Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 37.Gž-661/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ksenije Grgić kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sabine Dugonjić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja protutuženika Lj. K. iz K. S., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik S. Š., odvjetnik u S.1 , protiv tuženika protutužitelja K. M. iz K. L., OIB: …, kojega zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u S.1 , radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj P-5345/17 od 8. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 9. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika protutužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu, poslovni broj P-5345/17 od 8. srpnja 2022.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja protutuženika i tuženika protutužitelja za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 240.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. siječnja 2017. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena pa sve do isplate.

II. Odbija se kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženika protutužitelja spram tužitelja protutuženika koji glasi: "I. Utvrđuje se da su ništetni i bez pravnog učinka svi ugovori o pozajmici sklopljeni između tužitelja protutuženika Lj. K. iz K. S., OIB … i tuženika-protutužitelja K. M., OIB … iz K. L., i to: ugovor o pozajmici od 19. ožujka 1999. godine, ugovor o pozajmici od 15. lipnja 2001, ugovor o pozajmici od 15. lipnja 2004. godine, ugovor o pozajmici od 1. lipnja 2008. godine, ovjeren kod javnog bilježnika M. I., S.2 , ugovor o pozajmici od 20 lipnja 2009. godine, ovjeren kod javnog bilježnika M. I., S.2 , ugovor o pozajmici od 28. prosinca 2012. godine, ovjeren kod javnog bilježnika M. I., S.2 , ugovor o pozajmici od 19. svibnja 2014. godine, ovjeren kod javnog bilježnika M. I., S.2 , ugovor o pozajmici od 19. prosinca 2015. godine, ovjeren kod javnog bilježnika M. I., S.2 . II. Nalaže se tužitelju protutuženiku da, u roku od 15 dana, naknadi tuženiku protutužitelju parnični trošak, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena".

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana, na ime naknade parničnog troška, isplati tužitelju iznos od 28.625,00 kuna.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika – protutužitelja za naknadom parničnog troška."

2. Protiv prvostupanjske presude tuženik protutužitelj (dalje: tuženik) je izjavio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99,117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, dalje: ZPP), s prijedlogom za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj protutuženik (dalje: tužitelj) je osporio njenu osnovanost i predložio odbijanje.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koji bi opravdavao ukidanje prvostupanjske presude jer su u obrazloženju presude navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama, pojedine razloge je ovaj sud utvrdio temeljem ovlaštenja iz odredbe čl. 373.a. st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP, kako slijedi iz daljnjeg obrazloženja ove presude. Također ne postoje proturječnosti između sadržaja isprava i zapisnika u spisu zbog kojih pravilnost presude ne bi bilo moguće ispitati.

6. Nije počinjena niti bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u vezi čl. 8. ZPP na koju žalitelj opisno ukazuje tvrdnjom da sud nije obrazložio zbog čega ne poklanja vjeru njegovom iskazu da je bio izložen prisili prijetnjama. Naime, činjenice koje se tiču navodnih prijetnji tuženiku od strane tužitelja za potpisivanje pojedinih ugovora o zajmu nisu u ovom sporu odlučne za osnovanost protutužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti tih ugovora, zbog razloga navedenih u daljnjem obrazloženju ove presude.

7. Odlučne činjenice su pravilno utvrđene, pojedine činjenice je ovaj sud utvrdio primjenom odredbe čl. 373.a. st. 1. t. 2. ZPP.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat iznosa pozajmljenog tuženiku. Iz njegovih navoda u tužbi i tijekom postupka proizlazi da je s tuženikom sklopio 15. lipnja 2015. ugovor o zajmu iznosa od 240.000,00 kn kojim se tuženik taj iznos obvezao vratiti do 31. prosinca 2016., dug nije niti djelomično vratio. Dalje navodi da je tuženik još 1999. godine za potrebe otvaranja mesnice u S.1 , od njegovog oca pozajmio iznos od 100.000,00 kn, oni su bili u prijateljskim odnosima, kako je tuženik vratio iznos od 40.000,00 kn potpisan je novi ugovor o zajmu na preostali iznos duga od 60.000,00 kn, u kojem je kao zajmodavatelj naveden on a ne njegov otac, otac je tako želio. Nakon toga tuženik je ponovno zatražio zajam od 40.000,00 kn, pa je sastavljen pisani ugovor o zajmu za iznos od ukupno 100.000,00 kn koji uključuje i dotadašnji dug od 60.000,00 kn. U siječnju 2000. uslijedila je daljnja pozajmica iznosa od 100.000,00 kn i tada je napravljen objedinjeni ugovor na iznos od 200.000, kn. Sredinom 2001. tuženik je tražio daljnju pozajmicu od 40.000,00 kn za nabavku robe za mesnicu što je sa ranijim iznosom predstavljalo iznos zajma od 240.000,00 kn o čemu je sastavljen ugovor 15. lipnja 2001. Kako je vrijeme prolazilo a tuženik nije vratio dug, radi izbjegavanja zastare potpisivali su sukcesivno više ugovora o zajmu kojima je tuženik priznavao taj isti dug i prolongiran mu je rok vraćanja. Tako su sklopljeni ugovori o zajmu 15. lipnja 2004., 1. lipnja 2008., 31. prosinca 2020., 28. prosinca 2012., 19. svibnja 2014., 19. prosinca 2015.

9. Tuženik u protutužbi potvrđuje pozajmicu iznosa 1999. u iznosu od 100.000,00 odnosno 25.000 DEM, od oca tužitelja, tvrdi da je iznos vratio a daljnje ugovore pod prijetnjom potpisivao s tužiteljem, samo kako bi tužitelj "oživio" zastarjelu tražbinu i na taj način vršio pritisak na njega iako je "notorno da se na takav način ne može "oživjeti" tražbina niti prekinuti zastara". Predmetni ugovor iz 1999. je zelenaški jer je uzeo pozajmicu uz kamatu od 5% mjesečno i platio ju je ocu tužitelja u iznosu od 4.500,00 kn. Tvrdi da je tužitelj pri sklapanju ugovora iskoristio stanje nužde i teško materijalno stanje kao i njegovu lakomislenost i zavisnost te ugovorio korist nerazmjernu onom što je dao. Pored toga, ugovore je zaključio prisiljen prijetnjom tužitelja. Na ovim navodima temelji protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti sklopljenih ugovora.

10. Prvostupanjski sud je utvrdio da su točni navodi tužitelja o tijeku i iznosima pozajmica isplaćenih tuženiku tijekom 1999. do zaključno 2001., za ukupni iznos od 240.000,00 kn, kao i svim kasnijim ugovorima kojima je ugovoren iznos pozajmice tuženiku od 240.000,00 kn i prolongirani su rokovi vraćanja do posljednjeg kojim je rok vraćanja ugovoren do konca 2016. Naime, to proizlazi prije svega iz sadržaja priloženih pisanih ugovora stranaka. Iako je u pojedinim ugovorima naveden uz tuženika kao zajmoprimac i njegov brat P. M., iz iskaza stranaka i svjedoka te ugovora sklopljenih 1999. i 2000., proizlazi da je stvarni zajmoprimatelj bio tuženik a tek nakon što on nije vratio dug, na inzistiranje tužiteljevog oca je u nekim ugovorima naveden i P. M. Tuženik i sam navodi da od 2003. nije u kontaktu s bratom i da je to bio isključivo njegov dug, tijekom postupka nije ikakvim dokazima osporio iznos zajma niti je priložio dokaz da je dug makar djelomično vratio, u iskazu je naveo da o njegovim navodnim isplatama nisu napisane potvrde.

11. Otac tužitelja J. K., ispitan kao svjedok, potvrdio je u bitnom navode tužitelja o okolnostima i svim iznosima pozajmica, time da je naveo da je novac pozajmio tužitelj, potvrđujući u biti tužiteljev navod da je on po želji oca naveden kao zajmodavac. Iz njihovih iskaza proizlazi da je otac tražbinu u skladu sa odredbom čl. 436. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO 91) prenio na tužitelja kao što je tužitelj naveo u iskazu obrazloživši to činjenicom da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Prema citiranoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na novoga svoje potraživanje izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga. Za ugovor o cesiji nije propisana pisana forma a iz utvrđenja u ovom postupku ne proizlazi da je postojala ijedna od zapreka za prijenos predmetne tražbine, žalitelj to niti ne tvrdi. Stoga neosnovano prigovara da "nema dokaza" o cesiji i da tužitelj nije aktivno legitimiran.

12. Pravilan je zaključak suda prvoga stupnja da nisu dokazani razlozi ništetnosti ugovora iz 1999. koje ističe tuženik.

13. Naime, on se poziva na zakonsku odredbu čl. 140. ZOO 91 o zelenaškom ugovoru, prema kojoj je ništav ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugome dao ili učinio ili se obvezao dati ili učiniti.

14. Prije svega, on sam navodi da je bio s ocem tužitelja i čitavom obitelji u vrlo dobrim, prijateljskim i kumskim odnosima, da su mu bila potrebna obrtna sredstva za mesnicu u S.1 koja mu je pozajmio tužitelj odnosno njegov otac. U postupku nije predložio ijedan dokaz da je bila ugovorena kamata, pa niti kamata od 2 do 5% kako je iskazao, u iskazu ne navodi ikakve okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je bio u stanju nužde, teškom materijalnom stanju, neiskustvu, koje bi tužitelj iskoristio, njegove su tvrdnje posve paušalne a nisu potkrijepljene niti jednim dokazom. Sama činjenica da mu je novac bio potreban za poslovanje s kojim očito nije uspio ne znači da je bio u stanju nužde, teškom materijalnom stanju u smislu odredbe čl. 140. ZOO 91 a niti da je tužitelj iskoristio njegovu lakomislenost i neiskustvo, koju tvrdnju nije uopće niti obrazložio.

15. Nadalje, sve i da su točne, inače također paušalne, tvrdnje o prijetnjama kao prisili zbog koje je potpisivao sve daljnje ugovore kojima je kako tvrdi bio cilj da tužitelj "oživi" zastarjelu tražbinu, nisu zakonski razlog ništetnosti ugovora.

16. Naime prema odredbi čl. 60. ZOO 91, ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi. Identična odredba sadržana je i u čl. 279. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 78/15, dalje: ZOO 05). To znači da je tuženik zbog navodne prijetnje mogao podnijeti tužbu sa kondemnatornim zahtjevom za poništenje ugovora u smislu odredbi čl. 111. ZOO 91 (čl. 331. ZOO 05) a ne deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti u smislu odredbi čl. 103. ZOO 91 (čl. 322. ZOO 05). Samim time njegov zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovora zbog prijetnje nije osnovan jer je riječ o različitim tužbenim zahtjevima i povodom zahtjeva za utvrđenje ništetnosti nije moguće poništiti ugovor.

17. Suprotno navodu žalitelja, iz dokaza u spisu proizlazi da su u svim ugovorima stranke ugovorile iznos duga u kunama a ne u DEM ili EUR, također ugovori sadrže odredbu kojom stranke ugovaraju primjenu devizne klauzule vezano za tečaj njemačke marke odnosno kasnije eura.

18. I sam tuženik, govoreći o pojedinoj isplati, navodi da je na "ruke dobio iznos od 88.700,00 kn" i da je ocu tužitelja na ime kamata platio 9.000,00 kn.

19. Stoga činjenica da stranke u svojim iskazima novčane iznose navode i u stranoj valuti nisu dokaz da je ugovorena i isplaćena strana valuta, oni su vrijednost pozajmljenih kunskih iznosa vezali za tečaj dem (kasnije eur) i tako iskazana protuvrijednost zajma je za njih bila relevantna. Ugovaranje valutne klauzule bilo je dopušteno odredbom čl. 395. ZOO 91 i čl. 22. ZOO 05.

20. Iz provedenih dokaza, tako i priloženih pisanih ugovora u spisu proizlazi da je tužitelj pozajmio tuženiku u razdoblju od ožujka 1999. (listovi 4., 45., 64. - 66., spisa) do lipnja 2001. ukupno iznos od 240.000, kn, koji se obvezao vratiti do 31. prosinca 2001. Kako dug nije vratio, daljnjim ugovorima o pozajmici koji su stranke sklopile 1. lipnja 2008., 20.lipnja 2009., 28. prosinca 2012., 19. svibnja 2014., 19. prosinca 2015. tuženik je u biti priznavao taj isti dug i obvezao ga se vratiti u daljnjim ugovorenim rokovima do 31. prosinca 2004., do 31. prosinca 2009., do 31. prosinca 2010., do 31. prosinca 2013., do 30. lipnja 2015. i konačno do 31. prosinca 2016.

21. Obveze iz ugovora o zajmu zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godina propisanom odredbom čl. 371. ZOO 91.

22. Priznanjem duga koje je tuženik iskazao potpisivanjem daljnjih ugovora kojima se obvezivao vratiti pozajmljeni iznos prekidana je zastara tužiteljevog potraživanja (čl.387. ZOO 91). Budući da je posljednji ugovoreni rok plaćanja protekao 31. prosinca 2016. a tužba je podnesena 6. studenoga 2017., nije osnovan prigovor zastare koji je tuženik također istaknuo u postupku.

23. Imajući u vidu prethodno izložene činjenice, proizlazi da je pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa sa zateznom kamatom od 1. siječnja 2017. do isplate (čl. 557. i čl. 277. ZOO 91).

24. Kako je već rečeno, tuženik nije dokazao pretpostavke ništetnosti ugovora (zelenaškog ugovora) iz čl. 140. ZOO niti je prijetnja kao mana volje zakonski razlog za utvrđenje ništetnosti, pa je pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen njegov protutužbeni zahtjev kao neosnovan.

25. Odluka o parničnom trošku je zakonita u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

26. Slijedom izloženog, temeljem odredbi čl. 373.a st. 1. t. 2. i st. 3. ZPP presuđeno je kao u izreci.

27. Kako sa žalbom nije uspio, zahtjev tuženika za naknadu troškova njenog sastava nije osnovan, također nije osnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na žalbu jer taj trošak nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 9. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Ksenija Grgić, v.r.