Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 78 Gž-1882/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugoga stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ines Smoljan, predsjednice vijeća, Jadranke Matić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Burcar, članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja V. S., OIB: … i II. tužiteljice Lj. S., OIB: …, oboje iz V., koje zastupa punomoćnik A. N., odvjetnik u Z., protiv tuženika O. d.o.o - O. t., O., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik E. H., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-91/22-8 od 7. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika O. d.o.o - O. t., O., kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-91/22-8 od 7. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika O. d.o.o - O. t., O., za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev I. tužitelja V. S. i II. tužiteljice Lj. S., oboje iz V., za naknadu troška odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti I. tužitelju V. S. 6.636,14 eur (50.000,00 kn) i II. tužiteljici Lj. S. 3.981,68 eur (30.000,00 kn) sa zateznim kamatama tekućim na te iznose od 13. prosinca 2016. do isplate te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 2.651,97 eur (19.981,25 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 7. veljače 2023. do isplate.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Nar. nov. broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07.-Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11., 25/13. i 89/14. -Odluka USRH, 70/19., dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da odbije tužbeni zahtjeva kao neosnovan i da trošak parničnog postupka prizna tuženika, a zahtjeva i naknadu troška nastalog podnošenjem žalbe.

3. Odgovorom na žalbu tužitelji osporavaju osnovanost žalbe tuženika i predlažu da drugostupanjski sud potvrdi pobijanu presudu, a traže i naknadu troška nastalog im podnošenjem odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predem ovoga postupka zahtjev je tužitelja za naknadu štete u skladu s čl. 7., čl.16., čl. 21. do čl. 23. Zakona o medijima (Nar. nov. 59/04., 84/11., 81/13., dalje: ZM) u vezi s čl. 19., čl. 1045. i čl. 1100. st. 2. Zakona o obveznim donosima (Nar. nov. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., dalje: ZOO).

6. Pozivom na te odredbe, kao i odredbe sadržane u čl. 22., čl. 28. i čl. 35. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov. broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14., dalje: Ustav), čl. 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13703., 9/05., 1/06., 2/10., 3/17.) te čl. 2. točka 15. i čl. 21. st. 7. ZM, sud prvoga stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev u bitnome obrazlažući:

- da iz činjeničnih utvrđenja ne proizlazi istinitost navoda tuženika da bi informacije koje su o tužiteljima iznesene u spornim emisijama bile istinite jer da to opovrgavaju rezultati iz kaznenog postupka (kaznena prijava za počinjenje kaznenih djela vezanih uz ratne zločine protiv civilnog stanovništva je odbačena), a niti iste, s obzirom na način kako su iznesene predstavljaju vrijednosni sud,

- smatra da iskazi svjedoka A. I., koji nema neposrednih saznanja o nekim navodnim zločinima tužitelja, već se temelji na iskazu svjedoka S. P., koja je bila saslušavana i čiji je iskaz ispitivan i u spomenutim kaznenim postupcima, upravo s obzirom na rezultat kaznenih postupaka ne potkrjepljuju tvrdnju tuženika o istinitosti iznesenih izjava, uz što je ista u ovom parničnom predmetu iskazala da ni nema saznanja o okolnostima stradanja sada pokojnog joj supruga te tko je počinitelj,

- stoga da navedeno u predmetnim TV emisijama o radnjama tužitelja tijekom rata nije potkrijepljeno relevantnim dokazima,

- uz što nije sporno da istinitost tih navoda nije provjeravana niti kod samih tužitelja, a niti je voditelj emisije V. B. poduzeo druge mjere za provjeru istinitosti informacija s kojima se tužitelje nedvojbeno dovelo u vezu, niti je to smatrao potrebnim učiniti, kako je i iskazao u ovom predmetu,

- zbog čega da nije ostvaren ni jedan od ekskulpatornih razloga za tuženika, pa čak niti glede činjenice da je dio inkriminiranih izjava dan kao autorizirani intervju i to jer da se nakladnik ne može osloboditi od odgovornosti za neistinite, netočne informacije odnosno tvrdnje koje nisu dokazane a koje je treća osoba iznijela bez obzira što je taj razgovor autoriziran.

6.a Sud prvoga stupnja zaključuje da je voditelj predmetnih televizijskih emisija, zbog načina na koji su iznijete informacije o tužiteljima, izašao iz okvira dobre vjere, te je postupao protivno novinarskoj etici, koja pretpostavlja postojanje profesionalnih standarda novinskog izvještavanja kao što su npr. istinitost, točnost, uravnoteženost i nepristranost, sve s ciljem omalovažavanja i terećenja tužitelja, bez ikakve ograde, nastojeći moralno ocrniti tužitelje, diskvalificirati ih kao osobe. Smatra da je time štetna radnja u konkretnom slučaju usmjerena na povredu ugleda i časti oba tužitelja. Također obrazlaže da emisija u kojoj se iznose neistinite ili netočne informacije te tvrdnje koje nisu dokazane nije i ne može biti u interesu doprinosa raspravi u javnosti, uz što političko i profesionalno djelovanje I. tužitelja, te profesionalno djelovanje II. tužiteljice (oboje su liječnici) ni nije bilo predmet kritiziranja, već su navodi izrečeni o njima, u emisijama od 30. rujna 2016. i 10. listopada 2016., bili usmjereni na njih kao osobe, bez ikakve cenzure ili ograde, za koje izjave da nije bilo nikakvog uporišta. Sud prvoga stupnja stoga zaključuje da okolnosti konkretnog slučaja, značaj povrijeđenog dobra, utvrđena odgovornost tuženika, a posebice činjenica da informacije kakove su objavljene u predmetnim TV emisijama o tužiteljima nesumnjivo izazivaju negativne reakcije i ogorčenje okoline, i da je predmetni javni medij dostupan velikom broju gledatelja (Podaci agencije - Analiza TV tržišta -str. 8 spisa) te posljedice koje su zbog svega tužitelji trpjeli, opravdavaju dosuđenje zatražene neimovinske naknade štete u dosuđenim iznosima.

7. Ispitujući pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude ovaj je sud ocijenio da prvostupanjska presuda nema nedostatka zbog kojih ju se, glede odluke o glavnoj stvari, ne bi moglo ispitati u smislu čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Isto tako ocjenjuje da u postupku pred sudom prvoga stupnja nisu počinjene ni ostale povrede iz te zakonske odredbe na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. toga Zakona.

7.a U vezi toga, a suprotno navodima žalbe, sud prvoga stupnja dao je valjane i jasne razloge zbog kojih smatra da iznošenje neistinitih, neprovjerenih i nedokazanih tvrdnji o tužiteljima, u širokoj javnosti dostupnim emisijama, nije u interesu doprinosa javnoj raspravi, a s čime se slaže i ovaj sud. Naime, nesporno je da, generalno gledajući, javnost ima pravo znati što čine i kako se ponašaju javne osobe, a 1. tužitelj svakako je javna osoba (obrazloženje pod točkom 44. presude), kao i osobe koje nisu javne (što bi bila tužiteljica), ako je neko njihovo ponašanje takve prirode da na isto javnost zaista mora biti upozorena, u vezi s čim je očekivano i dopušteno da se o tom javno raspravlja. Međutim, kada se bilo koju osobu, javnu ili nejavnu, iznošenjem informacija u televizijskim emisijama, imenom i prezimenom, zapravo tereti za počinjenje teški kaznenih djela, a da za to ne postoji ni jedan jedini relevantan i nepobitan dokaz, niti je u vezi te teme i informacija koje će bit iznesene učinjena bilo kakva provjera istinitosti istih, tada to svakako nije u interesu znanja javnosti nit javne rasprave, bez obzira radi li se o javnim osobama, relativno javnim osobama ili privatnim osobama kako to žalitelj ističe u žalbi.

7.b Isto tako sud je dao dovoljne i valjane razloga zbog čega rješenje o odbačaju kaznenih prijava protiv tužitelja ne ukazuje na ništa drugo nego na zaključak da nije dokazano da bi tužitelji počinili kaznena djela koja im se informacijama iznesenim o njima u predmetnim TV emisijama stavljaju na teret pa nisu osnovani navodi žalbe tuženika ni u ovom dijelu.

8. Suprotno navodima žalbe sud prvoga stupnja nije počinio ni povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP. Sud je ocjenu dokaza proveo upravo na način kako je to propisano čl. 8. ZPP te je na temelju takve ocjene dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučen činjenice koje navodima žalbe nisu dovedene u sumnju.

8.a U vezi s tim, točno je, da sud nije gledao sporne emisije u sklopu provođenja dokaznog postupka. Time, međutim, nije počinjena povreda iz točke 8. ovog obrazloženja, a ni povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 220. ZPP, budući da tijekom postupka ni u jednom trenu nije bilo sporno koje su informacije o tužiteljima u spornim emisijama izrečene.

8.b Također, suprotno navodima žalbe sud je cijeneći iskaze svjedoka pravilno utvrdio da profesionalnog i etičkog prikupljana podataka o istinitosti informacije koje su o tužiteljima izrečene nije bilo pa ni paušalnim navodima žalbe u ovom dijelu pravilnost prvostupanjske odluke nije dovedena u sumnju.

8.c Nadalje žalitelju valja odgovoriti da je sud utvrdio da je 1. tužitelj, bio liječnik, kao i osoba koja je bila i iznimno politički aktivna (točka 44. obrazloženja) te da se stoga ima smatrati javnom osobom, dok da je njegova supruga, 2. tužiteljica, liječnica i nije javna osoba te suprotni navodi žalbe, koji su općeniti, pravilnost utvrđenja ovih činjenica također ne dovode u sumnju.

9. Ostali navodi žalbe zapravo se svode na neosnovano pobijanje pravilnosti primjene materijalnog prava.

10. Stoga žalitelju valja ponoviti izneseno u ranijoj ukidnoj odluci iz ovog predmeta, da su čast, dostojanstvo i ugled vrijednosti istog ustavnog ranga kao i sloboda informiranja. U tom smislu pravo na čast, ugled i dostojanstvo predstavlja temeljno ljudsko pravo koje nikada i nigdje nije ograničeno medijskim pravima, dok su, s druge strane, medijska prava uvijek ograničena pravom na čast i ugled, kako to izričito proizlazi iz čl. 3. st. 3. ZM-a, ali i iz čl. 10. st. 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov., Međunarodni ugovori 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06.), koji stav je izrazio i Ustavni sud Republike Hrvatske u brojnim odukama (npr. U-III- 4057/2013 od 17. rujna 2014.) te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1553/09 od 24. studenog 2009.

11. Također valja žalitelju ponoviti da pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno pravo. Članak 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao ni članak 38. Ustava ne jamče neograničenu slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja može biti ograničena ako je to nužno u demokratskom društvu. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, uključujući sadržaj izjava i kontekst u kojem su one dane.

12. Isto tako valja ponoviti da je sloboda medija uvjetovana i postupanjem novinara u dobroj vjeri u skladu s novinarskom etikom (Stoll protiv Švicarske, br. 69698/01, § 103., presuda od 10. prosinca 2007. i Pedersen i Baadsgaard protiv Danske br. 49017/99, § 78., presuda od 17. prosinca 2004.).

13. Iz rečenog proizlazi da sloboda medija ne smije prekoračiti određene granice, posebice kada se tiče zaštite ugleda i prava drugih, pa time ni osnovni zadatak medija, priopćiti informacije o pitanjima od javnoga interesa, ne smije preći te granice. To znači da je, kada u određenim situacijama, u kojima neke izjave utječu na ugled, čast i dostojanstvo pojedinaca, sukob između prava na informiranje i prava na ugled, čast i dostojanstvo potrebno rješavati vaganjem relevantnih čimbenika koji se odnose na te dvije zaštićene vrednote s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja (Von Hannover protiv Njemačke br. 40660/08 i 60641/08, §§ 104. - 107., presuda od 7. veljače 2012.; Axel Springer AG protiv Njemačke, br. 39954/08, §§ 85.

- 88., presuda od 7. veljače 2012.; Couderc i Hachette Filipacchi Associés protiv Francuske br. 40454/07, §§ 90. - 93., presuda od 10. studenoga 2015.; i Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, br. 17224/11, § 77., presuda od 27. lipnja 2017.).

14. U vezi s tim, u konkretnom slučaju, iznošenje punih imena i prezimena tužitelja u televizijskim emisija i dovođenje istih u direktnu vezu s počinjenjem teških kaznenih djela i to kroz korištenje političkog (1. tužitelj) položaja i profesionalnog položaja oba tužitelja na štetu trećih za vrijeme trajanja ratnih zbivanja, a da je pri tome, nesporno, kaznena prijava protiv istih odbačena i nema drugih dokaza koji bi tužitelje izvan svake sumnje doveli uvezi s počinjenjem teških i nečovječnih dijela, nije bilo od doprinosa raspravi o tome u javnom interesu. Javnost je takvim iznošenjem neistina o osobama tužitelja dovedena namjernu zabludu, bez realne potrebe da ju se o izrečenim neistinama uopće informira, uz što tijekom postupka nije ni dokazivano da je neko prethodno ponašanje tužitelja bilo takvo da bi se iste, a kamoli na način kako je to učinjeno, trebalo spominjati javnosti u široko dostupnim TV emisijama. Uz to u konkretnom slučaju nije poštovana ni dobra vjera niti novinarska etika. Informacije o tužiteljima prenošene su bez ikakve prethodne provjere, bez upita i mogućnosti dane tužiteljima da se o tome očituju, bilo pisano, bilo uključivanjem u emisije, bilo konfrontiranjem s osobama koje su o njima iznosile neprovjerene informacije, a uz to je i sam voditelj izjavio da za provjerom nije bilo nikakve potrebe, iako je svakako mogao i morao znati da informacije koje se temelje na kaznenoj prijavi koja je odbačena i na kazivanjima svjedoka koji ili nemaju neposrednih saznanja ili nemaju nepobitna posredna saznanja ne moraju biti ili nisu istinite te mogu dovesti do povrede ljudskog dostojanstva, ugleda i časti i posljedično do odgovornosti za nanesenu štetu. Stoga i po shvaćanju ovoga suda težina iznesenih informacija, dostupnost istih, činjenica da su tužitelji osobe poznate široj javnosti zbog struke kojom se bave, sadržaj i forma u kojoj su neistinite informacije objavljene opravdavaju dosuđenje naknade neimovinske štete u iznosu koji je dosuđen prvostupanjskom presudom.

15. Također valja reći da je zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnice pravilno dosuđena od podnošenja tužbe, jer je isto u skladu s čl. 1103. u vezi s čl. 29. st. 2. ZOO

16. Zbog toga je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude (čl. 368. st. 1. ZPP).

17. Odluka o troškovima postupka ocijenjena je pravilnom kako glede osnove tako i glede visine dosuđenih troškova te je kao takva potvrđena (čl. 380. toka 2. ZPP).

18. Odluka o zahtjevu tuženika za naknadu troška žalbe temelji se na čl. 166. st. 1. ZPP, a o zahtjevu tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu na čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 155. st. 1. toga Zakona.

U Zagrebu 9. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Ines Smoljan, v.r.