REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1237/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Ustanove za zdravstvenu njegu u kući K. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnica M. Š., odvjetnica iz K., protiv tuženice M. M. iz K., OIB: …, koju zastupa punomoćnik J. S., odvjetnik iz K., radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-49/2021-2 od 14. svibnja 2021., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Ogulinu posl. br. P-432/2014- 48 od 9. srpnja 2020., u sjednici održanoj 16. svibnja 2023.,

p r e s u d i o j e:

I. Prihvaća se revizija tuženice i preinačuje drugostupanjska presuda tako da se odbija žalba tužiteljice i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužiteljice kao osnovana i preinačena prvostupanjska presuda tako da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice i:

- tuženici naloženo platiti tužiteljici „s osnova naknade imovinske štete iznos od 23.753,48 kn, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. 06. 2011. do isplate“, kako je to određeno izrekom presude,

- tuženici naloženo naknaditi tužiteljici troškove postupka od 20.588,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama počevši od dana donošenja prvostupanjske presude.

2. Drugostupanjski sud je tako odlučio uz obrazloženje, prema onome što je sada relevantno:

„...6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete nastale uslijed prometne nezgode ..., kojom prilikom je tužena za vrijeme obavljanja radnih zadataka upravljala osobnim automobilom marke D.-S. reg. oznaka …, a koji automobil je u vlasništvu tužiteljice, sletjela van kolnika na način pobliže opisan u tužbi te je nastala materijalna šteta na osobnom automobilu u vlasništvu tužiteljice.

7. Među strankama nije sporan štetan događaj kako se opisuje u tužbi, nisu sporna ni oštećenja na vozilu u vlasništvu tužiteljice kao ni činjenica da je vozačica gore spomenutog osobnog automobila tužena, koja je prema presudi Prekršajnog suda u Karlovcu poslovni broj VI P-2477/11 od 19. siječnja 2012., isključivi krivac za nastanak prometne nezgode. Isto tako nije sporno ni da je tužiteljica tuženoj odobrila mogućnost obročne otplate u 12 jednakih mjesečnih rata, na što tužena nije pristala.

8. Sporna je odgovornost tužene za štetu.

9. Analizirajući odredbe čl. 43. st. 1. i 2., čl. 46. st. 1., i čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine„ br. 67/08., 48/10., 74/11.,80/13., 158/13., 92/14., i 64/15- nastavno ZSPC), i dovodeći ih u vezu sa nalazom i mišljenjem prometnog vještaka o isključivoj odgovornosti tužiteljice za nastanak prometne nezgode, prema mišljenju ovoga suda, tužbeni zahtjev je osnovan.

10. Ovo stoga što je vještak i u svom nalazu i mišljenju između ostalog naznačio da između vozila nije bilo kontakta te se točna prostorno-vremenska korelacija između kretanja vozila D. i O. ne može postaviti odnosno nije moguće postaviti prostorne položaje vozila prije mimoilaženja, da je tehnički vjerojatno i prihvatljivo da je kretanje vozila O. prije mimoilaženja bilo takvo da je moglo uzrokovati poduzimanje skretanja vozila D. u desno i kasnije slijetanje odnosno nezgodu, a da bi nezgoda bila izbjegnuta u slučaju da je bilo moguće mimoilaženje vozila po kolniku odnosno da vozačica vozila D. nije imala potrebu skretanja na desno izvan kolnika, a koje skretanje je vrlo vjerojatno izazvalo kretanja nailazećeg vozila O.

11. Dakle, uvažavajući sve navedeno, te izvedene i priložene dokaze u prvostupanjskom postupku, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na gore spomenute odredbe ZSPC-a te na odredbu čl. 1049. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78715 i 29/18-nastavno ZOO), obzirom vještak nije mogao na nedvojben način utvrditi da tužena nije kriva za nastalu prometnu nezgodu odnosno za nastalu štetu na vozilu tužiteljice.

12. Prema odredbi čl. 1067. ZOO-a, tužena se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti ili ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti.

13. Stoga, s obzirom u predmetnom slučaju nije sporno da je šteta koju je tužiteljica pretrpila nastala u svezi s radom te prema mišljenju ovoga suda šteta nije nastala djelovanjem više sile, već isključivo krivnjom tužene (budući krivnju treće osobe, tužena nije dokazala), zbog objektivne odgovornosti tužene, ovaj sud smatra da tužena nije dokazala pretpostavke za oslobađanje od odgovornosti za predmetnu štetu. Naime, činjenica je da je tužena terenski radnik i da bi mogla obaviti posao mora koristiti vozilo i prometnice, u konkretnom slučaju moglo bi se govoriti djelomično i o profesionalnom riziku, zbog navedenog razloga.

14. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan, budući tužena nije na nedvojben način dokazala pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti za štetu, dok je tužiteljica dokazala i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te je stoga odlučno kao pod toč. I. izreke...“

2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 4520/2021-2 od 14. prosinca 2021., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženice i tuženici je dopuštena revizija protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:

„Prosuđuje li se odgovornost radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu primjenom odredbi Zakona o obveznim odnosima, kao općeg propisa, ili primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o radu, kao posebnog propisa?“

3. To sve po ocijeni da je to pravno pitanje važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda temeljena je na shvaćanju za koje postoji i može se očekivati neujednačena i nesigurna praksa.

4. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu preinačiti.

5. Tužiteljica je odgovorila na reviziju i predložila da se ova odbije kao neosnovana.

6. Revizija je osnovana.

7. Revizijski sud ocjenjuje u reviziji naznačeno pitanje važnim za odluku o predmetu spora ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: o njemu je revizijski sud već izrazio svoje shvaćanje, prihvaćeno u suđenju već i sa značajem suđenja u skladu sa stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - ali je odluka drugostupanjskog suda donesena uz propust da se takvo shvaćanje i primjeni.

8. Primjetno je, naime, da je sudska praksa u odgovoru na u reviziji postavljeno pitanje glede odgovornosti radnika za štetu koju uzrokuje u radu svome poslodavcu, u usporedivim odlukama, sigurna, jer je revizijski sud u više svojih odluka izrazio jasno shvaćanje u svezi sadržajno istog pitanja, sve u primjeni odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“, br. 149/2009. i 61/2011), prema kojoj: „Radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.“ (odnosno u primjeni odredaba koje su suštinski na isti način uređivale tu odgovornost: odredbe čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa , "Sl. list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzetog kao zakon Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 34/91, 19/92, 26/93, 29/94; odredbe čl. 105. st. 1. Zakona o radu, "Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05; odredbe čl. 98. st. 1. Zakona o radu, „Narodne novine“ 38/95, 54/95, 65/95, 17/01), pa tako primjerice (u dijelu relevantnim za ovaj postupak):

8.1. u odluci posl. br. Revr 168/07-2 od 28. ožujka 2007., prema kojoj:

„...Obrazlažući postojanje revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava tužitelj ukazuje na činjenice da je u obje prometne nezgode tuženik naletio na vozila ispred sebe, da je profesionalni vozač, te da je vozio neprilagođenom brzinom s obzirom na uvjete konkretne prometne situacije, da je u oba navrata na licu mjesta novčano kažnjen od strane prometnog redarstva „bez prosvjeda ili protivljenja s njegove strane, a sve na temelju (očito suglasnih) izjava sudionika nezgode“, i da nakon druge nezgode „bez oklijevanja daje otkaz svjestan da ponovno uzrokuje štetu poslodavcu vlastitom krivnjom“ te ističe da te okolnosti upućuju na grubu nemarnost tuženika u počinjenju štete i da stoga postoji pogrešna primjena spomenute odredbe ZR-a.

Suprotno revizijskim navodima navedene okolnosti ne predstavljaju dovoljno činjeničnu osnovu koja bi opravdavala zaključak da je predmetna šteta uzrokovana krajnjom nepažnjom tuženika.

Sukladno zaključivanju prvostupanjskog suda da bi se u slučaju prometne nezgode u kojoj je došlo do sudara vozila moglo ocijeniti pitanje stupnja krivnje vozača potrebno je utvrditi sve okolnosti prometne nezgode, pa tako i način kretanja vozila, naletnu brzinu, mogućnost izbjegavanja naleta, utjecaj tereta na mogućnost kočenja i dr., a te okolnosti sud ne može utvrditi bez izvođenja dokaza prometnim vještačenjem, pa budući da tužitelj koji je bio dužan dokazati krivnju tuženika u stupnju namjere ili krajnje nepažnje, nije predložio izvođenje tog dokaza, sudovi su pravilnom primjenom odredbe čl. 221. a) ZPP zaključili da nije dokazao postojanje takvog oblika tuženikove krivnje, te su pravilnom primjenom odredbe čl. 98. st. 1. ZR- a tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim....“

8.2. u odluci posl. br. Rev-1713/01-2 od 25. ožujka 2003., prema kojoj:

„...prema odredbi čl. 98. st. 1. Zakona o radu (...) radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Prema pravilu o presumiranoj krivnji iz čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99; dalje: ZOO) presumira se samo najblaži stupanj krivnje (obična nepažnja) počinitelja štete. Stoga radnik odgovara poslodavcu za štetu po kriteriju dokazane krivnje, jer se krajnja nepažnja i namjera radniku moraju dokazati. Teret dokaza je na poslodavcu.

Proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, kada su o odgovornosti tuženika za štetu tužitelju, suprotno odredbi čl. 98. st. 1. ZR, prosuđivali po načelu pretpostavljene a ne dokazane krivnje...“

8.3. u odluci posl. br. Revr 943/2017-4 od 3. srpnja 2019., prema kojoj:

„...Tuženik - protutužitelj u reviziji prigovara primjeni materijalnog prava sadržanog u odredbi čl. 99. st. 1. ZR/09, smatrajući da su sudovi pogrešno primijenili navedenu zakonsku odredbu kada su odlučivali o protutužbenom zahtjevu.

Odredbom čl. 99. st. 1. ZR/09 propisano je da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi.

Dakle, pretpostavke odgovornosti radnika za štetu uzrokovanu poslodavcu su: da je poslodavcu nastala šteta, da se radi o šteti koja je uzrokovana poslodavcu na radu odnosno u vezi s radom, te da je šteta nastala krivnjom radnika - uz uvjet da se stupanj te krivnje može označiti kao namjera ili krajnja nepažnja, pri čemu je teret dokazivanja krajnje nepažnje ili namjere radnika na poslodavcu.

Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 99. st. 1. ZR/09, kad su, s obzirom da su ocijenili da u konkretnoj situaciji tuženik - protutužitelj nije dokazao da mu je predmetnu štetu uzrokovao tužitelj - protutuženik namjerno ili krajnjom nepažnjom, odbili protutužbeni zahtjev kao neosnovan...“

8.4. u odluci posl. br. Rev 2239/2014-2 od 5. rujna 2018.,prema kojoj:

„...Odredbom čl. 105. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) propisano je da radnik koji na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi. Sukladno čl. 10. ZR u sporovima iz rada i u svezi s radom primjenjuju se i propisi obveznog prava. Pretpostavke odgovornosti za štetu su šteta, štetna radnja, uzročna veza između štete i štetne radnje i protupravnost te da bi postojala odštetna odgovornost štetnika potrebno je da se ove pretpostavke kumulativno ostvare.

Odgovornost radnika za štetu mora biti posljedica propusta radnika u obavljanju poslova svog radnog mjesta ili u vezi s radom na tim poslovima, i to u odgovarajućoj vrsti i stupnju krivnje (namjera ili krajnja nepažnja). Poslodavac koji tvrdi da mu je radnik uzrokovao štetu treba dokazati koje su to radnje ili propusti radnika koje su dovele do štete prouzročene poslodavcu, u čemu se sastoji šteta kao i njezinu visinu.

(...)Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev radi naknade štete prema tuženiku jer tužitelj tijekom postupka nije uspio dokazati da je upravo tuženik kao radnik na radu ili u svezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovao štetu poslodavcu i da je tu štetu dužan naknaditi.

8.5. u odluci posl. br. Revt 129/12-2 od 5. prosinca 2012., prema kojoj:

„...Predmet spora je zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 667.924,30 kn s pripadajućim zateznim kamatama.(...)

Tuženik bi za utuženu štetu mogao odgovarati samo uz pretpostavke iz odredbe čl. 70. st. 1. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Sl. list SFRJ" br. 60/89 i 42/90, preuzet kao zakon Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 34/91, 19/92, 26/93, 29/94), (...), a prema kojoj odredbi radnik je dužan naknaditi štetu koju na radu odnosno u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje organizaciji uzrokuje, dakle pod uvjetom da su kumulativno ispunjene sve pretpostavke odgovornosti na osnovi krivnje propisane tom zakonskom odredbom.

Valja kod toga imati na umu:

- da „namjera“ i „krajnja nepažnja“ predstavljaju oblike krivnje, s time da se pod „namjerom“ podrazumijeva vrsta krivnje kod koje se zahtijeva da je štetnik postupao znajući i hotimice, dok „krajnja nepažnja“ (ili gruba nemarnost) predstavlja postupanje štetnika koji u svom ponašanju ne upotrijebi ni onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječni čovjek,

- da tuženik za utuženu štetu ne može odgovarati po načelu pretpostavljene krivnje i samom činjenicom da je za tužitelja šteta nastupila,

- da pravilom o presumiranoj krivnji iz odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91 i 3/94), koja se primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 i 41/08) i kojom je propisano: „Tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.“, presumira se samo najblaži stupanj krivnje (obična nepažnja) počinitelja štete - tako da radnik odgovara poslodavcu za štetu po kriteriju dokazane krivnje: krajnja nepažnja i namjera radniku se moraju dokazati i teret dokaza je na poslodavcu.

Slijedom iznijetog, tužitelj je da bi uspio u sporu trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je tuženik (u okolnostima konkretnog slučaja) na radu odnosno u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokovao (protupravnom štetnom radnjom ili propustom da postupi u skladu s obvezama) (...) utuženu štetu. Međutim, obzirom u konkretnom slučaju navedeno (i pored vještačenja) nije utvrđeno (...), pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova (...) da tužitelj ne može samo na utvrđenim činjenicama s uspjehom temeljiti odgovornost tuženika...“

9. Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je, primjerice - i u odlukama ovog suda posl. br. Revr 790/2017-2 od 2. listopada 2018., Rev-x 342/2016-2, Revr 463/11-2 od 7. veljače 2012., Rev 110/13-2 od 15. lipnja 2016., Revr 783/15-2 od 3. svibnja 2017., Revr 1542/15-2 od 3. svibnja 2017. - a ono ujedno predstavlja i odgovor na u reviziji po tuženici postavljeno pitanje: radnik odgovara poslodavcu za štetu primjenom odgovarajućih odredbi Zakona o radu, po kriteriju dokazane krivnje - a krajnja nepažnja i namjera se radniku mora dokazati i teret dokaza je na poslodavcu.

10. Kako je drugostupanjski sud temeljio svoju presudu na drugačijem i time pogrešnom pravnom shvaćanju: to obzirom da je (za razliku od drugostupanjskog suda) prvostupanjski sud opravdano pravilnim prihvatio:

- da tužiteljica nije dokazala ono što je trebala da bi u ovome postupku uspjela (konkretno: nije dokazala da je tuženica uzrokovala štetni događaj sa namjerom ili grubom nepažnjom - imajući na umu da se iz činjenice da je došlo do štetnog događaja i nastanka štete za razdoblja rada tuženice, pa i kada bi se čak i istinitim prihvatilo ono što tužiteljica tvrdi - da je tuženica tom događaju pridonijela ili da je on nastao isključivo krivnjom tuženice, uz činjenicu da je ova i u prekršajnom postupku utvrđena prekršajno odgovornom za isti događaj - zbog kršenja prometnih propisa, samo po sebi, uvažavajući i mišljenje vještaka o svim mogućim uzrocima ili varijantama nastanka nezgode - ali i razloge nezgode na kojima drugostupanjski sud temelji osporenu presudu, ne može razumnim zaključivanjem tuženici imputirati još i prijeporna namjera ili gruba nepažnja),

- odnosno, da se savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka „ne može zaključiti da tužena u svom postupanju nije upotrijebila onu pažnju koju je trebala upotrijebiti, da je postupala sa krajnjom ili grubom nepažnjom. Prilikom mimoilaženja s nailazećim vozilom marke O., koje se kretalo iz suprotnog pravca, tužena je, kako iznosi vještak, a koje zaključke prihvaća i sud, imala tipičnu i uobičajenu reakcija vozača koji nema mogućnost prolaza i izbjegava - bježi od nailazeće opasnosti.

Sud smatra da je tužena upotrijebila dužnu pažnju koja je primjerena prosječnom čovjeku i vozaču prosječnih kapaciteta, da štetu nije prouzročila namjerno ili zbog krajnje nepažnje, pa stoga isključuje njenu odgovornost primjenom odredbe čl. 99. st. 1. Zakona o radu, prema kojoj radnik koji na radu ili u vezi s radom namjerno ili zbog krajnje nepažnje uzrokuje štetu poslodavcu, dužan je štetu naknaditi....“

valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženice i osporenu presudu preinačiti te odlučiti kao u izreci ove odluke.

11. Budući da je takvim preinačenjem osporene presude promijenjen uspjeh stranaka u parnici, valjalo je na temelju odredaba čl. 166. st. 2., čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka i tuženici dosuditi naknadu za troškove postupka koje je imala sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve prema određeno postavljenom zahtjevu tuženice (u koji zahtjev nije uključila trošak sačinjenja prijedloga za dopuštenje revizije i revizije).

12. Tužiteljici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

Zagreb, 16. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.