Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Virovitica, T. Masaryka 8

Poslovni broj: 10 P-148/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici po sutkinji toga suda Ines Hečimović, u pravnoj stvari tužitelja T. D. (Oib: …) iz L., protiv tuženika B2 K. d.o.o. (Oib: …) iz Z., zastupanog po odvjetnicima B. & p. o. d. d.o.o. iz Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon zaključenja glavne javne rasprave 25. travnja 2023., temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a 15. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha po Zahtjevu za naplatu temeljem pravomoćnog i ovršnog tješenja o ovrsi javnog bilježnika Z. Č., posl. broj: Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011. te se nalaže tuženiku B2 K. d.o.o., Z., Oib: …, naknaditi tužitelju T. D. L., Oib: …, prouzročeni trošak postupka u visini sudskih pristojbi, sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja rješenja do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 373,12 EUR / 2.811,31 kuna[1] sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje koju je Europska središnja banka primijenila na svoje uvećanjem kamatne stope

posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koje teku od 15. svibnja 2023. kao dana donošenja presude do isplate, sve ovo u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u dijelu koji predstavlja razliku dosuđenog iznosa od 372,12 EUR i zatraženog iznosa od 373,63 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je rješenjem O. suda u V., poslovni broj Ovr-./2021 od 1. veljače 2023. upućen na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe određene rješenjem o ovrsi javne bilježnice Z. Č. broj Ovrv- ./2011 od 18. siječnja 2011., da je 2.srpnja 2021. u korisničkom pretincu servisa e- Građani zaprimio Zahtjev za naplatu Financijskoj agenciji, Z., kojim se traži naplata tražbine na temelju navedenog rješenja, da je datum ovršnosti predmetne osnove za plaćanje 16. veljače 2011., da je predmetno potraživanje u zastari od 16. veljače 2021., da se poziva na odredbu članka 50. st. 1. točke 5. Ovršnog zakona, da nije bio obaviješten o činjenici da je Ugovorom o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava ovjerenom po javnoj bilježnici Z. Č. pod brojem OV-./2018 od 27. ožujka 2018. predmetna tražbina prenesena na tuženika, da sukladno odredbi članka 50. st. 1. točke 7. Ovršnog zakona ovrhovoditelj, ovdje tuženik, nije ovlašten zatražiti ovrhu od ovdje tužitelja, da predmetni Zahtjev za naplatu nije nikada dostavljen ovršeniku na kućnu adresu, čime su povrijeđena i pravila o dostavi propisana Ovršnim zakonom, poziva se na stav V. suda R. H., izražen na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela V. suda R. H. održanom 27. studenog 2019. kako nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. ZPONS prestala postupati po rješenju o ovrsi, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome, da u slučaju kada Financijska agencija isknjiži osnovu za plaćanje iz redoslijeda naplate sukladno odredbi čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (NN NN 68/18, 02/20, 46/20, 47/20), ovrhovoditelju sukladno odredbi čl. 5. st. 3. i 4. Ovršnog zakona počinje teći rok od dva mjeseca za predlaganje novog sredstva ili predmeta ovrhe, da ovrhovoditelj nije podnio Zahtjev za naplatu u tom roku, da je odredbom članka 82. stavka 3. Ovršnog zakona propisano da će se ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj u roku od jedne godine nije poduzeo niti jednu radnju u postupku te se nigdje ne navodi da se navedena odredba primjenjuje isključivo na sudske ovrhe, da na predmetnom Zahtjevu za naplatu nije naveden niti datum niti mjesto donošenja predmetnog rješenja o ovrsi te zakonski zastupnik ovrhovoditelja. Slijedom svega navedenog predlaže sudu da usvoji tužbeni zahtjev.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Navodi da je tužitelj, sukladno odredbi čl. 50. st. 3. Ovršnog zakona (dalje u tekstu: OZ) upućen pokrenuti parnicu isključivo zbog žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 50. st. 1. t. 7. i 11. OZ, što proizlazi iz zaključka naslovnog suda broj Ovr-./2021-11 od 1. veljače 2023., da temeljem čl. 55. st. 3. OZ tužitelj u tužbi može navoditi isključivo razloge koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na pokretanje parnice, dok u odnosu na žalbene razloge o kojima se ne može raspravljati u parnici, sud treba tužbu odbaciti kao nedopuštenu, da je u čl. 82. Zakona o obveznim odnosima propisano da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika niti propuštanje dužnosti obavještavanja dužnika utječe na valjanost samog ugovora o cesiji, da se u odnosu na istaknuti prigovor zastare primjenjuje desetogodišnji zastarni rok iz čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, da je raniji vjerovnik, PBZ CARD d.o.o. temeljem navedenog rješenja o ovrsi 9. studenog 2011. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama ovdje tužitelja, pred O. sudom u V. pod brojem Ovr- ./2011, da je postupak obustavljen 18. svibnja 2012. zbog prigovora nedostatka pokrića, da je pokretanjem navedenog postupka došlo do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241 Zakona o obveznim odnosima te je zastarni rok ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti rješenja o obustavi, da slijedom navedenog, u trenutku podnošenja spornog Zahtjeva za naplatu predmetno potraživanje nikako nije moglo biti u zastari, navodi da tužitelj ne razlikuje institut sudske i tzv. izvansudske ovrhe te predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka izvedeni su slijedeći dokazi: izvršen je uvid u Zahtjev za naplatu od 14. travnja 2021. (stranice 4-5), u Specifikaciju tražbine od 13. travnja 2021. (stranice 6-7), u spise O. suda u V. broj Ovr-./2011 i Ovr-./2021 te u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

4. Svi dokazi su cijenjeni temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; 80/22, 114/22; dalje u tekstu ZPP-a).

5. Nesporno je da je zaključkom O. suda u V.i broj Ovr-./2021-11 od 1. veljače 2023. ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, i to zbog žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i 11. OZ-a, a sve ovo jer je ovršenik, ovdje tužitelj, 12. srpnja 2021. sudu podnio prijedlog da naloži Financijskoj agenciji odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika te prijedlog za donošenje rješenja kojim će se pljenidba i prijenos temeljem ovrhovoditeljevog zahtjeva za izravnu naplatu tražbine po osnovi za plaćanje – rješenju o ovrsi javne bilježnice Z. Č. iz Z. brojem Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011., proglasiti nedopuštenima.

6. Dakle, ovršenik je koristio institut pravnog lijeka u postupku izravne naplate, propisan čl. 210. Ovršnog zakona.

7. Nadalje, iz obrazloženja navedenog zaključka od 1. veljače 2023. proizlazi da je ovršenik, ovdje tužitelj, upućen na pokretanje parnice zbog žalbenih navoda da je predmetno potraživanje u zastari imajući u vidu datum ovršnosti navedene ovršne isprave (16. veljače 2011.), da ovrhovoditelj (ovdje tuženik) nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika (ovdje tužitelja) jer ovršenik nije bio obaviješten da je predmetna tražbina temeljem Ugovora o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava, ovjerenom po javnoj bilježnici Z. Č. iz Z. pod brojem OV-./2018, prenesena na ovrhovoditelja, kao i to da zahtjev za izravnu naplatu nikada nije dostavljen na ovršenikovu kućnu adresu.

8. Analizirajući sadržaj zaključka te tužbe zaprimljene u sudu 16. veljače 2023., sud nalazi neosnovanim navode tuženika kako je tužitelj u tužbi naveo djelomično drugačiji činjenični supstrat od onog u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima slijedom čega tužbu treba odbaciti izvan žalbenih razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 7. i. 11. Ovršnog zakona u pogledu kojih je upućen u parnicu.

9. Ovo stoga što je uvidom u spis O. suda u V. broj Ovr-./2021 utvrđeno da tužitelj u tužbi ponavlja navode iz prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima.

10. Točno je da se tužitelj u tužbi poziva na sudsku praksu, odnosno konkretne sudske odluke te citira odredbe čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i čl. 72. st. 3. Ovršnog zakona (pogrešno naznačuje čl. 82. st. 3. OZ-a) koje nije naveo u prijedlogu za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima.

11. Međutim, time po ocjeni ovog suda tužitelj nije postupio protivno odredbi čl. 55. st. 3. Ovršnog zakona jer nije izašao izvan žalbenih razloga povodom kojih je upućen u parnicu, nego je istima osnažio argumente na kojima temelji tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenosti ovrhe.

12. U odnosu na tužiteljev prigovor zastare potraživanja mjerodavna je odredba čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela javne vlasti, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, odnosno javnobilježničkim aktom, zastarijevaju za deset godina, pa i one za koje zakon inače predviđa kraći rok zastare.

13. Nije sporno da je tuženik u svojstvu ovrhovoditelja 14. travnja 2021. podnio Zahtjev za izravnu naplatu Financijskoj agenciji temeljem osnove za plaćanje – pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi javne bilježnice Z. Č. iz Z. broj Ovrv-./2011 (stranica 4 u priloženom spisu Ovr-./2021).

14. Tužitelj smatra, imajući u vidu da je rješenje broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011. postalo pravomoćno i ovršno 16. veljače 2011. (stranice 9-12 u priloženom spisu O. suda u V. broj Ovr-./2011), da je zastara tuženikove tražbine temeljene na tom rješenju nastupila 16. veljače 2021.

15. Međutim, navodi tužitelja o nastupanju zastare nisu osnovani.

16. Temeljem čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

16. Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena (čl. 216. ZOO).

17. Podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine zastara se prekida (čl. 241. ZOO).

18. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO).

19. Uvidom u spis O. suda u V. broj Ovr-./2011 utvrđeno je da je prednik tuženika, PBZ CARD d.o.o., 9. studenog 2011. temeljem predmetnog javnobilježničkog rješenja o ovrsi broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011. pokrenuo ovršni postupak na nekretninama protiv ovdje tužitelja, kao i to da je ovršni postupak obustavljen 18. svibnja 2012. jer je založni vjerovnik R. A. d.d., koji bi se iz ostvarene kupovnine namirivao prije ovrhovoditelja (prednika tuženika PBZ CARD d.o.o.), istaknuo prigovor nedostatka pokrića.

20. Drugim riječima, tražbina založnog vjerovnika R. A. d.d. je bila veća od iznosa za koji bi se nekretnine tužitelja mogle prodati te tražbina prednika tuženika u slučaju prodaje nekretnina na javnoj dražbi ne bi niti djelomično bila namirena.

21. Uvidom u spis Ovr-./2011 utvrđeno je i da je rješenje o obustavi postupka postalo pravomoćno 26. lipnja 2012.

22. S tim u svezi valja ukazati i da je odredbom čl. 242. st. 1. ZOO propisano da prekid zastare izvršen podnošenjem tužbe ili kojom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatra se da nije nastupio ako vjerovnik odustane od tužbe ili radnje koju je poduzeo.

23. Isto tako, smatra se da nije bilo prekida ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen, ili ako određena mjera osiguranja bude stavljena izvan snage (članak 242. st. 2 ZOO).

24. Imajući u vidu navedeno, V. sud R. H. je odlukom broj Rev-./2017-2 od 10. svibnja 2017. izrazio stajalište da odredbe o prekidu zastare kod postupaka koji su dovršeni obustavom treba tumačiti ovisno o razlogu zbog kojeg je u konkretnom slučaju došlo do obustave postupka te da se vođenje postupka koji je obustavljen bez krivnje ovrhovoditelja ima smatrati prekidom zastare.

25. Navedeno stajalište prihvaća i ovaj sud te nalazi da ovršni postupak broj Ovr-./2011 nije obustavljen krivnjom ovrhovoditelja, tj. prednika ovdje tuženika, jer je do obustave došlo zbog nedovoljne vrijednosti nekretnine tužitelja koja je bila predmet ovršnog postupka. Budući da se vrijednost nekretnine utvrđuje u ovršnom postupku te u spisu nema dokaza da je predniku tuženika ista bila poznata prije pokretanja postupka Ovr-./2011, proizlazi da prednik tuženika nije skrivio obustavu ovršnog postupka.

26. Dakle, pokretanjem postupka broj Ovr-./2011 10. studenog 2011. došlo je do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, zastarni rok je ponovno počeo teći od dana pravomoćnosti rješenja o obustavi tog postupka - 26. lipnja 2012.

27. Slijedom navedenog, uzevši u obzir da je tuženik 14. travnja 2021. Financijskoj agenciji podnio zahtjev za izravnu naplatu na temelju rješenja o ovrsi broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011., razvidno je da od 26. lipnja 2012. do 14. travnja 2021. nije protekao desetogodišnji zastarni rok.

28. Među strankama nije sporno, a proizlazi i iz Specifikacije tražbine uz zahtjev za naplatu (str. 6 u spisu Ovr-./2021) da je prednik tuženika PBZ CARD d.o.o. iz Z. prenio na tuženika tražbinu po rješenju o ovrsi broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011. na temelju Ugovora o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava od 21. ožujka 2018., koji Ugovor je ovjeren u uredu javne bilježnice Z. Č. u Z. pod poslovnim brojem OV-./2018.

29. Sporno je u ovom postupku je li tuženik ovlašten tražiti ovrhu protiv tužitelja, a da ga prethodno nije obavijestio da je izvršen ustup tražbine s ranijeg vjerovnika PBZ card d.o.o. na tuženika kao novog vjerovnika.

30. Člankom 80. st. 1. ZOO propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, dok je st. 2. propisano da ugovor o ustupanju nema učinak prema dužniku ako su on i vjerovnik ugovorili da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez dužnikova pristanka.

31. Tužitelj tijekom ovog postupka ne tvrdi niti dokazuje da je s PBZ CARD d.o.o. ugovorio da ovaj neće moći prenijeti tražbinu na drugoga ili da je neće moći prenijeti bez (njegova) dužnikova pristanka.

32. Nastavno na navedeno, relevantna je i odredba čl. 82. st. 1. ZOO prema kojoj za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju.

33. Iz navedenog proizlazi da za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, a eventualni propust PBZ CARD d.o.o. kao ustupitelja da o tome obavijesti tužitelja nije od utjecaja na pravnu valjanost Ugovora o prijenosu prava i tražbina iz ovršnih isprava od 21. ožujka 2018.

34. Nadalje, novi vjerovnik preuzima tražbinu prema dužniku u istom opsegu i sadržaju kakva je ona bila i kod ranijeg vjerovnika slijedom čega se pozicija dužnika, u konkretnom slučaju tužitelja, u bitnom ne mijenja, izuzev što više dugovanje ne treba podmiriti trgovačkom društvu PBZ CARD d.o.o., nego tuženiku.

35. Nisu od utjecaja u ovom postupku niti navodi ovršenika da mu predmetni zahtjev za izravnu naplatu nije dostavljen na kućnu adresu jer sve i da jest tako, tužitelj je, kako i sam navodi u tužbi, 2. srpnja 2021. zaprimio Zahtjev za izravnu naplatu u korisničkom pretincu sustava e-Građani, što je zakonit način dostavljanja pismena sukladno čl. 8. st. 8. Ovršnog zakona. U konačnici, neovisno o tome na koji je način ovršenik saznao o postupku izravne naplate, on je podnošenjem prijedloga za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenima od 12. srpnja 2021. u predmetu O. suda u V. broj Ovr-./2021 ostvario pravo na pristup sudu i podnošenje pravnog lijeka u postupku izravne naplate.

36. Neosnovano se tužitelj poziva na stav predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela V. suda R. H. od 27. studenog 2019. kako nije dopušten prijedlog ovrhovoditelja da Financijska agencija, nakon što je na temelju čl. 12. ZPONS prestala postupati po rješenju o ovrsi, ponovno navedeno rješenje o ovrsi upiše u Očevidnik i nastavi postupati sukladno istome.

37. Nije sporno da je prednik tuženika pokušao naplatu putem Financijske agencije temeljem javnobilježničkog rješenja o ovrsi broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011.

38. Nije sporno niti da se tuženik obratio Financijskoj agenciji dopisom 13. travnja 2021. u kojem navodi …"ranije vam je dostavljeno rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-./2011." No, samim time to ne znači da je Financijska agencija postupila protupravno i nakon što je navedenu isknjižila iz Očevidnika, ponovno ju upisala u Očevidnik i po njoj nastavila postupati.

39. Naime, ovrhovoditelj, u ovom slučaju tuženik kao novi vjerovnik, bio je ovlašten podnijeti Financijskoj agenciji novi zahtjev za izravnu naplatu temeljem ovršne isprave - rješenja o ovrsi javne bilježnice Z. Č. broj Ovrv-./2011 od 18. siječnja 2011., što je i učinio 14. travnja 2021.

40. Članak 5. st. 3. OZ-a na koji se tužitelj poziva ne propisuje obvezu ovrhovoditelja da traži promjenu predmeta ovrhe na neki drugi predmet ovrhe ukoliko ovrha na ranijem predmetu nije bila uspješna, nego mu samo daje mogućnost da to učini. Ukoliko ovrhovoditelj ne želi mijenjati predmet ovrhe, on može iznova podnijeti prijedlog za ovrhu na istom predmetu ovrhe i tako sve do namirenja tražbine.

41. U postupku tzv. izvansudske ovrhe koju provodi Financijska agencija nije primjenjiva odredba čl. 72. st. 3. OZ-a, na koju se tužitelj poziva (doduše omaškom naznačivši čl. 82. st. 3. OZ-a) koja propisuje da će se ovrha obustaviti po službenoj dužnosti ako ovrhovoditelj nije poduzeo niti jednu radnju u postupku u roku od jedne godine. Ovo stoga što nakon dostavljanja ovršne isprave u Financijsku agenciju, sve daljnje radnje poduzima Agencija, u rokovima i na način propisan Ovršnim zakonom i Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima te nikakvi daljnji prijedlozi ovrhovoditelja nisu potrebni. Također, neosnovano tužitelj osporava sadržaj zahtjeva za izravnu naplatu od 14. travnja 2021. jer se radi o standardiziranom obrascu koji je moguće preuzeti s web stranice Financijske agencije.

42. Stoga sud, na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka nalazi da tužbeni zahtjev za proglašenje nedopuštenosti ovrhe nije osnovan pa je odlučio kao u točki I. izreke.

43. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

44. Vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,23 EUR / 10.000,01 kuna.

45 Odvjetniku uz navedenu vrijednost predmeta spora pripada nagrada u visini od 100 bodova.

46. Vrijednost boda prema Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje u tekstu OT- a) iznosi 15,00 kuna.

47. Tuženiku pripada traženi trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 149,25 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT-a) i traženi trošak pristupa na ročište 25. travnja 2023. u iznosu od 149,25 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), što sveukupno iznosi 298,50 EUR / 2.249,05 kuna.

48. Na navedeni iznos obračunava se PDV po stopi od 25%, što iznosi 74,62 EUR / 562,26 kuna.

49. Time tuženiku na ime troškova ovog postupka pripada iznos od ukupno 373,12 EUR / 2.811,31 kuna, a ne 373,63 EUR, kako to, vjerojatno uslijed omaške u računanju, traži tuženik.

50. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci presude.

U Virovitici 15. svibnja 2023.

Sutkinja:

Ines Hečimović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelj – T. D., L.

2. Punomoćnici tuženika – B. & p. o. d.d.o.o., Z.