REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1309/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆUE iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borku Bebiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Hrvatski telekom d.d., Zagreb, Jurišićeva Radnička cesta 21, OIB 81793146560, zastupan po punomoćnicima Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri Zagreb, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-372/2021- 2 od 6. svibnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-168/19 od 12. ožujka 2021., u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljica za utvrđenjem da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 21. ožujka 2016. nezakonita i da je otkaz nedopušten, kao i da tužiteljici radni odnos nije prestao, te je naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na rad sukladno ranije sklopljenom ugovoru o radu. Nadalje, tuženiku je naloženo da tužiteljici za razdoblje od 24. srpnja 2016. do 1. rujna 2020. na ime naknade bruto plaće isplati 593.761,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne mjesečne iznose, osim zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u bruto plaći. Odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom 40,16 kn na ime naknade plaće za srpanj 2016, a tuženiku je naloženo da tužiteljici naknadi parnične troškove postupka od 90.038,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude pa do isplate. Rješenjem sadržanim u istoj presudi odlučeno je da se ne prihvaća preinaka tužbe kojom tužiteljica zahtijeva da se utvrdi da ima pravo od tuženika potraživati naknadu plaće i za razdoblje od 1. travnja 2020. pa do vraćanja na rad.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika osim u dijelu kojim je pobijao odluku o parničnim troškovima te je prvostupanjska presuda u tom dijelu preinačena na način da je tuženiku naloženo da tužiteljici naknadi parnične troškove od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. ožujka 2021. pa do isplate.

3. Protiv drugostupanjske presude temeljem čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), reviziju podnosi tuženik pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 386. st. 1. ZPP). Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači uz naknadu troškova sudske pristojbe, podredno da se ista ukine.

4. Odgovorom na reviziju tužiteljica osporava revizijske navode tuženika i predlaže da se revizija odbaci, podredno odbije.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem da nije dopušten uvodno citiran poslovno uvjetovan otkaz ugovora o radu, zahtjev za utvrđenjem da joj nije prestao radni odnos, zahtjev za vraćanjem na rad sukladno ranijem ugovoru o radu, te zahtjev za isplatom naknade bruto plaće za vrijeme od donošenja odluke o otkazu do 1. rujna 2020.

8. Povodom revizije sporna je ocjena nižestupanjskih sudova da tuženik kao poslodavac nije dokazao da bi prestala potreba za radom tužiteljice, a s tim u vezi postojanje opravdanog razloga za otkaz.

9. U odnosu na revizijske navode kojima se osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova valja istaknuti da iz ovih razloga podnošenje revizije nije dopušteno (čl. 386. st. 1. ZPP) te se stoga u ovi revizijski navodi tuženika neće razmatrati.

10. Suprotno navodima tuženika time što je sud prvog stupnja odluku o otkazu utvrdio nezakonitom i nedopuštenom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu da bi odluka bila proturječna jer nedopuštenost odluke o otkazu je posljedica okolnosti što ista nije donijeta u skladu sa zakonom, pa je samim time nezakonita.

11. Neosnovani su i navodi tuženika da je prilikom donošenja prvostupanjske presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 190. st. 3. ZPP jer su nižestupanjski sudovi pravilno ocijenili da tužiteljica podneskom od 2. rujna 2020. nije izvršila preinaku tužbe. Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da s obzirom da je tužiteljica od početka postupka potraživala isplatu naknade plaće u bruto iznosu a sve do vraćanja na rad, da tima što je naprijed citiranim podneskom zatražila isplatu ukupnog iznosa sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose do 1. rujna 2020. nije izvršila preinaku tužbe. Pritom valja odgovoriti da je u odnosu na zahtjev za utvrđenjem da joj pripada naknada bruto plaće sve do vraćanja na rad preinaka tužbe tužiteljice rješenjem sadržanim u istoj prvostupanjskoj odluci odbijena.

12. Revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava tuženik temelji na pogrešnoj primjeni čl. 115. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14, 127/17, 98/19 - dalje: ZR).

13. Tužiteljica je prije ovog spora protiv tuženika vodila spor radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu (od 15. prosinca 2006.) koji je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Zagrebu Gž R-258/13 od 7. srpnja 2015. te je tuženiku naloženo da tužiteljicu vrati na rad. Tuženik je nakon primitka citirane odluke pozvao tužiteljicu da se vrati na rad u veljači 2016., međutim već narednog mjeseca donosi novu odluku o otkazu ugovora o radu u kojoj navodi da radno mjesto na kojem je tužiteljica prethodno radila prema novoj sistematizaciji poslova više ne postoji.

14. Sa prijedlogom odluke o otkazu ugovora o radu radničko vijeće se nije suglasilo a kao razlog odbijanja suglasnosti navedeno je da poslovi na kojima je tužiteljica bila zaposlena i dalje egzistiraju kao i da se i dalje obavljaju ali u okviru drugih radnih mjesta, a također i iz razloga što im uz nacrt odluke o otkazu nisu dostavljene nikakve druge isprave iz kojih bi se moglo utvrditi koje posljedice na socijalni status odluke o otkazu ima na tužiteljicu.

15. Ne ulazeći u autonomno pravo tuženika da organizira način svog poslovanja i izvrši sistematizaciju radnih mjesta i obavljanja poslova, nižestupanjski sudovi su pravilno ocijenili da je odluka o otkazu nedopuštena jer tuženik nije dokazao da više ne postoji potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužiteljica prethodno radila u okviru svog radnog mjesta. Okolnost što radno mjesto tužiteljice pod nazivom kako je bio određen prethodnom sistematizacijom više ne postoji nije od utjecaja u situaciji kada prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da se ti poslovi i nadalje obavljaju ali su u opisu drugih radnih mjesta.

16. Upravo zbog ovih okolnosti tuženik je nakon vraćanja tužiteljice na rad po prethodnoj pravomoćnoj sudskoj odluci a prije donošenja nove odluke o otkazu zbog organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz) bio dužan (čl. 115. st. 2. ZR) usporediti tužiteljicu da drugim radnicima koji su ostali raditi na radnim mjestima na kojima se sada obavljaju poslovi na kojima je prethodno (do donošenja odluke o otkazu 2006. koja je pravomoćno utvrđena nedopuštenom) tužiteljica radila.

17. Propust tuženika da postupi na opisan način upravo je razlog zbog kojeg je odluka o otkazu nedopuštena, te je stoga dužan vratiti tužiteljicu na rad a pritom formulaciju „sukladno ranije sklopljenom ugovoru o radu“ treba tumačiti na način da ju treba vratiti na rad na radno mjesto na kojem se prema novom načinu organizacije poslova kod tuženika obavljaju poslovi na kojima je prethodno bila zaposlena tužiteljica.

18. Neosnovani su revizijski navodi tuženika kojima tvrdi da je tužiteljica trebala dokazati da u razdoblju za koje potražuje naknadu plaće nije bila zaposlena kod drugog poslodavca, te je li i koliku plaću ostvarivala.

19. Prema čl. 7. ZPP stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

20. Slijedom navedenog, pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da je teret dokaza ove činjenice bio na tuženiku.

21. U odnosu na revizijske navode tuženika kojima osporava odluku suda prvog stupnja te navodi da je u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude izostalo obrazloženje žalbenih navoda kojima se osporava da bi tužiteljici pripadala kamata na porez na dohodak i prirez koje dospijevaju danom isplate valja odgovoriti da iz sadržaja prvostupanjske presude proizlazi da je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade bruto plaće osim kamate na porez na dohodak i prirez.

22. Stoga revizija tuženika u ovom dijelu nije osnovana jer se pogrešno interpretira sadržaj presude.

23. Slijedom navedenog, a temeljem čl. 393. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa