REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-3666/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja RAMNES d.o.o. Zagreb, Vučak 3, OIB 76023066370, kojeg zastupa punomoćnica Adriana Vukoja, odvjetnica u Zagrebu, Gradišćanska 34, protiv tuženika INTER ADRIA d.o.o. Bjelovar, Antuna Mihanovića 3/A, OIB 65091856967, radi isplate iznosa od 1.306,49 EUR / 9.843,75 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-127/2021-21 od 8. lipnja 2022., 10. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-127/2021-21 od 8. lipnja 2022. i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Martine Dujmović iz Bjelovara poslovni broj Ovrv-445/2021 od 23. lipnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri novčanu tražbinu u iznosu od 1.306,49 EUR (tisućutristošest eura i četrdesetdevet centi) / 9.843,75 kn (devet- tisućaosamstočetrdesettri kune i sedamdesetpet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2019. do. 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zajedno s troškovima ovršnog postupka u iznosu od 157,61 EUR (stopedesetsedam eura i šezdesetjedan cent) / 1.187,50 (tisućustoosamdeset- sedam kuna i pedeset lipa) kn sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. lipnja 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovsi javnog bilježnika Martine Dujmović iz Bjelovara poslovni broj Ovrv-445/2021 od 23. lipnja 2021. u odnosu na kamatnu stopu za plaćanje zakonskih zateznih kamata na iznose od 1.306,49 EUR / 9.843,75 kn i 157,61 EUR / 1.187,50 kn, od 1. siječnja 2023. do isplate.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 1.306,49 EUR (tisućutristošest eura i četrdesetdevet centi) / 9.843,75 kn (devettisućaosamstočetrdesettri kune i sedamdesetpet lipa) od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a na iznos od 157,61 EUR (stopedesetsedam eura i šezdesetjedan cent) / 1.187,50 (tisućustoosamdesetsedam kuna i pedeset lipa) po navedenoj kamatnoj stopi s uvećanjem od tri postotna poena, u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 866,02 EUR (osamstošezdesetšest eura i dva centa) / 6.525,01 kn (šesttisućapetstodvadesetpet kuna i jedna lipa), u roku od 15 dana, a odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 155,53 EUR (stopedesetpet eura i pedesettri centa) / 1.171,87 kn (tisućustosedamdesetjednu kunu i osamdesetsedam lipa).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Bjelovaru ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Martine Dujmović iz Bjelovara poslovni broj Ovrv-445/2021 od 23. lipnja 2021. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju namiri novčanu tražbinu u iznosu od 9.843,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 24. prosinca 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zajedno s troškovima ovršnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena od donošenja rješenja o ovrsi do isplate. Naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 5.156,25 kn.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o zahtjevu za plaćanje tužiteljevog računa za troškove izrade certifikata za robu koju je tuženik naručio od tužitelja, radi isporuke svom kupcu (društvu Zagožen iz Slovenije). Prvostupanjski sud je zaključio da je izdavanje certifikata od Zavoda za ispitivanje kvalitete (dalje: ZIK) mogao tražiti samo tužitelj koji je robu stavljao na hrvatsko tržište, a on je taj račun ZIK-u i podmirio. Ocjenom izvedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja, prvostupanjski je sud zaključio da stranke nisu postigle sporazum o tuženikovoj obvezi plaćanja tih troškova niti ih se tuženik obvezao snositi. Nadalje, tužitelj nije dokazao da mu je tuženik dao nalog za provođenje certificiranja, dok je neodlučnom cijenio činjenicu što je tuženik tu robu dalje prodao svom inozemnom kupcu.

3. Tužitelj je izjavio žalbu protiv presude iz svih dopuštenih žalbenih razloga, s prijedlogom da je ovaj sud preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj se u bitnome protivi ocjeni izvedenih dokaza i smatra da je presuda zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka, jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski sud je zaključio da ne može sa sigurnošću utvrditi činjenice na koje se tužitelj pozivao, ali nije valjano ocijenio izvedene dokaze niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da tužitelj nije dokazao postojanje usmenog dogovora među strankama o tome da će tužitelj ishoditi i platiti sporni certifikat, a da će mu tuženik naknadno podmiriti taj trošak. Riječ je o modelu u vlasništvu tuženika po kojem su se mogli lijevati poklopci isključivo po narudžbi samo jednog tužiteljevog kupca (tuženika) i to radi daljnje prodaje isključivo jednom tuženikovom kupcu (inozemno društvo čiji je logo i otisnut na tom modelu). Model ima specijalne dimenzije, a tužitelj nije mogao lijevati poklopce za tržište i za druge kupce osim tuženika, budući da tužitelj nije bio vlasnik modela. Samo tuženik ima pravo eksploatirati taj model i odnijeti ga u bilo koju ljevaonicu radi proizvodnje poklopaca. Certificiranje modela bila je isključiva potreba i financijski interes tuženika, a ne tužitelja koji plaća certificiranje za svoje modele po kojima se lijevaju poklopci iz širokog prodajnog asortimana tužitelja i koje on prodaje širokom krugu svojih kupaca.

3.1. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj upućuje na to da prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude samo reproducira sadržaj izjava stranaka i svjedoka, što čini djelomično i bez valjane analize. Tužitelj pritom daje svoje viđenje izvedenih dokaza te posebno upućuje na iskaz svjedoka Petre Bakule tužiteljeve direktorice u vrijeme dogovora stranaka o plaćanju certifikata, koja je potvrdila postojanje dogovora o tome da će tužitelj tražiti izdavanje cetifikata i platiti račun ZIK-u, a da će ga prefakturirati tuženiku koji snosi taj trošak. Prvostupanjski je sud iskaze cijenio fragmentarno pa je tako propustio citirati i dio njenog iskaza u kojem je potvrdila takav dogovor. Nadalje, nije moguće ispitati kako je sud ocijenio iskaze tužiteljevog i tuženikovog zastupnika po zakonu, a pisana korespondencija stranaka potvrđuje da je tuženikov zastupnik po zakonu sudjelovao u postupku certificiranja i da njegov iskaz nije istinit i u očitoj kontradikciji s e-mail korespondencijom stranaka. S obzirom na iznijete propuste u ocjeni dokaza, nije jasan niti obrazložen zaključak prvostupanjskog suda o ocjeni njihove dokazne snage.

4. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

5. Tužiteljeva je žalba osnovana.

6. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredaba čl. 365. st. 2. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljeva žalba osnovana, jer je pobijana prvostupanjska presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tužitelj žalbom osnovano upućuje. Na osnovi ovlasti iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovaj sud donosi presudu kojom nezakonitu odluku prvostupanjskog suda preinačuje.

7. Prvostupanjski je sud zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i o nepostojanju tuženikove obveze tužitelju platiti spornu tražbinu za troškove certificiranja, ali pobijana odluka ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama. Razlozi koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju pobijane presude, nisu u suglasju s rezultatima izvedenih dokaza niti sa sadržajem sudskog spisa. Opisanim je postupanjem prvostupanjski sud počinio binu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, nepravilno je ocijenio izvedene dokaze i njegov zaključak o odlučnim činjenicama proturječan je sadržaju sudskog spisa.

8. Predmet spora je plaćanje tužiteljevog računa ispostavljenog tuženiku 23. prosinca 2019. za trošak izrade certifikata. Stranke su bile u poslovnom odnosu iz ugovora o kupoprodaji osnovom kojeg je tuženik od tužitelja kupovao poklopce iz asortimana tužitelja, koji su za tužitelja lijevani u Željezari Ilijaš u Bosni i Hercegovini. Nesporno je tuženik predao tužitelju sporni model za poklopce (oznake „641 x 426 A15 ART.203Z-Voda Zagožen“) radi odlijevanja/proizvodnje u Željezari Ilijaš i da je te poklopce tuženik naručio radi njihove isporuke njegovom kupcu u Sloveniju.

9. Cijeneći međusobno suprotstavljene tvrdnje stranaka, prvostupanjski je sud trebao ispitati čija je obveza snositi troškove izrade certifikata za model tih poklopaca, bez čega se roba ne može plasirati na tržište. S jedne strane tužitelj je tvrdio da on snosi trošak certificiranja (procjene i provjere stabilnosti modela poklopca) isključivo za modele u njegovom vlasništvu po kojima se lijevaju poklopci iz tužiteljevog prodajnog asortimana, a da se u konkretnom slučaju certificiranje odnosi na tuženikov model po kojem je tužitelj lijevao poklopce na poseban zahtjev tuženika i isključivo za tuženika kao kupca i nadalje jednog tuženikovog kupca. Tužitelj je platio račun za usluge certificiranja tuženikovog modela poklopca i tvrdi da su se stranke sporazumjele da će tuženik tužitelju refundirati te troškove. S druge strane tuženik je osporavao postojanje takvog sporazuma.

10. Prvostupanjski sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da je tužitelj bio taj koji je spornu robu stavljao na hrvatsko tržište, a tuženik je bio kupac koji je tu robu od tužitelja kupio, pri čemu činjenica što je tuženik tu robu dalje prodao svom kupcu u Sloveniji, nije odlučna. Nadalje, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi da on nije mogao sa sigurnošću utvrditi: da je tuženik tužitelju dao nalog za provođenje postupka certificiranja spornog modela ovalnog poklopca; da tužitelj nije predočio sudu niti jedan vjerodostojni dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se je tuženik obvezao snositi troškove certificiranja navedenog modela. Pritom se prvostupanjski sud poziva na iskaz svjedokinje Petre Bakula, zastupnika po zakonu stranaka i e-mail korespondenciju stranaka.

11. Međutim, iz iskaza Petre Bakula (koja je u sporno vrijeme bila tužiteljeva zastupnica po zakonu) proizlazi da je ona izričito posvjedočila da je po uputi tuženikovog zastupnika po zakonu zatražila ponudu od ZIK-a radi izdavanja certifikata, da je po primitku ponudu dostavila tuženikovom zastupniku po zakonu, zatim da je račun trebao platiti tužitelj i da je kasnije trebao biti prefakturiran tuženiku. Razlog zašto je certificiranje tražio tužitelj a ne tuženik, obrazložila je time što je tu uslugu mogao tražiti onaj tko je tu robu stavljao na hrvatsko tržište, a to je bio tužitelj. Iz navedenog slijedi, kao što je tužitelj pravilno primijetio, da je svjedok potvrdio postojanje sporazuma o tuženikovoj obvezi plaćanja spornog računa. Nastavno na navedeno, tuženikov zastupnik po zakonu Goran Grubeša je tijekom davanja iskaza osporio postojanje dogovora, ali dovodeći navedene dokaze u vezu s pisanom korespondencijom stranaka (e-mailovi), proizlazi pravilnost tužiteljevih tvrdnji, što zaključak prvostupanjskog suda čini proturječnim sadržaju izvedenih dokaza. Obveza je suda cijeniti dokaze kako svakog pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti; sadržaj pisanih isprava potkrepljuje iskaz svjedokinje o tome da je tuženik dogovorio certificiranje, ispunio zahtjev za to i tužitelju dao uputu da potpiše takav zahtjev i da traži od ZIK-a smanjenje cijene. U tom kontekstu za naglasiti je i da je riječ o modelu u tuženikovom vlasništvu, da su se po tom modelu mogli lijevati poklopci isključivo za tuženika kao tužiteljevog kupca radi daljnje prodaje jednom tuženikovom kupcu. Po tom modelu tužitelj nije ni mogao lijevati poklopce za tržište i druge njegove kupce, jer tužitelj nije vlasnik tog modela. Sve iznijeto daje osnovu za zaključak suprotan zaključku prvostupanjskog suda koji je uslijed propusta valjano ocijeniti dokaze, donio nepravilnu odluku o tužbenom zahtjevu.

12. Slijedom navedenog, tuženik je dužan tužitelju namiriti spornu tražbinu (čl. 590. i 29. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) u roku od 15 dana (čl. 328. st. 2. ZPP-a). Uvažavajući činjenicu da ovaj sud pobijanu presudu preinačuje (čl. 373.a ZPP-a), o platnom je nalogu odlučeno održavanjem na snazi za glavnicu i zatezne kamate do 31. prosinca 2022. Za daljnje razdoblje u pogledu kamatne stope platni je nalog ukinut i suđena je kamata pravilnom primjenom kamatne stope. Naime, od 1. siječnja 2023. ZOO-a („Narodne novine“ broj 114/22) u čl. 29. st. 2. propisuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena. Nadalje, Uredbom Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 156/22), izmjena čl. 29. st. 2. ZOO-a (stupa na snagu 1. siječnja 2023.) na način da je za ostale odnose broj postotnih poena koji se dodaju na referentnu stopu izmijenjen iz pet u tri, što u konačnici znači slijedeće: od 1. siječnja 2023. stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena, uvažavajući i zahtjev tužitelja u tom pogledu.

13. Posljedično uspjehu u parnici, trošak pripada tužitelju sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT), Zakonu o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18) i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj 53/19 i 92/21) Tbr. 2. i 3. Tužitelj je zatražio naknadu troškova troškovnikom ukupnog iznosa od 6.025,00 kn, kako slijedi:

- za sastav podneska od 20. listopada 2021. pripada mu zatraženi trošak u iznosu od 750,00 kn po Tbr. 8.1. OT,

- za zastupanje na ročištu 29. listopada 2021. iznos od 375,00 kn po Tbr. 9.2. OT (umjesto zatraženih 750,00 kn),

- za zastupanje na tri ročišta (22. studenoga 2021, 6. travnja 2022. i 9. svibnja 2022.) u iznosima od po 750,00 kn po Tbr. 9.1. OT,

- za sastav podneska od 29. travnja 2022. ima pravo na trošak od 187,50 kn po Tbr. 8.3. OT (umjesto zatraženih 750,00 kn), jer nije riječ o podnesku za čiji bi sastav imao pravo na puni iznos po Tarifi.

13.1. Ukupan trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku od 3.562,50 kn uvećan za PDV od 890,63 kn i sudsku pristojbu na presudu od 400,00 kn iznosi 4.853,13 kn (nema pravo na razliku za navedene dvije sudske radnje s PDV-om ukupno 1.171,87 kn; razlika za zastupanje na jednom ročištu 468,75 kn i za sastav jednog podneska od 703,12 kn). Tužitelj ima pravo i na trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn (Tbr. 10.1. OT) uvećano za PDV u iznosu od 234,38 kn i sudsku pristojbu na žalbu u iznosu od 500,00 kn, ukupno 1.671,88 kn.

13.2. Slijedom navedenog, ukupan tužiteljev trošak koji ima osnovano pravo ostvariti od suprotne strane u sporu iznosi 866,02 EUR odnosno 6.525,01 kn, pa je u tom dijelu njegov zahtjev prihvaćen i tuženiku naloženo naknaditi mu taj iznos (čl. 154. 155. i 166. ZPP-a). Odbijen je njegov zahtjev s osnove neosnovano zatraženog troška u iznosu od 1.171,87 kn što odgovara protuvrijednosti od 155,53 EUR.

14. Novčani iznosi u uvodu i izreci presude iskazani su u valuti EUR i kn, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22), čl. 43. i 48.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Sudac Kristina

Saganić

Broj zapisa: 9-30858-a5110

Kontrolni broj: 009cd-991af-0ec17

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Kristina Saganić, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.