REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

Poslovni broj: 10 Us I-193/2023-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Danici Vučinić, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat, u upravnom sporu tužitelja Ž. P. iz P., G. …, kojeg zastupa opunomoćenica K. J. J., odvjetnica u P., S.. T. …, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja poreza na dodanu vrijednost, 15. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I.

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja, podredno oglašavanja ništavim rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-19/22-01/23, URBROJ: 513- 04-22-7 od 13.prosinca 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-19/22-01/23, URBROJ: 513-04-22-7 od 13. prosinca 2022. (dalje: osporavano rješenje) odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Pazin, Ispostave Pula-Pola, KLASA: UP/I-410-19/2022- 002/78, URBROJ: 513-07-18-01-22-1 od 28. veljače 2022. (dalje: prvostupanjsko rješenje), kojim je tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost (dalje: PDV) u iznosu od 300.100,00 kn i kamata zbog nepravodobno plaćenog poreza obračunata za vremensko razdoblje od 1. svibnja 2020. do 28. veljače 2022. u iznosu od 23.280,92 kn.

2. Tužitelj osporava zakonitost tuženikova rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. U tužbi, u bitnome, navodi da prvostupanjsko tijelo nije imalo zakonske osnove donijeti prvostupanjsko rješenje obzirom da rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-410-19/20-02/92, URBROJ: 513-07-18-01-20-01 od 4. veljače 2020. (dalje: prvostupanjsko rješenje od 4. veljače 2020.) još nije postalo pravomoćno. Navodi da se tuženik u osporavanom rješenju ne referira na opširne žalbene navode, već samo paušalno navodi sadržaj zakonskih odredbi bez obrazloženja. Naglašava da je rješenje porezne uprave kojom se utvrđuje da bi tužitelj bio obveznik PDV-a od 2017. pravomoćno poništeno te se utvrđuje da je zabranjeno retroaktivno utvrđivati poreznu obvezu što da proizlazi i iz prakse Ustavnog suda RH. Navodi i da porezno tijelo vodi dva odvojena postupka naplate te da dobiven novac od plaćenog najma ne uračunava u dugovanje poreza za isti period što je razvidno iz odgovora porezne uprave od 30. ožujka 2022. Ističe da je osporavano rješenje potpuno nezakonito i iz razloga jer je rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-14/20-01/50 URBROJ: 513-04-22-3 od 14. srpnja 2022. pravomoćno poništeno rješenje prvostupanjskog tijela KLASA: UP/I-410-23/2020- 12/00033 URBROJ: 513-007-18-01-2020-0002 od 6.veljače 2020. kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza i prireza porezu na dohodak od imovine. Obrazlaže da je tim rješenjem navedeno da je prvostupanjskim rješenjem utvrđen retroaktivan učinak, odnosno da je žalitelj obvezan utvrđivati dohodak od najma temeljem poslovnih knjiga od 1. siječnja 2017. dok prema pravnom tumačenju odredbe o donošenju upravnog akta kojim se ukida drugi pravni akt, isti ima učinak od trenutka donošenja. Citira članak 77. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine" br. 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18., 121/19., 138/20., dalje: ZPDV) i navodi da se rješenje o upisu poreznog obveznika donosi u godini koja slijedi iza tekuće godine unutar koje je nastao dohodak od imovine koji se oporezuje te da je jasno da rješenje ne može biti doneseno retroaktivno. Razjašnjava svoje tumačenje načela retroaktivnosti te zaključuje da ukoliko je pravomoćno utvrđeno da tužitelj ne može biti obveznik PDV-a od 2017. onda je nezakonito i osporavano rješenje. Poziva se i pojašnjava svoje tumačenje članka 6. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18., 121/19., 32/20., 42/20, dalje: OPZ) i načelo zakonitosti te navodi da iako je u prethodnoj godini ostvarivao dohodak od imovine, da je 15.prosinca 2019. i 25.prosinca 2019. raskinuo Ugovore o zakupu poslovnih prostora koje je imao zaključene s E. d.o.o. a koja su osnova za naplatu poreza i prireza na dohodak od imovine te navedene raskide predao poreznoj upravi. Zaključuje da ugovori o zakupu više ne postoje pa da ne ostvaruje dohodak od imovine i da nije više porezni obveznik. Zaključuje da ne spori da je ostvarivao dohodak od imovine odnosno iznajmljivanja nekretnine, međutim da su u odnosu na taj dohodak donesena porezna rješenja kojima mu je određen porez i prirez na dohodak. Poziva se na članak 6., 8., 9., 5., 30. i 51. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" br. 47/09., 110/21.; dalje: ZUP) te navodi da mu u upravnom postupku nije omogućeno izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari. Ističe da je sukladno članku 94. do 96. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine" br. 147/08) nastupila zastara te obrazlaže da je porezna obveza nastala u 2016., a mjesečno dospijevaju iznosi, odnosno naplata poreza na dohodak od imovine, rok zastare počinje teći od svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa, te da je primjerice već za siječanj 2016. zastara počela teći već 15. veljače 2016. Slijedom navedenog da je nastupila zastara poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze poreznog obveznika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava 8. svibnja 2023. u prisutnosti opunomoćenice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Opunomoćenica tužitelja je ustrajala kod svih navoda iz tužbe i tužbenog zahtjeva i smatra kako se nije mogla retroaktivno donijeti odluka pa stoga prilaže odluku Ustavnog suda iz kojih je to vidljivo, te se poziva i na rješenje tuženika od 14. srpnja 2022. koji je to isto potvrdio. Predlaže Sudu da pozove tuženika da dostavi i prijašnja rješenja iz 2016. i 2019., koja rješenja su navedena na stranici 8 tužbe jer smatra da je tužitelj već platio istu poreznu obvezu. Ističe da je nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i smatra da je Porezna uprava bila dužna po službenoj dužnosti upisati tužitelja kao obveznika plaćanja PDV-a, a što da nije učinila, da je tužitelj podmirio sve porezne obveze po rješenjima od 2017. i predlaže da se sasluša tužitelj kao stranka i predstavnik Porezne uprave, te da se po potrebi provede i financijsko vještačenje. Ističe kako tuženik netočno tvrdi da je tuženik vršio određena preknjiženja na zahtjev tužitelja o čemu da nema nikakvog dokaza. Navodi kako u ovom predmetu i u svim drugim povezanim predmetima ne postoji nikakav obračun odnosno nekakva specifikacija iz koje bi bilo vidljivo na koji je način tuženik obračunavao porez te tužitelj smatra da je nezakonito vršio preknjiženja, a niti u ovom spisu predmeta da nema nikakvog obračuna.

6. U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora. Sud je odbio u sporu provesti predložene dokaze, ocijenivši te dokazne prijedloge suvišnima za rješavanje ovoga spora kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne, te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovoga upravnog spora, a što će se u nastavku obrazložiti.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

8. Iz spisa upravnog postupka i ovoga spora proizlazi da je prvostupanjskim rješenjem od 4. veljače 2020. utvrđeno da je tužitelj po sili zakona postao obveznikom PDV-a od 1. siječnja 2017. te je upisan u registar obveznika PDV-a. Točkom II navedenog rješenja tužitelju je naloženo da za razdoblje od 1. siječnja 2017. pa do dana donošenja rješenja, utvrdi obvezu PDV-a te ju iskaže u prijavi PDV-a koju podnosi za razdoblje od dana upisa u registar obveznika PDV-a. Budući da tužitelj nije podnio prijavu PDV-a u zakonskom roku do 31. ožujka 2020., prvostupanjskim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza PDV-a i zatezne kamate u iznosu od 323.380,92 kn. Nadalje, proizlazi da je porezno tijelo na temelju podataka iz ugovora o zakupu koje je tužitelj sklopio s trgovačkim društvom E. d. o. o. i E. M. d. o. o. te pregledom prometa po računu tužitelja kod I. k. b. d. d. U., utvrdilo da je tužitelj kao zakupodavac primio iznose od 480.000,00 kn u 2017., 480.000,00 kn u 2018. i 540.500,00 kn do 15. prosinca 2019. i 25. prosinca 2019., odnosno primio ukupni iznos od 1.500.500,00 kn, koji je porezno tijelo umanjilo za iznos PDV-a od 25% te utvrdilo poreznu osnovicu od 1.200.400,00 kn i obračunalo poreznu obvezu PDV-a u iznosu od 300.100,00 kn.

9. Člankom. 85. stavkom 1. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik mora za razdoblje oporezivanja utvrditi obvezu PDV-a i iskazati je u prijavi PDV-a u kojoj se navode svi podaci potrebni za obračunavanje PDV-a odnosno ukupnu vrijednost oporezivih transakcija i iznos PDV-a i pretporeza po stopama PDV-a te ukupnu vrijednost oslobođenih transakcija i transakcija koje ne podliježu oporezivanju. St. 8. toga članka propisano je da ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese prijavu PDV-a ili nema propisanu dokumentaciju i porezne evidencije, Porezna uprava može procijeniti ili utvrditi poreznu obvezu, dok je člankom 100. OPZ-a navedeno da ako je propisano da se porez prijavljuje obračunskom prijavom, tada se porez utvrđuje rješenjem ako je to zakonom propisano ili ako se njime utvrđuje drugačiji iznos poreza od onoga koji je porezni obveznik sam obračunao ili ako porezni obveznik nije predao obračunsku prijavu.

10. Člankom 77. OPZ-a propisano je da porezno tijelo koristi sva dokazna sredstva potrebna za utvrđivanje činjenica bitnih za oporezivanje, a osobito:1. prikuplja obavijesti od poreznog obveznika, drugog sudionika poreznog postupka i drugih osoba, 2. određuje vještake, 3. pribavlja isprave i spise, 4. izlazi na očevid. 11. Člankom 79. stavkom 8. OPZ-a propisano je da u poreznom postupku porezno tijelo može koristiti obavijesti o činjenicama utvrđenima u jednom poreznom postupku, a koje mogu utjecati na utvrđivanje činjenica i okolnosti bitnih za oporezivanje drugoga poreznog obveznika.

12. Člankom 108. stavkom 1. OPZ-a propisano je da pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, dok je stavkom 2. propisano da zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.

13. Člankom 84. stavkom 1. ZPDV-a propisano je da je razdoblje oporezivanja od prvog do posljednjeg dana u mjesecu, dok je stavkom 2. propisano da iznimno od stavka 1. toga članka, za poreznog obveznika čija je vrijednost isporučenih dobara i usluga uključujući i PDV u prethodnoj kalendarskoj godini manja od 800.000,00 kuna, razdoblja oporezivanja su od prvog do posljednjeg dana u tromjesečju. Porezni obveznik čija su razdoblja oporezivanja od prvog do posljednjeg dana u tromjesečju može se odlučiti za podnošenje prijava za razdoblje iz stavka 1. toga članka.

14. Među strankama ovoga spora nesporno je da je tužitelj u 2016. ostvario dohodak u iznosu većem od 300.000,00 kn radi čega je prvostupanjskim rješenjem od 4. veljače 2020. upisan u registar obveznika PDV-a.

15. Međutim, sporno je da li je porezno tijelo osnovano postupilo utvrdivši prvostupanjskim rješenjem tužitelju obvezu PDV-a.

16. Iz prethodno navedenih utvrđenja i citiranih zakonskih odredbi proizlazi da je osnovano tuženik postupio odbivši žalbu tužitelja. Naime, tužitelj je prvostupanjskim rješenjem od 4. veljače 2020. upisan u registar obveznika PDV-a od 1. siječnja 2017., a od kojeg upisa je postao obvezan utvrditi obvezu PDV-a te ju iskazati u prijavi poreza sukladno članku 85. stavku 1. ZPDV-a. Obzirom da tužitelj nije prijavio PDV za predmetno razdoblje, porezno tijelo je prvostupanjskim rješenjem samo utvrdilo poreznu obvezu sukladno članku 85. stavku 8. ZPDV-a u svezi s člankom 100. OPZ-a. Dakle, prvostupanjsko tijelo je pravilno i zakonito postupilo donijevši rješenje kojim je utvrdilo tužitelju obvezu PDV-a.

17. Nadalje, iznos porezne obveze prvostupanjsko tijelo je utvrdilo na temelju podataka iz ugovora o zakupu sklopljenih s trgovačkim društvima E. d. o. o. i E. M. d. o. o. koje je tužitelj prethodno, u drugom postupku, dostavio poreznoj upravi, a čime je postupilo sukladno članku 79. stavku 8. OPZ-a. Porezno tijelo je u predmetnoj upravnoj stvari izvršilo i uvid u promet po računu tužitelja čime je utvrdilo da iznosi ugovorenih zakupnina iz predmetnih ugovora o zakupu odgovaraju izvršenim uplatama. Navedena utvrđenja su i jasno prikazana u tablicama sadržanim u prvostupanjskom rješenje. Dakle, prvostupanjsko tijelo je u predmetnom poreznom postupku utvrdilo odlučne činjenice sukladno članku 77. OPZ.-a te jasno i detaljno obrazložilo na koji je način utvrdilo poreznu osnovicu.

18. Nije osnovan prigovor retroaktivnosti koji tužitelj ističe u tužbi. Naime, sukladno prethodno citiranim zakonskim odredbama tužitelj je bio obvezan već 2017. prijaviti obvezu PDV-a sukladno članku 90. stavku 1. i 2. ZPDV-a u svezi s člankom 85. stavkom 1. ZPDV-a, a što je propustio učiniti. Dakle, u predmetnoj upravnoj stvari ne radi se o naknadno utvrđenim obvezama koje tužitelja nisu obvezivale sukladno pravnim propisima mjerodavnim u predmetnom vremenskom razdoblju. Stoga, prvostupanjskim rješenjem nije došlo do povrede načela retroaktivnosti.

19. U odnosu na navod tužitelja da porezno tijelo nije smjelo donijeti prvostupanjsko rješenje prije pravomoćnosti prvostupanjskog rješenja od 4. veljače 2020., ističe se da utvrđivanje iznosa porezne obveze ne zavisi o pravomoćnosti rješenja o upisu poreznog obveznika u registar poreznih obveznika PDV-a. Zakonitost prvostupanjskog rješenja od 4. veljače 2020. tužitelj može osporavati u posebnom upravnom postupku. Također, za rješavanje ove upravne stvari nije od značaja niti rješenje od 14. srpnja 2022. koje je doneseno u upravnom postupku u kojem je utvrđivana tužitelju obveza poreza na dohodak, a obzirom da se porez na dohodak utvrđuje neovisno o obvezi PDV-a.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, napominje se da se sukladno odredbi članka 197. stavak 1. i 2. OPZ-a u ovoj upravnoj stvari primjenjuje šestogodišnji zastarni rok iz članka 108. stavka 1. OPZ-a. S obzirom da je sukladno članku 84. ZPDV-a u svezi s člankom 108. stavak 1. i 2. OPZ-a zastara prava na utvrđivanje porezne obveze za 2017. počela teći 1. siječnja 2018., za 2018. je počela teći 1. siječnja 2019., a za 2019. je počela teći 1. siječnja 2020., utvrđuje se da do donošenja prvostupanjskog rješenja, odnosno dostave tog rješenja tužitelju 9. ožujka 2022. nije protekao šestogodišnji zastarni rok.

21. U odnosu na ostale tužbene navode, utvrđuje se da je predmetni upravni postupak proveden pravilno i zakonito, u skladu s mjerodavnim odredbama ZUP-a, OPZ-a i ZPDV-a.

22. Slijedom svega navedenoga, a s obzirom na to da Sud nije našao da je u upravnom postupku koji je prethodio ovom sporu bilo povrede zakona na štetu tužitelja, to se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela ocjenjuju zakonitima, pa je stoga, temeljem odredbe članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno kao u točki I. dispozitiva.

23. Kako rješenje, za koja se predlaže oglašavanje ništavim, ne sadrži nepravilnosti koje su po izričitoj zakonskoj odredbi iz članka 128. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09, 110/21) razlog za ništavost rješenja, pri čemu, pazeći po službenoj dužnosti na postojanje nekog od drugih razloga ništavosti, nije bilo osnove zaključiti da ovi razlozi postoje, to je i Sud u konkretnom upravnom sporu našao da nisu ostvarene pretpostavke za usvajanje tužiteljeva zahtjeva da se osporavana rješenja oglase ništavim iz kojeg razloga je također temeljem odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev odbijen.

24. Odluka o troškovima spora iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS- a.

U Rijeci 15. svibnja 2023.

Sutkinja

Danica Vučinić, dipl. iur., v. r.