REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 44 Pž-3348/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MARTINA OSUSKI, OIB 266460001940, vlasnika Poljodjelskog obrta MARTIN, Šarengrad, V. Mačeka 1, kojeg zastupa punomoćnik Stjepan Šporčić, odvjetnik u Vukovaru, protiv tuženika CEZAREJA d.o.o., OIB 44343542645, Nijemci, Kolodvorska 2, kojeg zastupa punomoćnica Neda Brčić, odvjetnica u Vinkovcima, radi isplate iznosa od 27.402,12 EUR / 206.461,25 kn po tužbi i 12.739,98 EUR / 95.989,40 kn po protutužbi, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-421/2019-36 od 14. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 10. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-421/2019-36 od 14. lipnja 2022. u pobijanim točkama I. i IV. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-421/2019-36 od 14. lipnja 2022. u dijelu točke III. izreke kojim je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara poslovni broj Ovrv-146/2019 od 3. svibnja 2019. za predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.912,50 kn / 253,83 EUR, a u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj Povrv-421/2019-36 od 14. lipnja 2022. u pobijanoj točki II. izreke, dijelu pobijane točke III. izreke kojim je ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara poslovni broj Ovrv-146/2019 od 3. svibnja 2019. za trošak ovršnog postupka u iznosu od 4.414,97 kn i u točki V. izreke te sudi:

1. Održava se snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara poslovni broj Ovrv-146/2019 od 3. svibnja 2019. u dijelu kojem je tuženiku naloženo tužitelju platiti na ime glavnice iznos od 19.466,29 EUR (devetnaesttisućačetiristošezdesetšest eura i dvadeset- devet centi) / 146.668,75 kn (stočetrdesetšesttisućašestošezdesetosam kuna i sedamdesetpet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 30. travnja 2019. do 30. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena, i u dijelu kojim mu je naloženo naknaditi tužitelju troškove ovršnog postupka u iznosu od 585,97 EUR (petostoosamdesetpet eura i devedesetsedam centi) / 4.414,97 kn (četiritisućečetiristočetrnaest kuna i devedeset- sedam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 3. svibnja 2019. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblja dulja od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5% poena, sve u roku od 8 dana.

2. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju na iznos glavnice od 19.466,29 EUR (devetnaesttisućačetiristošezdesetšest eura i dvadesetdevet centi) / 146.668,75 kn (stočetrdesetšesttisućašestošezdesetosam kuna i sedamdesetpet lipa) i na trošak ovršnog postupka u iznosu od 585,97 EUR (petostoosamdesetpet eura i devedeset- sedam centi) / 4.414,97 kn (četiritisućečetiristočetrnaest kuna i devedesetsedam lipa) zakonsku zateznu kamatu od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, u roku od osam (8) dana.

3. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.272,88 EUR (dvijetisućedvjestosedamdesetdva eura i osamdesetosam centi) / 21.031,28 kn (dvadesetjednutisućutridesetjednu kunu i dvadesetosam lipa) u roku od osam (8) dana.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke platni nalog na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Bore Arambašića iz Vukovara poslovni broj Ovrv-146/2019. od 3. svibnja 2019. održan na snazi za iznos od 59.792,50 kn s kamatama od 30. travnja 2019. do isplate i pripadajućim ovršnim troškom u iznosu od 1.803,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. svibnja 2019. do isplate, točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 146.668,75 kn s kamatama od 30. travnja 2019. i u tom je dijelu platni nalog ukinut, točkom III. izreke je platni nalog ukinut za troškove ovršnog postupka u iznosu od 4.414,97 kn, s kamatama od 3. svibnja 2019. kao i za predvidive troškove ovršnog postupka u iznosu od 1.912,50 kn i u tom je dijelu također tužbeni zahtjev odbijen, točkom IV. izreke je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 95.989,40 kn sa zateznom kamatom od 26. veljače 2018. do isplate, a točkom V. izreke je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

2. Sud je ocijenio djelomično osnovanim tužbeni zahtjev za potraživanje koje se odnosi na isporučeni suncokret na temelju računa 1/1/1 od 11. veljače 2019., jer je iz rezultata dokaznog postupka, uvidom u isprave i provođenjem vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke utvrdio da je tužitelj tuženiku predao predmetnu robu, za koju je izdao račun na iznos od 159.792,50 kn, ali je isti umanjio za iznos predujma koji je nesporno uplaćen od strane tuženika u iznosu od 100.000,00 kn te je stoga ostao neplaćen iznos po navedenom računu od 59.792,50 kn. Iz tog razloga je sud odbio protutužbeni zahtjev koji se odnosi na zahtjev za povrat uplaćenog predujma, jer je sud utvrdio da je tužitelj osnovano uplaćeni predujam upotrijebio za djelomično podmirenja dugovanja za isporučeni suncokret. Naprotiv, sud je odbio zahtjev za isplatu iznosa od 146.668,75 kn po računu broj 3/1/1 od 28. veljače 2019. za isporučenu pšenicu, jer iz isprava koje je tužitelj dostavio u dokaz tog potraživanja te iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka nije mogao utvrditi da je tužitelj tu robu predao tuženiku. Naime, tužitelj je za isporuku pšenice u spis dostavio otpremnice i odvage na kojima je kao kupac naznačen tuženik, ali iste nisu potpisane od strane kupca, a iz iskaza saslušanih svjedoka i stranaka sud je utvrdio da su odvage za pšenicu potpisali vozači Slavko Kljunić i Krunoslav Majprus, ali isti nisu mogli specificirati točno od kojeg obrta ili tvrtke su prevozili robu niti kome su je prevozili i u čije ime su je predali. Pri tome sud posebno cijeni iskaz svjedoka Želimira Osuskog koji ima uvid u poslovanje svih obrta i OPG- ova iz obitelji Osuski, koji je potvrdio da svi obrti i OPG-ovi na tržištu posluju zajednički, da se roba skladišti zajednički za sve obrte, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja presuđeno kako je navedeno. Odluka o trošku je donijeta uz primjenu odredbe članka 154. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv točaka II., III. i V. izreke presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da sud pogrešno zaključuje kako tužitelj nije dokazao isporuku pšenice tuženiku, jer je iz dokumentacije glede isporučene pšenice vidljivo da postoje otpremnice i odvage koje glase na tuženika, a saslušani vozači kao svjedoci potvrdili su da su robu prevezli iz obiteljske kuće obitelji Osuski do silosa u Valpovu te su njihovi potpisi na otpremnicima i odvagama na kojima je kao kupac naznačen tuženik, dok je svjedok Slavko Kljunić iskazao da je robu i predao u silos Valpovo navodeći da je njegov poslodavac surađivao upravo s društvom tuženika, svjedok Krunoslav Majprus je potvrdio da su i ostali vozači bili zaposleni u društvu Tellus d.o.o., a isti su prevozili pšenicu iz Šarengrada u Valpovo, dok je vještakinja Ljubica Šopčević navela da su računi za pšenicu izdani sukladno navedenim otpremnicama i odvagama. Iz isprava proizlazi i da je tuženikov zaposlenik Stjepan Malešević zaprimio predmetni račun za pšenicu, nije ga reklamirao, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi i da su svi OPG-ovi i obrti iz obitelji Osuski godinama radili s tuženikom na istovjetan način, da su dogovorili prodaju merkantilnih proizvoda tuženiku, a ugovori su sačinjeni nakon što bi si utvrdila točna količina predane robe tuženiku. Stoga je tuženik i odobravao avans tužitelju jer je bio siguran da će mu roba biti predana, kao što mu je predana i u konkretnom slučaju. Na saslušanju u svojstvu svjedoka Marijan Novoselec je neistinito iskazivao u vezi sa zaprimanjem sporne robe te je tužitelj prigovorio njegovu iskazu, a iz ostalih postupaka u kojima su već donijete pravomoćne presude, o kojima je tužitelj izvijestio sud proizlazi da je tuženik robu koju je pribavio od tužitelja prodao dalje društvu Tellus d.o.o. ili Agrovebu, koji mu nisu platili robu pa sada tuženik uskraćuje isplatu tužitelju. Iz iskaza saslušanog svjedoka Pere Markasovića proizlazi da je na istovjetan način tuženik poslovao s njegovim društvom, pa proizlazi da je sud propustio primijeniti odredbu iz članka 12. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj odredbi se u obveznim odnosima između trgovaca primjenjuje trgovački običaji i praksa koji su međusobno razvili, a tužitelj smatra da je dokazao kako je s tuženikom dugi niz godina surađivao na opisani način da bi tuženik uplatio avans nakon čega bi po primitku merkantilne robe zaključili ugovor. Tuženik nikada nije inzistirao da otpremnice budu potpisane od njegovih djelatnika niti ovjerene njegovim pečatom. Tuženik tvrdi da nije zaprimio pšenicu unatoč potpisima vozača kamiona koji su za ime i račun tuženika robu prevozili po njihovoj dispoziciji, u konkretnom slučaju u silos u Valpovu. Stoga žalitelj ukazuje na odredbu članka 8. ZPP-a da je sud dužan ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, slijedom čega se odluka ukazuje nepravilnom, kao i odluka o trošku postupka. Predlaže preinačiti presudu u pobijanom dijelu, a žalitelju dosudi trošak postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I., IV., i V. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka, navodeći da je sud pogrešno utvrdio da bi tužitelj isporučio tuženiku suncokret te da je uplaćeni avans osnovano uračunao u naknadu za isporučeni suncokret, jer o tome ne prileži niti jedan dokaz, s obzirom da niti jedan dokument o primitku robe nije tuženik potpisao, a ugovor koji su stranke za isporuku suncokreta sklopile u veljači 2019. nije u vezi s otpremnicama o predaji suncokreta u silos PPK Valpovo 2019. godine. Ukazuje i na činjenicu da za robu za koju tužitelj tvrdi da se nalazi u silosu PPK Valpovo skladištar nije potvrdio vlasnički list, odnosno nije potvrdio da tužitelj ima kod njega robu koju može predati na dispoziciji tuženiku. Na računu kojeg tužitelj ispostavlja za predmetni suncokret stoji datum isporuke 11. veljače 2019., a ne rujan 2018., iz čega je vidljivo da tužitelj nije isporučio robu tuženiku prema međusobnom sklopljenom ugovoru, pa je sud u tom smislu pogrešno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji proturječi ispravama u spisu. Niti iz isprava iz kojih proizlazi da je robu u silose PPK Valpovo predao OPG Osuski ne proizlazi osnovanost zahtjeva jer je tužitelj u ovom postupku Martin Osuski, vlasnik obrta „Martin“. Iz vlasničkog lista koji je tužitelj dostavio proizlazi da tužitelj ima u silosu PPK Valpovo suncokret, a ne tuženik, kao kupac, a vlasnički se list izdaje u slučaju kada u nekom skladištu vlasnik ima uskladištenu robu koju bez transporta prenosi na ime novog vlasnika. U takvoj situaciji skladištar mora potvrditi da tužitelj kod njega ima suncokret što u konkretnom slučaju nije učinio. Stoga je pogrešna odluka kojom je prihvaćen navedeni dio tužbenog zahtjeva kao i odluka o trošku postupka, odnosno odluka o odbijanju protutužbenog zahtjeva, pa žalitelj predlaže presudu preinačiti i tužitelja odbiti s tužbenim zahtjevom u cijelosti i prihvatiti protutužbeni zahtjev, a tužitelja obvezati na naknadu parničnog troška.

5. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

6. Tužiteljeva je žalba osnovana glede glavne stvari i djelomično glede odluke o trošku postupka, a tuženikova žalba nije osnovana.

7. Pobijana presuda je ispitana na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. ZPP-a. Presuda je djelomično pravilna i zakonita, a djelomično ju je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo preinačiti.

8. U odnosu na tuženikovu žalbu.

9. Nisu ostvarene niti bitne povrede postupka, niti je pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a nije niti materijalno pravo pogrešno primijenjeno, kada je sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 59.792,50 kn po računu broj 1/1/1 od 11. veljače 2019. za isporučeni suncokret tuženiku, odnosno kada je odbio protutužbeni zahtjev, koji se odnosi na povrat uplaćenog avansa upravo za isporuku suncokreta. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je dao jasne razloge koji ne proturječe sadržaju izvedenih dokaza, isprava u spisu, iskazima saslušanih stranaka i svjedoka i naročito nalazu i mišljenju vještaka financijsko knjigovodstvene struke, koje je sud pravilno ocijenio i iz njih pravilno zaključio o osnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva.

10. Žalitelj pogrešno smatra da tužitelj nije dokazao isporuku predmetne robe, suncokreta tuženiku u navedenoj količini jer da na ispravama koje se odnose na isporuku te robe nigdje nema potpisa tuženika. Nije odlučna činjenica što na otpremnicama i ispravama o vaganju nema potpisa tuženika, jer na istim ispravama postoje potpisi vozača, koje je, kako proizlazi iz rezultata dokaznog postupka, upravo tuženik angažirao i odaslao na preuzimanje robe kod tužitelja, slijedom čega se na temelju odredbe članka 394. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO) smatra da je predaja izvršena uručenjem stvari prijevozniku. Naime, nesumnjivo se ovdje radi o ugovoru o kupoprodaji, sukladno odredbi članka 376. stavka 1. ZOO-a prema kojem ugovoru se prodavatelj obvezuje predati kupcu stvar u vlasništvo, a kupac se obvezuje za to platiti mu cijenu. Obveza prodavatelja je predaja robe, stvari, u ovom slučaju pokretne stvari, tj. suncokreta, a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj robu, suncokret predao upravo prijevoznicima koje je angažirao tuženik, dok su ostale činjenice o isporučenim količinama utvrđene iz nalaza i mišljenja vještaka koje je prvostupanjsku sud pravilno ocijenio i prihvatio činjenična utvrđenja. U tom smislu su neodlučni žalbeni navodi o tome da je isporuka predmetnog suncokreta izvršena potkraj 2018. godine, a da je ugovor s tuženikom sklopljen 2019. godine u veljači, kada je izdan i račun za predmetnu robu, jer je iz rezultata dokaznog postupka sud pravilno zaključio da je već u trenutku predaje robe u silos u PPK Valpovo, koju robu su u silos dovezli prijevoznici angažirani po tuženiku, ta roba bila isporučena tuženiku, koji je kasnije raspolagao istom robom, kako proizlazi iz isprava u spisu i nalaza i mišljenja sudskog vještaka u korist trećih osoba, što i nije odlučno u ovoj pravnoj stvari. Odlučno je da su za tuženika robu preuzeli prijevoznici koje je tuženik angažirao, o čemu su iskazivali kako svjedok Želimir Osuški, ali i ostali saslušani svjedoci vozači, pa i raniji zastupnik po zakonu tuženika, saslušan u svojstvu svjedoka Marijan Novoselec, slijedom čega je sud pravilno utvrdio da je tužitelj kao prodavatelj postupio sukladno odredbama zakona i predao robu tuženiku tako da isti stekne nad njom vlasništvo, a onda ima pravnu osnovu za potraživanje isplate cijene za robu.

11. Kako količine i cijene predmetne robe nisu bili sporne, a tužitelj je zatražio isplatu razlike s obzirom na činjenicu da je nesporno uplaćeni predujam u iznosu od 100.000,00 kn upotrijebio za djelomično podmirenje tuženikovog duga za isporučeni suncokret, to je sud dao jasne razloge i pravilno ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za naplatu ostatka cijene za isporučeni suncokret, a neosnovanim protutužbeni zahtjev za povrat uplaćenog predujma.

12. Stoga je tuženikova žalba neosnovana pa ju je u odnosu na odluku pod točkama I. i III. izreke presude valjalo odbiti, a presudu potvrditi primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

13. Nije osnovana tuženikova žalba niti protiv odluke o troškovima postupka, ali je tu odluku povodom tužiteljeve žalbe valjalo preinačiti, o čemu će se nastavno izložiti u razlozima u odnosu na tužiteljevu žalbu.

14. U odnosu na tužiteljevu žalbu.

15. Žalitelj pravilno ukazuje na to da je sud pogrešno ocijenio isprave kada je zaključio da nema dokaza o tome da bi tužitelj isporučio tuženiku pšenicu na koju se odnosi utuženi račun broj 3/1/1 od 28. veljače 2019. kojim je tužitelj tuženiku zaračunao cijenu za isporučenu količinu od 75.700 kg pšenice u iznosu od 146.668,75 kn. Naime, sud obrazlaže da je i sudska vještakinja naglasila kako se iz tih isprava, koje su različite u odnosu na isporuku suncokreta, ne može sa sigurnošću utvrditi da li je tuženik zaprimio predmetnu robu, a za istu nema pisanog ugovora između parničnih stranaka, dok otpremnice za spornu pšenicu glase na tuženika i sačinjene su od tužitelja kao pošiljatelja.

16. Žalitelj u tom smislu pravilno ukazuje na činjenicu da su sve otpremnice za isporučenu pšenicu kao i isprave o vaganju potpisane upravo po vozačima koji su bili zaposleni kod prijevoznika društva Tellus d.o.o., od kojih je u svojstvu svjedoka u ovom postupku saslušan Krunoslav Majprus, a iz iskaza ostalih saslušanih svjedoka pa i iz iskaza ranijeg zastupnika po zakonu tuženika proizlazi da je pšenicu prevozilo za tuženika upravo društvo Tellus d.o.o. U tom smislu se ponovno ukazuje na odredbu članka 394. ZOO-a, kojom je propisano da,kada je prema ugovoru potrebno izvršiti prijevoz, a ugovorom nije određeno mjesto ispunjenja, predaja je izvršena uručenjem stvari prijevozniku. Nesporno je da je tužitelj prema ispravama u spisu predmetnu pšenicu predao prijevozniku društvu Tellus d.o.o. i to tri navrata te su te isprave potpisali vozači društva Tellus d.o.o. Krunoslav Majprus, Vjeran Bakić i Ivo Pejić. Sud je iz iskaza Krunoslava Majprusa utvrdio da je radio kao vozač društva Tellus d.o.o. i da je potpisao odvage koje se odnose na isporuku pšenice, na kojima je kao pošiljatelj naznačen tužitelj, a kao primatelj društvo tuženika. Taj svjedok je također iskazivao da su vozači Vjeran Bakić i Ivo Pejić bili vozači društva Tellus d.o.o., a oni su potpisali ostale otpremnice i odvage za pšenicu koja je predmet ovog spora. Konačno, sam tužitelj je u svom iskazu naveo da je tuženik specificirao kamione koji će doći po premetnu robu, naznačivši registarsku oznaku svakog kamiona. Svjedok Marijan Novoselec je također kao tuženikov zaposlenik iskazivao da je robu za njih prevozila tvrtka Tellus d.o.o., a što je u svom iskazu identično iskazao i svjedok Želimir Osuški, iz čega proizlazi siguran zaključak o tome da su isprave o isporuci predmetne pšenice potpisane od vozača koje je poslao tuženik po robu kod tužitelja, a ti su vozači potvrdili da su upravo kod tužitelja preuzeli robu za tuženika u količinama koje su navedene u navedenim ispravama o vaganju sporne pšenice. Iz iskaza vještaka proizlazi da se računi podudaraju s podacima o vaganoj pšenici. S obzirom na to da je bila osporena činjenica da je tuženik preuzeo predmetnu pšenicu, a ta činjenica se pravilnom primjenom odredaba materijalnog prava i pravilnom ocjenom priloženih isprava o preuzimanju pšenice na prijevoz prema ocjeni ovog suda trebala smatrati utvrđenom tijekom postupka, odnosno pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je zaključiti da je tužitelj predao predmetnu pšenicu tuženiku, presudu je pravilnom primjenom valjalo preinačiti kako je navedeno u izreci.

17. Zbog navedenog je valjalo preinačiti i odluku o trošku postupka u dijelu točke III. izreke te je tužitelju valjalo dosuditi i daljnji trošak iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u iznosu od 4.414,97 kn odnosno 585,97 EUR, dok je tužitelj neosnovano žalbu podnio i protiv dijela točke III. izreke kojim je odbijen zahtjev za naknadu predvidivog troška ovršnog postupka u iznosu od 1.912,50 kn odnosno 253,83 EUR, jer taj trošak nije niti nastao.

18. Slijedom navedenog, valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka iz točke V. izreke, s obzirom na činjenicu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovoj pravnoj stvari.

19. Na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a stoga je tužitelju trebalo dosuditi troškove u okviru zahtjeva koje je postavio, kako je to propisano odredbom članka 166. stavka 2. ZPP-a. Iz tužiteljevog zahtjeva za naknadu troška kojeg je postavio na ročištu 3. svibnja 2022. pri zaključenju glavne rasprave (list 211. spisa) proizlazi da je tužitelj podnio zahtjev za naknadu troškova u odnosu na tužbeni zahtjev, dok nije odredio trošak u odnosu na protutužbeni zahtjev. Stoga će ovaj sud odlučiti u okviru tužiteljeva zahtjeva za naknadu troškova postupka.

20. Primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22; dalje: OT), kao i primjenom odredbe čl. 155. st. 1 ZPP-a, tužitelju su u okviru njegova zahtjeva dosuđeni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, i to: za sastav podneska od 19. kolovoza 2020. po Tbr.8 t. 1. 250 bodova, a za podneske od 31. siječnja 2022.i 23. ožujka 2023. po Tbr. 8. T. 3. za svaki po 50 bodova, za zastupanje na ročištima 3. prosinca 2019., 22. siječnja 2020. i 3. svibnja 2020. za svako po Tbr. 9.t. 1. po 250 bodova, a za pristup na ročište za objavu presude 50 bodova. Tužitelju je valjalo dosuditi i zatraženi trošak sastavljanja prijedloga za određivanje prethodne mjere, alisamo u iznosu od 100 bodova, prema pravomoćno prihvaćenom prijedlogu za osiguranje za glavnicu od 59.792,50 kn. Stoga je tužitelju za zastupanje u prvostupanjskom postupku valjalo obrediti trošak od ukupno 1250 bodova, odnosno 12.500,00 kn, što uz pripadajući PDV od 3125,00 kn iznosi 15.625,00 kn. Tome treba dodati i trošak vještačenja od 1.500,00 kn, što ukupno iznosi 17,125,00 kn, odnosno 2.272,88 EUR.

21. Tužitelju je valjalo dosuditi i trošak žalbenog postupka prema iznosu s kojim je uspio u žalbi odnosno prema iznosu od 146.668,75 kn, za što mu prema Tbr. 10. OT pripada pravo na nagradu u iznosu od 3.906,25 kn odnosno 518,45 EUR.

22. Zbog navedenog je u odnosu na tužiteljevu žalbu valjalo odlučiti primjenom odredbe članka 373. točke 1. i 3. ZPP-a, slijedom čega je presuđeno kao u izreci.

23. Sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22 i 88/22) iznosi u uvodu i izreci ove presude iskazani su u valuti eur i kn.

Zagreb, 10. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas