Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-983/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Ordane Labura, kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Dalibora Dukića i Maje Skorić, kao članova vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja S., uslužni obrt vl. A. M., P. podstina 14, H., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik J. D., odvjetnik u H., D.. M. M. 6, protiv tuženika P. otoci d.o.o., D. 21, S., OIB …, kojeg zastupa direktor L. C., OIB …, a ovaj zastupan po punomoćniku L. A., odvjetniku u S., P. 35, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, broj 81P-1153/18 od 27. kolovoza 2020. godine, dana 09. svibnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu, br. P-1153/18 od 27. kolovoza 2020. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom proglašeni su nedopuštenim pljenidba i prijenos na temelju bianco zadužnice potvrđene od javnog bilježnika M. P. pod br. Ov-5204/16 od 29. rujna 2016. godine povodom zahtjeva za izravnu naplatu tuženika kojeg je F. agencija S. zaprimila dana 04. siječnja 2018. godine protiv tužitelja na iznos od 82.406,31 kn sa zateznim kamatama po stopi od 9,41% koje na navedeni iznos teku od 31. kolovoza 2017. godine, te su ukinute provedene radnje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava i obustavljen postupak izravne naplate (toč. I. izreke). Istovremeno, naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju troškove postupka u iznosu od 12.848,00 kn.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) s prijedlogom da se postupi u smislu žalbenih navoda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim prigovorima prvostupanjski sud pravilno je reproducirao sadržaj isprava i iskaza danih u postupku, a prvostupanjska presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama koje se tiču osnova zahtjeva tužitelja, zbog čega se može ispitati, pa nije ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a niti neke druge na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), pa žalba tuženika zbog bitnih postupovnih povreda nije osnovana. Suviše, valja istaknuti, da razlozi presude postoje i onda ako su potpuno pogrešni, ali se tada ne radi o postupovnoj povredi nego o nedostacima presude koji se tiču žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Nije u pravu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

7. U postupku nije sporno da su tužitelj, kao kupac i tuženik, kao prodavatelj sklopili dana 29. rujna 2016. godine kupoprodajni ugovor br. 04/2016, a prema ponudi tuženika br. 4002 od 26. rujna 2016. godine, a kojim su u bitnom utanačili predmet – radna brodica oznake C. 40 O., cijenu – 1.400.000,00 kn i plaćanje – da je tužitelj danom zaključenja ugovora isplatio tuženiku 560.000,00 kn (40% cijene), a preostalih 60% da ima isplatiti slijedećom dinamikom – 30% (420.000,00 kn) 01. veljače 2017. godine, 10% (140.000,00 kn) 01. svibnja 2017. godine i 20% (280.000,00 kn) do 15. kolovoza 2017. godine.

7.1. U čl. 3. kupoprodajnog ugovora iz toč. 7. stranke su izrijekom utanačile kako glasi:

"Kupac (ovdje tužitelj) se obvezuje u svrhu osiguranja 20% iznosa ugovorene cijene od 280.000,00 kn (dvijestotineosamdesettisućakuna) na dan zaključenja ovog ugovora predati proizvođaču/prodavatelju (ovdje tuženiku) solemniziranu bianco zadužnicu na iznos od 500.000,00 kn (petstotisućakuna), koju se proizvođač/prodavatelj obvezuje vratiti kupcu ili uništiti po podmirenju cjelokupnog ugovorenog kupoprodajnog iznosa."

7.2. Tužitelj je nesporno tuženiku predao upravo takvu bianco zadužnicu solemniziranu – potvrđenu po javnom bilježniku M. P. iz S. pod br. Ov-5204/16 od 29. rujna 2016. godine.

7.3. Iz potvrde S. banke d.d. od 12. siječnja 2018. godine proizlazi da je tužitelj na račun tuženika isplatio ukupno 1.400.000,00 kn (30. rujna 2016. godine – 560.000,00 kn, 10. veljače 2017. godine- 420.000,00 kn, 13. travnja 2017. godine – 149.000,00 kn, 26. lipnja 2017. godine – 50.000,00 kn, 17. srpnja 2017. godine – 50.000,00 kn, 16. kolovoza 2017. godine – 100.000,00 kn i 22. kolovoza 2017. godine – 71.000,00 kn).

8. Nadalje je nesporno da je tuženik kod Fine podnio protiv tužitelja dana 04. siječnja 2018. godine zahtjev za izravnu naplatu temeljem zadužnice iz toč. 7.2. te da je Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Starom Gradu, donio rješenje br. Ovr-218/2018 od 23. veljače 2018. godine kojim je odgodio provedbu izravne naplate temeljem zadužnice iz toč. 7.2., a tužitelja uputio da u roku od 15 dana od pravomoćnosti tog rješenja pokrene postupak radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, nakon čega se začela ova parnica.

9. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev.

10. Zadužnica je privatna isprava dužnika potvrđena od strane javnog bilježnika kojom taj dužnik daje dopuštenje vjerovniku da u slučaju neispunjenja obveza iz ugovornog odnosa koji zadužnica osigurava naplati dugovani iznos.

11. Prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je zaključio da je tužitelj tuženiku predao predmetnu zadužnicu u svrhu osiguranja, pa baš kako je jasno utanačeno u čl. 3. kupoprodajnog ugovora. Dakle, kako dalje pravilno zaključuje prvostupanjski sud, tuženik je aktivirao zadužnicu nakon što je tužitelj u cijelosti podmirio svoju obvezu iz kupoprodajnog ugovora – isplatu iznosa od 1.400.000,00 kn, i protivno svojoj obvezi iz tog ugovora da zadužnicu vrati tužitelju po podmirenju cjelokupnog ugovorenog kupoprodajnog iznosa – 1.400.000,00 kn.

12. Kod takvog stanja stvari prvostupanjski sud pravilno zaključuje da stranke temeljnim ugovorom, a niti bilo kojim daljnjim ugovorom ili aneksom nisu odredile da bi predmetna zadužnica služila kao sredstvo osiguranja za neke druge, nove i buduće obveze tužitelja prema tuženiku, pa tako ni za obvezu osiguranja iznosa od 82.406,31 kn (preko iznosa od 1.400.000,00 kn) za koji iznos je tuženik predmetnu zadužnicu podnio na izravnu naplatu, a koji bi se iznos odnosio na neke druge dodatne radove.

13. Iz navedenih razloga neosnovani su žalbeni prigovori tuženika da bi se predmetna zadužnica imala odnositi i na osiguranje nekih drugih tražbina koje bi tuženik imao prema tužitelju, uzimajući u obzir ukupnost njihov poslovnih odnosa, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev u cijelosti prihvatio.

14. Budući je pravilna i zakonita i odluka o troškovima postupka kako u pogledu osnova, tako i visine odmjerenih troškova (čl. 154. i 155. ZPP), valjalo je neosnovanu žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP).

U Šibeniku, 09. svibnja 2023. godine

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Ordana Labura v.r.