Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 27 Gž R-122/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Amaliji Švegović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice I. Ž., OIB:... iz Z., zastupane po punomoćnici A. S. P., odvjetnici u Z. protiv, tuženika K. b. c. Z., OIB:..., Z., zastupanog po M. Č. M., mag. iur., zaposlenici tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15716/2021-19 od 10. ožujka 2023., dana 12. svibnja 2023.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-15716/2021-19 od 10. ožujka 2023.:

- potvrđuje u točki I. izreke,

- potvrđuje u točki II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.198,64 EUR[1] /9.031,15 kn sa pripadajućom zateznom kamatom,

- preinačuje u točki II. izreke (odluci o trošku) u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužiteljici naknaditi parnični trošak u iznosu od 248,86 EUR[1] /1.875,05 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na način da se u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

II. Tuženiku se ne dosuđuje trošak žalbenog postupka.

III. U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 498,42 EUR/3.755,36 kn sa pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose na način određen u izreci presude. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.447,50 EUR/10.906,25 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. siječnja 2023. Pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 i 80/2022 – dalje u tekstu: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Kako tuženik u žalbi nije naveo u kojem dijelu pobija presudu, to je ovaj sud temeljem odredbe čl. 365. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem tuženik nije uspio sporu i to u odnosu na točke I. i II. izreke.

5. Prije upuštanja u ocjenu osnovanosti žalbenih navoda, valja istaknuti da predmetni spor predstavlja spor male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a, jer novčano potraživanje tužitelja ne prelazi iznos od 1.320,00 EUR/10.000,00 kn, pa se stoga, sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a, presuda može pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. tog Zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 3. tog Zakona.

6. Žalba tuženika nije osnovana u dijelu pobijane odluke o glavnoj stvari, dok je djelomično osnovana u dijelu pobijane odluke o troškovima postupka.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu dodataka za otežane uvjete rada, za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odrađene sate prekovremenog rada, te po osnovi manje isplaćene naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u razdoblju od veljače 2016. do travnja 2020.

8. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju radila kod tuženika na radnom mjestu prvostupnice medicinsko-laboratorijske dijagnostike,

- da je provedenim knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po ovlaštenoj sudskoj vještakinji L. T. G. iz ''V. T." d.o.o., izvršenim temeljem dokumentacije u spisu, utvrđeno da tužiteljici nisu za prekovremene sate isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za živote i zdravlje ljudi za razdoblje od veljače 2016. do travnja 2020., te da potraživanje tužiteljice po osnovi navedenih dodataka (dodatak za posebne uvjete rada, dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi, naknada plaće za godišnji odmor i naknada plaće za bolovanje) iznosi 498,42 EUR- a/3.755,36 kn, a na koji nalaz stranke nisu imale primjedbi,

te prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka i pozivajući se na čl. 47. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 143/2013, dalje: KU/13, koji se primjenjuje od 1. prosinca 2013.) koji propisuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću, a da osnovnu plaću radnika čini koeficijent složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, te da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća; čl. 51. st. 1. KU/13; čl. 57. KU/13, koji propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pripada pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada; te čl. 91. st. 3. i čl. 94. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/2014, dalje: ZR),

zaključuje da tužiteljica ima pravo na isplatu navedenih dodataka za utuženo razdoblje, te posljedično tome i na isplatu po osnovu naknade za vrijeme godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad u ukupnom iznosu od 498,42 EUR- a/3.755,36 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose na način dosuđen izrekom presude.

9. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tvrdnjom da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, odnosno da postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u obrazloženju presude i onoga što je sadržaj isprava i zapisnika u spisu. Ističe da sud nema pravo tumačiti odredbe kolektivnog ugovora niti može mijenjati njihov sadržaj, smisao i volju stranaka koja je izražena sklapanjem kolektivnog ugovora, a u kojem je jasno i izričito određeno da se dodaci po čl. 57., čl. 59. i č. 60. KU/13, kao i dodatak po čl. 54. TKU/2012 računaju na osnovnu plaću kao fiksni dodaci neovisno o odrađenim satima u mjesecu. Citira odredbe čl. 47., 51., 57. i 59. KU, te ističe da se dodaci propisani čl. 57. i 59. KU obračunavaju samo na osnovnu plaću. Smatra da se dodaci za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU ne obračunavaju na prekovremene sate jer prekovremeni sati nisu dio osnovne plaće, a iz istih razloga osporava i dosuđeni iznos po osnovi naknade za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja.

10. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga, ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tuženik u svojoj žalbi, jer izreka presude nije proturječna obrazloženju niti sadržaju provedenih dokaza, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama te nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost. Prvostupanjski sud nije počinio niti ijednu drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe čl. 47. KU/13 i čl. 45. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 29/2018, dalje: KU/18, koji se primjenjuje od 1. ožujka 2018.), a kojima je propisana struktura plaća, odredbe čl. 51. KU/13 i čl. 49. KU/18 (prema kojima je uvećanje plaće po osnovi prekovremenog rada samo jedan od dodataka propisanih navedenim člancima, koji dodaci na osnovnu plaću se međusobno ne isključuju) te odredbe čl. 57. KU/13 i čl. 55. KU/18 (prema kojima radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja pripada pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada), a koja činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud.

12. Odredbe KU/13 i KU/18 ne isključuju mogućnost kumuliranja uvećanja plaće za prekovremeni rad s dodatkom odnosno uvećanjem plaće s osnova posebnih uvjeta rada i dodatkom odnosno uvećanjem plaće s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Time je očita zajednička namjera ugovornih stranaka da se navedena uvećanja plaća mogu kumulirati, a i po samoj prirodi stvari kriterij uvećanja za prekovremeni rad, kriterij uvećanja plaće za posebne uvjete rada i kriterij uvećanja plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi međusobno se ne isključuju. Ukoliko radnik u redovnom radnom vremenu radi u posebnim uvjetima rada i s iznimnom odgovornošću za život i zdravlje ljudi te ukoliko u istim okolnostima obavlja i prekovremeni rad, onda se ukazuje razumnim da radnik, uz pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, ima i pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi (i za sate prekovremenog rada). Ovo posebno imajući u vidu da uvećanje s osnova posebnih uvjeta rada i s osnova iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne ulaze u osnovicu za obračun uvećanja plaće s osnova prekovremenog rada.

13. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela 9. prosinca 2019. pod brojem Su-IV-56/2019-18 zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (''Narodne novine'' broj 143/2013 i 95/2015) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu, te je isto pravno shvaćanje izraženo u velikom broju presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-4911/2019, Rev-2150/2019, Rev-2861/2018, Rev- 744/2019). Navedeno pravno shvaćanje primjenjivo je i za razdoblje važenja KU/18 koji ta prava propisuje u pravnom smislu na identičan način kao i KU/13.

14. Prvostupanjski sud je, utvrdivši visinu plaće koja tužiteljici pripada s osnova dodataka na posebne uvjete rada i za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za odrađeni prekovremeni rad, te posljedično neobračunatim dodacima utvrđena je i visina naknade koja tužiteljici pripada za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme bolovanja, osnovano prihvatio zahtjev tužiteljice po tom osnovu, a koja činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava pravilnim prihvaća i ovaj sud. 15. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke.

16. Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a, dok je visinu odredio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/2022 – dalje u tekstu: Tarifa), utvrdivši tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.447,50 EUR/10.906,25 kn, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja po punomoćnici odvjetnici i trošak predujma za financijsko vještačenje, pobliže opisanim u točki 19. obrazloženja prvostupanjske presude.

17. Tuženik, pobijajući odluku o trošku (točka II. izreke), navodi da je prvostupanjski sud odlučujući o trošku povrijedio odredbe čl. 154. i čl. 155. ZPP-a i pogrešno primijenio Tarifu, te osporava priznanje troška sastava podneska od 31. siječnja 2022. kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu i troška pristupa na ročište za objavu presude.

18. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima osporava trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer navedeni trošak prvostupanjski sud nije priznao tužiteljici obzirom da punomoćnica tužiteljice nije pristupila na ročište za objavu presude.

19. Osnovano ističe tuženik da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 31. siječnja 2022., kojim se tužiteljica očitovala na odgovor na tužbu, ponavljajući činjenične navode iz tužbe, ukazujući na primjenu materijalnog prava i na postojeću sudsku prasku, jer u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje parnice, obzirom se radi o tipskom predmetu u kojem se ustalila sudska praksa, što je podudarno sa zaključkom Građanskog odjela ovog suda od 6. rujna 2022.

20. Slijedom iznijetog, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a žalbu tuženika djelomično odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.198,64 EUR/9.031,15 kn, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP- a žalbu tuženika valjalo djelomično prihvati kao osnovanu te preinačiti točku II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 248,86 EUR/1.875,05 kn i u tom dijelu odbiti zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka kao neosnovan.

21. Obzirom da tuženik u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, već je uspio samo u odnosu na trošak postupka koji se sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a ne uzima u obzir prilikom određivanja vrijednosti predmeta spora, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

22. U nepobijanoj točki III. izreke, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

23. Zbog obveze dvojnog iskazivanja novčanih iznosa vrijednosti u sudskim odlukama u razdoblju dvojnog iskazivanja iz odredbe čl. 43. st.1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22., 88/22.), novčani iznosi navedeni u ovoj odluci iskazani su i u valuti kn i to prema stopi konverzije između eura i kune propisane Uredbom Vijeća (EU) 2022/1208 od 12. srpnja 2022. o izmjeni Uredbe (EZ) broj 2866/98 od 7,53450 kn.

U Varaždinu 12. svibnja 2023.

Sutkinja

Amalija Švegović v.r.