REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: UsI-3615/2021-15

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice B. I. iz V., koju zastupa opunomoćenica R. Š., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & Š. d.o.o. u V., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske u Z., radi carinskog duga, 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/21-01/20, URBROJ: 513-04-21-2, od 25. listopada 2021.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovo upravnog spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Z. KLASA: UP/I-415-02/20-18/562, URBROJ: 513-02- 3005/44-20-12, od 3. prosinca 2020. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), tužiteljici se, kao carinskom dužniku, nalaže platiti novčani iznos od 38.401,90 kunu na ime carine, poreza na dodanu vrijednost i pripadajućih kamata, za robu - rabljeni osobni automobil marke …, švicarskih registracijskih oznaka ... Istim rješenjem određen je način i rokovi izvršenja tog rješenja, uz upozorenje za slučaj ne postupanja po istom.

2. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice, izjavljena protiv naprijed navedenog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako je prvostupanjsko tijelo točno utvrdilo da se predmetno vozilo nezakonito upotrebljavano na teritoriju Republike Hrvatske, iz kojeg razloga je valjanom primjenom zakona pravilno utvrđeno postojanje carinskog duga.

3. Osporavajući zakonitost navedenog rješenja tužiteljica ističe kako je 29. lipnja 2020. podnijela zahtjev za oslobođenje od plaćanja carinskog duga i pripadajućeg poreza iz razloga seljenja u Republiku Hrvatsku te da je postupajući po tom zahtjevu javno pravno tijelo donijelo odluku kojom je utvrđeno da tužiteljica ostvaruje pravo na oslobođenje od plaćanja javnih davanja na njenu osobnu imovinu. Bez obzira na ovu okolnost ukazuje kako je u postupku koji je prethodio osporenom rješenju zaključeno da je tužiteljica državljanka Republike Hrvatske koja boravi u V. te da se ne može smatrati osobom koja prebiva u inozemstvu, posebno imajući na umu kako tužiteljica nije dokazala da bi tijekom zadnjih godina stvarno boravila u inozemstvu dulje od 185 dana u godini. Suprotno ovom stavu tužiteljica navodi kako je u Švicarskoj Konfederaciji imala uobičajeno i glavno boravište i to od 2005. do 2020. i u kontinuiranim razdobljima duljim od 12 mjeseci, a u prilog čemu ističe Potvrdu o glavnom prebivalištu, kao i Dopis Švicarskog saveznog ministarstva financija. Ukazuje kako je 28. veljače 2020. stigla u Republiku Hrvatsku u kojoj je planirala kraće boraviti te ukazuje da su nedugo nakon toga uslijed epidemije COVID - 19 zatvorene sve državne granice, a tužiteljici onemogućen povratak u Švicarsku. Navodi i kako je tuženik pogrešno utvrdio da nije imala pravo upravljati vozilom inozemnih registracijskih oznaka te da je 10. lipnja 2020. pokrenula postupak utvrđenja sukladnosti vozila temeljem koje okolnosti je platila poseban porez na motorna vozila sukladno rješenju Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Z. KLASA: UP/I-410-19/20-19/27929, URBROJ: 513-02-3032/25-20-3, od 30. lipnja 2020. Posebno ističe kako nikakav postupak prije donošenja rješenja nije proveden, budući joj nije dano da se očituje o činjenicama i okolnostima koje se tiču konkretnog postupka, jer bi već tada imala mogućnost istaći da je poseban porez plaćen, a automobil registriran još 3. srpnja 2020. Osporava točnost evidencija sustava NMBIS o ulasku i izlasku iz Republike Hrvatske u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 9. ožujka 2020., kao i ostala utvrđenja tuženika iz kojih proizlazi kako je tužiteljica u promatranom periodu boravila na teritoriju Republike Hrvatske. Predlaže Sudu da uvaži navode sadržane u tužbi, usvoji tužbeni zahtjev i poništi osporeno rješenje, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženo tijelo predlaže da se tužba odbije iz razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja.

5. Sud je 1. veljače 2023., 29. ožujka 2023. i 3. svibnja 2023. održao usmenu i javnu raspravu zaključenu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, čime je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

6. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid kao i uvid u Prvostupanjsko rješenje te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izveo dokaz saslušanjem tužiteljice osobno, uvidom u isprave priložene spisu te uvidom u isprave priložene spisu tuženika.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Uvodno Sud ukazuje kako u ovom predmetu nije sporno da su carinski službenici tijekom provedenog nadzora 9. lipnja 2020. u V. zatekli tužiteljicu u posjedu osobnog motornog vozila marke …, švicarskih registracijskih oznaka …, koje vozilo je sukladno prometnoj dozvoli njeno vlasništvo.

9. Člankom 79. stavkom 1. Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL L 269 - u daljnjem tekstu Uredba) propisano je da za robu koja podliježe uvoznoj carini, uvozni carinski dug nastaje uslijed neispunjavanja bilo čega od sljedećeg: jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom, koja se odnosi na unos robe koja nije roba Unije na carinsko područje Unije, njezino izuzimanje ispod carinskog nadzora ili kretanje, preradu, privremeni smještaj, privremeni uvoz ili raspolaganje takvom robom unutar tog područja; jedne od obveza utvrđenih carinskim zakonodavstvom i koja se odnosi na uporabu robe u posebne svrhe unutar carinskog područja Unije; uvjeta koji uređuje stavljanje robe koja nije roba Unije u carinski postupak ili odobravanje, na temelju uporabe robe u posebne svrhe, izuzeća od carine ili smanjene stope uvozne carine.

10. Člankom 79. stavkom 3. Uredbe određeno je da je u slučajevima iz stavka 1. točaka (a) i (b), dužnik je netko od sljedećih: svaka osoba koja je trebala ispuniti dotične obveze; svaka osoba koja je znala ili je opravdano trebala znati da obveza prema carinskom zakonodavstvu nije bila ispunjena i koja je djelovala u ime osobe koja je bila obvezna ispuniti obvezu ili koja je sudjelovala u radnji koja je dovela do neispunjavanja obveze; svaka osoba koja je nabavila ili držala dotičnu robu i koja je znala ili je opravdano trebala znati, u vrijeme nabavljanja ili primanja robe, da obveza prema carinskom zakonodavstvu nije bila ispunjena.

11. Smatrajući kako konkretna roba podliježe uvoznoj carini, budući se u prostoru unije koristi preko 185 dana u godini, tuženik je sačinio osporeno rješenje.

12. Sud nalazi kako tužiteljica ne spori izračun, vrijednost carinske osnovice, kao ni okolnost da carinska davanja u Republici Hrvatskoj, u trenutku nadzora, nisu bila plaćena, već osporava stav da bi se u konkretnom radilo o carinskoj robi, budući da se ona, kao i predmetno vozilo, nisu nalazili na teritoriju Republike Hrvatske dulje od 185 dana.

13. Člankom 88. Općeg poreznog zakona propisano je da u poreznom postupku teret dokaza snosi porezno tijelo za činjenice koje utemeljuju porez, a u skladu s člankom 6. stavkom 2. ovoga Zakona, porezni obveznik za činjenice koje smanjuju ili ukidaju porez.

14. Spisu tuženika prileži Zapisnik o obavljenom nadzoru Republike Hrvatske, Ministarstva financija, Carinske uprave, Središnjeg ureda, Sektora za mobilne jedinice, Službe za mobilne jedinice V., KLASA: 471-01/20-07/448, URBROJ: 513- 02-1979/17-20-04, od 9. lipnja 2020., a koji zapisnik je sačinjen u službenim prostorijama navedenog javno pravnog tijela i u prisutnosti tužiteljice osobno. Sukladno sadržaju tog zapisnika evidentirana je izjava tužiteljice, a u kojoj je naznačeno da je ona već deset godina u mirovini te da ima stan u najmu u Švicarskoj Konfederaciji u koji odlazi s D. Š. u situacijama kada im je potrebna liječnička skrb. U svojoj izjavi tužiteljica je navela i kako je predmetno vozilo tijekom 2019. godine bilo na teritoriju Republike Hrvatske dulje od šest mjeseci, ali i naknadno do 9. ožujka 2020. Isto tako potvrdila je predočeni joj sadržaj nacionalnog koordinacijskog centra o kretanju predmetnog vozila preko graničnih prijelaza te je dodala da je viđala carinske službenike u K., budući da je od 2015. godine do dana nadzora prodavala rabljenu robu. Konačno tužiteljica je iskazala i kako nije znala da vozilo treba prijaviti carini.

15. Spisu tuženika priložen je ispis iz službenih evidencija o prelascima državne granice, a koja dokumentacija ukazuje da se predmetno vozilo nalazilo na teritoriju Republike Hrvatske, u duljim periodima. Upravo ta dokumentacija je po sadržaju zapisnika predočena tužiteljici i njenim temeljem je ona uostalom i iskazala kako se u Republici Hrvatskoj nalazila „dulje od pola godine.“

16. Sukladno opisanom stanju Sud nalazi kako je prvostupanjsko tijelo svoj stav utemeljio na iskazu tužiteljice, evidenciji o prelascima državne granice, kao i vlastitim opažanjima, iz kojeg razloga se može smatrati da je tuženik dostatno dokazao činjenice na kojima utemeljuje carinsko davanje.

17. Ipak u sporu pune jurisdikcije ovaj Sud dopustio je tužiteljici dokazati suprotno stanje te je proveo dokaz njenim saslušanjem. U svom iskazu evidentiranom na raspravni zapisnik ovog suda od 1. veljače 2023, (list 105 spisa), tužiteljica je iskazala kako je prvi kontakt s Carinskom službom imala tijekom veljače 2020. godine. Prisjećajući se tog kontakta navodi da su joj na parkiralištu prodajnog centra prišli carinski službenici tražeći je da im da podatak od kada je ona na teritoriju Republike Hrvatske, na što je ona odgovorila da je u V. negdje od siječnja 2020. te da se u Švicarsku Konfederaciju ne može vratiti radi epidemije Korona virusa. Navodi da su joj nakon ovog događaja carinski službenici ponovno došli na adresu njenog prebivališta te tražili njeno iskazivanje o istoj okolnosti, što je ona i učinila 9. lipnja 2020. Navodi i kako je točno da joj je tom prilikom predočen izvadak o prelascima granice, ali da je tada ona utvrdila da taj izvadak ne sadržava ispravne podatke.

18. Komparirajući navedene iskaze Sud uočava kako su oni u suprotnosti. Naime sukladno iskazu koji je dan carinskim službenicima proizlazi kako je tužiteljica bez primjedbi prihvatila predočene joj podatke o prelasku državne granice te da je i sama izjavila kako je predmetno vozilo u Republici Hrvatskoj tijekom 2019. godine bilo dulje od šest mjeseci.

19. Dopuštajući tužiteljici da dokaže činjenice sukladno svom izmijenjenom iskazu ovaj sud je svojim raspravnim rješenjem od 29. ožujka 2023. (list 246 spisa), odredio dostavu materijalnih dokaza o komunalnim troškovima sukladno kojima bi se mogao utvrditi stvarni boravak tužiteljice u Švicarskoj Konfederaciji, odnosno njen boravak izvan teritorija Republike Hrvatske, tijekom 2019., odnosno početkom 2020 godine.

20. Postupajući po raspravnom rješenju tužiteljica je ovom sudu dostavila podnesak od 27. travnja 2023., a koji kao priloge sadrži potvrdu osiguravajućeg društva - za odbitak najamnine kod dodatne naknade, od 15. studenoga 2018. Sukladno toj potvrdi proizlazi kako je D. Š., kao najmodavac, sklopio ugovor o najmu stana na adresi …,

Švicarska Konfederacija te da s njim taj stan koriste i tužiteljica, ali i treća osoba – M. J. J. Tužiteljica je dostavila i drugu potvrdu istog osiguravajućeg društva, od 20. svibnja 2020., a sukladno kojoj proizlazi da se dotadašnji sustanar M. J. J. iselio 1. svibnja 2020. u drugi stan, dok je gosp. Š. 1. svibnja 2020. telefonski obavijestio službeno tijelo da se ne može vratiti u Švicarsku Konfederaciju otprilike do kraja svibnja, uslijed mjera suzbijanja korona virusa. Tužiteljica je konačno dostavila i obračun troškova za utrošak goriva za grijanje i potrošnju električne energije (iz kojeg je razvidno postojanje potrošnja), u periodima 2018. i 2019. godine te dokaz da su ti troškovi teretili gosp. Š.

21. Cijeneći priložene dokaze i podvodeći ih pod naprijed navedene izjave, Sud zaključuje kako se temeljem istih ne može utvrditi da su tužiteljica, boravila izvan teritorija Republike Hrvatske, odnosno na adresi u Švicarskoj Konfederaciji, … Naime, sukladno dostavljenim materijalnim dokazima proizlazi kako je u predmetnom periodu, u stanu za koji je gosp. Š. sklopio ugovor o najmu, živjela i treća osoba – M. J. J., iz kojeg razloga je tada logično da postoji potrošnja energenata na toj lokaciji. Sud primjećuje i kako je upravo okolnost da u predmetnoj nekretnini živi i treća nesrodna osoba, životno podudarna s iskazom tužiteljice u dijelu u kojem ona navodi da je u Švicarsku konfederaciju odlazila povremeno kod liječnika.

22. Budući da je u konkretnom i temeljem naprijed navedenog članka 88. Općeg poreznog zakona, teret dokaza o okolnostima koje je oslobađaju porezne obveze na tužiteljici, ovaj Sud zaključuje kako ona nije dokazala da bi u predmetnom periodu boravila izvan teritorija Republike Hrvatske, iz kojeg razloga ovaj Sud zakonitim ocjenjuje osporeno rješenje.

23. U odnosu na prigovore sadržane u tužbi ovaj sud navodi kako je osporeno pa i prvostupanjsko rješenje, utemeljeno na činjenicama i stanju u trenutku provođenja nadzora. Iz ovog razloga daljnja raspolaganja tužiteljice i njeno podnošenje zahtjeva za oslobođenje od plaćanja carine od 29. lipnja 2020. ne može imati utjecaj na zakonitost osporenog rješenja.

24. Budući da ni ostali prigovori sadržani u tužbi ne dovode do drukčijeg rješavanja ovog spora, Sud nalazi da u ovoj upravnoj stvari nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljice.

25. S obzirom na zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njenim troškovnikom 3. svibnja 2023. (list 387 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 79. Zakona o upravnim sporovima. Budući je sukladno stavku 4. tog članka Zakona propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora i imajući na umu kako je točkom I izreke ove presude odbijen tužbeni zahtjev za poništenje osporenog rješenja, Sud zaključuje kako je tužiteljica u ovom upravnom sporu izgubila te je u obvezi snositi sve troškove upravnog spora pa tada i vlastitog zastupanja. Iz ovog razloga odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

26. Stoga je temeljem odredbe članka 57. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Sudac

Vlaho Bassegli Gozze, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. i čl. 70. ZUS-a).