Poslovni broj: Usž-267/23-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr.sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja H. H. iz M., kojeg zastupa Ž. P., odvjetnik u P., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreza na dodanu vrijednost, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI-952/2022- 9 od 14.studenog 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija.
II. Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 10 UsI- 952/2022-9 od 14.studenog 2022.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
Obrazloženje
1. Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/21-01/125, URBROJ: 513-04-22-3 od 31. siječnja 2022. godine.
2. Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda P., KLASA: UP/I- 471-02/21-01/12, URBROJ: 513-07-18-21-1 od 11. siječnja 2021., kojim je tužitelju utvrđena obveza manje obračunatog poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 25.650,00 kn i kamata u iznosu od 4.775,79 kn te mu je naloženo uplaćivanje utvrđenih obveza i provedba odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama.
3. Prvostupanjsku presudu tužitelj pobija žalbom jer smatra da je pogrešno ocijenjeno da je tužiteljevo pružanje usluga popravaka pod sredstvom njegovog obrta obiteljske kuće koju je tužitelj dao u zakup predstavljalo razmjenu usluga u smislu među njima sklopljenog ugovora o zakupu te obiteljske kuće. Tužitelj ponavlja da je navedenim ugovorom o zakupu ugovoreno da tužitelj daje obiteljsku kuću u zakup V. H. iz M. bez naknade uz ugovorenu obvezu vršenja ulaganja zakupnika u predmet zakupa posve nesporno u svrhu njezinog unapređenja i povećavanje njezine vrijednosti. Smatra da radovi koji su predmet ovog postupka koji je tužitelj izveo ne odnose se na prije opisane radove već na popravke obiteljske kuće, dakle na radove koji ne predstavljaju investicijsko već redovno održavanje zgrade koje je troškove zakupnik bio ugovorom o zakupu obvezan snositi o vlastitom trošku. Ponavljajući i druge već ranije istaknute navode vezano za obavljene radove predlaže sudu usvajanje tužbenog zahtjeva, ukidanje pobijanog rješenja i dosudu troškova postupka.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da se pobijana presuda ne može ocijeniti nezakonitom niti iz jednog žalbenog razloga propisanog člankom 66. stavkom 1. ZUS-a. Naime, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika kojim je odbijena tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog rješenja i time nije povrijedio zakon tužitelju na štetu.
7. Naime, kako to proizlazi iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu tužitelj je kao najmodavac sklopio Ugovor o zakupu obiteljske kuće 1. travnja 2014. godine sa V. H. kao najmoprimcem u kojemu je navedeno da najmoprimac iznajmljuje od najmodavca obiteljsku kuću i da će objekt koristiti za iznajmljivačku djelatnost. Ugovorom je ugovoreno da najmodavac izdaje najmoprimcu objekt bez mjesečne naknade, ali da sve uloženo od strane najmoprimca ostaje najmodavcu.
7.1. Dakle, iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom odnosu od kojega obje strane imaju zajednički poslovni i materijalni interes, pa je stoga pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tužitelj bio dužan obračunati porez na dodanu vrijednost za pružene usluge najma prostora i opreme V. H., koja je izvršila građevinske usluge tužitelju u vezi s izgradnjom, održavanjem i rekonstrukcijom objekta, a za izvršene usluge nije ispostavilo račun. To posljedično znači da tužitelj nije platio porez na dodanu vrijednost na vrijednost obavljenih građevinskih usluga od strane V. H.
8. Prema odredbi članka 8. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj 73/13. – 115/16. – dalje: ZPDV) propisano je da je "obavljanje usluga" svaka transakcija koja se ne smatra isporukom dobara u smislu članka 7. ovoga Zakona. Obavljanjem usluga smatra se i: 1. prijenos prava, 2. suzdržavanje od neke radnje ili trpljenje neke radnje ili stanja.
8.1. Prema odredbi članka 75. stavka 3. ZPDV porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a u Republici Hrvatskoj obvezan je platiti PDV kada mu se obave građevinske usluge kojima se smatraju usluge u vezi s izgradnjom, održavanjem, rekonstrukcijom ili uklanjanjem građevina uključujući usluge popravka i čišćenja.
9. Budući da je nesporno utvrđeno da se u konkretnoj upravnoj stvari radi upravo o situaciji kakvu ima u vidu citirana zakonska odredba tužitelj je pravilno obvezan na plaćanje PDV-a u iznosima i na način utvrđen osporenim rješenjem.
10. Radi navedenog osporena se presuda temelji na pravilno i u potpunosti utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu utvrđene niti povrede postupka pa stoga ne postoje žalbeni razlozi radi kojih se presuda pobija.
11. Trebalo je stoga temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.
12. Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a jer tužitelj nije uspio u sporu.
U Zagrebu, 10. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća
Boris Marković, v.r.
