REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 3713/22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. G. iz S., O.: …,

zastupane po pun. A. P. Ž., odvjetnici u S., protiv tuženika N.

Z. Z. J. Z. S.-D. Ž.,

S., O.: …, radi utvrđenja, nakon održane glavne i

javne rasprave, zaključene dana 14. veljače 2023. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 12. svibnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I.Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik nekretnine upisane u zk. ul. 13097 (E-17) k. o. S. koja se sastoji od suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom dijela kat. čest. zem. 6414/15 zgrade E-615, ukupne površine 860 m2,

povezano sa vlasništvom posebnog dijela – dvosobnog stana sa nusprostorijama na IV. katu, istok, označen br. 12, što je tuženik kao pravni sljednik zemljišnoknjižnog prednika Z. Z. Z. Z. S., dužan priznati i

trpjeti, a tužitelj ovlašten upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnim i drugim javnim knjigama.

II.Nalaže se tuženiku nadoknaditi ovom parnicom prouzročeni trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske odluke temeljem odredbe čl.29 ZOO-a, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

Dana 20. studenog 2018. godine tužbu pred ovim sudom podnio je tužitelj I. G., sada pokojni, prednik tužiteljice, u tužbi se navodi da je on od 5. rujna 1991. godine u samostalnom i mirnom posjedu nekretnine upisane u ZU 13097 (E-17) k. o. S. koja se sastoji od suvlasničkog dijela s neodređenim omjerom dijela kat. čest. zem. 6414/15 zgrade E-615, ukupne površine 860 m2,

povezano sa vlasništvom posebnog dijela – dvosobnog stana sa nusprostorijama na IV. katu, istok, označen brojem 12, anagrafske oznake … U zemljišnim knjigama da je kao vlasnik navedene nekretnine odnosno nositelj prava raspolaganja upisan Z. za zaštitu zdravlja S. koji nakon osamostaljena R. H.

postaje Z. za javno zdravstvo SDŽ, a od 2003. godine

N. zavod za javno zdravstvo SDŽ (sada tuženik).

Predmetni stan da su koristili radnici poduzeća D. te da je tako i tužitelj smatrao da je stan vlasništvo njegovog poduzeća budući je do tada u stanu stanovao radnik poduzeća D. J. Č. temeljem suglasnosti tuženika. Stoga da

je tužitelj u stan uselio jer se kao dugogodišnji radnik poduzeća D. nije imao gdje smjestiti sa svojom obitelji. U svezi navedenog da se vodio spor pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem P-2007/92 tužitelja Z. za zaštitu zdravlja protiv tuženika ad. 1 I. G. i tuženika ad. 2 D. S. radi iseljenja i

predaje stana u posjed. D. S. da je I. G. na njegov zahtjev,

privremeno, dok se ne riješi spor pred Općinskim sudom u Splitu dodijelilo stan, spor da je okončan 22. ožujka 1994. godine. Nakon povlačenja tužbe tužitelju da više nije osporavano pravo na posjed, tužitelju da posjed nitko nije osporavao od dana useljenja, 27 godina prije podnošenja ove tužbe, tužitelj da se svakako ima smatrati kvalificiranim posjednikom od 8. srpnja 1993. godine kada mu je poduzeće D. S. dodijelio stan na privremeno korištenje. Tužitelj da je dosjelošću stekao vlasništvo predmetne nekretnine te postavlja zahtjev kojim se traži upis postojećeg prava vlasništva na predmetnom stanu, što je tuženik dužan priznati i trpjeti, a tužitelj da je ovlašten upisati svoje pravo vlasništva u zemljišnim i drugim javnim knjigama. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška od tuženika.

U svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da se protivi tužbenom zahtjevu kao neosnovanom, navodi da je poduzeće D. S. dalo predmetni stan

svom radniku J. Č. na korištenje 1983. godine i to na temelju suglasnosti tadašnjeg Z. za zaštitu zdravlja, J. Č. da se 1991. godine trebao iseliti iz predmetnog stana jer je dobio drugi stan, dana 5. rujna 1991. godine poduzeće D. S. da je dobilo obavijest kako je u predmetni stan samovoljno ušao

I. G., ovdje tužitelj. Poduzeće D. S. da je dana 19. srpnja 1993.

godine tražilo od Z. za zaštitu zdravlja da se tom poduzeću preda stan na trajno korištenje, rješenjem Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Klasa UP/II-371-01/93-06/1828, Ur. broj: 531-06/5-95/2 od 27. veljače 1995. godine donesenog u upravnom postupku povodom žalbe I. G. istome da je odbijena žalba te da mu je naloženo iseljenje iz predmetnog stana zajedno sa članovima obiteljskog domaćinstva te predaja tog stana u posjed pravnom predniku tuženika. Tuženik navodi da su nesporne samo činjenice kako je poduzeće D. u korist svojih radnika raspolagalo stanom od 1983. godine, da je predmetni stan upisan kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnog prednika tuženika, da ne postoji dokaz da je pravo korištenja predmetnog stana prenesno sa pravnog prednika tuženika na poduzeće D., da je tužitelj I. G. u stan uselio bez ikakve pravne osnove dana 5. rujna 1991. godine. Tuženik navodi da je nesporno vođen postupak pred ovim sudom pod brojem I. P-2007/92 po tužbi Z. za zaštitu zdravlja protiv tuženika I. G. i poduzeća D. koji

je okončan povlačenjem tužbe, da je u upravnom postupku pravomoćno i konačno odlučeno da je tužitelj I. G. dužan iseliti iz stana zajedno sa članovima svog obiteljskog domaćinstva. Tuženik navodi da je predmetni stan u režimu društvenog vlasništva bio dan na korištenje pravnom predniku tuženika te da je takav upis ostao do danas. Tužitelj I. G. da od 1991. godine drži predmetni stan bez pravne osnove, navodi da isti nije mogao steći vlasništvo na predmetnom stanu dosjelošću. Navodi da nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, u ovom slučaju, s obzirom da se nekretnina nalazi u vlasništvu R. H. i

drugih osoba javnog prava, da je za stjecanje potreban zakonit, istinit i pošten posjed u trajanju od 20 godina, a za pošten posjed 40 godina.

Nakon što je sud izveo dokaz saslušanjem tužitelja I. G., isti je preminuo dana 6. siječnja 2022. godine, postupak je preuzela njegova supruga A. G., sada tužiteljica te ista ustraje u istom zahtjevu kao i njen prednik. Tuženik navodi da se upravo tuženik upisao na predmetnom stanu kao slijednik Z. za zaštitu zdravlja S. temeljem Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 75/93) temeljem kojeg su društvena sredstva nad kojima je postojalo pravo raspolaganja zdravstvenih ustanova postala sredstva zdravstvenih ustanova (vlasništvo).

U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom predmeta ovog suda I. P- 2007/92; izvatka iz zemljišnih knjiga za čest. zem. 6415/15 ZU 13097 k. o. S. na dan 11. rujna 2017. godine; potvrde poduzeća D. S. broj 07-JLJ/IG-

45/93 od 8. srpnja 1993. godine; rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja K.: UP/II-371/01/93-06/1828, Ur. broj: 531-06/5-95/2 od 27. veljače 1995. godine; suglasnosti poduzeća D. S. od 19. srpnja 1993. godine i dopisa poduzeća D. S. predniku tuženika od 4.

studenog 1991. godine; rješenja O. S., S. prostornog uređenja,

graditeljstva i komunalnih djelatnosti K.: UP-I-371-03/92-02/288, Ur. broj: 2181- 08-06-03-93-3 od 28. siječnja 1993. godine; saslušanja ranijeg tužitelja I. G.

u svojstvu parnične stranke; pregledom rješenja o nasljeđivanju ovog suda broj O- 270/22 od 12. svibnja 2022. godine iza ranijeg tužitelja I. G..

Pun. tužiteljice popisala je parnični trošak.

Zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Predmet ovog spora predstavlja zahtjev tužiteljice kao supruge i nasljednice ranijeg tužitelja I. G. radi utvrđenja da je temeljem dosjelosti i nasljeđivanjem stekla pravo vlasništva predmetnog stana položenog na IV. katu zgrade u S. anagrafske oznake … Pregledom predmeta ovog suda I.

P-2007/92 utvrđeno je da je prednik tuženika protiv tuženika I. G. i poduzeća

D. S. podnijelo tužbu radi iseljenja i predaje predmetnog stana na raspolaganje tužitelju, uz navod da je tuženik I. G. nasilno ušao odnosno provalio u predmetni stan bez ikakvog ovlaštenja i pravnog osnova. Taj postupak okončan je povlačenjem tužbe, dakle, nije sporno da je prednik tužiteljice I. G. čitavo to vrijeme, do svoje smrti koristio predmetni stan i držao ga u svom posjedu, zajedno sa sadašnjom tužiteljicom odnosno svojom suprugom.

Iz dopisa poduzeća D. predniku tuženika od 4. studenog 1991.

godine proizlazi da je predmetni stan poduzeće D. dalo na korištenje

svom radniku J. Č. temeljem suglasnosti prednika tuženika od 1983. godine.

Dana 29. kolovoza 1991. godine J. Č. da je dobio privremeno rješenje za drugi stan na Ž. koji mu je dodijeljen na privremeno čuvanje. Dana 5. rujna 1991. godine I. G., radnik poduzeća D., da je izvijestio svoje

poduzeće kako je on provalio u predmetni stan i to bez ikakvog ovlaštenja i bilo kakve pravne osnove. Pregledom Ugovora kojeg su dana 12. lipnja 1983. godine zaključili poduzeće D. S. i prednik tuženika utvrđeno je kako je

poduzeće D. S. preuzelo predmetni stan u posjed te da ga ima pravo dati na jednokratno korištenje svom radniku, u zamjenu za taj stan poduzeće D. S. daje na korištenje stan u S., a u ovoj zamjeni

svaka ugovorna strana ostaje vlasnikom svog stana. U tom predmetu D.

S. dostavilo je podnesak dana 16. srpnja 1993. godine u prilogu kojeg dostavlja pravomoćnu presudu ovog suda I. P-1221/91 te navodi da je tom pravomoćnom presudom radniku poduzeća D. J. Č. osporeno pravo na novi

stan te da se on dužan vratiti u predmetni stan za kojeg od tog tužitelja ima suglasnost za korištenje. Nakon ovog je doneseno rješenje kojim se tužba u tom predmetu (I. P-2007/92) smatra povučenom.

Pregledom dopisa poduzeća D. S. od 19. srpnja 1993. godine predniku tuženika utvrđeno je da poduzeće D. predlaže da se ovom poduzeću dade pravo davanja predmetnog stana na trajno korištenje odnosno da se preinači odluka o jednokratnom davanju stana na korištenje, to društvo se poziva na Ugovor od 12. lipnja 1983. godine kojim je utanačeno pravo davanja predmetnog stana na jednokratno korištenje i koji je poduzeće D. dodijelilo svom

radniku J. Č., budući bi se zbog pravomoćne presude suda J. Č. trebao vratiti u predmetni stan, to se predlaže da prednik tuženika dade pravo trajnog korištenja predmetnog stana poduzeću D. te da je to poduzeće nakon dobivanja takve odluke prednika tuženika spremno sa prednikom tuženika sklopiti ugovor radi reguliranja spomenutog odnosa.

Svakako, iz izvatka iz zemljišnih knjiga proizlazi da je na predmetnom stanu kao vlasnik upisan upravo tuženik, pasivna legitimacija tuženika nije niti sporna, bitno je utvrditi je li I. G. dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetnog stana,

dakle, temeljem zakona jer isti već u tužbi navodi da je u posjedu istog preko 27 godina. Iz izvedenih dokaza proizlazi da je prije I. G. koji je bio radnik poduzeća D. S. u stanu stanovao također radnik tog poduzeća J.

Č. kojemu je stan dodijeljen na korištenje 1983. godine temeljem suglasnosti prednika tuženika, u predmetni stan I. G. bespravno je uselio 5. rujna 1991. godine i upravo i njegov poslodavac – društvo D. S. navodi u svom dopisu od 4. studenog 1991. godine da ih je 5. rujna 1991. godine radnik I. G. izvijestio da je on provalio u predmetni stan i da ga koristi bez ovlaštenja i pravne osnove. Dakle, I. G. je u predmetni stan ušao bespravno, ne postoji nikakvo rješenje njegovog poslodavca vezano za pravo korištenja predmetnog stana, niti bilo kakva odluka prednika tuženika kojom bi se I. G. priznalo pravo korištenja predmetnog stana, dakle, I. G. je u stanu od useljenja bez ikakvog pravnog osnova, isti nije niti mogao steći stanarsko pravo na predmetnom stanu pa stan nije mogao niti otkupiti, niti je to pokušao. Svakako, još od 1991. godine kada je I. G. u stan samovoljno uselio bez suglasnosti vlasnika, I. G. je bio svjestan da stan koristi bez pravnog osnova, što je bitno radi pravnog osnova stjecanja temeljem zakona, posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme. Dakle, iz svih izvedenih dokaza proizlazi da I. G. nije pošten posjednik predmetnog stana,

još od samog svojevoljnog useljenja u predmetni stan, a to nije niti tužiteljica odnosno njegova supruga. Dana 28. siječnja 1993. godine doneseno je rješenje O. S., S. prostornog uređenja, graditeljstva i komunalnih djelatnosti

kojim je naloženo I. G. sa svim članovima svog obiteljskog domaćinstva iseliti iz predmetnog stana te ga slobodnog od osoba i stvari predati predniku tuženika. To rješenje se poziva na odredbe čl. 89 i 94 tada važećeg Zakona o stambenim odnosima navodeći da bez pravomoćne odluke o dodjeli stana na korištenje ili bilo koje druge valjane pravne osnove, nije dopušteno useliti u stan i koristiti ga, I. G. da nije niti osporio da je u predmetni stan uselio bez pravnog osnova, samovoljno, bez znanja i volje predlagatelja u tom postupku. Protiv ovog rješenja I. G. podnio je žalbu (pa njegov iskaz da nije znao za ovaj postupak i rješenje nije vjerodostojan), ta žalba odbijena je rješenjem drugostupanjskog tijela od 27. veljače 1995. godine. Dakle, postoji pravni naslov kojim je naloženo ranijem tužitelju I. G. sa članovima obiteljskog domaćinstva iseliti iz predmetnog stana, tako i tužiteljici, te stan predati predniku tuženika, sada vlasniku. Radi navedenog je jasno kako je I. G. zajedno sa članovima svog obiteljskog domaćinstva čitavo vrijeme, još od 1991. godine stanovao u predmetnom stanu bez valjanog pravnog osnova, korištenjem okolnosti koje su tada vladale u društvu, isti je znao da mu ne pripada pravo na korištenje predmetnog stana, postojala je pravomoćna i ovršna odluka upravnog tijela za njegovo iseljenje i kod te okolnosti nije od odlučne važnosti, niti od bilo kakve važnosti, što je prije donošenja pravomoćnog rješenja upravnog tijela, postupak pred ovim sudom radi iseljenja I. P- 2007/92 završio povlačenjem tužbe dana 22. ožujka 1994. godine.

Tužitelj I. G., u svom iskazu pred sudom naveo je da 30 živi u predmetom stanu, površine 47 m2 i u taj stan da je tijekom ovih godina uložio stvarno velika novčana sredstva. Prije toga da je 25 godina sa obitelji bio podstanar, a u firmi D. da je radio od 1971. godine pa do 2004. godine,

kada je otišao u mirovinu. Navodi da je poznavao dobro radnika i kolegu J. Č., on da je u firmi bio vozač i da je on živio u ovom stanu prije njega, da misli da je Č. dobio drugi stan na Ž., a tužitelj da je na listi poduzeća za dodjelu stanova bio na drugom mjestu i očekivao dodjelu stana, međutim, zbog rata da se to nije dogodilo. Kada je Č. napustio predmetni stan, da je tužitelj u dosluhu sa stambenom komisijom D. i to baš direktorom M. B. koji je

sada pokojni, ušao u predmetni stan, da nije u stan provalio, uredno da je ključeve dobio od tadašnjeg predsjednika stambene komisije D. i stan da mu je

dan na čuvanje jer je bio na listi prioriteta firme za dodjelu stana. Navodi da nije znao da se firma parniči sa tuženikom odnosno prednikom tuženika, kasnije da je za to saznao, u konačnici da je mirno ušao u taj stan uz dopuštenje svog poduzeća koje mu je stan predalo na čuvanje, u stan da su uselili supruga, kćer i on, u međuvremenu da se kćer udala i odselila iz ovog stana. Na posebno pitanje pun. tužitelja, tužitelj navodi da nikada i to kategorički tvrdi nije primio nikakvo rješenje da treba iz stana iseliti i isprazniti ga, navodi da je primio takvo rješenje da bi svakako iskoristio i daljnja pravna sredstava, koja su mu na raspolaganju. Navodi da se u ovaj problem umiješao tadašnji HZ, tadašnji prednik tuženika, prije ovog

J. Č. da je u stanu bio J. D. koji je bio radnik H., njegova

supruga da je bila radnica H., a J. da je bio radnik D. i J.

da je iz stana iselio, a Č. u stan uselio, J. da je dobio drugi stan. Navodi da mu se čini da su supružnici D. drugi stan dobili na način da su ga dodijelili zajednički HZ i D., gdje su tada supružnici radili. Navodi da

ga nikada nitko nije uznemiravao u posjedu stana, da nikada nije dobio tužbu radi iseljenja i da HZ zavod izgubio spor i da su onda od svega odustali, bar da je tako on držao. Navodi da prije podnošenja ove tužbe od strane tuženika nije u mirnom postupku tražio priznanje prava vlasništva njemu.

Dakle, što se tiče pravnog osnova stjecanja nekretnine odnosno stana dosjelošću, temeljem zakona, posjedovanjem kroz zakonom određeno vrijeme za tu vrstu nekretnine, za navesti je odredba čl.159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 37/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvu protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga posjedovanja. Samostalni posjednik stvari u vlasništvu R. H., županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područje (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, steći će dosjelošću vlasništvo stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten posjed, ili barem pošten, samostalni posjed trajao dvostruko vrijeme od onoga ranije navedenog. Dakle, pravilno navodi tuženik da bi u ovom slučaju, dolazila u obzir eventualno primjena odredbe čl.159.st.4, s obzirom na status tuženika da bi samostalni pošteni posjed trebao trajati 40 godina. Dakle, izvanrednom se dosjelošću može pretvoriti u pravo vlasništva samostalan posjed ako je baren pošten. To pokazuje da bez samostalnog posjeda koji je barem pošten nema uopće mogućnosti stjecanja prava vlasništva dosjelošću. Nepošten posjednik bez obzira na vrijeme posjedovanja ne može steći vlasništvo dosjelošću. To je upravo ovdje slučaj, s obzirom da je I. G.

samovoljno ušao u stan 1991.godine, jasno je da nije proteklo 40 godina od tog dana, dakle, sve i da je njegov posjed pošten, opet isti nije trajao onoliko vremena koliko bi bilo potrebno za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću. Međutim, ono što je ovdje bitno i što sud zaključuje temeljem svih izvedenih dokaza, jest da da je sada pokojni I. G. bio zajedno sa članovima svog obiteljskog domaćinstva nepošteni posjednik predmetnog stana još od svog uvođenja u stan 1991. godine, a svakako, u upravnom postupku je pravomoćno odlučeno da isti iseli iz predmetnog stana i preda ga pravnom predniku tuženika, drugostupanjsko rješenje doneseno je još 1995. godine te je i tada predniku tužiteljice I. G. postalo jasno da iz stana treba iseliti i da nema valjani pravni osnov za korištenje stana, uopće. Sam I. G. rekao je da je u stan uselio u

"dosluhu" sa nadležnima iz svog poduzeća i da mu je stan dan "na čuvanje", dakle, jasno je da valjan pravni osnov za korištenje stana od strane ranijeg tuženika ne postoji i nikada nije niti postojao. Radi navedenog, sve i da je njegov samostalni posjed trajao potrebno vrijeme, a nije, za navesti je da je čitavo vrijeme bio i ostao nepošten posjednik predmetnog stana i da niti izvanrednom dosjelošću na ovom stanu nije mogao, kao niti tužiteljica, steći pravo vlasništva istog, temeljem zakona, jer bilo koji nepošten posjednik ne može steći pravo vlasništva dosjelošću, za izvanrednu dosjelost je potreban bar pošten posjed, što ovaj posjed svakako nije bio, nikada.

Odluka o parničnom trošku je izostala budući tuženik koji je uspio u postupku, trošak nije zatražio ni popisao.

U Splitu, 12. svibnja 2023. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Tuženiku