Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu-Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: 7 P-785/2019-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški po sutkinji Mirjani Šebalj Meglajec kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz L., L. …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. N., odvjetniku iz N. G., protiv tuženika A. B. d.d., Z., S. a. …, OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz OD K. & P. d.o.o. iz Z,, radi isplate, dana 31. ožujka 2023., nakon održane glavne javne rasprave, u nazočnosti tužitelja sa zamjenikom punomoćnika, odvjetničkim vježbenikom M. M. kod odvjetnika N. N., te punomoćnika tuženika M. P., odvjetnika iz OD K. & P., dana 15. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., S. a. …, OIB: …, da tužitelju Z. B. iz L., L. …, OIB: …, isplati iznos od 298,21 eura (dvjesto devedeset osam eura i dvadeset jedan cent) / 2.246,86 kn[1] (dvije tisuće dvjesto četrdeset šest kuna i osamdeset šest lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 10,21 eura / 76,95 kn od 6. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos od 10,25 eura / 77,22 kn od 25. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,79 eura / 73,80 kn od 19. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 10,06 eura / 75,77 kn od 19. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,93 eura / 74,80 kn od 22. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 9,23 eura / 69,51 kn od 19. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 9,77 eura / 73,62 kn od 4. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 9,47 eura / 71,32 kn od 30. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 10,10 eura / 76,13 kn od 20. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 10,36 eura / 78,06 kn od 13. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 10,43 eura / 78,57 kn od 27. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 10,44 eura / 78,64 kn od 27. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 10,02 eura / 75,50 kn od 27. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,98 eura / 75,21 kn od 27. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,59 eura / 72,25 kn od 27. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,78 eura / 126,46 kn od 12. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 16,78 eura / 126,40 kn od 19. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 15,69 eura / 118,24 kn od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 18,19 eura / 137,06 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 17,46 eura / 131,54 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 32,82 eura / 247,31 kn od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 30,86 eura / 232,50 kn od 6. rujna 2011. do isplate,

sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., S. a. …, OIB: …, da tužitelju Z. B. iz L., L. …, OIB: …, isplati iznos od 4.737,30 eura (četiri tisuće sedamsto trideset sedam eura i trideset centi) / 35.693,15 kn[2] (trideset pet tisuća šesto devedeset tri kune i petnaest lipa), sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kako slijedi:

- na iznos od 9,29 eura / 69,97 kn od 13. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 6,41 eura / 48,28 kn od 27. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 7,51 eura / 56,57 kn od 27. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,51 eura / 56,57 kn od 27. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,03 eura / 22,84 kn od 27. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 3,03 eura / 22,84 kn od 27. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,08 eura / 38,27 kn od 12. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 5,77 eura / 43,51 kn od 19. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 12,38 eura / 93,26 kn od 7. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 21,27 eura / 160,23 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 21,27 eura / 160,23 kn od 2. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 68,39 eura / 515,27 kn od 9. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 4.566,37 eura / 34.405,31 kn od 6. rujna 2011. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku A. B. d.d., Z., S. a. …, OIB: …, da tužitelju Z. B. iz L., L. …, OIB: …, naknadi parnični trošak u iznosu od 2.369,09 eura / 17.849,91 kn[3] , sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, tekućim od dana presuđenja, tj. od 15. svibnja 2023., do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Tužitelj Z. B. iz L., L. …, OIB: …, odbija se sa dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu:

- glavnice u iznosu od 109,60 eura (sto devet eura i šezdeset centi) / 825,84 kn[4] (osamsto dvadeset pet kuna i osamdeset četiri lipe), te

- troškova parničnog postupka u iznosu od 522,70 eura (petsto dvadeset dva eura i sedamdeset centi) / 3.938,28 kn[5] (tri tisuće devetsto trideset osam kuna i dvadeset osam lipa).

Obrazloženje

1. Tužitelj je utužio tuženika radi isplate navodeći u tužbi da mu je temeljem Ugovora o kreditu broj: … od …., kao korisniku kredita, tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a za CHF, na rok otplate od 10 godina, u kojem je ugovoren i način otplate kredita tako što se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja. Ugovoreno je i da prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. svibnja 2006., dok ostali anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu, počevši od dana dospijeća prvog anuiteta, a između ostaloga stranke su ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu. Nadalje je tužitelj naveo da je ubrzo nakon sklapanja Ugovora o kreditu broj: … od ..., nekoliko puta obaviješten o promjeni visine dotadašnje kamatne stope, a zbog promjene kamatnih stopa mijenjala se i visina anuiteta, a također da je ubrzo nakon sklapanja Ugovora, zbog nejasnih mu tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje mu nisu objašnjenje na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja ugovora, došlo do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanja njegove obveze prilikom otplate anuiteta u kunskoj protuvrijednosti. Tužitelj smatra da u ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Naveo je da je unatoč promjeni kamatne stope i promjeni visine anuiteta, te promjeni tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate po predmetnom ugovoru o kreditu.

Dana 14. lipnja 2018., Visoki trgovački sud RH donio je presudu broj: 43 Pž- 6632/2017-10, kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u točki I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Dana 13. lipnja 2014., Visoki trgovački sud RH donio je presudu i rješenje broj: 43 Pž-7129/2013-4, kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u točki I. izreke u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik i potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na jednostranom povećanju kamatne stope, pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima.

Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika koji je u predmetu "Potrošač" sudjelovao kao tuženik, te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosi na svaki kredit sklopljen u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, na svaki kredit sklopljen u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine.

Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je sud vezan temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

Tužitelj je naveo da je tuženik koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi u razdoblju od svibnja 2006. do rujna 2011., nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice, tako i iznos kamata na glavnicu iz Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000054860/2006 od 21. ožujka 2006., pa smatra da ima pravo potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice u razdoblju od posljednjih pet godina prije podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, odnosno za posljednjih pet godina računajući unatrag od dana 4. travnja 2012., kada je tužba radi zaštite kolektivnih interesa podnijeta.

Naveo je da je nakon promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, a naknadno i zbog jednostranog uvećanja kamatne stope u razdoblju od svibnja 2006. do rujna 2011., tuženiku uplaćivao veće iznose od iznosa anuiteta definiranih s obzirom na otplatni tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i s obzirom na početnu kamatnu obvezu, te da slijedom navedenoga preplaćeni iznos s osnova kamata i primijenjene valutne klauzule iznosi 20.000,00 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.1. Tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da mu isplati iznos od 20.000,00 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 21. ožujka 2006., uz obvezu tuženika da mu naknadi troškove parničnog postupka, također zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istakao da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Istakao je prigovor promašene aktivne legitimacije navodeći da tužitelj nije dokaza da je samo on vršio uplate.

U odnosu na primjenjivost presude u kolektivnom sporu na konkretan slučaj naveo je da se bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može obrazloženo tvrditi da bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene, a time i ništetne, pri čemu se pozvao na čl. 81. st. 4., Zakona o zaštiti potrošača. Podredno je ukazao da su ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Smatra bespredmetnim pozivanje tužitelja na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku.

U odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, istakao je da je u vrijeme trajanja ugovorne obveze u potpunosti postupao sukladno svim važećim kongentnim propisima i to sukladno važećem Zakonu o bankama, Zakonu o kreditnim institucijama kao i Zakonu o zaštiti potrošača. Tuženik je naveo da sve do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., koje izmjene su stupile na snagu 1. siječnja 2014., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi, o postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope, a konačno u ugovornu odredbu o kamatnoj stopi smatra da je u potpunosti u skladu sa odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle ugovorena kamatna stopa, prema mišljenju tuženika predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu sukladnu čl. 269. st. 2. i 272. Zakona o obveznim odnosima, koje je zakonske obveze sve poštovao. Tuženik je nadalje istakao da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, ako suprotno načelu savjetnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, međutim istakao je da se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi a podredno je istako i da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva.

Naveo je i da je njegova poslovna praksa, prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti mu smisao i posljedice ugovora, kao i da je tužitelju prilikom solemnizacije Ugovora, javni bilježnik još jednom potvrdio da odredbe Ugovora, predstavljaju njegovu pravnu volju i da prihvaća njegove pravne posljedice. Istakao je i da je prava volja ugovornih strana bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, te je slijedom iznesenog osporio da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna. U odnosnu na ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik se također pozvao na odredbu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, te je naveo da se i o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo.

Istakao je da porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu, ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranaka mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu, pri čemu se pozvao i na presudu suda Europske Unije C-186/16 od 20. rujna 2017. godine. Osim toga, naveo je da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli i jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, slijedom čega nije dopušteno ocjenjivati je li ista poštena, pozivajući se na odredbu čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima i presudu Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te suda Europske Unije C- 186/16 od 20. rujna 2017. godine. Slijedom navedenoga, tuženik smatra da predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa time ista odredba nije nepoštena niti ništetna. Smatra da i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli treba promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države, a notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa. Istakao je i da je Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., odbio pokrenuti postupak za suglasnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Naveo je i da je tužitelj tijekom cijelog razdoblja otplate kredita imao mogućnost zatražiti konverziju u drugu valutu, koju nije iskoristio, dakle da je tužitelj u svakom trenutku bio svjestan da može zatražiti konverziju u drugu valutu, pa tako i u valutu EUR. Prema tome, u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bilo je očito da tužitelj može provesti konverziju u drugu valutu, zbog čega tuženik smatra da tužitelj nije snosio rizik promjene tečaja valute CHF.

Naveo je i da u slučaju ako sud smatra osnovanim zahtjev tužitelja, ističe prigovor zastare po osnovi sporne ništetnosti, kao i da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni roku od 5 godina za povrat vraćanja iznosa po osnovi stjecanja bez osnove, a da podnošenjem kolektivne tužbe zastara nije mogla biti prekinuta. Napose je tuženik istakao da nije osnovan tijek zatezne kamate kako ga je utužio tužitelj obzirom da tužitelj zatezne kamate potražuje od dana sklapanja ugovora o kreditu, a ne od dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

2.1. Slijedom navedenoga, tuženik je predložio da sud odbaci tužbu zbog neurednosti, a podredno odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz obvezu tužitelja da mu naknadi parnični trošak.

3. U podnesku od 13. prosinca 2019., tužitelj je osporio navode iz odgovora na tužbu koji su u suprotnosti sa navodima tužbe.

3.1. Nakon što je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr.sc. F. T., dipl. oec., te nakon što je vještak dostavio izračun u valuti eura, tužitelj je u podnesku od 17. lipnja 2021., specificirao tužbeni zahtjev u valuti kuna, a u podnesku od 28. veljače 2023., zaprimljenom 1. ožujka 2023., naveo je da prihvaća nalaz i mišljenje vještaka, te da na isto nema primjedbi, te je specificirao tužbeni zahtjev u valuti eura, na način što je predložio da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 298,21 eura / 2.246,86 kn (na ime promjene kamatne stope), te iznos od 4.846,90 eura / 36.518,99 kn (na ime razlike u tečaju CHF), što ukupno iznosi 5.145,12 eura / 38.765,85 kn, odnosno mjesečne iznose pobliže navedene u podnesku od 28. veljače 2023., zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki utuženi mjesečni iznos, te da mu naknadi troškove parničnog postupka.

4. U podnesku od 22. srpnja 2021., tuženik je naveo da se protivi preinaci tužbe učinjenoj u podnesku tužitelja od 17. lipnja 2021., a smatra i da nema osnove da se tužitelju dosudi novčani iznos određen u podnesku od 17. lipnja 2021., iz razloga što bi tražbinu tužitelja da postoji, trebalo ocijeniti kao zastarjelu. Naveo je i da je neosnovan zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata prije datuma podnošenja tužbe. Prigovorio je nalazu i mišljenju financijskog vještaka ističući da su prigovori na nalaz i mišljenje pravna pitanja.

4.1. U podnesku od 29. studenog 2021., tuženik je naveo da smatra da u ovome postupku nema osnove za zaključak da bi sporne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, bile ništetne, s čime u vezi je ukazao da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i S. b. d.d., O., a točkom 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., povreda kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti spornih ugovornih odredbi utvrđena je u odnosu na H. A. A. B. d.d., Z. i na ugovore o kreditu koja je ta banka sklopila u razdoblju od 1. lipnja 2004., odnosno od 10. rujna 2003., pa do 31. prosinca 2008. godine. Dakle, iz izreke navedene pravomoćne presude proizlazi da se utvrđenja glede ništetnosti dijela ugovornih odredbi, odnose na H. A. A. B. d.d., a ne na ugovore koje je u tom razdoblju sklapala S. b. d.d. O. 4.2. Tuženik je u podnesku od 9. veljače 2023., naveo da je zaprimio očitovanje stalnog sudskog vještaka F. T., od 28. siječnja 2023., u kojem je vještak u izračunu obuhvatio i manje plaćene iznose, što je u skladu sa pravomoćnom sudskom praksom prema kojoj se iznos tzv. pozitivne preplate mora umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF.

5. Na ročištu održanom 31. ožujka 2023., sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), raspravnim rješenjem dopuštena je preinaka tužbe jer tužitelj bez svoje krivnje prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogao do zaključenja prethodnog postupka odrediti točnu visinu tužbenog zahtjeva. Prema odredbi čl. 190. st. 9. ZPP- a, protiv rješenja kojim se prihvaća preinaka tužbe nije dopuštena posebna žalba.

5.1. Sukladno odredbi čl. 190. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

5.2. Člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) koji se sukladno odredbi čl. 117. st. 2. istoga Zakona, primjenjuje i na sve postupke u tijeku, propisano je da se u članku 190. iza stavka 1. dodaje novi stavak 2. koji glasi: "Iznimno od odredbe iz stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka." Dotadašnji stavci 2. do 8. postali su stavci 3. do 9.

5.3. Prema stanju spisa, razvidno je da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka u podnesku od 17. lipnja 2021., specificirao, tj. povećao tužbeni zahtjev sukladno provedenom financijskom vještačenju, što realno nije mogao učiniti prije vještačenja koje je provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka. Osim toga, u konkretnom slučaju radi se o prosječnom potrošaču, te je jasno da tužitelj kao takav ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem da bez financijsko-knjigovodstvenog vještačenja izračuna razliku iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.

5.4. Nedopuštanje preinake tužbe koja je uslijedila nakon financijskog vještačenja, a koja je uz to, utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, prema mišljenju ovoga suda tužitelju bi nametnulo ograničenje prava na pristup sudu koje pravo je jedan vid „prava na sud“, sadržanog u pravu na pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97,6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispr.,14/02, 1/06).

5.5. U konkretnom slučaju preinaka nije utjecala niti na dužinu trajanja postupka, a nedopuštanje preinake nepotrebno bi moglo dovesti do podnošenja nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, čime bi se nametnuo prekomjeran teret ne samo za tužitelja, nego i za tuženu stranu, te napose, osim strogog i pretjeranog formalizma o kojemu su zauzeti stavovi u više odluka Ustavnog suda RH i Europskog suda za ljudska prava, nema drugog uvjerljivog razloga za nedopuštanje preinake.

5.6. Podredno se navodi i da je u konkretnom slučaju dopuštanje preinake svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, iako kriterij svrsishodnosti nema odlučujuće značenje za dopuštenje preinake u ovoj parnici, kao i da se pravno shvaćanje zauzeto na sjednici VSRH pod brojem: Su IV-148/2018 od 15. lipnja 2018., koje glasi: “Preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva ne može se tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. Zakona o parničnom postupku.", ne može primijeniti u ovome postupku, obzirom da je doneseno prije izmjena Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19) i derogirano je novim zakonskim odredbama, odnosno čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 70/19), sada čl. 190. st. 2. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 117. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku.

5.7. Kako tužitelj zbog naprijed opisanih okolnosti, bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, valjalo je na temelju odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, dopustiti preinaku.

6. U postupku su provedeni dokazi uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: 5140030250 - 26000054860/2006, sklopljen između parničnih stranaka 21. ožujka 2006., knjigovodstveno-financijsku dokumentaciju vezanu za predmetni ugovor o kreditu, specifikaciju uplata, Metodologiju promjene kamatnih stopa, povijesno kretanje EUR/CHF, stručne članke, sudsku praksu, nalaz, mišljenje, očitovanje i dopunu vještačenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo mr.sc. Filipa Tolić, dipl.oec., saslušani su svjedoci S. Z. i Z. M., te tužitelj Z. B.

6.1. Sukladno odredbi čl. 220. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje ZPP), dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, te sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega je sud uvažio prijedlog tuženika da se u postupku kao svjedok sasluša Z. M., zaposlena kao kreditni referent 2006., u P. tuženika u N. G., a osim toga uvažen je i prijedlog punomoćnika tužitelja da se kao svjedok sasluša S. Z., te tužitelj.

6.2. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP- a, zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužitelja u pretežitom dijelu usvojen.

7. U ovoj pravnoj stvari nesporno je utvrđeno da je tužitelj kao korisnik kredita sa pravnim prednikom tuženika S. b. d.d., kao kreditorom dana …., sklopio Ugovor o kreditu broj: …, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio stambeni kredit za izgradnju kuće u iznosu od 23.000.00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, uz uvjete da se kredit vrati u roku od 10 godina, da se na kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF zaračunavaju kamate od 4,30%, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja, s time da prvi anuitet dospijeva 1. svibnja 2006., a ostali anuiteti svakog prvog dana u mjesecu (čl. 2. i 3. Ugovora), te su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu vezanu uz određenu valutnu klauzulu, prema otplatnoj tablici (čl. 4. Ugovora), što sve proizlazi iz toga Ugovora koji priliježe spisu (str. spisa 6-12), a navedene činjenice ni tuženik ne osporava u odgovoru na tužbu.

7.1. Kao nesporno je utvrđeno i da je tužitelj predmetni kredit otplatio dana 6. rujna 2011., te da se tijekom ugovornog razdoblja kamatna stopa mijenjala od početno ugovorene kamatne stope od 4,30%, na više tj. na 5,30,%, 6,00 % i 6,75%, što proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka.

8. Sporna je osnovanost prigovora promašene aktivne legitimacije, prigovora da ugovori u kreditu sklopljeni sa Slavonskom bankom d.d., nisu obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presude u parnici "Potrošač", osnovanost i visina tužbenog zahtjeva, te prigovor zastare utuženog potraživanja.

9. Radi utvrđenja spornih činjenica, između ostalih provedenih dokaza saslušan je tužitelj Z. B. koji je iskazao da je kao korisnik kredita sa nekadašnjom S. b. d.d., kao davateljem kredita, 2006. godine, zaključio ugovor o kreditu u valuti CHF. Iskazao je i da je većinu rata kredita osobno platio, a dvije ili ti rate umjesto njega uplatila je kao jamac S. Z., zaposlena u U. d. u. u N. G., koje rate je dogovorno s njim uplatila, a on joj je novac na ime uplaćenih rata vratio. Iskazao je da je zaposlen u trgovačkom društvu Z. d.o.o., kao skladištar, da ima završenu srednju elektrotehničku školu, te da mu prilikom zaključenja ugovora o kreditu, nisu bile objašnjene ugovorne odredbe, te nije znao što znači jednostrano promjenjiva kamatna stopa, niti valutna klauzula, niti je znao posljedice istih. Ugovor o kreditu sastavila je banka, a o sadržaju ugovora nije mogao pregovarati. Obzirom da se kamata mijenjala dobivao je obavijesti od banke.

Na posebno pitanje je iskazao da je ugovor prije potpisivanja pročitao, te da mu nisu bile jasne odredbe ugovora, kao i da je nakon porasta anuiteta nastavio plaćati rate kredita i nije išao u banku pregovarati vezano za smanjenje kamata, a ranije nije koristio kreditne proizvode u stranoj valuti. Konkretni kredit je podigao u valuti CHF jer je od djelatnika iz banke saznao da je to bio najpovoljniji kredit u vrijeme kada ga je podigao.

9.1. Svjedok S. Z. je iskazala da je bila jamac tužitelju za kredit koji je podigao 2006., u valuti CHF. U to vrijeme bila je zaposlena u U. d. u. B.-p. ž., te je umjesto tužitelja, kao njegov jamac, platila nekoliko rata kredita, a sa tužiteljem se unaprijed dogovorila da će te rate platiti, kao i da će joj on sve plaćeno, vratiti, a sukladno njihovom dogovoru tužitelj joj je vratio sve ono što je platila umjesto njega na ime predmetnog kredita.

Na posebno pitanje je iskazala da se zbog proteka vremena ne sjeća visine iznosa kojega je umjesto tužitelja platila, da joj je tužitelj sve ono što je platila, vratio na ruke, a njoj su određeni novčani iznosi skinuti sa tekućeg računa.

9.2. Svjedok Z. M. iskazala je da je 2006., bila zaposlena u P. tuženika u N. G., tada S. b. d.d., kao kreditni referent. Kada joj je predočen Ugovor o kreditu (str. spisa 6-12), iskazala je da se na ugovoru ne nalazi njezin potpis, te da su ugovor za banku potpisale osobe ovlaštene za zastupanje i to voditelj P. N. G., M. S., te kreditni referent T. G., a ona je ugovor parafirala. Pretpostavlja da je radila na predmetnom kreditu jer je parafirala ugovor o kreditu, a obzirom da je odradila veliki broj kredita, ne sjeća se svakog klijenta. Na pitanje je li se sjeća tužitelja kao klijenta, svjedokinja sliježe ramenima, te je iskazala da ne može sa sigurnošću reći da ga se sjeća, a obzirom na to ne zna niti što mu je rekla vezano za ugovorne odredbe. Općenito za klijente, pojasnila je da je klijentima na informativnom razgovoru pokazivala informativni list i objasnila stavke istoga, da im je objasnila da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ovisi o odluci banke i koju banka u budućnosti može promijeniti, a u odnosu na valutnu klauzulu, klijentima je objasnila da je kredit vezan uz stranu valutu, da je obračun kredita vezan uz tečaj strane valute, da se isplata kredit vrši u kunama i da se anuiteti vraćaju u kunama, ali da se anuitet obračunava po tečaju strane valute važećem na dan uplate. Što je točno rekla tužitelju, ne sjeća se, a pretpostavlja da mu je vjerojatno rekla sve što je svima klijentima govorila. Ne sjeća se niti da li su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe. Iskazala je da je obrazac ugovora priredila banka i da klijenti nisu mogli utjecati na ugovorne odredbe, osim u dijelu vezanim za iznos kredite, a time i na visinu anuiteta, te na rok otplate, kao i odrediti tko će im biti sudužnik ili jamac.

Na posebno pitanje punomoćnika tuženika, iskazala je da je klijent sam odlučivao u kojoj valuti će podići kredit, a u to vrijeme u ponudi su bili stambeni krediti u valuti CHF i eura , a niža kamatna stopa je bila za kredit u CHF, te su općenito klijentima govorili kolika je kamatna stopa za kredit u CHF i za kredit u eurima. U vrijeme kada je tužitelj podigao kredit, banka nije imala informaciju o visini budućeg tečaja CHF.

9.3. Iskazima tužitelja i svjedoka poklonjena je vjera jer su iskazivali logično i uvjerljivo, ono što im je osobno poznato, te sukladno materijalnim dokazima koji priliježu spisu. Za primijetiti je da svjedokinji Z. M. nisu poznate konkretne okolnosti vezane uz sklapanje predmetnog ugovora o kreditu, kojih se zbog proteka vremena i broja klijenata, nije mogla sjetiti.

10. Na temelju iskaza tužitelja i svjedoka, te dokumentacije koja priliježe spisu sud je zaključio da je tužitelj prosječni potrošač kojemu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog ugovora, a nije mu bilo omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama ugovora. Tužitelju je predmetni ugovor o kreditu odobren za njegove osobne potrebe tj. za izgradnju kuće, u vrijeme podizanja kredita bio je zaposlen u trgovačkom društvu Z. d.o.o., kao skladištar, završio je srednju elektrotehničku školu, te niti u vrijeme podizanja kredita, niti naknadno, nije raspolagao sa znanjima ekonomske struke, slijedom čega proizlazi da se radi o prosječnom potrošaču.

10.1. Uvažavajući iskaze tužitelja i svjedokinje S. Z., zaposlene u U. d. u. B.-p. ž., sud je utvrdio da je S. Z., u ime i za račun tužitelja, kao jamac tužitelja po predmetnom kreditu uplatila dvije rate kredita, što je razvidno i iz specifikacije uplata (str. spisa 36-37), a te uplate tužitelj joj je vratio, a čak i da nije to nije od utjecaja na aktivu legitimaciju tužitelja u ovome postupku. Naime, tuženik primitak tih uplata nije odbio, te se ne radi o neovlaštenim uplatama trećih osoba. U obveznopravnom odnosu na temelju predmetnog ugovora o kreditu, nisu bili tuženik i S. Z., već su u ugovornom odnosu bili tužitelj i tuženik, te je tužitelj bio u obvezi vratiti ugovoreni iznos kredita tuženiku. Modalitet plaćanja putem jamca ne oduzima tužitelju svojstvo dužnika, pa je slijedom navedenoga, neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

10.2. U odnosu na prigovor tuženika da ugovori u kreditu sklopljeni sa S. b. d.d., nisu obuhvaćeni objektivnim granicama pravomoćnosti presude u parnici "Potrošač", ističe se da takav stav tuženika sud smatra neosnovanim.

Naime, u vrijeme pokretanja kolektivnog spora "Potrošač", 4. travnja 2012., S. b. d.d., više nije postojala kao pravni subjekt, jer je 27. veljače 2009., pripojena pravnom predniku tuženika H. A. A. B. d.d., a koja je sudjelovala kao jedan od tuženika u predmetu "Potrošač". Ugovorni odnosi u kojima je sudjelovala tadašnja H. A. A. B. d.d., što uključuje i ugovore o kreditu S. b.d.d., čiji je pravni sljednik bila H. A. A. B. d.d. i u čije pravne odnose je ta banka stupila kao pravni sljednik u trenutku pripajanja S. b. d.d., razmatrani su u predmetu "Potrošač", kroz test poštenja i to kako ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli tako i ugovorne odredbe o kamatnim stopama. H. A. A. B. d.d., kao univerzalni pravni sukcesor stupila je u sva prava i obveze pripojenog društva, a ne bi trebalo biti sporno da je pripajanjem temeljem zakona došlo do univerzalne sukcesije koja osim što izaziva prijenos prava i obveza ujedno dovodi do procesno pravnog sljedništva. Dakle, trgovačko društvo H. A. A. B. d.d., je stupilo u sve pravne odnose nekadašnje S. b. d.d., kao ugovorna strana, te je to razlog zašto S. b.d.d., nije obuhvaćena presudama u postupku kolektivne zaštite (jer nije niti postojala), ali je postojala H. A. A. B. d.d., kao postojeći pravni subjekt, pa kada se u izreci presude u predmetu "Potrošač", govori u ugovorima H. A. A. B. d.d., sada A. b. d.d., isto podrazumijeva sve ugovore koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004., odnosno od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., u kojima je pravni sljednik S. b. d.d., H. A. B. d.d., sudjelovala kao kreditor.

Osim toga, u dosadašnjoj sudskoj praksi u identičnim predmetima ovo pitanje nije bilo sporno jer se učinak presude iz predmeta "Potrošač" izravno primjenjivao na ugovore o kreditu sklopljene sa S. b. d.d., kao kreditorom (Županijski sud u Splitu, Gž-3359/17-2 od 22. ožujka 2018., Gž-1678/19-4 od 29. travnja 2020.), a napose valja istaći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., ponovio svoje shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovo utvrđivati jesu li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

11. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod br. P- 1401/2012, vođen je postupak po tužbi Potrošača-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv banaka, te je presudom toga suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., utvrđeno da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o primjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima, koja presuda je potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine.

12. Naprijed navedeni postupak, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

13. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. toga Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

14. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kako to proizlazi i iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Iz navoda tužbe i odgovora na tužbu sud zaključuje da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, tj. temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, kao i o odredbama vezanim za valutnu klauzulu, nije pojedinačno pregovaralo, iako tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je na temelju valjanog zakonskog ovlaštenja, isto bio ovlašten ugovoriti.

16. Obzirom na razdoblje u kojem je sklopljen ugovor o kreditu, ističe se da je za ocjenu valjanosti ugovornih odredbi, mjerodavan Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03 - dalje ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007., do kada je taj Zakon bio na snazi, potome od 7. kolovoza 2007., Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13 - dalje ZZP/09), a sada je važeći Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19 - dalje ZZP/14).

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 i odredbom čl. 99. ZZP/09, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima regulirana je pravilima Zakona o zaštiti potrošača koji su u tom smislu lex specalis, dok su odredbe Zakona o obveznim odnosima koji ovu materiju također regulira, ali na razini općeg propisa, primjenjuju supsidijarno. O odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa Odlukom banke, nije se pojedinačno pregovaralo, a tuženik niti ne tvrdi da je tužitelj mogao na nju utjecati. U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati. Iako tužena banka tvrdi da je ova odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da se odluke banke o promjeni kamatne stope donose na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora (a koji su se tijekom trajanja ugovornog odnosa također mijenjali), tužena ne spori da niti sporni ugovor, niti opći uvjeti ne sadrže niti referentu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer se donošenje odluke banke o eventualnoj promjeni kamate u skladu sa tržišnim uvjetima, protivno tvrdnji tuženika, ne može smatrati preciznim načinom utvrđivanja promjene kamatne stope.

19. Na temelju odredbe čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 - dalje ZOO), opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a odredbom čl. 295. st. 3. istoga Zakona, propisano je da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

20. U konkretnom slučaju, nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (osnovnu kamatnu stopu za zakašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, pa je stoga tuženik, koristeći takvu ugovornu odredbu, prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva, određuje prema odluci banke, mogao postupati savjesno ili nesavjesno.

21. Sud smatra da je ugovorna odredba kojom se promjena ugovorne kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a pri tome se ne navode kriteriji i mehanizmi promjene kamatne stope, uslijed čega bi tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostataka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope koji bi pri tome bili razumljivi i prosječnom potrošaču, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva. Ugovorna odredba o promjeni kamatne stope ključna je ugovorna odredba, a ista ovisi isključivo o odluci jednog ugovaratelja - tuženika, a sve to bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti referentne stope za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja jer se kod takvog ugovaranja radi o situaciju da tuženik jednostrano određuje obavezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti može konačno provjeriti pravilnost promjene jer za to nema nikakvih pouzdanih kriterija.

22. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora.

23. Takvom ugovornom odredbom tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je u suprotnosti sa odredbom čl. 247. ZOO-a, kojom je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Osim toga, sukladno odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a, činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, kako je propisano odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a. Ako je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan, što je propisano odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a.

24. Niti Zakon o zaštiti potrošača, niti Zakon o obveznim odnosima, ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, koje načelo proizlazi iz odredbe čl. 4. ZOO-a, kojom je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštovanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se obavještavati o stanju pravnog posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa, te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarenje i ispunjenje ugovorom preuzetih obaveza. Radi se o otvorenoj pravnoj normi koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obveznog pravnog odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana, pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

25. Činjenica je da u potrošačkim ugovorima o kreditu banke nisu imale obvezu ugraditi egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara obzirom da u razdoblju od 2004. do 2008., nije bila propisana takva obveza banaka, međutim nepostojanje zakonske regulative kojom bi se naložilo banci da u ugovoru o kreditu precizno i jasno odredi način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima i ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po vlastitom nahođenju bez mogućnosti utjecaja druge ugovorne strane na takvu odluku i da jednostranom odlukom mijenjaju visinu obveze potrošača odnosno druge ugovorne strane.

26. Uzimajući u obzir činjenicu da je kamata cijena, da je cijena kao što je ranije navedeno, bitni element ugovora o kreditu, te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim time odredba koju koristi tuženik, na temelju koje cijenu određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, je protivna načelu savjesnosti i poštenja.

27. U presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., navodi se da: "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi od dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franaka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva, sukladno odluci banke, dakle vjerovniku."

28. Obzirom na činjenicu da u ugovorima u kojima koristi odredbu o promjeni kamatne stope, tuženik nije odredio referentnu stopu, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, pri tome rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovoga suda trebala odrediti elemente za koje se veže promjena i način njihove promjene, ugovoriti precizne pretpostavke uz koje se kamatna stopa može promijeniti, sve kako bi potrošač znao koji su to elementi na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa, to s ciljem kako bi njegova obveza bila odrediva, no vodeći računa o svom interesu i koristeći činjenicu nepostojanja propisa koji mu takvo što nalaže, tuženik tužitelju kao potrošaču nameće ugovorne odredbe koje tužitelja stavljaju u neravnopravni položaj, a koje odredbe uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Nadalje se ističe da da je dužnost tuženika bila da prilikom pregovaranja tužitelju pruži sve potrebne informacije vezane za valutnu klauzulu, a ne da mu prepusti da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na švicarski franak, stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojima ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak, uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je također protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača, banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika i iskustva u poslovanju zna za taj rizik.

30. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., između ostaloga je naveo da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, dakle kao stručne osobe to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao. Prosječnom potrošaču odredbe ugovora u kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive, pa je banka, odnosno u konkretnom slučaju tuženik bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju pomoći da se u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama banke, ali ne na svoju štetu.

31. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle već samim sklapanjem ugovora koji sadrži sporne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, konkretno neravnoteža u pravima i obvezama utemeljena na jednostranom povećanju kamatnih stopa, te na primjeni valutne klauzule je znatna i postoji, jer se radi o odredbama u tipskim formularnim ugovorima sastavljenim unaprijed od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik, ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

32. Može se zaključiti da neravnotežu nisu prouzrokovale promjene kamatne stope, ni promjene tečaja valute, nego ugovorne odredbe koje zbog svoje formulacije, tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali nije mogao znati, zašto, kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice i kamatna stopa.

33. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, te čl. 96. ZZP/07, propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, pogotovo ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, što je ovdje slučaj, te je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste, a potome sukladno odredbi čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a i obvezu svake ugovorne strane da vrati ono što je primila na temelju takvog pravnog posla, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, što je slučaj u ovoj parnici.

34. Napose se navodi da su Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., te Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U- III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedenog čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15 - dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

35. Odredbom čl. 1111. st. 1., 2. i 3. ZOO-a, propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

36. Odredbom čl. 1115. ZOO-a, propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

37. Na temelju naprijed navedenoga sud je mišljenja da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu zaključenog između parničnih stranaka, kojima se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti uz redovnu kamatu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva ovisno o Odlukama o kamatnim stopama banke, te kojima se kamata i glavnica kredita vežu za valutu švicarski franak, nepoštene, posljedica je čega ništetnost takvih odredbi, slijedom čega tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi od njega naplatio i primio, jer je tako naplaćeni novčani iznos tuženik stekao bez osnove, u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a.

38. U odnosu na prigovor zastare, sud ističe da isti nije osnovan.

38.1. Naime, odredbom čl. 214. st. 1. i 2. ZOO-a, propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Odredbom čl. 215. st. 1. ZOO-a, propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl. 241. ZOO-a, da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način, kako proizlazi iz odredbe čl. 245. st. 1. i 3. ZOO-a.

38.2. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

38.3. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. (odluka VSRH broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.)

38.4. Uobzirujući navedene odredbe o zastari propisane Zakonom o obveznim odnosima, te pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud zaključuje da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava koji je vođen pod br. P-1401/2012, u kojem je tužba podnesena dana 4. travnja 2012., prekinut tijek zastare do pravomoćnog okončanja toga spora koji je pravomoćno završen donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem promjenjive kamatne stope), kada je zastara počela teći iz početka, odnosno donošenjem presude broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule).

38.5. Od navedenih dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007., odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014., u odnosu na kamatne stope, odnosno od 15. lipnja 2018., u odnosu na valutnu klauzulu, obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne uračunava se u tijek zastare.

38.6. Kako je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2019., te kako tužitelj od tuženika potražuje razliku preplaćene kamate, odnosno promjenjive kamatne stope, počevši od 6. ožujka 2008., te preplaćeni iznos po osnovi razlike u tečaju CHF, odnosno valutne klauzule, počevši od 13. veljače 2009., sve zaključno do 6. rujna 2011., tužba tužitelja podnesena je u zastarnom roku, pa prigovor zastare nije osnovan.

38.7. To i iz razloga što je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na sjednici Građanskog odjela održanoj dana 30. siječnja 2020. (zapisnik broj: Su-IV-47/2020-2), zauzeo slijedeće pravno shvaćanje: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

38.8. Osim toga, na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice održane 30. siječnja 2020., te je na toj sjednici utvrđeno da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, da tada zastarni rok počinje teći neovisno od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

38.9. Uvažavajući navedeno pod toč. 38.1. do 38.8., tužitelj je podnio tužbu u zakonom propisanom zastarnom roku, te prigovor zastare nije osnovan.

39. Radi utvrđivanja visine potraživanja tužitelja, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo mr.sc. F.T., dipl.oec.

39.1. U nalazu i mišljenju 26. svibnja 2021., vještak je naveo da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 1. ožujka 2006., zaključili Ugovor o nenamjenskom kreditu bez depozita broj: …, koji je zaključen sa slijedećim osnovnim ugovorenim uvjetima kredita i to: - iznos kredita 23.000,00 CHF, - kamatna stopa 4,30% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama S. b. d.d., - rok otplate 10 godina, - namjena: stambeni kredit za izgradnju kuće, - način otplate: kredit se otplaćuje 10 godina u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, - prvi anuitet dospijeva na naplatu 1. svibnja 2006. godine.

U tablici 1, vještak je po mjesecima prikazao ugovoreni otplatni plan (početni). U tablici 2, prikazao je po mjesecima primijenjeni otplatni plan tijekom otplate kredita. U tablici 3, vještak je obračunao razliku kamate nastale između primijenjenog otplatnog plana i ugovorenog otplatnog plana, prikazanih u tablici 2 i 1.

U tablici 4, sačinio je izračun preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF, za razdoblje od 1. svibnja 2006. zaključno sa 6. rujna 2011. godine.

Mišljenje je vještaka da su izračunate razlike nastale uslijed promjena kamatne stope od strane tuženika, a koja se mijenjala od početno ugovorene od 4,30% godišnje, na 5,30%, 6,00% i 6,75% godišnje.

U tablici 5, sačinio je specifikaciju razlike kamate nastale između primijenjenog otplatnog plana i ugovorenog otplatnog plana po mjesecima koja razlika ukupno iznosi 2.246,86 kn / 298,21 eura.

Vještak je u tablici 6, sačinio specifikaciju ukupne razlike u tečaju CHF, po mjesecima, koja razlika prema tome izračunu ukupno iznosi 36.518,99 kn / 4.846,90 eura.

U tablici 7, prikazao je skupni pregled preplata po pojedinim datumima i iznosima, te je naveo da ukupna preplata iznosi 38.765,85 kn / 5.145,12 eura.

39.2. U očitovanju od 24. kolovoza 2021., a vezano za prigovore tuženika iz podneska od 22. srpnja 2021., vještak je naveo da je tuženik istakao samo pravna pitanja na koja se ne može očitovati.

39.3. U podnesku od 28. siječnja 2023., vještak je prikazao skupni pregled preplata (kamate i valutna klauzula) u ukupnom iznosu i po pojedinim datumima, osim u valuti kuna i u valuti eura. Osim toga prikazao je i potplate tj. manje plaćene iznose koje je tužitelj platio kada je tečaj na dan plaćanja bio niži od tečaja na dan isplate kredita (tablica 2), to za razdoblje od 1. svibnja 2006., zaključno sa 20. prosincem 2008., koje ukupno iznose 825,84 kn / 109,60 eura.

39.4. Na ročištu od 31. ožujka 2023., vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje, iskazao je da u cijelosti ostaje kod nalaza i mišljenja od 26. svibnja 2021., očitovanja na primjedbe tuženika od 24. kolovoza 2021., kao i dopune, odnosno izračuna sačinjenog u valuti eura. Pojasnio je da ukupno utvrđena razlika po promjeni kamatne stope iznosi 2.246,86 kn / 298,21 eura, ukupno utvrđena pretplata po valutnoj klauzuli iznosi 36.518,99 kn / 4.846,90 eura, odnosno ukupno utvrđena pretplata po obje osnove iznosi 38.765,85 kn / 5.145,12 eura, a koju čini zbroj pretplate po kamati i po valutnoj klauzuli. Iskazao je i da je u tablici 2 podneska od 28. siječnja 2023., prikazao i tzv. potplate, tj. manje plaćene iznose koje je tužitelj platio kada je tečaj na dan plaćanja bio niži od onoga na dan isplate kredita, a u utuženom razdoblju takvi manje plaćeni iznosi su 825,84 kn / 109,60 eura, koje potplate nije uključio u izračun preplata.

U nalazu i mišljenju u tablici 3, naveo je datume plaćanja, a iz kojih je vidljivo da je tužitelj plaćao kredit sa manjim kašnjenjima, pa je u tablicama i računao razlike sa danom plaćanja anuiteta. Napose je iskazao da je uvidom u pregled prometa za klijenta na dan 29. listopada 2020., utvrdio da je tužitelj predmetni kredit prijevremeno vratio dana 6. rujna 2011. godine.

39.5. Nalazu, mišljenju i očitovanjima stalnog sudskog vještaka financijske struke mr.sc. F. T., dipl.oec., poklonjena je vjera, jer ih sud smatra stručnim i obrazloženim, te danim u skladu sa pravilima znanosti i vještine. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a niti tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

40. Predmet ovoga spora je preplata po predmetnom kreditu po osnovi promjenjive kamatne stope, te razlike u tečaju CHF, odnosno valutne klauzule.

41. Tuženik je u razdoblju od 6. ožujka 2008. do 6. rujna 2011., naplatio od tužitelja na ime promjene kamatne stope iznos od 298,21 eura / 2.246,86 kn, a u razdoblju od 13. veljače 2009. do 6. rujna 2011., na ime razlike u tečaju CHF, iznos od 4.846,90 eura / 36.518,99 kn, što ukupno iznosi 5.145,12 eura / 38.765,85 kn, odnosno mjesečno iznosi kako je pobliže navedeno u nalazu i mišljenju financijskog vještaka.

41.1. Kada je tečaj CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od tečaja na dan isplate kredita, tužitelj je plaćao manje anuitete, tako da je u razdoblju od 1. svibnja 2006., zaključno sa 20. prosincem 2008., potplatio ukupan iznos od 109,60 eura / 825,84 kn.

Tužitelj svoje potraživanje nije umanjio za iznose mjesečnih anuiteta koji su nastali u razdoblju otplate kredita kada je tečaj bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik je u podnesku od 9. veljače 2023., istakao prigovor da se iznos tzv. pozitivne preplate mora umanjiti za tzv. negativnu razliku u preplati, tj. za manje plaćene iznose pojedinih mjesečnih anuiteta zbog tečaja CHF, koji prigovor tuženika je osnovan.

41.2. Uvažavajući činjenicu naplate bez valjane pravne osnove, tužitelju je na ime razlike više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope dosuđen iznos od 298,21 eura / 2.246,86 kn, a na ime razlike u tečaju iznos od 4.737,30 eura / 35.693,15 kn (4.846,90 eura / 36.518,99 kn - 109,60 eura / 825,84 kn = 4.737,30 eura / 35.693,15 kn), to na način što je od iznosa plaćenog 6. rujna 2011., koji iznosi 4.675,98 eura / 35.231,15 kn, sud oduzeo potplatu tzv. negativnu razliku u preplati, koja iznosi 109,60 eura / 825,84 kn (4.675,98 eura / 35.231,15 kn - 109,60 eura / 825,84 kn = 4.566,37 eura / 34.405,31 kn).

41.3. Slijedom navedenoga, u smislu odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelju je na ime razlike više plaćenog po predmetnom kreditu u odnosu na početno ugovoreno i to po osnovi promjene kamatne stope i razlike u tečaju, dosuđen ukupan iznos od 5.035,52 eura / 37.940,13 kn, odnosno mjesečni iznosi pobliže navedeni u izreci ove presude, a odbijen je sa iznosom od 109,60 eura / 825,84 kn.

42. Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate kako je propisano odredbom čl. 29. st. 1. ZOO-a.

42.1. Tužitelj na svaki pojedini mjesečni iznos potražuje zakonske zatezne kamate sukladno vještačkom nalazu, odnosno tekuće od plaćanja svakog pojedinog anuiteta, obzirom da rok za restituciju kod ništetnih ugovora teče od svake pojedine isplate, pa mu je iste kao osnovane od tada valjalo dosuditi.

42.2. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužitelj kao neosnovano osiromašen ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplate, jer je tuženik kao financijska institucija bio nesavjestan stjecatelj, odnosno tuženik se prilikom promjene kamatne stope i njihove naplate, te prilikom naplate većih iznosa glavnice uslijed primjene ništetne valutne klauzule morao rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja, a što nije. (presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž- 597/2017-2 od 15. ožujka 2018., presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1613/2018-2 od 19. veljače 2019., presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž- 1226/2020-2 od 3. ožujka 2021.)

43. Visina stope zakonske zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/11, 114/22, 156/22).

44. Odluka o parničnom trošku određena je na temelju odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a, u svezi sa odredbom čl. 155. ZPP-a.

44.1. Naime, tužitelj od tuženika potražuje isplatu ukupnog iznosa od 5.145,12 eura / 38.765,85 kn, dosuđen mu je iznos od 5.035,52 eura / 37.940,13 kn, te je odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva na ime glavnice u iznosu od 109,60 eura / 825,84 kn. Tužitelj je u odnosu na osnov uspio sa 100%, a u odnosu na visinu sa 98%, što u prosjeku iznosi 99%. Tuženik nije uspio u ovoj parnici u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu uspio je sa 2%, što u prosjeku iznosi 1%, a kada se od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u parnici, oduzme postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio, dobije se postotak od 98%, dakle tužitelj u ovoj parnici nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela tuženiku nisu nastali posebni troškovi. Visina troškova određena je prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, priloženom troškovniku, te u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 - dalje OT).

44.2. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška konferencije sa strankom u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn, obzirom na potrebu dosljedne primjene odredbe tbr. 31 OT, te iz razloga što uz troškovnik nije priložio dokaz o tome koliko je navodna konferencija trajala, niti u čemu se sastojala, zatim je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška za pribavu isprava u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn, jer u spisu nema dokaza da je punomoćnik tužitelja pribavljao isprave potrebne za vođenje ovoga postupka, pa time niti da mu je nastao trošak pribave isprava po tbr. 32/3 OT. Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za naknadu troška za sastav podnesaka od 30. rujna 2019., 10. studenog 2020., 20. studenog 2020. i 24. veljače 2022., svi u iznosima od po 49,77 eura / 350,00 kn. Uz podnesak od 30. rujna 2019., punomoćnik tužitelja je dostavio dokaz o uplati sudske pristojbe na tužbu, uz podnesak od 10. studenog 2020., dostavio je dokaz o uplati predujma za vještačenje, u podnesku od 20. studenog 2020., dostavio je podatke za predloženog svjedoka, tj. ime, prezime i adresu svjedoka Snježane Zečić, a u podnesku od 23. veljače 2022., zaprimljenom 24. veljače 2022., požuruje zakazivanje ročišta. Svi ti podnesci nepotrebni su za donošenje odluke u ovoj parnici.

44.3. Trošak tužitelja koji je bio potreban za svrhovito vođenje postupka odnosi se na sastav tužbe po tbr. 7/1 OT u iznosu od 199,08 eura / 1.500,00 kn, zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 7. listopada 2020., 11. veljače 2021. i 31. ožujka 2023., po tbr. 9/1 OT u iznosima od po 199,08 eura / 1.500,00 kn, pristup na ročište za objavu presude po tbr. 9/3 OT u iznosu od 99,54 eura / 750,00 kn, sastav podnesaka od 13. prosinca 2019., 17. lipnja 2021. i 1. ožujka 2023. po tbr. 8/1 u iznosima od po 199,08 eura / 1.500,00 kn, PDV u iznosu od 373,28 eura / 2.812,48 kn, a ne kako je u troškovniku traženo, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 73,00 eura / 550,00 kn, a ne kako je u troškovniku traženo, sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 97,90 eura, troškove financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 eura / 2.500,00 kn, što ukupno iznosi 2.369,09 eura / 17.849,91 kn, koji trošak je u cijelosti osnovan i u skladu sa OT, pa ga je tužitelju valjalo dosuditi, a odbiti ga sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnih troškova u iznosu od 522,70 eura / 3.938,28 kn. 45. Uzimajući u obzir naprijed navedeno, odlučeno je kao u izreci.

U Novoj Gradiški 15. svibnja 2023.

Sutkinja

Mirjana

Šebalj

Meglajec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana po primitku iste. Žalba se podnosi ovome sudu pozivom na broj gornji.

DN-a

1. N. N., odvjetnik iz N. G.

2. OD K. & P. d.o.o., Z., R. c. …