Poslovni broj: Usž-4419/22-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Ante Galića, predsjednika vijeća, Sanje Štefan i Ljiljane Karlovčan-Đurović, članova vijeća te sudske savjetnice Martine Barić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja N. K. iz V. G., kojeg zastupa opunomoćenica R. P., odvjetnica u Z., protiv tuženika Odbora za državnu službu, Z., radi rasporeda na radno mjesto, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI- 3537/2021-8 od 11. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-3537/2021-8 od 11. listopada 2022. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja Odbora za državnu službu Republike Hrvatske, klasa: UP/II-112-07/21-01/769, urbroj: 566-01/14-20-3 od 12. listopada 2021. i rješenja Ministarstva pravosuđa klasa: UP/I-112-02/20-01/101, urbroj: 514-08-01-03-02-01/4-20-02 od 26. svibnja 2020.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno naznačenom presudom prvostupanjskog suda se poništava rješenje tuženika, klasa: UP/II-112-07/21-01/769, urbroj: 566-01/14-20-3 od 12. listopada 2021. i rješenje Ministarstva pravosuđa klasa: UP/I-112-02/20-01/101, urbroj: 514- 08-01-03-02-01/4-20-02 od 28. svibnja 2020. (točka I. i II. izreke). U točki III. izreke te presude se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne presude.

2. Rješenjem tuženika od 12. listopada 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020. kojim se tužitelj, državni službenik u Kaznionici u T., raspoređen na radno mjesto stariji pravosudni policajac u Odjelu osiguranja, trajno se premješta s danom 1. lipnja 2020. u Zatvor u Z. (točka 1. izreke). U točki 2. izreke tog rješenja se utvrđuje da će rješenje o rasporedu za tužitelja, državnog službenika, donijet upravitelj Zatvora u Z. Prema točki 3. izreke tog rješenja žalba protiv rješenja o premještaju ne odgađa njegovo izvršenje.

3. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava odnosno razloga propisanih u članku 66. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), a nastavno u žalbi pobliže navodi i obrazlaže razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda nezakonita, kao i odluka o troškovima spora. Dalje u žalbi tužitelj iznosi kronologiju događaja i opisuje slijed poduzetih radnji u postupku. Tuženik napominje da je osporeno rješenje od 12. listopada 2021. donio u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-3387/2020-13 od 16. rujna 2021., kojom je ranije tuženikovo rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak uz uputu na koji način valja provesti nastavni postupak, odnosno dokazati spornu činjenicu u svezi potrebe povećanja broja izvršitelja u Zatvoru u Z. na dan trajnog premještaja tužitelja. S obzirom da je tužitelj u ranijem postupku izričito osporavao da je ispunjen uvjet "potrebe službe", valjalo je dokazati spornu činjenicu, tj. je li postojala "potreba službe" za trajnim premještajem tužitelja na dan donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020., odnosno je li postojala potreba povećanja broja izvršitelja u Zatvoru u Z., s obzirom da u Odjelu osiguranja zatvora u Z. trajno nedostaje 78 izvršitelja sukladno Prilogu II. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i podacima iz evidencije Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav i probaciju. U tom pravcu je u nastavku postupka valjalo utvrditi bitnu činjenicu, jer je prvostupanjski sud u navedenoj presudi od 16. rujna 2021. utvrdio da se na navedene podatke tuženik poziva u ranijem rješenju, iako navedene isprave i podatke nije sudu dostavio, a zbog čega sud nije mogao sam riješiti stvar i odlučiti o zakonitosti odluke donesene primjenom slobodne ocjene, radi čega je pozivom na odredbu članka 58. stavak 1. ZUS-a, tužbeni zahtjev usvojio, poništio tuženikovu odluku i predmet vratio tuženiku na ponovni postupak. Tuženik dalje u žalbi dodaje da je u cijelosti postupio u skladu s primjedbama i uputama danim u presudi od 12. listopada 2021., odnosno prethodno donošenju osporenog rješenja je pribavio očitovanja prvostupanjskog tijela od 13. srpnja 2020. i 1. listopada 2021. iz kojih nedvojbeno proizlazi potreba povećanja broja izvršitelja u Zatvoru u Z. te sistematizacija i popunjenost radnih mjesta na dan 28. svibnja 2020. u Odjelu osiguranja Zatvora u Z. Tuženik napominje da se pobijana presuda i u njoj izneseni zaključci i stajališta temelje isključivo na osobnim razlozima tužitelja koje ponavlja i u ovom postupku, a zbog kojih se protivi premještaju, a koji prema mišljenju tuženika nisu osnovani, niti relevantni kod ocjene zakonitosti osporenog rješenja.

Nastavno u žalbi tuženik posebno daje osvrt na svrhu premještaja tužitelja na predmetno radno mjesto, pri čemu je isključivo odlučno bilo utvrditi postoji li za to "potreba službe", a koja činjenica je smatra nesporno utvrđena. Tuženik dodaje i da se premještaj u konkretnom slučaju temelji na slobodnoj ocjeni čelnika tijela, koji je odgovaran za pravilno funkcioniranje tijela, a pitanja u koja se upustio prvostupanjski sud, ne samo da na nedopušteni način ulazi u slobodnu (diskrecijsku) ocjenu o postojanju potrebe službe za trajni premještaj državnog službenika na radno mjesto u drugu kaznionicu ili zatvor u smislu odredbe članka 26. stavka 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, već ograničava poslodavca za popunjavanje radnih mjesta prema njegovim potrebama svim raspoloživim kadrovima. Tuženik dodaje da je, u okolnostima konkretnog slučaja dovedena u pitanje i jednakost primjene kriterija, s obzirom da je dob tužitelja ocijenjena kao nedostatak pri rješavanju kadrovskih pitanja, a nije jasna pravna osnova za zaključke prvostupanjskog suda koje je naveo u pobijanoj presudi, jer za njih ne postoji uporište u odredbama mjerodavnih propisa. Tuženik posebno ukazuje na primjenu članka 4. stavka 2. ZUS- a, prema kojem se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana, a sud se je u konkretnom slučaju upustio u ocjenu pravilnosti osporenog rješenja protivno navedenoj zakonskoj odredbi.

Zaključno, tuženik ističe da je pobijana presuda donesena protivno mjerodavnim odredbama materijalnog prava, zbog čega je nezakonita, a uslijed čega nije bilo osnove ni za donošenje odluke o dosudi tužitelju troškova spora, iz razloga koje tuženik u žalbi pobliže obrazlaže.

Tuženik predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe razloge zbog kojih smatra da je pobijana presuda zakonita, jer je utemeljena na pravilnom zaključku da tuženik rješenje doneseno na temelju diskrecijske ocjene nije obrazložio sukladno relevantnim zakonskih propisima, a zbog čega predlaže da ovaj Sud na temelju odredbe članka 74. ZUS-a odbije žalbu kao neosnovanu i pobijanu presudu potvrdi. Tužitelj traži i naknadu troška za sastav odgovora na žalbu uz pripadajući porez na dodanu vrijednost u pobliže naznačenom iznosu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitivanjem zakonitosti pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud je ocijenio da su osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženik presudu pobija.

7. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je osporeno rješenje doneseno u nastavku postupka, u izvršenju presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 32 UsI-3387/2020-13 od 16. rujna 2021., kojom je pozivom na članak 58. stavka 1. ZUS-a, sud usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, poništio tuženikovo rješenje od 16. studenog 2020. i predmet tuženiku vratio na ponovni postupak, uz uputu da treba utvrditi spornu činjenicu postojanja potrebe službe za trajnim premještajem tužitelja na dan donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020. S tim u vezi da treba utvrditi je li postojala potreba povećanja broja izvršitelja u Zatvoru u Z., tj. da li Odjelu osiguranja Zatvora u Z. trajno nedostaje 78 izvršitelja sukladno Prilogu II. Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva pravosuđa i podacima iz evidencije Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav i probaciju.

8. Dakle, tuženik je, postupajući u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda, zatražio očitovanje Zatvora u Z. o potrebama povećanja broja izvršitelja u Odjelu osiguranja Zatvora u Z., o čemu je dostavljeno očitovanje klasa: 112-08/21- 01/99, urbroj: 514-10-06-14-05-01/02-21-02 od 1. listopada 2021., kao i očitovanje o sistematizaciji i popunjenosti radnih mjesta u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020.

9. Iz dostavljenih očitovanja proizlazi da je Zatvor u Z. iskazao potrebu za premještajem službenika iz drugih kaznenih tijela u Odjel osiguranja Zatvora u Z., s obzirom da u njemu trajno nedostaje 78 izvršitelja i da potrebe službe traže pojačan angažman službenika pravosudne policije. Također iz dopisa Kaznionice u T. klasa: 112-07/20-01/305, urbroj: 514-08-03-05-04-20-01 od 28. svibnja 2020. proizlazi, da je, nastavno na iskazanu potrebu Zatvora u Z., predložila trajni premještaj u Zatvor u Z. tužitelja, službenika Odjela osiguranja, raspoređenog na radnom mjestu stariji pravosudni policajac.

10. Također iz evidencije Središnjeg ureda Uprave za zatvorski sustav i probaciju Ministarstva pravosuđa proizlazi da u Zatvoru u Z. postoji i nedostatan broj izvršitelja na radnom mjestu stariji pravosudni policajac u Odjelu osiguranja, što dovodi u pitanje pravodobno i sigurno obavljanje poslova osiguranja, a zbog čega je odlučeno da se tužitelj, službenik Kaznionice u T., u zvanju stariji pravosudni policajac, trajno premjesti u Zatvor u Z., po potrebi službe.

11. Prema članku 26. stavku 5. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03., 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.) ministar nadležan za poslove pravosuđa može po potrebi službe ili na molbu državnog službenika odrediti trajni premještaj državnog službenika na radno mjesto u drugu kaznionicu ili zatvor. Prema stavku 5. tog članka Zakona rješenje o rasporedu za državnog službenika, u konkretnom slučaju za tužitelja donijet će upravitelj Zatvora u Z.

12. Dakle, u konkretnom slučaju je bilo potrebno utvrditi ključnu činjenicu je li postoji potreba službe za trajni premještaj tužitelja na radno mjesto u drugi zatvor u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020., a radi utvrđenja te činjenice je u ponovnom postupku i traženo očitovanje Zatvora u Z., iz kojih nesporno proizlazi da postoji potreba povećanja broja izvršitelja u Odjelu osiguranja Zatvora u Z., s obzirom na sistematizaciju i popunjenost radnih mjesta na dan 28. svibnja 2020.

13. Iz podataka spisa, kao i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je u Odjelu osiguranja Zatvora u Z. sistematizirano 328 radnih mjesta od kojih je popunjeno 249 radnih mjesta, a preostala radna mjesta su slobodna, među kojima je i radno mjesto za čijim popunjavanjem je iskazana potreba sukladno očitovanju prvostupanjskog tijela od 1. listopada 2021.

14. S obzirom na naprijed izneseno, kao i danu uputu te primjedbe suda iznesene u presudi od 16. rujna 2021., jedina sporna činjenica koju je u nastavku postupka trebalo utvrditi je da li je u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020. postojala potreba službe da se tužitelj trajno premjesti na drugo radno mjesto, odnosno je li postojala osnova za donošenje prvostupanjskog rješenja o premještaju tužitelja u Zatvor u Z. pozivom na odredbu članka 26. stavka 4. i 5. Zakona o izvršavanju kazne zatvora.

15. Na temelju prikupljenih podataka, odnosno danih očitovanja je prema ocjeni ovog Suda tuženik pravilno ocijenio da je u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir potrebu službe, a uz uvažavanje stanja sigurnosti sveukupnog zatvorskog sustava, prvostupanjsko tijelo rješenje o trajnom premještaju tužitelja u Odjel osiguranja Zatvora u Z. doneseno na temelju diskrecijske ocjene, koja je valjano i dostatno obrazložena, odnosno da je doneseno na temelju propisane ovlasti, u skladu sa svrhom i ciljem zbog koje je ovlast za donošenje takvog rješenja propisana.

16. Tuženik u žalbi osnovano prigovara da je u upravnom sporu sud trebao ocijeniti samo je li potreba službe, kao propisani kriterij za krajnji premještaj tužitelja na drugo radno mjesto valjano i dostatno obrazložena, u skladu s primjedbama suda danim u presudi od 16. rujna 2021., u kojoj je utvrđeno da nisu dostavljeni relevantni podaci o potrebi povećanja broja izvršitelja u Zatvoru u Z. te o sistematizaciji i popunjenosti radnih mjesta u tom odjelu na dan 28. svibnja 2020., a koji ne prileže ni spisu predmeta, zbog čega je činjenicu postojanja potrebe službe za trajnim premještajem tužitelja u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 28. svibnja 2020. u nastavku postupka bilo potrebno na nedvojben način utvrditi.

17. Prema ocjeni ovog Suda, činjenica postojanja potrebe službe za trajnim premještajem tužitelja na drugo radno mjesto je u nastavku postupka nedvojbeno utvrđena, a zbog čega je bilo osnove i za donošenje prvostupanjskog rješenja pozivom na članak 26. stavka 4. Zakona o izvršavanju kazne zatvora. Također se dodaje da je udaljenost od mjesta stanovanja tužitelja (na adresi u V. G.) do mjesta rada (Zatvor u Z.) manja od 30 kilometara, zbog čega se u smislu članka 76. stavka 3. Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“ 92/05., 107/07., 27/08., 49/11., 150/11., 34/12., 49/12., 37/13., 38/13., 1/15., 138/15. i 61/17.) rješenje o premještaju tužitelja iz jednog u drugo mjesto rada moglo donijeti bez njegove suglasnosti.

18. Prema ocjeni ovog Suda, tuženikovo rješenje kao i prvostupanjsko rješenje su u konkretnom slučaju dostatno obrazložena te donesena u skladu s člankom 96. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09.).

19. Dakle, tuženik je u nastavku postupka sukladno datim primjedbama suda na nedvojben način utvrdio da postoji potreba službe za trajni premještaj tužitelja na drugo radno mjesto, a pri čemu je iscrpno obrazložio razloge rasporeda tužitelja na predmetno radno mjesto.

20. Stoga je, tuženik osnovano, odbijajući žalbu tužitelja, potvrdio zakonitim rješenje o rasporedu, ocjenjujući da je doneseno u okviru zakonske ovlasti poslodavca da po potrebi službe odredi trajni premještaj tužitelja, državnog službenika na radno mjesto u drugi zatvor, u konkretnom slučaju u Zatvor u Z., Odjel osiguranja, a koje rješenje je u smislu članka 26. stavka 5. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, ovlašten donijeti upravitelj Zatvora u Z.

21. Slijedom iznesenog, proizlazi da je rješenje o rasporedu doneseno na temelju diskrecijske ocjene valjano i dostatno obrazloženo, odnosno doneseno na temelju propisane ovlasti, a u skladu s ciljem i svrhom radi koje je ovlast dana.

22. Tuženik osnovano u žalbi ističe da je sud pobijanu presudu utemeljio na razlozima koji nisu relevantni za primjenu mjerodavnih odredbi materijalnih propisa, jer se u bitnom temelje na razmatranju premještaja tužitelja na predmetno radno mjesto s osnove osobnih tužiteljevih razloga i opservacije suda da se u predmetnom slučaju nedostatak djelatnika u Zatvoru u Z. riješi na drugačiji način, a za koje ne postoji uporište u odredbama mjerodavnih propisa.

23. Zbog iznesenog, ovaj Sud ocjenjuje da je osnovan žalbeni prigovor tuženika da prvostupanjska presuda nije zakonita, jer je donesena protivno odredbama ovdje primijenjenog materijalnog prava. Zbog toga je na temelju odredbe članka 74. stavka 2. ZUS-a, Sud prvostupanjsku presudu poništio, a tužbeni zahtjev odbio pozivom na odredbu članka 57. stavka 1. ZUS-a, ocjenjujući da tužitelj nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost tuženikovog rješenja.

24. Odluka o trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 1. i 4. ZUS-a, a s obzirom da je tužitelj izgubio upravni spor u cijelosti, valjalo je i njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, kao i troška žalbenog postupka odbiti kao neosnovane.

25. Uz navedeno, ovaj Sud dodaje da tužitelj u odgovoru na žalbu ne iznosi razloge koji bi bili od utjecaja na drugačiji ishod žalbenog postupka, zbog čega nije riječ o opravdanim troškovima u smislu članka 79. stavka 1. ZUS-a.

U Zagrebu 10. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Ante Galić, v.r.