Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 33 Gž-3528/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Milene Frankić, kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. t. d.o.o. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik F. Š., odvjetnik iz Z., protiv tuženice L. M. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik V. P., odvjetnik iz Z., odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1849/2016-56 od 5. travnja 2019., ispravljene rješenjem poslovni broj P-1849/2016-60 od 16. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 16. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1849/2016-56 od 5. travnja 2019., ispravljena rješenjem poslovni broj P-1849/2016-60 od 16. rujna 2021.

Obrazloženje

1. Citiranom prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

I. Nalaže se tuženiku, i to L. M., Z., OIB: …, platiti tužitelju, i to P. t. d.o.o., Z., OIB: …, ukupan iznos od 91,000,00 HRK (slovima: devedesetjednutisuću kuna), a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki od dužnih iznosa, a koja kamata teče kako slijedi, i to:

- na iznos od 13.800,00 kn od dana 1. siječnja 2012. godine, pa sve do isplate (sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. P. tužitelj bi za 2011. godinu imao pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 13.800,00 kn, pa kako navedeni iznos nije obračunat na mjesečnoj osnovi već na godišnjoj, to tužitelj zakonsku zateznu kamatu za navedeni iznos potražuje od dana 1. siječnja 2012. godine pa do isplate);

- na iznos od 14.800,00 HRK od dana 1. siječnja 2013. godine, pa sve do isplate (sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka D. P. tužitelj bi za 2012. godinu imao pravo na odbitak pretporeza u iznosu od 14.800,00 kn, pa kako navedeni iznos nije obračunat na mjesečnoj osnovi već na godišnjoj, to tužitelj zakonsku zateznu kamatu za navedeni iznos potražuje od dana 01. siječnja 2012. godine pa do isplate);

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. siječnja 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. veljače 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. ožujka 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. travnja 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. svibnja 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. lipnja 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. srpnja 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. kolovoza 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. rujna 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. listopada 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. studenog 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. prosinca 2013. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. siječnja 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. veljače 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. ožujka 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. travnja 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. svibnja 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. lipnja 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. srpnja 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. kolovoza 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. rujna 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. listopada 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. studenog 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. prosinca 2014. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. siječnja 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. veljače 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. ožujka 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. travnja 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. svibnja 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. lipnja 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. srpnja 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. kolovoza 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. rujna 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. listopada 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. studenog 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. prosinca 2015. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. siječnja 2016. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. veljače 2016. godine, pa sve do isplate;

- na iznos od 1.600,00 HRK od dana 15. ožujka 2016. godine, pa sve do isplate;

i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka, a sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki od dužnih iznosa, a koja kamata teče od dana dospijeća svakog pojedinog dužnog iznosa, pa sve do isplate, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II Nalaže se tužitelju P. t. d.o.o., Z., OIB: … nadoknaditi tuženici L. M., Z., OIB: … parnični trošak u iznosu od 17.375,00 kn sa zateznim kamatama od 5. travnja 2019. do isplate, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem posl. br. P-1849/2016-60 od 16. rujna 2021. ispravljena je navedena presuda na način da u uvodu presude, u drugom retku, u izreci pod točkom I., u trećem retku i pod točkom II izreke u pravom retku, umjesto „P. t. d.o.o.“ treba ispravno pisati „P. t. d.o.o.“.

3. Navedeno rješenje nije pobijano žalbom te je postalo pravomoćno.

4. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženica nije odgovorila na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud je utvrdio, da nisu počinjene bitne povrede odredaba ZPP na koje, sukladno navedenoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti, niti bitna povreda ZPP iz čl. 354. st. 2. t. 11., kako će biti obrazloženo u nastavku.

8. U predmetnom postupku tužitelj, koji je s tuženicom 28. prosinca 2010. sklopio Ugovor o zakupu poslovnog prostora u Z., traži isplatu iznosa PDV-a na plaćenu zakupninu, uz obrazloženja da mu je tuženica svjesno nanosila štetu time što iznose mjesečne zakupnine nije naplaćivala po računu koji sadrži porez na dodanu vrijednosti a na temelju kojeg bi tužitelj imao pravo odbitka pretporeza. Naime, poslovni prostor je u vlasništvu trgovačkog društva F.-i. d.o.o., a tuženica je na istom imala osobnu služnost prava plodouživanja.

9. Među strankama nije sporno da su dana 28. prosinca 2010. međusobno sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora s ugovorenom mjesečnom zakupninom u iznosu od 5.000,00 kn te da su dana 28. studenog 2012. sklopile novi ugovor kojim je ugovorena mjesečna zakupnina u iznosu od 12.000,00 kn. Nesporno je i to da je predmetni poslovni prostor u vlasništvu društva F.-i. d.o.o., da je poslovni prostor tužitelju predan u posjed, da ga je tužitelj koristio tijekom utuženog razdoblja te da je uredno plaćao ugovorenu zakupninu.

10. Sporno je da li bi tužitelj ostvario pravo na povrat poreza na dodanu vrijednost u slučaju da je ugovor o zakupu umjesto s tuženicom sklopljen s trgovačkim društvom koje je vlasnik poslovnog prostora. Posljedično tome sporno je da li je tužitelju nastala šteta u vidu izmakle koristi.

11. Sukladno odredbi čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje u tekstu ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

12. Odredbom čl. 1046. ZOO-a šteta je definirana kao umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

13. Temeljem čl. 1089. st. 1. ZOO-a oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. Sukladno odredbi čl. 1089. st. 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

14. Zakup je uređen odredbama čl. 519. do 549. ZOO-a, a zakup poslovnog prostora reguliran je Zakonom o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora (NN broj 125/11, 64/15 i 112/18). Prvenstveno treba reći da niti jedan od navedenih zakona ne propisuje da zakupodavac može biti isključivo vlasnik predmeta zakupa. S obzirom na navedeno, činjenica da tuženica nije vlasnica predmetnog poslovnog prostora, kao i pitanje da li je zakupniku prilikom sklapanja navedenih ugovora to bilo poznato, nisu relevantni za rješenje ovog spora. Isto tako, činjenica da je u predmetnim ugovorima o zakupu navedeno da je tuženica vlasnica poslovnog prostora u konkretnom slučaju ni na koji način ne utječe na valjanost ugovora. Radi utvrđivanja stvarnog troška tužitelja po osnovi zakupnine, a s obzirom na zakonom predviđeno pravo na odbitak pretporeza koji bi tužitelj ostvario u situaciji da je predmetni ugovor o zakupu sklopljen između dvije pravne osobe koje su u sustavu PDV-a, provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku V. d.o.o. i D. d.o.o.

15. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka V. d.o.o. od 5. travnja 2017. proizlazi u bitnome da je Ugovorom o zakupu poslovnog prostora od 28. prosinca 2010. ugovorena zakupnina u mjesečnom iznosu od 5.000,00 kn neto, tako da bi, u slučaju da je ugovor sklopljen između dvije pravne osobe u sustavu PDV-a, porezna osnovica iznosila 5.000,00 kn i u tom bi slučaju tužitelj bio dužan na taj iznos platiti PDV, a tek potom bi pod uvjetima propisanima Zakonom o porezu na dodanu vrijednost mogao svoju poreznu obvezu umanjiti za iznos plaćenog PDV-a. S obzirom na to da je prvim ugovorom ugovorena zakupnina u neto iznosu i da PDV nije plaćen, ne postoji mogućnost odbitka pretporeza.

16. Na temelju iznesenog, a imajući u vidu da je prvim Ugovorom o zakupu ugovorena zakupnina u neto iznosu i da tužitelj pored plaćanja mjesečne zakupnine u iznosu od 5.000,00 kn nije imao dodatnih troškova, sud je zaključio da sklapanje istog Ugovora o zakupu s pravnom osobom za tužitelja ne bi bilo povoljnije, odnosno, da isti ne bi time ostvario financijsku korist. To iz razloga što bi u tom slučaju na ugovoreni neto iznos mjesečne zakupnine od 5.000,00 kn tužitelj bio dužan platiti porez na dodanu vrijednost, što bi predstavljalo dodatan trošak, a tek potom bi eventualno mogao odbiti iznos plaćenog PDV-a kao pretporez.

17. Sudski vještak je nadalje dao izračun po Ugovoru o zakupu poslovnog prostora od 28. studenog 2012. kojim je ugovoreno plaćanje mjesečnog iznosa zakupnine od 12.000,00 kn, a kao poreznu osnovicu u slučaju da je ugovor sklopljen između dvije pravne osobe, sudski vještak je uzeo iznos od 9.600,00 kn, dok bi PDV tada iznosio 2.400,00 kn. Navedeni izračun sudski vještak je izradio polazeći od pretpostavke da je Ugovor o zakupu sklopljen između dvije pravne osobe u sustavu PDV-a.

18. Nakon što je sud istom sudskom vještaku naložio da se očituje na prigovore stranaka, sudski vještak je u nalazu i mišljenju od 16. listopada 2017. uzeo u obzir činjenicu da prema podacima uprave trgovačko društvu F.-i. d.o.o. od 1. siječnja 2013. nije bilo u sustavu PDV-a, slijedom čega je naveo da to društvo nije bilo dužno zaračunavati PDV zbog čega niti tužitelj ne bi imao pravo na odbitak PDV-a budući da se pravo na odbitak pretporeza može ostvariti samo u slučaju plaćanja po računu s obračunatim PDV-om. Naime, sudski vještak je u svom prvom nalazu dao izračun iznosa pretporeza pod pretpostavkom da su Ugovor o zakupu sklopile dvije pravne osobe u sustavu PDV-a, jer bi samo u tom slučaju tužitelj mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza, dok je u drugom nalazu polazeći od činjenice trgovačko društvu F.-i. d.o.o. nakon 1. siječnja 2013. nije bilo u sustavu PDV-a zaključio da tužitelj niti u tom razdoblju ne bi mogao umanjiti svoju obvezu na ime PDV-a za iznos plaćenog pretporeza.

19. U drugom nalazu i mišljenju sudski vještak je iznio drukčiji zaključak iz razloga što je ovaj put uzeo u obzir činjenicu da trgovačko društvo F.-i. d.o.o. od 1. siječnja 2013. više nije bilo u sustavu PDV-a. Navedena činjenica proizlazi iz potvrde ministarstva, uprava od 14. srpnja 2016. u kojoj potvrdi se navodi da je porezni obveznik F.-i. d.o.o. upisan u registar poreznih obveznika dana 5. prosinca 1997. te je bio obveznik PDV-a od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 2012.

20. Prilikom usmenog očitovanja na pitanja i prigovore stranaka sudski vještak je naveo da je izračun neto financijskog efekta izrađen pod pretpostavkom da su zakup ugovorile dvije pravne osobe u sustavu PDV-a, a prilikom izračuna nije uzeo u obzir činjenicu da društvo F.-I. d.o.o. nakon 1. siječnja 2013. nije bilo u sustavu PDV-a. Sudski vještak je naveo i to da trgovačko društvo koje nije u sustavu PDV-a ne ispostavlja račune s PDV-om, pa u tom slučaju primatelj računa ne može odbiti PDV jer isti nije niti iskazan na računu, dakle, ako trgovačko društvo nije u sustavu PDV-a čak i u slučaju da je ugovor zaključen između dvije pravne osobe, zakupnina bi iznosila ugovorenih 12.000,00 kn.

21. Prema mišljenju sudskog vještaka, a imajući u vidu sadržaj oba Ugovora o zakupu poslovnog prostora, osobito ugovorne odredbe o zakupnini i plaćanju poreza, predmetni ugovori su koncipirani upravo za ugovorni odnos između pravne i fizičke osobe. Iz odredbe čl. 11. oba ugovora proizlazi da je zakupodavac fizička osoba jer u slučaju kada je zakupodavac pravna osoba tada nadležno tijelo uprave ne određuje iznos poreza koji je porezni obveznik po ugovoru dužan platiti. Uprava samo u slučaju kada je porezni obveznik fizička osoba utvrđuje iznos porezne obveze neovisno o cijeni zakupnine koja je navedena u ugovoru. S obzirom na sadržaj predmetnih ugovora sudski vještak zaključuje da je smisao odredbe čl. 11. taj da nakon što uprava zakupodavcu kao fizičkoj osobi obračuna porez na prihod s osnova zakupnine, taj iznos plaća zakupnik, odnosno refundira ga zakupodavcu.

22. Ono što je ključno, bez obzira na razliku između izračuna prava na povrat pretporeza koje su izradili sudski vještaci V. d.o.o. i D. d.o.o., oba izračuna polaze od pretpostavke da je ugovor o zakupu sklopljen između dvije pravne osobe u sustavu PDV-a u kojem slučaju bi zakupodavac tužitelju izdavao račune s obračunatim PDV- om. Međutim, kada se uzme u obzir utvrđeno činjenično stanje i sve okolnosti konkretnog slučaja, navedena pretpostavka nema nikakvog uporišta.

23. Kao što je već ranije navedeno, iz potvrde ministarstva, uprave od 14. srpnja 2016. proizlazi da vlasnik poslovnog prostora F.-i. d.o.o. od 31. prosinca 2012. nadalje nije bio u sustavu PDV-a. Tužitelj stoga neosnovano tvrdi da bi u slučaju da je prilikom zaključenja predmetnih ugovora znao da tuženica nije vlasnica poslovnog prostora, ugovor o zakupu bio zaključen s trgovačkim društvom F.-i. d.o.o. i da bi zakupnina u tom slučaju bila plaćana po računu s obračunatim PDV-om.

24. U odnosu na kasnije sklopljeni ugovor o zakupu, neovisno o tome što u istom nije izričito navedeno ugovara li se zakupnina (12.000,00 kn mjesečno) u neto ili bruto iznosu, bitno je to da trgovačko društvo F.-i. d.o.o. nakon 1. siječnja 2013. više nije bilo u sustavu PDV-a niti je po važećim propisima bilo obvezno ući u sustav PDV-a. S obzirom na navedeno, kada bi zakupodavac bila pravna osoba koja je vlasnik poslovnog prostora, zakupodavac svejedno ne bi bio u obvezi izdavanja računa za zakupninu s obračunatim PDV-om, a posljedično tome niti tužitelj ne bi mogao ostvariti pravo na odbitak pretporeza.

25. Konačno, čak i u zamišljenoj situaciji da je ugovor o zakupu poslovnog prostora bio sklopljen s vlasnikom poslovnog prostora F.-i. d.o.o. i da je to trgovačko društvo i nakon 1. siječnja 2013. bilo u sustavu PDV-a, ključno je pitanje da li bi tada ugovor o zakupu bio sklopljen pod jednakim uvjetima, odnosno da li bi ugovorne strane tada ugovorile zakupninu u identičnom iznosu. Tuženica je u svom iskazu navela da bi u tom slučaju ugovorena zakupnina bila dodatno uvećana za PDV.

26. Sukladno odredbi čl. 2. ZOO-a sudionici u prometu slobodno određuju svoje obvezne odnose, a odredbom čl. 247. ZOO-a propisano je da je Ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane usuglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Ugovor o zakupu jest dvostrano obvezan i konsenzualan, a konkretnom slučaju Zakonom o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora nije propisana obveza sklapanja ugovora u smislu čl. 248. ZOO-a. S obzirom na navedeno zakupodavac i zakupnik slobodno odlučuju o tome hoće li sklopiti ugovor i pod kojim uvjetima, pa tako slobodno dogovaraju i iznos te način plaćanja zakupnine, kao i snošenje eventualnih poreznih davanja. Pri tome treba napomenuti da PDV nije prihod niti jedne od stranaka, već se radi o prihodu Državnog proračuna.

27. Tužitelj je prilikom sklapanja oba ugovora o zakupu bio svjestan činjenice da ugovore sklapa s fizičkom osobom, kao i svih financijskih obveza koje proizlaze iz takvoga ugovora. Dakle, bio je svjestan koliko će biti njegov stvarni trošak na ime zakupnine te da neće moći ostvariti pravo na odbitak pretporeza.

28. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na pretpostavci da bi u slučaju ugovaranja zakupa s vlasnikom poslovnog prostora bila ugovorena zakupnina u jednakom iznosu i da bi ostale odredbe ugovora ostale neizmijenjene te da bi trgovačko društvo F.-i. d.o.o. kao vlasnik poslovnog prostora bilo dužno izdavati tužitelju račun za zakupninu s obračunatim PDV-om.

29. Teret dokazivanja navedenih činjenica bio je na tužitelju, međutim, tužitelj navedene činjenice nije ničime dokazao.

30. Neosnovano tužitelj prigovara, da sud nije uzeo u obzir očitovanje poreznog savjetnika B. porezno savjetništvo, koje je tužitelj priložio u spis kao privatno naručeno mišljenje o predmetu spora, budući da su u postupku provedena dva vještačenja po sudskim vještacima koja predstavljaju valjan dokaz o istom.

31. Nadalje, sud je pravilno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka V. d.o.o., te obrazložio razlike u provedenim vještačenjima, osnovano pri tom imajući na umu prethodno navedene činjenice a to je da je tužitelj bio svjestan da je ugovor sklopio sa fizičkom osobom, a da iz provedenih dokaza proizlazi i da je trgovačko društvo F.-i. nakon 1. siječnja 2013. bilo oslobođeno plaćanje PDV-a, pa tužitelj, niti da je ugovor sklopio s tim društvom, ne bi mogao ostvariti korist na koju se poziva (odbitak pretporeza).

32. Tužitelj svoj zahtjev u postupku, uključujući i u ovoj žalbenoj fazi, temelji na tvrdnji da bi, da je znao da je vlasnik prostora čiji je zakupnik pravna, a ne fizička osoba, ugovor sklopio s tom pravnom osobom (što je naknadno utvrdio uvidom u zemljišne knjige, koje predstavljaju javni registar pa je tu činjenicu mogao provjeriti prilikom sklapanja prvog ugovora o zakupu; isto međutim nije odlučno za valjanost ugovora, kako je prethodno navedeno) a da u tom slučaju, da je on plaćao pravnoj osobi, ista ne bi imala uvjete za izlazak iz sustava PDV-a. Takva hipoteza tužitelja, na kojoj temelji tužbeni zahtjev, nije dokazana u ovom postupku, a dio nalaza vještaka D. d.o.o., na koji se poziva, polazi od pretpostavke da se ugovor sklapa između dvije pravne osobe koje su obveznici PDV-a, što nije slučaj.

33. Iz iskaza tuženice (koja je direktor tvrtke F.-i. d.o.o.) proizlazi i da bi u tom slučaju iznos zakupnine bio uvećan za PDV, pa tužitelj ne bi mogao ostvariti korist koju traži u ovom postupku.

34. Žalbenim navodima tužitelj preocjenjuje dokaze provedene u postupku, ponavljajući svoj stav da ga je tuženica oštetila time što on nije sklopio ugovor o zakupu s pravnom osobom (pri čemu ne pobija sam ugovor) a da bi u tom slučaju, što u postupku nije dokazano, ostvario uvjete za povrat pretporeza. Da je te uvjete ostvario, on bi doista imao manji trošak i veći novčani priljev, kako to proizlazi iz provedenih dokaza, ali tužitelj je sklopio ugovor sa fizičkom osobom, a iz provedenih dokaza proizlazi i da pravna osoba, vlasnik poslovnog prostora, nije u sustavu PDV- a.

35. S obzirom na to da je dakle između stranaka sklopljen valjan ugovor o zakupu na temelju kojeg tužitelj nije imao pravo na povrat pretporeza, tvrdnje tužitelja da je upravo zbog neizdavanja računa za zakup, pravna osoba koja je vlasnik poslovnog prostora, stvorila „umjetne uvjete“ za izlazak iz sustava PDV-a, nisu odlučne (a niti dokazane u postupku).

36. Radi toga je materijalno pravo čl. 1046. ZOO pravilno primijenjeno, kada je tužbeni zahtjev odbijen.

37. Odluka o trošku donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

38. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 16. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić, v.r.