Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Kv II-41/2023-3
Kir-319/2021-
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski sud u Bjelovaru u izvanraspravnom vijeću sastavljenom od sutkinje Milenke Slivar kao predsjednice vijeća, te sutkinje Sanele Horvat i sutkinje Sandre Galjar kao članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Tee Valentić, u kaznenom predmetu protiv osumnjičenog E. M., zbog kaznenog djela iz čl. 236. st. 1. i 2. Kaznenog zakona (“Narodne novine” broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi oštećenika kao tužitelja I. H. po opunomoćenici A. B., odvjetnici iz O., protiv rješenja suca istrage Županijskog suda u Bjelovaru broj Kir-319/2021-5 od 21. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2023.,
r i j e š i o j e
Žalba oštećenika kao tužitelja I. H. odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem sudac istrage Županijskog suda u Bjelovaru odbio je prijedlog oštećenika kao tužitelja I. H. za provođenje istrage protiv osumnjičenog E.
M., zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11.
2. Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećenik kao tužitelj po opunomoćenici A. B., odvjetnici iz O. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka,
pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se usvoji žalba i odredi provođenje istrage protiv osumnjičenika.
3. Žalba nije osnovana.
4. U žalbi se navodi da obrazloženje pobijanog rješenja ne sadrži nijedan konkretan razlog na temelju kojeg bi bilo osnovano odbiti prijedlog za provođenje istrage, te se pobijano rješenje temelji na netočnom i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ističe se da je sudac istrage pogrešno zaključio da je osumnjičenik primljene novčane iznose od oštećenika iskoristio za vraćanje obveza kao jamac oštećenika po kreditima
S. b., i to temeljem Ugovora o dugoročnom kreditu od 11. travnja 2008.
Navodi se da ukupne obveze u razdoblju od 2008. do 2015. godine vraćene S.
b. po oba kredita iznose 783.913,83 kn, a osumnjičenik je u tom razdoblju od oštećenika kao tužitelja zaprimio ukupno 383.487,79 kn, uplatom gotovine na tekući račun osumnjičenika i internim prijenosom između tekućih računa. Prema stajalištu žalbe nema dokaza da je osumnjičenik primljeni novac iskoristio za vraćanje obveza po navedenim kreditima. Žalitelj smatra da presuda donesena u parničnom postupku,
kojim je oštećeniku naloženo da osumnjičeniku isplati iznos od 166.650,00 kn na ime regresnih uplata od strane osumnjičenika, nije od utjecaja na postojanje elemenata kaznenog djela za koje se osumnjičenik tereti jer u tom postupku nije predana materijalna dokumentacija koja je predana u ovom postupku pa sud nije raspolagao svim činjenicama. Smatra da se itekako sud može dovesti u zabludu, kako subjektivnim iskazima stranaka i svjedoka, tako i ne raspolaganjem cjelokupnom materijalnom dokumentacijom. Također se navodi da rješenje nema stvarnog obrazloženja jer sva utvrđenja proizlaze iz pozivanja na presudu u parničnom postupku, a postoje i kontradiktornosti jer se prvo navodi da su odnosi stranaka riješeni presudom, a onda da se radi o neriješenim imovinskopravnim odnosima. Zaključno, kako je osumnjičenik od oštećenika nedvojbeno primio iznos od 383.487,79 kn, a za koji nema podatka da je vraćen ili utrošen za podmirenje kredita, kod osumnjičenika je postojala prijevarna namjera u periodu prije, za vrijeme i nakon otplate predmetnih kredita jer je kroz cijelo inkriminirano vrijeme prikrivao činjenicu da je od strane oštećenika zaprimio navedeni iznos i čak unatoč tome odlučio se od oštećenika potraživati daljnji novčani iznos. U parničnom postupku punomoćnik oštećenika kao tužitelja nije predao dokazne materijale u svezi izvršenih uplata osumnjičeniku od strane oštećenika te je učinjena šteta prilikom dokazivanja materijalne istine pa je prijedlog za kazneni progon podnesen da se navedeno ispravi. Uz žalbu je priložen nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka T. V..
5. Suprotno navodima u žalbi, pravilno je sudac istrage odbio prijedlog oštećenika kao tužitelja za provođenje istrage kao neosnovan jer ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 i za to je dao dostatne razloge.
6. Prije svega, oštećenik kao tužitelj kada u žalbi ističe da je nejasno kako je sudac istrage zaključio da je osumnjičenik novčane iznose koje je primio od oštećenika iskoristio za vraćanje obveza kao jamac predmetnih kredita sam sa sobom dolazi u proturječje jer istovremeno u činjeničnom opisu kojim stavlja na teret osumnjičeniku kazneno djelo prijevare i sam to postavlja kao tezu, odnosno kao nešto što je za njega nesporno (da je osumnjičenik "… od strane oštećenika primio novčane iznose u ukupnom iznosu od 383.487,79 kuna koji novac je po dogovoru s oštećenikom iskoristio za vraćanje kreditnih obveza kao jamac oštećenika po kreditima… da bi dana 25. kolovoza 2015. godine… pokrenuo sudski postupak protiv oštećenika radi isplate novčanog iznosa od 166.650,00 kuna prikrivajući činjenicu…"). U točki 4. obrazloženja pobijanog rješenja sudac istrage je očito omaškom propustio navesti oba ugovora o kreditu, budući da su oba sklopljena 2008. godine, što je za ovu fazu postupka manje bitno.
6.1. Nadalje se navodi da presuda donesena u parničnom postupku nije od utjecaja na postojanje elemenata kaznenog djela, dok istovremeno suprotno proizlazi iz činjeničnog opisa jer je osumnjičenik navodno sudu prikrivao činjenicu da je te novce oštećeni u cijelosti već isplatio pa je lažnim prikrivanjem i prikazivanjem činjenica ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu temeljem koje je stekao tražbinu – protupravnu imovinsku korist. Dakle, sama ta presuda bitna je kod utvrđivanja postoji li osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo prijevare i pobijano rješenje moralo se pritom u obrazloženju oslanjati i na njezin sadržaj. Pravilno je sudac istrage zaključio da se sud na ovaj način kako je to opisano ne može dovesti u zabludu. Naime, sud je proveo parnični postupak sukladno odredbama zakona i na kontradiktoran način, odnosno na način da su u njemu sudjelovale obje strane koje su imale priliku predložiti i iznijeti svoje dokaze pa i ove uplatnice koje je oštećenik priložio uz kaznenu prijavu i kasnije uz prijedlog za provođenje istrage. Radi se o uplatnicama i prijenosima između računa i to većih iznosa (ali nije razvidna i njihova namjena) pa ako oštećenik kao tužitelj smatra da one dokazuju da osumnjičenik u vrijeme podnošenja tužbe prema njemu
nije imao potraživanja, nije životno ni logično da ih tada, u parničnom prvostupanjskom ni drugostupanjskom postupku nije priložio kao dokaz, niti je tijekom ovog postupka obrazložio zašto to tada nije učinio.
6.2. Ne može se kazneni postupak voditi zato da se isprave eventualne i navodne manjkavosti u provedenom parničnom postupku i ispravi utvrđeno činjenično stanje, već se isti vodi kada postoji osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo, koje je kao takvo predviđeno zakonom. U konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 jer se ne pronalaze njegova obilježja. Naime, kazneno djelo prijevare čini onaj tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. Prije svega, ne proizlazi da je kod osumnjičenika postojala prijevarna namjera ni prije, ni za vrijeme ni nakon otplate predmetnih kredita, a niti sud nije mogao biti doveden u zabludu. Ako oštećenik kao tužitelj i smatra da je osumnjičenik na sudu lažno svjedočio ili prikrivao činjenice, osumnjičenik nije na taj način mogao počiniti kazneno djelo prijevare jer je sud svoju odluku donosio na temelju svestrane rasprave i drugih personalnih i materijalnih dokaza, a ne samo na temelju njegove izjave. Dok nije jasno na što aludira oštećenik kao tužitelj kada navodi da je kroz cijelo vrijeme osumnjičenik prikrivao činjenicu da je od oštećenika primio novčani iznos, dakle nije jasno kome je to on navodno prikrivao tu činjenicu i prije podnošenja tužbe i od kakvog je to značaja.
6.3. Iz cjelokupnog spisa i priložene dokumentacije razvidno je da su kroz duže vremensko razdoblje isplaćivani ugovoreni krediti po kojima je oštećenik kao tužitelj bio dužnik, a osumnjičenik jamac te su obojica u određenom omjeru isplaćivali te kredite. No, ako su između njih i ostali neriješeni imovinskopravni, građanskopravni odnosi oni se ne mogu razriješiti kroz kazneni postupak. Slijedom navedenog, ispravno je sudac istrage zaključio da u konkretnom slučaju ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 te je donio pravilno i na zakonu utemeljeno rješenje.
7. Iz navedenih razloga žalba oštećenika kao tužitelja odbijena je kao neosnovana, a ovaj sud nije našao da bi bile počinjene ni neke druge povrede na koje, sukladno odredbi čl. 494. st. 4. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine” broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 126/19., 130/20., 80/22. – dalje u tekstu: ZKP), pazi po službenoj dužnosti te je, na temelju čl. 494. st. 2. i 3. toč. 2. ZKP-a, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Bjelovar, 11. svibnja 2023.
Predsjednica vijeća
Milenka Slivar,v.r.
