REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 414/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Z., OIB: ... , zastupanog po punomoćnici B. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. d.d. u stečaju, Z., OIB: ... , zastupan po stečajnom upravitelju P. M. iz M., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R- 418/14-3 od 9. veljače 2016., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2535/11 od 23. siječnja 2014., u dijelu pod točkom II. i III. izreke, u sjednici održanoj 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-418/14-3 od 9. veljače 2016., i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2535/11 od 23. siječnja 2014. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima revizijskog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je nezakonitom i nedopuštenom Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu od 16. svibnja 2011. u dijelu u kojem je određen otkazni rok u trajanju od jednog mjeseca i dva tjedna, utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo na otkazni rok u trajanju od tri mjeseca te da mu radni odnos prestaje sa 15. kolovoza 2011., naloženo je tuženiku da tužitelju isplati naknadu bruto plaće za razdoblje od 1. srpnja 2011. pa do 15. kolovoza 2011. sa zateznom kamatom (toč. I. izreke), a odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je određena otpremnina tužitelja od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je tužitelj ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu ali ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest mjesečnih prosječnih plaća koje je tužitelj ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, te u dijelu kojim traži da se utvrdi da je tužitelj stekao pravo na otpremninu od četiri plaće u visini prosječne plaće koju je tužitelj ostvario tri mjeseca prije otkazivanja ugovora o radu za svaku navršenu godinu radnog staža koju je tužitelj ostvario kod tog poslodavca, u ukupnom iznosu od 29.704,96 kn kao i u dijelu kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati naknadu bruto plaće za razdoblje od 1. srpnja 20114. do 15. kolovoza 2011. u bruto iznosu od 6.918,36 kn, te u dijelu kojim traži da mu na ime otpremnine isplati ukupno 22.993,01 kn sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. rujna 2011. pa do isplate (toč. II. izreke), a toč. III. izreke je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i prvostupanjska presuda je potvrđena u toč. II. i III. izreke.

3. Protiv drugostupanjske presude temeljem čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP), reviziju podnosi tužitelj. Predlaže da se revizija prihvati i pobijane prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinu uz naknadu troškova povodom revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je dopuštena i osnovana.

6. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučaju kad ne mogu protiv drugostupanjske odluke podnijeti (redovnu) reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu protiv drugostupanjske presude podnijeti (izvanrednu) reviziju ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji koju podnosi na temelju čl. 382. st. 2. ZPP stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela te određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, kao i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

7. Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati razliku naknade plaće od 1. lipnja 2011. do 15. kolovoza 2011. u iznosu od 11.139,36 kn, a u kojem razdoblju tužitelj nije radio bez svoje krivnje, te zahtjev za isplatom otpremnine od 22.993,01 kn. Potraživanja tužitelj temelji u odredbi čl. 87. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12 – dalje: ZR), smatrajući da ima pravo na naknadu plaće s obzirom na to da u navedenom razdoblju nije radio jer ga je tuženik oslobodio obveze rada i uputio ga kući zbog rata u L., dakle, uslijed okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Nižestupanjski sudovi djelomično prihvaćaju tužbeni zahtjev ocjenjujući da je jednostrana odluka poslodavca kojom je izmijenio vrijednost boda prema kojem se vrši izračun visine plaće tužitelja pravilna.

9. Tužitelj u reviziji postavlja pitanja:

„U slučaju kada je Kolektivni ugovor sklopljen na određeno vrijeme (te je protekom tog roka prestao važiti) da li je moguće i dopušteno Sporazumom Sindikata i poslodavca mijenjati sadržaj tog Kolektivnog ugovora?

Da li radnik za vrijeme prestanka rada bez svoje krivnje ima pravo na naknadu plaće koja je bila određena Kolektivnim Ugovorom (kroz produženu primjenu pravnih pravila), Pravilnikom o radu i drugim izvorima prava koji su važili u vrijeme dok je radnik radio, odnosno da li je poslodavac ovlašten nakon što je došlo do prekida rada radnika bez njegove krivnje, mijenjati Pravilnik o radu i jednostranom odlukom određivati drugačije (umanjene) kriterije za isplatu naknade plaće.“

10. Kao razlog važnosti za postavljena pitanja tužitelj ukazuje da je pravno shvaćanje pobijane presude protivno pravnom shvaćanju Županijskog suda u Zagrebu (Gž R- 1438/14 od 21. travnja 2015. i Gž R-108/15 od 2. lipnja 2015.) u kojima je iznijeto pravno shvaćanje da se kolektivni ugovor nakon njegovog isteka ne može mijenjati, te da radnik u situaciji prekida rada bez njegove krivnje ostvaruje pravo na naknadu plaće prema kriterijima koji su vrijedili za vrijeme rada.

11. Razmatrajući pitanje dopustivosti predmetne revizije ovaj sud je ocijenio kako ona u svemu ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP te da osnovano tvrdi tužitelj kako je s obzirom na različitu praksu drugostupanjskih sudova postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

12. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu kod poslodavca proveo neprekidno četiri godine, da je do prestanka rada tužitelja došlo bez njegove krivnje (zbog ratnog stanja u Libiji počev od ožujka 2011.), da je tuženik jednostranom odlukom od 1. ožujka 2011. izmijenio vrijednost boda prema kojoj se obračunavala visina plaće tužitelju, te da je tužitelj pokrenuo ovršni postupak radi naplate utuženog potraživanja.

13. Prema čl. 80. toč. 5. Pravilnika o radu tuženika za vrijeme kada radnik iz opravdanih razloga ne radi, ima pravo na naknadu plaće zbog zastoja u radu bez krivnje radnika ili drugih okolnosti utvrđenih ovim Pravilnikom (u trajanju od 1 sata do 7 dana).

14. Prema čl. 87. st. 1. ZR za razdoblje kada ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili Kolektivnim ugovorom, radnik ima pravo na naknadu plaće, te sukladno st. 3. istoga članka radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed dugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran. Stavkom 5. istoga članka je propisano da ako ovim ili drugim zakonom, drugim propisom, Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije drugačije određeno radnik ima pravo na naknadu plaće u visini prosječne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca.

15. Stoga, a kako tužitelj nije radio od 1. ožujka 2011. pa do 15. kolovoza 2011. (kada mu je istekao otkazni rok) zbog okolnosti za koje radnik nije odgovoran, odnosno zbog Odluke tuženika koji je tužitelja oslobodio obveze dolaska na posao u tom razdoblju su nastupile okolnosti opisane u prethodno citiranom čl. 87. st. 1. ZR. 16. Stoga tužitelju za ovo razdoblje pripada pravo na naknadu plaće u skladu sa čl. 87. st. 5. ZR, dakle u visini prosječne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca (tako i ovaj sud u Revr 47/2017 od 14. siječnja 2020., Revr 1174/16-2 od 4. srpnja 2018., Rev 95/2021 od 3. veljače 2021., Rev 327/2022-2 od 14. rujna 2022.)

17. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti da je ovaj sud u više svojih odluka (Revr 203/15-3 od 26. travnja 2017., Revr 538/2015-2 od 1. ožujka 2017., Revr 534/2015-2 od 22. veljače 2017., Revr 640/2013-2 od 24. rujna 2014.) prihvatio pravno shvaćanje prema kojem u situaciji kada je razdoblje za koje je kolektivni ugovor sklopljen isteklo da ako nije drugačije izričito ugovoreno, da se kolektivni ugovor primjenjuje do sklapanja novog Kolektivnog ugovora. U konkretnom slučaju čl. 169. Kolektivnog ugovora je izričito ugovoreno da će se sve odredbe Kolektivnog ugovora primjenjivati i nakon proteka vremena na koji je isti sklopljen, sve do sklapanja novog.

18. Stoga, je, a suprotno pravnom pristupu tužitelja u postavljenom pitanju, u vrijeme sklapanja Sporazuma od 1. travnja 2011. prethodni Kolektivni ugovor i dalje bio na snazi, na što upućuje i čl. 262. ZR (koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Sporazuma od 1. travnja 2011.).

18.1. Kako je sklopljenim Sporazumom od 1. travnja 2011. između tuženika i Sindikata naftnog gospodarstva izmijenjen čl. 116. prethodnog Kolektivnog ugovora kojim se utvrđuje visina otpremnine, Kolektivni ugovor je u tom dijelu izmijenjen. Nadalje, Sporazumom od 1. travnja 2011. je visina otpremnine regulirana na isti način kao i čl. 119. st. 2. i 3. ZR.

19. Međutim, visina otpremnine ovisi o visini plaće koja tužitelju pripada. Kako je ovom odlukom iznijeto pravno shvaćanje u pogledu visine plaće koja bi tužitelju pripadala, a vještaku tijekom postupka nije naloženo da obračuna eventualno naplaćene iznose otpremnine i plaće koje je tužitelj naplatio u ovršnom postupku, pobijanu presudu nije moguće preinačiti.

20. Slijedom navedenog, temeljem čl. 395. st. 2. ZPP pobijane presude su u odnosu na postavljena pravna pitanja ukinute i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

21. Temeljem čl. 166. st. 3. ZPP odlučeno je kao pod II. izreke.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.