P-581/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u S., po sucu ovog suda D. R., kao sucu

pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja B. K. iz G., G. , OIB: zastupanog po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u S. protiv

tuženika R. A. d.d. Z., M. , OIB: … zastupanog po punomoćnicima iz OD G. G. & "

iz Z., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 31. ožujka 2023 u nazočnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom M. Ž.,odvjetnik u S. te zamjenika punomoćnika tuženika Đ. B., odvjetnika u S. na ročištu za objavu dana 12. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 1. i 7 Ugovora o kreditu broj 418-50- 3864548 od 04. siječnja 2007. god. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak a koja glasi:

„ Iznos kredita

Kunska protuvrijednost CHF 20.493,00 (dvadeset tisuća četiristo devedeset tri švicarska franka po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.

Kredit se otplaćuje s jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti korisniku kredita po isplati kredita.....“

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 2.908,21 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se do 31. srpnja 2015. god. obračunava u visini koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za petpostotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče:

- na iznos od 1,61 EUR od 31.03.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,04 EUR od 31.10.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,15 EUR od 30.11.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,72 EUR od 31.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,65 EUR od 31.01.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,53 EUR od 28.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,46 EUR od 31.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,93 EUR od 30.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR od 31.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,39 EUR od 30.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,12 EUR od 31.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,59 EUR od 31.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,46 EUR od 30.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,98 EUR od 31.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,75 EUR od 30.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,98 EUR od 31.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,19 EUR od 31.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,41 EUR od 28.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 20,70 EUR od 31.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 19,98 EUR od 30.04.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,48 EUR od 31.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,21 EUR od 30.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,39 EUR od 31.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 41,02 EUR od 31.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,04 EUR od 30.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 33,24 EUR od 31.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,37 EUR od 30.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,25 EUR od 31.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 47,13 EUR od 31.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,33 EUR od 28.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,26 EUR od 31.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 46,99 EUR od 30.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 22,84 EUR od 31.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 65,94 EUR od 30.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,38 EUR od 31.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,96 EUR od 31.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,85 EUR od 30.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,22 EUR od 31.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 62,60 EUR od 30.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,42 EUR od 31.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,76 EUR od 31.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,21 EUR od 29.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,90 EUR od 31.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,46 EUR od 30.04.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 70,52 EUR od 31.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,73 EUR od 30.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,20 EUR od 31.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,86 EUR od 31.08.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,95 EUR od 30.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,05 EUR od 31.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 69,53 EUR od 30.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,49 EUR od 31.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,71 EUR od 31.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,61 EUR od 28.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,05 EUR od 31.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,10 EUR od 30.04.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 60,05 EUR od 31.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,90 EUR od 30.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 61,39 EUR od 31.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 63,77 EUR od 31.08.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,07 EUR od 30.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,99 EUR od 31.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 66,57 EUR od 30.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 67,94 EUR od 31.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,78 EUR od 31.01.2014. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 2. 664,68 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 12. svibnja 2023 pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 18. veljače 2020 tužitelj je naveo:

Da je dana 04. siječnja 2007 sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu u iznosu od 20.493,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Da je ugovorena valutna klauzula te da je kredit u cijelosti isplaćen. Isto tako je navedeno da tužitelj nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Dalje je naveo da u trenutku kada je zaključen ugovor o kreditu nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune te da je ta odredba ugovora o valutnoj klauzuli nepošten ai nedopuštena i da je prouzročila štetu tužitelju. Isto tako da je ugovorena i promjenjiva kamatna stopa koja je također nepoštena i nedopuštena. S obzirom na sve iznijeto je i postavljen tužbeni zahtjev kako je to i navedeno u izreci ove presude.

2. U svom odgovoru na tužbu dana od 31.03.2020 tuženik je naveo:

Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti.

Parnične stranke su odredbom čl. 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu, obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik ukazuje da je naprijed navedeni pravni stav već zauzet od strane sudova nadležnih u mjestu različitom od mjesta sjedišta tuženika u sličnim parnicama koje potrošači pokreću protiv tuženika. Tuženik nadalje ističe da je tužbeni zahtjev za utvrđenje postavljen protivno odredbi čl. 187. ZPP-a te da je isti nerazumljiv. Osim toga, usvajanje navedenog zahtjeva dovelo bi do toga da nije određen iznos kredita kao ni otplata u jednakim mjesečnim anuitetima. Tuženik stoga predlaže tužbu u tom dijelu odbaciti. Ako Naslovni sud smatra da se po tužbi može postupiti, tuženik se očituje kako slijedi. Tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, a tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž- od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan.Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost je li sporna odredba tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštena. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž-..

„Budući da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (...) mjerodavan je samo onaj dio predugovorne faze u kojem je pojedina banka komunicirala općenito sa svim potrošačima, banci nepoznatim i apstraktnim fizičkim osobama. Pravno su relevantne samo informacije emitirane svim potrošačima u razdoblju od objave oglasa kojima se daje prva informacija o mogućnostima kredita, pa tako i kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima, do nastanka pojedinačnog obveznopravnog odnosa između pojedine banke i određenog potrošača“1, odnosno „Ovdje se štiti kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog standardnog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obaviještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku“.Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz str. 54 presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-..javno objavljene na internetskoj stranici Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

Iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“3, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“4 Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretne ugovorne odredabe, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporna odredba nije bila jasna, lako razumljiva ili uočljiva. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ako pak nema bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Jasnoća, uočljivost i razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao u toč. 10 - 11 ovog odgovora na tužbu, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača.Tako VTSRH u presudi posl.br. Pž- navodi da „u postupku čiji je predmet kolektivna, a ne individualna zaštita potrošača, pravno su relevantne samo one informacije koje je pojedina banka, vezano za spornu odredbu, dala na način koji je dostupan svim potrošačima generalno, a ne samo pojedinim potrošačima“5 te da su „informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača“6. Dakle, VTSRH je u posljednjoj odluci u postupku kolektivne zaštite ispitivanje razumljivosti sporne odredbe ograničio na tzv.predugovornu fazu odnosno isključivo na informacije koje su potrošačima bile iznesene u oglasima i reklamama banaka, dok informacije dane u konkretnom odnosu između potrošača i banke prilikom pregovaranja o kreditu i samom zaključenju ugovora o kreditu smatra odlučnim za donošenje odluke tek u pojedinačnom potrošačkom sporu. U tom smisli VTSRH i navodi: „Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda su i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće, no to ne znači da su time sporne odredbe postale razumljive prosječnom potrošaču.“Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao.

Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača.Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao.

Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr.“ Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem kojih je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika.

Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-…

VSRH navodi kako se „postupanje kako banaka tako i samih klijenata treba ocjenjivati u okviru objektivnih mogućnosti svakog od njih, kao i vremenskom okviru kada su ti ugovori nastajali, pri čemu treba voditi računa i o tome kakvo su saznanje objektivno mogli imati sami klijenti pri sklapanju takvih ugovora o kreditu, posebno ako su njihova saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja bili odnosno morali biti poznati i njima, pošto su nerijetko sami klijenti i potjecali iz krugova kojima financijsko kretanje i prilike nisu bili strani.

Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive …. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. str. 20 presude i rješenja VSRH posl.br. Revt- javno objavljene na internetskoj stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske

Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove kretanje ne mogu utjecati.

Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna.

Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla.

U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili bez valutne klauzule (kunski kredit). Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14: „Pri tome treba imati na umu i to da u tom razdoblju potrošačima nije bilo onemogućeno sklapanje ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu vezanu uz drugu inozemnu valutu npr. EUR, no oni su se slobodnom voljom opredijelili upravo za ugovore o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima, što je bio odraz njihove slobodne volje i odabira u konkretnim okolnostima, a za što pak nije bilo nikakvih zakonskih zapreka“ .Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez potrebe da se provodi tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi.

Neravnoteža u pravima i obvezama suprotno načelu savjesnosti i poštenja Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valutu što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: (i) imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu ili bez nje; (ii) dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti.

Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“11. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe).

Tuženik prigovora visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao otplatni plan za tužitelja, otplatnu tablicu kredita tužitelja, financijsko vještačenje sudskog vještaka M. Z., presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P ,ugovor o kreditu, iskaz tužitelja B. K. kao parnične

stranke

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Stranke su popisale parnični trošak.

6. Iz ovako provedenog dokaznog postupka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili ugovor o kreditu, te da kredit nije konvertiran.

7. Iz ovako provedenog dokaznog postupak među parničnim strankama se ukazalo spornim da li tužitelj ima pravo potraživati razliku radi preplaćenog iznosa na ime promjenjive kamatne stope, i razlike u tečaju CHF

8. Naime, tuženik ispravno navodi kako su stranke člankom 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika. Međutim, ta ugovorna odred-ba se ima smatrati nepoštenom, te podredno tome ništetnom, jer je klauzula nepoštenosti u predmetnom slučaju zadovoljena Posebno se napominje kako je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je njome prouzročena znatna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a na štetu tužitelja, budući bi isti morao u slučaju spora putovati u mjesto sjedišta tuženika te samim time snositi dodatne financijske troškove. Osim toga, isti nije bio u poziciji pregovarat io predmetnoj odredbi, nego mu je, obzirom je riječ o tipskom ugovoru, unaprijedila nametnuta od strane tuženika.

Županijski sud u Varaždinu, broj: Gž od dana 29.11.2019.g.:

“Kako je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog suda Ugovor kojeg su stranke zaključile bio unaprijed formuliran i to od strane tuženika, pravilan je pravni stav suda prvog stupnja da tužiteljica na sadržaj Ugovora nije imala nikakvog utjecaja, zbog čega sporna odredba o mjesnoj nadležnosti dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača zbog toga što bi ona radi ostvarenja svog prava morala putovati iz mjesta prebivališta u D. u R., gdje je sjedište tuženika, i što bi joj to uzrokovalo troškove i gubitak vremena te na taj način otežalo ostvarenje prava, dok isto ne vrijedi za tuženika, čije sjedište se nalazi u Rijeci.”

Županijski sud u D., broj: Gž … od dana 12.2.2020.g.:

"Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje rješenje O. suda u B.…

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda kao neosnovan s obrazloženjem da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, na koju se u prigovoru tuženik pozivao, ništetna. Pri tom se prvostupanjski sud pozvao na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine"96/03, dalje: ZZP) kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj,poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoj standardom ugovora trgovca, te odredbu članka 87. stavak 1. ZZP-a kojom je propisano da je takva, nepoštena ugovorna odredba ništetna. Zaključak o nepoštenosti ugovorne odredbe prvostupanjski sud temelji na činjenici

da o njoj stranke nisu posebno pregovarale, te da bi tužitelj, radi ostvarenja svojih prava, mora oputovati na sud u R. iz G. P., što bi iziskivalo dodatne troškove i gubitak vremena.”

Županijski sud u Splitu, broj: Gž od dana 11.9.2019.g.:

“…kako je tužitelj Općinskom sudu Vinkovcima podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti(ništavosti) i isplate, a tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ističući da su odredbom članka 12. Ugovora o kreditu stranke ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora, odnosno tuženika, a koje sjedište je u Zagrebu.

Po pravnom shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud je prihvaćajući prigovor mjesne nenadležnosti pogrešno primijenio materijalno pravo, i to baš odredbu članka 1. stavak 3. Direktive vijeća EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Prema citiranoj odredbi smatrat će se nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Županijski sud u Rijeci broj: Gž od dana 14.6.2019.g.:

“…Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj,a osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog ugovora trgovca.U konkretnom slučaju ugovor o kreditu sklopljene na unaprijed formuliranom obrascu,pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale te tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj.Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove.Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka.Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijskaklauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4. ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.”

Županijski sud u Vukovaru, broj: Gž od dana 20.2.2020.g.: “Žalba

tuženika odbija se kao neosnovana…

Pobijanim rješenjem odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u B., S. službe u K.. U ovom parničnom postupku tužitelj je

podnio tužbu radi isplate zbog ništetnosti ugovornih odredaba prilikom sklapanja ugovora o kreditu. S obzirom da tužitelj ima prebivalište u Križevcima tužbu je podnio O. sudu u B., S. službi u K..Tuženik je u odgovoru na

tužbu prigovorio mjesnoj nadležnosti O. suda u B.,S. službe u

K. pozivajući se na članak 16. stavak 8. Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 25. ožujka 2008. kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta banke - O. suda u R.. Tuženik se poziva i na odredbe članka 46. i 48. ZPP-ao opće mjesnoj nadležnosti suda. Protivno navodima tuženika iznesenim u žalbi pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti.Za rješavanje ovog prigovora mjerodavna je primjena Zakona o zaštiti potrošača. Županijski sud u Dubrovniku, broj: Gž .. od dana 30.10.2019.g.: “Protiv tog rješenja tuženik je izjavio pravodobnu i dopuštenu žalbu i to kako se navodi u žalbi zbog svih žalbenih razloga (…), te traži da se žalba uvaži, te preinači pobijano rješenje nanačin da se prihvati prigovor mjesne nenadležnosti, ili podredno ukine, te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Žalba nije osnovana. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog građanskog suda u Z., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13, 41714, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) u kojem je između ostalih implementirana i smjernica 99/13 Europske ekonomske zajednice o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, te je na taj način hrvatsko zakonodavstvo uskladilo sa pravnom stečevinom Europske unije u području zaštite potrošača. Prema članku 49. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te koja su suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je nepoštena ugovorna odredba.”Županijski sud u D., broj: Gž … od dana 11.12.2019.g.:“Žalba se odbija kao neosnovana, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u B.,S. služba u Č.…Rješenjem Općinskog suda u B., S. služba u Č. (…) odbijen

je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. Odlučujući o prigovoru tuženika kako u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud nije mjesno nadležan, jer da su stranke odredbom članka 16. ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnostsuda u sjedištu tuženika kao kreditora, dakle Općinskog suda u R., osnovano je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača…Imajući u vidu stipulaciju sporne ugovorne odredbe članka 16. Ugovora o kreditu, suprotn onavodima tuženika, proizlazi da se radi o unaprijed po tuženiku formuliranoj odredbi ugovora o kojoj se nije pojedinačno raspravljalo i kojim je tuženik za slučaj spora ugovorio mjesnu nadležnost suda vodeći se prvenstveno vlastitim interesima pa je takva odredba za tužiteljicu nepotrebno otegotna i kao takva uzrokuje znatnu procesnu neravnotežu među strankama.” Ž. sud u S., broj: Gž … od dana 25.4.2016.g.:

“Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda

..…

Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u S. za suđenje u toj pravnoj stvari, istaknut od strane tuženika. Zaključno, sud uzima u obzir i činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen u poslovnici tuženika u Splitu, da je tužitelj osoba sa prebivalištem u S., te ističe da bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od mjesta boravišta tužitelja i poslovnice u kojojj e ugovor zaključen, bilo protivno načelima ekonomičnosti i nepravično prema tužitelju. Ovaj sud je stava, da odredba kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca,tj. tuženika zaista predstavlja situaciju iz točke 19. članka 50. ZZP-a pa budući da su ispunjenje pretpostavke iz odredbe članka 49. ZZP-a, a uzimajući u obzir okolnosti navedene u članku 51. ZZP-a, takva se odredba ima smatrati nepoštenom. Naime, time što je ugovorom ugovorena nadležnost suda u mjestu u kojem nije prebivalište potrošača - tužitelja, zaista j tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz ugovora pred sudom.” Županijski sud u Splitu, broj: Gž …. od dana 16.10.2019.g.:“Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u K.…Pobijanim prvostupanjskim rješenjem odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u K. kao neosnovan.Iz stanja u spisu predmeta proizlazi da je 15. svibnja 2019. tužitelj Općinskom sudu u Kutini podnio tužbu radi utvrđenja ništetnim odredaba članka 2. i 7. Ugovora o kreditu broj …sklopljenog 29. lipnja 2007., a da je tuženik u svom odgovoru na tužbu od 19. lipnja 2019. prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u K., navodeći da je u članku 12. spomenutog U. o kreditu za slučaj spora predviđena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, pa da bi u konkretnom slučaju nadležan bio Općinski građanski sud u Z.. Odlučujući o prigovoru tuženice, prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem istog odbio kao neosnovanog i to pozivom na odredbu članka 70. stavka 1. ZPP-a i članka 96. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.).

Takav stav prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj drugostupanjski sud…” Županijski sud u S., broj: Gž -2 od dana 25.10.2019.g.:

“Uvažava se žalba tužiteljice kao osnovana i preinačava rješenje Općinskog suda u D.…Žalba tužiteljice je osnovana.

Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica s tuženikom potpisala Ugovor o kreditu broj 818-50-4747282 solemniziran po Javnom bilježniku A. S. iz D. pod brojem Ov- 4605/08 7. ožujka2008., a člankom 13. ugovorena je mjesna nadležnost suda u Zagrebu. Međutim, prema stavu ovog suda takva ugovorena klauzula predstavlja nepoštenu odredbu ugovora.

U tom smislu valja upozoriti na Direktivu EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5.travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelj pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.”

Županijski sud u R., broj: Gž -2 od dana 25.11.2018.g.:

Rješenjem suda prvog stupnja u točki I. izreke sud prvog stupnja oglasio se mjesno nenadležnim u toj pravnoj stvari.

Protiv tog rješenja žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalba je osnovana. Osim toga, sud u R., čija je mjesna nadležnost određena ugovorom je od prebivališta tužitelja udaljen više od 400 km.

Prema stajalištu ovog suda, uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročen a od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužitelja izazvala visoke troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. -4.ZPP-a, kao što pogrešno zaključuje sud prvog stupnja.” Županijski sud u P., broj: Gž .. od dana 3.2.2020.g.:“Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u K.…Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda, kao neosnovan odbijen je prigovor tuženika kojim je prigovorio mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda.

9.Naime, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u ovom postupku u kojem tužitelj zahtjeva da se utvrde ništetnima određene odredbe Ugovora o kreditu broj: 5102493864 od 29. lipnja 2005. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao njegovog davatelja, prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je odredba čl. 16. navedenog Ugovora kojom je između stranaka u postupku ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu banke (tuženika) nepoštena, kao odredba unaprijed formuliranog ugovora o kojoj nije posebno pregovarano i na sadržaj koje tužitelj nije mogao utjecati, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja izaziva znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača jer bi on, čije je prebivalište u Koprivničkoj-križevačkoj županiji, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred Općinskim sudom u R. bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika, s obzirom da se njegovo sjedište nalazi upravo u R..”

10. U odnosu na navode tuženika kako je ugovor o kreditu solemniziran te kako je javni bilježnik zasigurno objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, za naglasiti je kako je Visoki trgovački sud u svojim presudama već utvrdio da javni bilježnik prilikom solemnizacije ne ispituje razumijevanje smisla i posljedica svake pojedine ugovorne odredbe, već isključivo razumijevanje smisla i posljedica pravnog posla – dakle, ugovora u cjelini.

11.Osim toga, predmetnim je presudama utvrđeno da solemnizacija nije odlučna za ocjenu jesu li ugovorne odredbe ništetne jer su one ništetne od samog početka. Nadalje, sasvim je neživotno i nelogično za očekivati da javni bilježnik, kao pravnik po struci, zaista i sam razumije konkretna djelovanja, rizike i mogući učinak faktora koji su zapravo utjecali na kreditnu zaduženost, odnosno visinu obveze korisnika kredita – tužitelja. Dakle, za zaključiti je da javni bilježnik nije mogao upozoriti tužitelja na nešto čega ni sam nije mogao biti svjestan, odnosno da mu nije mogao objasniti smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi (kao što su odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli),kada ih – za pretpostaviti je, obzirom da nije ekonomski stručnjak – ni on sam ne razumije. Tako

1) V. trgovački sud R. H., broj: Pž -2 od dana 14.6.2018.g.:

“Iz citiranih odredaba proizlazi da, ako korisnik kredita izjavi da mu ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju nije jasan odnosno da ga ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati. Stoga, javne bilježnike u ovom postupku nije potrebno saslušavati na okolnost da su potrošačima korisnicima kredita u švicarskim francima objasnili smisao i posljedice ugovora i uvjerili se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji …” Još jedan razlog zbog kojeg se tužitelj protivi prijedlogu za saslušanjem javnog bilježnika leži u vrlo jednostavnoj činjenici koja je vezana uz protek vremena. Naime, jednostavno nije za očekivati da će se ovaj (ili bilo koji drugi) javni bilježnik zaista sjetiti trenutka solemnizacije točno ovog Ugovora o kreditu, posebice kada se uzme u obzir činjenica da je od tada prošlo više od 15 godina (!) te da je u tom periodu na području cijele Republike Hrvatske, a pogotovo u Zagrebu, sklopljen ogroman broj vrlo sličnih ugovora. Budući da se prema odredbi čl. 49. st. 2. ZZP-a smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana odstrane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj (kao što je to ovdje slučaj), teret dokazivanja da tomu ipak nije tako prelazi na tuženika. Tužitelj dodatno ističe da nije imao utjecaj niti na jednu odredbu Ugovora o kreditu, pa tako niti na sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na više puta istaknute navode tuženika glede (općenite) dopuštenosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope tužitelj ističe da su isti trivijalni i suvišni, budući da tužitelju niti jednom dijelu tužbe nije niti tvrdio drugačije. Međutim, tužitelj tvrdi da je ništetna konkretna ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope (jednostranom odlukom tuženika,bez ugovaranja bilo kakvih parametara i kriterija promjenjivosti), kao i odredbe kojima se glavnica kredita i otplata anuiteta vežu za valutu švicarskog franka, budući da tuženik nije informirao tužitelja o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Također, tužitelj kategorički negira da je tuženik putem svojih djelatnika upoznao tužitelja s rizicima vezanim uz valutu švicarskog franka kao i navode tuženika da je tužitelj imao mogućnost pojedinačnog pregovaranja o valuti i visini kamatne stope. Nastavno na navode iz tužbe koji se odnose na nerazumljivost spornih ugovornih odredbi kod kojih navoda tužitelj ostaje u cijelosti – dodatno se ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- , kao i presudom V. suda Republike Hrvatske koja joj je prethodila,

utvrđeno sljedeće:

“U primjeni odredbe članka 84. ZZP/03 odnosno 96. i 99. ZZP/07 i tumačenja tih odredaba u duhu prakse suda Europske unije, ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, kao potencijalni korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim odredbama preuzeo i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizaći,vezano za obim njegovih obveza, a naročito vezano za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu“.Uvidom u presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike broj: Revt od dana9.4.2015.g. razvidno je sljedeće:

“Terminologija koja je korištena u svim odlukama banaka, uključujući i dio koji se odnos ina promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna je visoko stručna i kao takva j eona razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva.

Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnost i njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava.

13.Polazeći od navedenog, izvjesno je da unošenje u ugovore o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako su to činile tužene banke u spornom razdoblju je bilo suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su 1.-7.tužene banke sklapale sa potrošačima u spornom razdoblju, bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok oni ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Dakle na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva niti je bila određena a niti odrediva. Ne samo to, radilo se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Kada se ovome doda u postupku utvrđena činjenica da službenici 1.-7. tuženih banaka prilikom pregovaranja odnosno pri sklapanju ugovora o kreditu, korisnicima kredita nisu na njima razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi oni kao potrošači mogli spoznati učinke koji će za njih u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, onda se nameće zaključak da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju.“

Pored navedenog pravnog shvaćanja V. suda R. H., tužitelj

napominje da se i u konkretnom slučaju radilo o standardnom Ugovoru o kreditu, unaprijed pripremljenom od strane tuženika te tužitelj faktički nije imao nikakve mogućnosti pregovora oko sporne ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Stoga je jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja

Ugovora o kreditu, dok nije ni približno mogao ocijeniti zašto, kako te u kojem će se smjeru tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. U konkretnom slučaju, tužitelju - kao potrošaču koji sasvim sigurno ne posjeduje stručna znanja iz područja ekonomije i financijskog tržišta - nisu izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak svih faktora koji utječu na njegovu kreditnu zaduženost, niti u predugovornoj fazi niti u trenutku sklapanja samog ugovora.

14. Tužitelj, nadalje, ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba podnesena dana 2.6.2021.g., prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za stjecanje bez osnove u odnosu na sve iznose preplate proizašle, kako s osnova ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, za novčane zahtjeve po osnovi ništetne promjene kamatnih stopa zastarni rok je počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda poslovni broj Pž-dana 13.06.2014.g., a za istovrsne zahtjeve po osnovi ništetne promjene tečaja donošenjem pravomoćne presude V. T.

suda poslovni broj Pž- dana 14.06.2018.g.Prethodno je pokretanjem postupka kolektivne zaštite u gore navedenim predmetima prekinuta zastara za sve dospjele iznose nakon mjeseca travnja 2007.g. te stoga za niti jedan utuženi iznos nije nastupila zastara.

Takvo stajalište zauzeo je VSRH u odluci broj Rev- od dan 20.03.2018.g., iz čega je upravo razvidno kako o zastari u ovoj pravnoj stvari nema govora.

15. U svom iskazu tužitelj B. K. je naveo:

Mogu kazati da sam ja dan 04.01.2007 god zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom. Radilo se o nekom iznosu od 20.493 CHF. Mogu kazati da je kredit isplaćen u cjelosti dana 31.01.2014. a kredit je bio na 7 godina. Mogu kazati da kada sam ja pristupio u banku meni je službenik banke koji je obrađivao kredit ponudio samo tipski ugovor , ja sam taj tipski ugovor pročitao , službeni banke mi je ponudio samo ovaj ugovor u CHF a nijemi nudio kredite niti u kunama niti u eurima. Mogu kazati da mene službenik banke nije upozorio ni na promjenu tečaja CHF niti mi je bilo šta govorio o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nakon toga se pristupilo potpisu ugovora u banci, poslije toga sam ja otišao kod javnog bilježnika D. M. i isti je napravio ovjeru predmetnog kredita . Mogu kazati da sam ugovor potpisao i u banci i kod javnog bilježnika. Mogu kazati da ni javni bilježnik D. M. mene nije upozoravao vezano za sadržaj ugovora. Mogu kazati i to da prije potpisa samog ugovora ja sam isti ugovor potpisao .Na posebno pitanje pun.tužitelja da li je nakon što je pročitao ugovor tužitelj mogao mjenjati bilo kakvu odredbu ugovora . Tužitelj odgovara da nije i da se radilo o tipskom ugovoru. Na posebno pitanje,pun. tužitelja da li je tužitelj tražio da dobije kredit u eurima.Tužitelj odgovora da je tražio ali službenik banke mu je kazao da nije kreditno sposoban za kredit u eurima. Na posebno pit. pun.tuženika da lije svjedok bio svjestan da potpisuje kredit, u CHF i sa promjenjivom kamatnom stopama a nakon što je istoga pročitao. Tuženik odgovara da mu je djelatnik banke koji je obrađivao kredit kazao da je kredit dobar i povoljan i da ja tu ne trebam ništa mjenjati.Mogu kazati da sam ja samo htio da mi reata kredita bude mjesečno od 1000 do 1200 kn. Na posebno pit. pun. tuženika da li tužitelj zna što je to pojam valutna klauzula.Tužitelj odgovara da je to razlika između tečaja CHF i kune. Na posebno pit. pun.t uženika tko je plaćao mjesečne anutiete kredita. Tužitelj odgovara da ih je on plaćao i to redovno svaki mjesec. Na posebno pitanje pun.tuženika da li j e tužitelja netko iz banke obavijestio da je promjenjena kamatna stopa. Tužitelj odgovara da ga o tome nitko nije obavijestio ali sam vidio da su porasle rate kredita. Na posebno pit. pun. tuženika da li je tužitelj nakon što je primjetio da sub mu porasle rate kredita prigovorio vezano za kamatnu stopu i tečaj djelatnicima banke, tužitelj odgovara da je otišao u banku i tad asu mu u banci kazali da je to takvi tečaj CHF. ja sam nakon što su porasle rate kredita ja sam od službenik banke zatražio, da mi promjene valutu kredita u eure ali su mi oni kazali da to nije moguće i da sam ja potpisao predmetni ugovor. Na posebno pitanje pun.tuženika da li je tužitelj nešto radio vezano za svoju kreditnu sposobnost a s obzirom na dio njegovog iskaza u kojem je naveo da mu djelatnici banke nisu mogli da zaključi ugovor o kreditu u eurima tužitelj odgovara da nije i da je tada imao malu plaću i nije tražio da mu se poboljša kreditna sposobnost. Nisam nudio bilo kakvu hipoteku a nisam imao u vlasništvu bilo kakvu nekretninu a nisam imao niti obrt niti tvrtku.

16. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja B. K. iz kojeg iskaza nedvojbeno proizlazi da se radilo o tipskom ugovoru , da se nije moglo pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te da tužitelj nije bio upozoren ni na rizike valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope.

17. Sudski vještak M. J. u svom nalazu i mišljenju od 10. studenoga 2022 je naveo:

Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od 03. listopada 2022, god, u predmetu koji se vodi pod brojem P-.

Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:

Tužitelj (kao korisnik) i tuženik ( kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 418-50- 3864548. Kredit je isplaćen 10.01.2007 po srednjem tečaju kreditora, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj CHF/kn. kreditora važeći na dan dospijeća. Tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu kn= 21.911,89. Manje plaćeni anuiteti za vrijeme nižeg tečaja nisu uključeni u obračun.

18.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaku M. J. koji nalaz i mišljenje je u cijelosti stručan i argumentiran i isti vještak je u cijelosti odgovorio na prigovore stranaka, a iz kojeg nalaza i mišljenja bi proizlazilo da je tužitelj zbog ugovorene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF platio pojedinačno veće iznose anuiteta u iznosu od 21.283,14 kn.

19. Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

20. Odluka o trošku temelju se na odredbi čl. 154 st. 1 ZPP_a a isti troškovi se sastoje od sastav tužbe 199,08 EUR-a, sastava podneska od 13.10.2021-199,08 EUR-a, pristupa na ročište od 04.11.2021-199,08 EUR-a, sastava podneska od 15.02.2022-199,08 EUR-a, pristupa na ročište od 03.10.2022-199,08 EUR-a, sastava podneska od 13.01.2023-199,08 EUR-a, sastava podneska od 08.02.2023-199,08 EUR-a, pristupa na ročite od 14.02.2023-199,08 EUR-a, pristupa na ročište od 31.03.2023-199,08 EUR-a odnosno ukupno 1685,58 EUR-a, koji iznos je uvećan naime 25% PDV-a odnosno 447,94 EUR-a, pristojbi tužbe- 84,01 EUR-a, pristojbe presude- 5,52 EUR-a, troška vještačenja 265,45 EUR-a pa zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 2.664,68 EUR-a koji iznos je i naveden u izreci ove presude. U Splitu, 12. svibnja 2023.g.

S U D A C

DRAGAN RAMLJAK, v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda za Županijski sud u Splitu u 3 primjerka.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun.tuženika

- u spis