REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 1718/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice J. A. iz Z., …,OIB …, i II- tužitelja I. P. iz Z.,…,OIB…, oboje zastupani po punomoćnici M. H., odvjetnici u Z., protiv I-tuženika Hrvatske …d.d. Z.,…, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. O., I. P. i F. O., odvjetnici u Z. i II- tuženika M. K. iz Z., …, OIB…, kojeg zastupa punomoćnik H. M., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima za dopuštenje revizije tužitelja i II-tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 2367/2021-2 od 7. rujna 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-232/16- 108 od 31. ožujka 2021. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-232/16- 113 od 3. svibnja 2021., u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbijaju se prijedlozi za dopuštenje revizije oba tužitelja i II-tuženika.

II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije oba tužitelja i II-tuženika glede razloga utemeljenih na odredbi čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) se odbacuje.

III. Odbija se II-tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava odgovora na prijedlog.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima solidarno isplatiti I-tužiteljici J. A. iznos od 246.611,46 kn, a II-tužitelju I. P. iznos od 641.058,00 kn sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose i s dospijećem kako je to određeno u točki 1. i 2. izreke presude, te je naloženo tuženicima solidarno isplatiti tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 235.347,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 31. ožujka 2021. do isplate (točka 3. izreke presude).

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I. Odbijaju se žalbe oba tuženika kao djelomično neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2232/16-108 od 31.ožujka 2021. ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj Pn-232/16-113 od 3. svibnja 2021. godine u dijelu:

- pod točkom I. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 1.tužiteljici iznos od 11.071,05 kn/1.469,38 eura1 sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 130,25 kn/ 17,29 eura od 15.5.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/ 363,02 eura od 15.6.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/363,02 eura od 15.7.2007. do isplate

- na iznos od 2.735,20 kn/363,02 eura od 15.8.2007.do isplate

- na iznos od 2.736,20 kn/ 363,02 eura od 15.9.2007.do isplate,

- pod točkom II. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 2. tužitelju iznos od 14.903,33 kn/1.978,01 eura sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom

- na iznos od 175,33 kn/ 23,27 eura od 15.5.2007. do isplate,

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.6.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.7.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.8.2007. do isplate

- na iznos od 3.682,00 kn/ 488,69 eura od 15.9.2007. do isplate.

II. Preinačuje se gore citirana presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu u dijelu pod točkom I izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 1. tužiteljici iznos od 235.540,41 kn/ 31.251,58 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, te u dijelu pod točkom II. izreke kojim je naloženo 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno isplatiti 2. tužitelju iznos od 626.154,67 kn/83.105,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom, te pod točkom III. izreke i sudi:

Odbija se zahtjev 1. tužiteljice da joj 1. i 2. tuženik solidarno isplate iznos od 235.540,41 kn / 31.251,58 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

Odbija se zahtjev 2. tužitelja da mu 1. i 2. tuženik solidarno isplate iznos od 626.154,67 kn/ 83.105,00 eura sa pripadajućom zateznom kamatom.

III. Svaka stranka snosi svoj trošak.

IV. Nalaže se 1. i 2. tužiteljima da 1. tuženiku i 2. tuženiku nadoknade trošak žalbenog postupka svakom u iznosu od 5.177,00 kn/ 687,11 eura u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.“.

3. Protiv dijela presude suda drugog stupnja u dijelu u kojem nisu uspjeli u sporu prijedlog za dopuštenje revizije podnose tužitelji zbog pitanja:

„1. Jesu li predmet dokazivanja negativne činjenice, tj. jesu li tužitelj i tuženik u postupku dužni dokazivati negativne činjenice?

2. Ide li primjena pravila o teretu dokazivanja iz odredbe čl. 221.a ZPP-a na štetu one strane koja je bila dužna dokazati postojanje određene činjenice?“.

4. Protiv dijela presude suda drugog stupnja u kojem nisu uspjeli u sporu prijedlog za dopuštenje revizije podnosi II-tuženik zbog pitanja:

„1. Je li drugostupanjski sud, kada je pobijanom presudom pod točkom I. izreke potvrdio prvostupanjsku presudu, počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP) jer nije razmotrio sve relevantne drugotuženikove prigovore, istaknute prije donošenja osporene presude, u ovom slučaju da su oštećenici bili dužni i da su imali mogućnost otkloniti štetu od sebe u cijelosti, te čini li drugostupanjski sud time i povredu procesne ravnopravnosti raspravljanja pred sudom (čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP), odnosno kad drugostupanjski odbije žalbu kao neosnovanu, a da pri tome ne ocijeni (ignorira) sve bitne žalbene razloge?

2. Odstupa li drugostupanjski sud od ustaljene prakse Vrhovnog suda da je dužnost tužitelja (oštećenika) da poduzme sve mjere da smanji štetu na ime izgubljene dobiti, ovdje izgubljene zarade, ako o tom odlučnom pitanju nema obrazloženja, već tužbeni zahtjev za određeno razdoblje (pet mjeseci) prihvati unatoč tome što je dokazano da tužitelji (oštećenici) na taj način nisu postupali, odnosno onemogućava li time taj sud postizanje legitimno očekivanu pravnu zaštitu kakva je u predmetima bitno iste ili bitno slične činjenične i pravne problematike pružana drugima.

3. Na koji način sud mora utvrditi postotak u kojemu je svaka od parničnih stranaka uspjela u parnici radi određivanja troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 2. ZPP-a), napose mora li sud utvrditi taj postotak prema okolnostima svakog slučaja za sebe ili je tužitelj samom činjenicom da je uspio s 3% tražbine uspjeh svoje pravne osnove ostvario u cijelosti tj. automatski 100%.?

4. Treba li sud li sud, pri utvrđivanju postotka u kojemu je svaka od parničnih stranaka uspjela u parnici, uzeti u obzir načelo razmjernosti i uspjeh utvrditi razmjerno razdoblju kroz koji je obveza postojala, ali ne i za razdoblje u kojem obveza više nije postojala odnosno mora li postojati odnos razborite razmjernosti između pravne osnove i visine tužbenog zahtjeva, jer postojanje pravne osnove same po sebi ne znači automatski i uvijek uspjeh od 100%, to jest ovisno o okolnostima konkretnog slučaja on može biti i manji od 100%.

5. Kako se računa uspjeh tužitelja u postupcima, radi donošenja odluke o naknadi parničnog troška po čl. 154. st. 2. ZPP-a, u kojima na tužiteljskoj strani ima više parničnih stranaka, a njihov položaj nije položaj jedinstvenih i nužnih suparničara odnosno smije li sud taj uspjeh zbrajati kako je to učinio drugostupanjski sud u ovom sporu (točka 24. obrazloženja pobijane presude)?

6. Odstupa li drugostupanjska presuda od ustaljene prakse Vrhovnog suda da obrazloženje mora biti razumljivo (primjerice, u odlukama tog suda Revr-67/18 od 18. prosinca 2018., Rev-x-769/12 od 18. rujna 2013., Rev-640/07 od 11. lipnja 2008., Revr-668/07 od 30. siječnja 2008. i Rev-601/98 od 27. travnja 1999.), odnosno da sudske odluke ne smiju dovoditi do nerazumnog i objektivno neopravdanog rezultata za samu stranku, u konkretnom slučaju kad drugostupanjski sud uspjeh tužitelja u sporu po pravnoj osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) utvrđuje sa 100%, iako isti sud sam utvrđuje da pravna osnova za zahtjeve tužitelja postoji samo za razdoblje od pet mjeseci, a za daljnje razdoblje od 77 mjeseci (u odnosnu na prvotužiteljicu) odnosno 160 mjeseci (u odnosnu na drugotužitelja) da pravna osnova uopće ne postoji?“.

5. Podnositelji prijedloga za dopuštenje revizije ističu da postoje uvjeti dopuštenosti u smislu odredbe čl. 385.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11- proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).

6. Tužitelji i II-tuženik podnose prijedlog za dopuštenje revizije u smislu odredbe čl. 385. st. 2. ZPP-a.

7. Prvotuženik i II-tuženik su odgovorili na prijedlog tužitelja.

8. Prijedlozi su nedopušteni.

9. Vodeći računa o prirodi spora i zahtjevima tužitelja na naknadu štete o kojima je u ovoj fazi pravomoćno odlučeno po ocjeni ovog suda radi se o pitanjima koja ne udovoljavaju uvjetima dopuštenosti kako je to propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP- a jer se radi o pitanjima kod kojih odgovor leži u specifičnim okolnostima svakog pojedinog konkretnog spora pa stoga se ne radi o pitanjima koja sadržavaju onaj stupanj univerzalnosti koji je potreban da bi se odgovorom na postavljeno pitanje zauzelo pravno shvaćanje koje bi iste pravne situacije rješavalo u budućim sporovima i time dovelo do jedinstvene primjene prava, ujednačavanja sudske prakse, ravnopravnosti svih u primjeni prava ili razvoja prava kroz sudsku praksu.

10. Stoga je sukladno odredbi čl. 389.b st. 1. odlučeno kao pod točkom I. izreke.

11. Vezano na navode tužitelja i II-tuženika da im je pobijanom odlukom povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na da zakonom ustanovljeni i neovisni sud pravično i u razumnom roku odluči o pravu i obvezama, valja navesti da stranke nisu učinile vjerojatnim da bi im u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudska prava i temeljnih sloboda, jer se u biti svi prigovori stranaka svode na iskazivanje nezadovoljstva činjeničnim utvrđenijima suda i primjenom prava na utvrđeno činjenično stanje.

12. Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke u smislu odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a.

13. Odluka o troškovima donesena je primjenom odredbe čl. 155. u svezi s čl. 166. ZPP-a jer troškovi sastava odgovora na prijedlog nisu bili potrebni.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina, v.r.