. K. zbog dva kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja iz članka 294. stavak 1. KZ/97., činjenično i pravno opisana u točkama 1. i 2. izreke, te zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12.,– dalje: KZ/11.), činjenično i pravno opisanog u točki 2. izreke, a optužena D. K. zbog počinjenja kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja iz članka 294. stavak 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog u točki 1. izreke. Nakon toga su osuđeni, i to optuženi I. K. nakon što su mu za kaznena djela iz članka 294. stavak 1. KZ/97. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 8 (osam) mjeseci a za kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11. na temelju tog zakonskog propisa kazna zatvora u trajanju od 1 godine, uz primjenu članka 51. stavak 2. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, a potom mu je, na temelju članka 57. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda tako da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je taj optuženik osuđen izvršava 1 godina, dok se dio kazne u trajanju od 1 godine neće izvršiti ako taj optuženik u roku od 3 godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo, dok je optužena D. K. na temelju članka 294. stavka 1. KZ/97. osuđena na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

1.1. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08.) oštećenoj stečajnoj masi društva "MTČ" T. Č. d.d. u stečaju, Č., djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom I. K. i optuženoj D. K., da oštećeniku solidarno naknade štetu u iznosu od 36.850,50 kuna u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva, a koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, oštećenik upućen u parnicu.

1.2. Na temelju odredbe članka 158. stavak 1. i 2. ZKP/08. oštećenoj stečajnoj masi društva "MTČ" T. čarapa d.d. u stečaju, Č., djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je naloženo optuženom I. K., da oštećeniku naknadi štetu počinjenu kaznenim djelom iz članka 294. stavak 1. KZ/97. u iznosu od 36.287,55 kuna te dio štete počinjene kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. u iznosu od 15.976,36 kuna u roku od 15 dana, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate oštećenik upućen u parnicu.

1.3. Na temelju odredbe članka 560. ZKP/08. u vezi s člankom 77. stavkom 1. i 2. KZ/11. utvrđeno je da iznos od 137.143,64 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optužena D. K. ostvarila kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. koje je počinio optuženi I. K. i da navedeni iznos od 137.143,64 kune postaje imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženoj D. K. da iznos od 137.143,64 kune uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

1.4. Na temelju odredbe članka 560. stavak 3. ZKP/08. odbijen je prijedlog državnog odvjetnika za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od K. P..

1.5. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. ZKP/08. naloženo je optuženom I. K. i optuženoj D. K. naknaditi troškove financijskog vještačenja iz članka 145. stavka 2. točke 1. ZKP/08. u iznosu od 12.370,80 kuna, svaki u ½ dijela, te naloženo optuženoj D. K. da naknadi troškove medicinskog vještačenja u iznosu od 1.980,00 kuna, kao i naloženo svakom od optuženika naknaditi paušalnu svotu iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08. u iznosima od po 1.500,00 kuna svaki te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti u iznosima koji će biti naknadno određeni posebnim rješenjem.

2. Protiv ove presude žalbe su podnijeli optuženi I. K. i optužena D. K..

2.1. Optuženi I. K. žali se po branitelju, odvjetniku F. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i "povrede materijalnog prava". Predlaže da se prvostupanjska presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, a podredno ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Optuženi I. K. žali se i po braniteljima odvjetnicima I. S. i N. M. zbog "bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točke 11. ZKP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 467. točke 3. ZKP-a i zbog odluke o kazneno-pravnoj sankciji", s prijedlogom da se pobijana presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2. Optužena D. K. žali se po branitelju odvjetniku T. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da "Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da II. okrivljenu oslobodi od optužbe za kaznena djela koja joj se stavljaju na teret…podredno da ukine prvostupanjsku presudu te da uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje".

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (u skladu sa člankom 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22., dalje: ZKP/08-22).

5. O sjednici vijeća su u skladu s odredbom članka 475. stavak 1. ZKP/08-22 na zahtjev optuženog I. K. izviješteni taj optuženik, njegovi branitelji i državni odvjetnik. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti braniteljice optuženog I. K., odvjetnicu M. L.u zamjeni za odvjetnike I. S. i N. M. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavka 3. ZKP/08-22).

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-22, optuženi I. K. navodi da u razlozima pobijane presude postoje proturječja kako između samih razloga, tako i između razloga i izreke pobijane presude te da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama (u odnosu na krivnju ovog optuženika, odnosno postojanje namjere za počinjenje inkriminiranih kaznenih djela). Osim toga, ovaj žalitelj ističe i da prvostupanjski sud nije naveo sve relevantne okolnosti, što čini pobijanu presudu nejasnom. Takve tvrdnje ovaj žalitelj obrazlaže time što su u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke sve relevantne pretpostavke koje su bile potrebne za ostvarenje prava iz članka 11. Menagerskog ugovora (list 335-339) bile uredno ispunjenje i K. P. je bila ovlaštena tražiti otkup vozila, a trgovačko društvo MTČ d.d. je po mišljenju žalitelja bilo dužno postupiti po sklopljenom ugovoru i prodati predmetno vozilo. Stoga smatra da je obrazloženje suda na stranici 20. pobijane presude nezakonito, proturječnih razloga samih sebi i pravno i logički neodrživo.

7.1. Osim toga, (a u odnosu na točke 1. i 2. izreke) navodi da se u pobijanoj odluci ne navodi dostatno i jasno vrsta i sadržaj poslovne odluke koja je donijeta u društvu koje je privatno, k tome u vlasništvu osoba koje su kupile predmetna vozila, te o aktivnostima ovog žalitelja, a da bi se moglo zaključivati o njegovoj krivnji. Smatra da pogrešno u pobijanoj odluci nije dan odlučan značaj činjenicama da je ovaj žalitelj prodao vozila za znatno veći iznos nego je to mogao po predmetnim ugovorima te da pobijana presude nema razloga odlučnim činjenicama- vrijednosti predmetnih vozila u trenutku njihove kupnje od strane menadžmenata društva. S obzirom da prvostupanjski sud nije utvrdio stvarnu i realnu vrijednost vozila u trenutku prodaje, smatra da su svi razlozi u pobijanoj presude o šteti (kao i mogućim iznosima štete) društvu nejasni i proturječni navodima vještakinje (V. S. O.) koja nije radila izračun vrijednosti vozila u trenutku prodaje niti je računala njihovu stvarnu amortizaciju.

7.2. Međutim, nije u pravu optuženi I. K. da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-22 jer pobijana presuda sadrži jasne, određene i potpune razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sebi niti izreci presude. Prvostupanjski sud je korektnom interpretacijom sadržaja dokazne građe dao argumente za ocjenu dokaza i utvrđenje svih relevantnih činjenica uz pravnu ocjenu inkriminiranih radnji i zaključak da su oboje optuženika ostvarili elemente bića kaznenih djela zbog kojih su proglašeni krivima. Izloženim argumentima iznesenim u žalbi optuženog I. K., ovaj žalitelj u stvari ističe nezadovoljstvo ocjenom dokaza i zaključcima prvostupanjskog suda. Međutim, nije ostvaren istaknuti oblik povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08-22 jer je ocjena dokaza i izvođenje zaključaka iz dokazne građe činjenično pitanje. Zato je tu riječ o žalbenom razlogu pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

8. Optužena D. K. drži da je izreka pobijane presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama ("u odnosu na ključne elemente osnovanosti optužbe i te činjenice na kojima se temelji stav o krivnji optužene"), odnosno da su ti razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, kao i da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih ispava i zapisnika. No, optužena D. K. u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ove povrede konkretno sastojale. Žaliteljica zapravo prepričava zakonski tekst te u žalbi sadržajno polemizira s razlozima prvostupanjske presude, čime, jednako kao i optuženi I. K., ustvari obrazlaže žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08-22.

9. Optuženi I. K. u žalbi ističe da je nalog suda vještakinji po kojem je 12. travnja 2021. sačinila dopunsko vještačenje "nezakonit i nepodoban za utvrđenje u ovoj pravnoj stavari" i to zbog toga što je vještakinji "bilo naloženo da iznese svoje mišljenje u kojem je iznosu radnjama opisanim pod točkama 1. i 2. izmijenjene optužnice društvu MTČ d.d. nastupila šteta", čime je, prema stanovištu žalitelja, prvostupanjski sud a priori zauzeo stav o "nastaloj šteti". Time ovaj žalitelj sadržajno ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-22, koja povreda, međutim, nije ostvarena. Naime, iz izloženog proizlazi da žalitelj tumači da je nalog prvostupanjskog suda vještaku za dopunu vještačenja (list 229) dokaz, što je pogrešno jer nalog za dopunu vještačenja nije dokaz, slijedom čega isti ne može biti ni nezakonit dokaz u smislu članka 10. ZKP/08-22, a onda ni nalaz i mišljenje (odnosno dopuna nalaza i mišljenja) vještaka utemeljen na takvom nalogu ne mogu biti nezakonit dokaz u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08-22. Okolnost što je u nalogu prvostupanjskog suda od 30. ožujka 2021. (list 229) vještakinji V. S. O. naloženo da iznese svoje mišljenje po pitanju utvrđenja visine štete, imajući u vidu "radnje činjenično opisane u izmijenjenoj optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Varaždinu od 2. ožujka 2016. (list 172-173)", protivno stanovištu žalitelja, ne čini nezakonitom dopunu nalaza i mišljenja vještakinje V. S. O. Naime, zadatak vještaka, pa tako i u konkretnom slučaju, je da utvrdi sve važne činjenice za koje ima stručno znanje, i to na temelju objektivno utvrđenih podataka ili na temelju pretpostavki na koje je upućen nalogom za vještačenje, time da je vještak dužan razmotriti spis predmeta te iz njega upotrijebiti sve podatke koji su mu potrebni za izradu nalaza. Ocjena pak vjerodostojnosti sadržaja izvedenog dokaza (što se odnosi i na vještačenje, uključujući i dopune vještačenje) je zadaća suda, uzimajući u obzir ne samo vještačenje (i njegove dopune) pojedinačno nego i sve provedene dokaze međusobno. Žalitelj, očito nezadovoljan utvrđenjima stalne sudske vještakinje V. S. O., zapravo ističe prigovore činjenične naravi nastojeći tako dovesti u sumnju vjerodostojnost provedenog cjelokupnog vještačenja. Međutim, to je sasvim drugo i to činjenično pitanje, odnosno riječ je o žalbenom razlogu pobijanja pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1 Osim toga, kad se uzme u obzir da se optuženi I. K. i optužena D. K. terete (točka 1. izreke) da se nisu rukovodili potrebama, mogućnostima i interesima društva te da su sklopili pravne poslove kojima je nastupila šteta društvu i to u iznosu koji je oštećeno društvo plaćalo najamninu za predmetno vozilo istoj osobi kojoj ga je neposredno prije prodalo, činjenica stvarne vrijednosti vozila u trenutku prodaje, iz te točke izreke, ne predstavlja odlučnu činjenicu za zaključak o (ne)postojanju inkriminiranog kaznenog djela iz točke 1. izreke pa se optuženi I. K. u žalbi suvišno time bavi.

9.2. Potrebno je navesti da se optuženi Ivan Krajačić tereti za još jedan takav događaj (točka 2. izreke), a pored toga i da je kao odgovorna osoba oštećenika iskoristio svoj položaj i ovlasti kako bi optuženoj D. K. pribavilo protupravnu imovinsku korist u vrijednosti razlike između tržišne i kupoprodajne vrijednosti predmetnog vozila iz točke 2. izreke, ali u pobijanoj presudi dani su jasni, određeni i potpuni razlozi (točke 23.-23.2. prvostupanjske presude) na okolnosti razlike između tržišne i kupoprodajne vrijednosti predmetnog vozila.

9.3. Isto tako "narav" ugovora koje je potpisao optuženi I. K., točka 1. i 2. izreke (predstavlja li ili ne gospodarsku djelatnost društva), u smislu prethodnih utvrđenja također ne predstavlja odlučnu činjenicu za zaključak o (ne)postojanju inkriminiranih kaznenih djela iz točke 1. i 2. izreke pa se optuženi I. K. i time u žalbi suvišno bavi. Dakle, nema govora o tome da u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. izreke odlučna činjenica nije uopće utvrđena niti da prvostupanjski "sud nekako olako i spominje da to stranke nisu ni predlagale" prilikom ispitivanja i utvrđivanja činjenica koje terete optuženike i koje i m idu u korist. Prvostupanjski sud je naveo koje je dokaze izveo, a potom izložio zbog kojih je razloga sporne činjenice našao dokazanima, kao i kojim se razlozima vodio pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i krivnja svakog od optuženika. Drugim riječima, prvostupanjski sud nije postupio protivno članku 9. ZKP/08-22.

10. Osporavajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja optuženici ustraju na postavkama obrane da nije dokazano da su sklopili štetnu ugovore za oštećenu pravnu osobu, niti da je za tu pravnu sobu nastupila šteta. U okviru te žalbene osnove i optuženi I. K. i optužena D. K. u odnosu na kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97. iz točke 1. izreke tvrde da su sve relevantne okolnosti koje su bile potrebne za ostvarenje prava iz članka 11. Menagerskog ugovora (list 335-339) bile uredno ispunjenje i K. P. je bila ovlaštena tražiti otkup vozila, a trgovačko društvo MTČ d.d. je bilo dužno postupiti po sklopljenom ugovoru i prodati predmetno vozilo pa je prvostupanjski sud pogrešno zaključio glede prava i obveza po tom ugovoru.

10.1. Optuženi I. K. ističe da je u slučaju da je društvo odbilo izvršiti svoju obvezu, direktorica (K. P.) imala opciju tužiti društvo tražeći ostvarenje svojeg prava, kao i podići kaznenu prijavu zbog prijevare protiv društva i odgovorne osobe društva, a da je žalitelj ionako došao u društvo nakon što je taj pravni posao već bio realiziran pa nema govora da je postupao zajedno i dogovorno s optuženom D. K. Smatra da je najam tog istog vozila, odnosno sklapanje ugovora o najmu s K. P., bila najpovoljnija opcija što je potvrdila i sudska vještakinja, a ujedno i poslovno opravdani potez jer je direktorima za obavljanje poslova bilo nužno auto više klase, neovisno o tome što K. P. prethodno nije uplatila kupoprodajnu cijenu. U odnosu na kaznena djela iz točke 2. izreke ističe da je optužena D. K. također ispunila sve preduvjete iz članka 11. Menagerskog ugovora te je irelevantno je li tada još bila direktorica društva ili u mirovini. U oba slučaju prodaje vozila (točka 1. i 2. izreke) smatra da je riječ o stečenom i ranije utvrđenom pravu, tj pogodnosti, a osim toga da su oba predmetna vozila prodana za znatno veću vrijednost nego što je predviđeno menadžerskim ugovorima (20 %). Što se tiče utvrđenja navodne štete za društvo smatra da nije utvrđena vrijednost tih vozila u trenutku kad ih društvo prodaje te stvarno, a ne knjigovodstveno umanjenje njihove vrijednosti pa činjenično stanje nije potpuno utvrđeno u smislu je li društvo uopće oštećeno i je li netko stekao nepripadnu imovinsku korist pribavivši ta vozila i koliku.

10.2. Optužena D. K. također smatra da je nakon prodaje vozila iz točke 1. izreke pobijane presude, jedina mogućnost koja je postojala za trgovačko društvo MTČ d.d. bila uzeti to vozilo u najam jer je postojala potreba za vozilom, a društvo nije moglo kupiti novo vozilo niti uzeti u leasing neko vozilo "dostojno višemilijunskih poslova" koje je dogovaralo. Ističe da su i ona i K. P. otkupile predmetna vozila za znatno više cijene od one na koju su imale pravo prema menagerskom ugovoru, a s obzirom da su obje zajedno imale više od 75 % udjela u društvu, žaliteljica bi počinjenjem kaznenog djela koje joj se stavlja na teret u biti sama sebi počinila štetu.

11. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženike krivima za kaznena djela za koja se terete, i to optuženog I. K. i optuženu D. K. za kazneno djelo iz članka 294. stavak 1. KZ/97., na način kako je to opisano u točki 1. izreci pobijane presude, te optuženog I. K. za kaznena djela iz članka 294. stavak 1. KZ/97. i članka 246. stavak 2. KZ/11., na način kako je to opisano u točki 2. izreci pobijane presude.

11.1. Naime, u odnosu na kazneno djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude prema članku 11. Menadžerskog ugovora sklopljenog između K. P. kao direktora i trgovačkog društva MTČ d.d., kao poslodavca, proizlazi da direktor nakon proteka tri godine korištenja osobnog vozila (bilo u vlasništvu poslodavca bilo od ovlaštene leasing kuće ili nakon isteka ugovora o leasingu) ima pravo otkupiti od poslodavca to vozilo po cijeni koja iznosi najmanje 20% tržišne vrijednosti vozila u vrijeme kada direktor koristi to pravo. No, protivno navodima oba žalitelja, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, to pravo K. P. ne znači ujedno i obvezu poslodavca da joj nakon proteka tri godine ili isteka ugovora o leasingu proda to vozilo, a posebno ne za određenu cijenu vozila. Direktor to pravo može ostvarivati onda kada poslodavac odluči prodati to vozilo, što sve, dakako, ovisi o mogućnosti i potrebama poslodavca za kupnjom ili nabavom novog vozila. Osim toga društvo može i odbiti, odnosno, ne prodati vozilo. Međutim, okolnosti da prvo automobil postaje vlasništvo trgovačkog društva MTČ d.d. u srpnju 2008. (Ugovor o financijskom leasingu pokretnina), zatim da je 26. kolovoza 2008. zaključen ugovor o kupoprodaji, a već 1. listopada 2008. ugovor o najmu tog istog vozila, doista upućuju na zaključak da je trgovačkom društvu MTČ d.d. takvo vozilo i dalje trebalo. Uostalom i žalitelji u žalbama potvrđuju potrebu oštećenog društva. Suprotno žalbenim navodima, a to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, prodajom tog vozila K. P., a potom svega mjesec dana nakon uzimanjem tog istog vozila u najam, očigledno je neosnovano pogodovano K. P. i to na štetu trgovačkog društva MTČ d.d. Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sklapanjem ugovora o najmu za oštećeno trgovačko društvo očigledno nastala šteta, pri čemu je tom ugovoru morala prethoditi prodaja vozila K. P., a što je sve ostvareno u sklopu zajedničkog dogovora između optuženog I. K. i optužene D. K.

11.2. Pri tome, prema podacima u spisu predmeta u to vrijeme oštećeno trgovačko društvo je poslovalo s većim gubicima. To ne osporavaju ni optuženici. Značajna je i okolnost da u takvim poslovnim uvjetima društvo uzima u najam vozilo od osobe kojoj je neposredno prije toga prodalo to isto vozilo, a k tome ta osoba za vozilo nije isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu (cijena je isplaćena tek 5. lipnja 2009., dakle, više od devet mjeseci nakon zaključenja ugovora o najmu). Slijedom navedenoga, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da ovakva kronologija događaja, suprotno navodima oba žalitelja, upućuje na zaključak da su se u ponašanju optuženog I. K. i optužene D. K. ostvarila sva obilježja kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora.

11.3. Isto tako, jednaka je situacija u odnosu na djelo iz članka 294. stavka 1. KZ/97., opisano u točki 2. izreke, jer i ovdje najprije optuženi I. K. kao predsjednik Uprave trgovačkog društva prodaje vozilo optuženoj D. K., a potom to isto vozilo od D. K. uzima u najam, s time da su vremenski razmaci od stjecanja vlasništva do kupoprodaje, a potom i uzimanja u najam vozila znatno kraći (vozilo je prodano dan nakon što je postalo vlasništvo oštećenog trgovačkog društva i uzeto u najam deset dana nakon što je prodano, pri čemu u tom trenutku nije bila uplaćena kupoprodajna cijena, koja je isplaćena tek sedam mjeseci nakon zaključenja ugovora o najmu). U odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. i optuženog I. K. pravilno utvrđuje prvostupanjski sud da D. K. u trenutku zaključenja ugovora u kupoprodaji vozila više nije bila direktor u oštećenom trgovačkom društvu i nije bilo nikakve pravne osnove da joj se priznaju prava koja je imala kao član društva pa tako ni pravo na otkup vozila.

11.4. Dakle, prvostupanjski je sud sve dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno analizirao te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice te, suprotno navodima žalitelja I. K., pravilno zaključio da su se u postupanju optuženog I. K. i optužene D. K. ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora i kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

11.5. Zato su neosnovane žalbe oboje optuženika iz osnove navedene u članku 470. ZKP/08-22.

12. Optužena D. K. navodi da žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona. No, tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, nego je sadržajno veže odluku o kazni. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08-22, drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optužene D. K. bio povrijeđen kazneni zakon.

13. Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi I. K. ističe da je odluka prvostupanjskog suda o kazni prestroga jer da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene olakotne okolnosti na strani ovog žalitelja. Smatra da je prvostupanjski sud podcijenio zdravstveno stanje optuženika, koje je teško, jer ima ozbiljne zdravstvene tegobe i znatno mu je narušeno zdravlje, što izlazi iz okvira uobičajenog narušenja zdravlja. Onkološki je bolesnik, zbog karcinoma mu je odstranjen bubreg i prostata pa smatra da je trebala biti primijenjena sankcija koja u sebi ne sadrži kaznu zatvora.

13.1. No, usprkos činjeni da je prvostupanjski sud pogrešno kao otegotnu okolnost ocijenio da je optuženik osuđivan jer je riječ o osudi za kaznena djela koja su počinjena nakon počinjenja kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim u ovom postupku, te imajući na umu da državni odvjetnik nije podnio žalbu zbog odluke o kazni, odluka o kaznenopravnoj sankciji je pravilna. Naime, maksimalni stupanj krivnje koji je utvrdio prvostupanjski sud (izravna namjera, potpuna ubrojivost i neokrnjena svijest o protupravnosti, točka 29-29.1. obijane presude) upućuju na zaključak da će kazna zatvora dvije godine uz primjenu odredbi o djelomičnoj uvjetnoj osudi iz članka 57. KZ/11. ostvariti svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. Blaža kazna ne bi odgovarala maksimalnom stupnju krivnje. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja čitave kazne optuženik ubuduće neće činiti kaznena djela te pravilno ocijenio da će se djelomičnom uvjetnom osudom ispuniti i retributivna svrha kažnjavanja, kao i omogućiti resocijalizaciju optuženika.

14. Iako se žali zbog odluke o kazni, optužena D. K. ne obrazlaže žalbu u tom dijelu, ali u odnosu na nju je prvostupanjska presuda ispitana u skladu s obvezom članka 478. ZKP/08-22. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, pravilno je optuženu D. K. osudio na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci. Upravo ta kazna zatvora može ostvariti svrhu kažnjavanja te dostatno utjecati na optuženicu i na sve ostale da više ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

15. Na kraju, nije osnovana žalba optužene D. K. niti u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, a koju žalbu u sebi, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08-22 sadrži žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, pravilno je prvostupanjski sud pobijanom presudom od optužene D. K. oduzeo imovinsku korist koju je ostvarila kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. koje je počinio optuženi I. K., jer nitko ne može zadržati korist ostvarenu počinjenjem kaznenog djela. Stoga je pravilno prvostupanjski sud od optužene D. K. oduzeo imovinsku korist u ukupnom iznosu 137.143,64 kuna te je istu utvrdio kao imovinu Republike Hrvatske pa je naloženo optuženoj platiti taj iznos Republici Hrvatskoj u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

16. Budući da žalbe optuženog I. K. i optužene D. K. nisu osnovane, i kako je ispitivanjem pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. ZKP/08-22, utvrđeno da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti i da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon, to je na temelju članka 482. ZKP/08-22 odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 16. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović

U zamjenu potpisala:

Sanda Janković, v.r.