REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 1751/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B., OIB: ... iz V., V. L., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u P., protiv tuženika E. & S. b. d.d., OIB: ... iz R., kojeg zastupa punomoćnica I. M. B., odvjetnica u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-1199/2021-2 od 13. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-31/2020- 19 od 16. lipnja 2021., u sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije se odbija.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, poslovni broj Gž-1199/2021-2 od 13. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-31/2020-19 od 16. lipnja 2021., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP). Ujedno je podnio i prijedlog za podnošenje zahtjeva za prethodnu odluku sudu Europske unije.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Prijedlog nije osnovan.
4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da prva dva naznačena pitanja nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Naime, riječ je o pravnim pitanjima u odnosu na koja navedena odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u presudama broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., Rev-3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. i u odnosu na koja pitanja nije potrebno preispitivati sudsku praksu, kako to tuženik sugerira u prijedlogu.
5. U odnosu na treće pitanje valja odgovoriti da je izveden dokaz saslušanjem zaposlenice tuženika koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljem te su nižestupanjski sudovi u skladu s danim iskazom ocijenili njegovu dokaznu vrijednost, dok su neizvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koji nije pregovarao o uvjetima sklapanja ugovora s tužiteljem nižestupanjski sudovi obrazložili razlozima sukladno shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženog u predmetu broj U-III-1085/2021 u kojem je navedeno „da, neovisno o obrazloženju koje su redovni sudovi dali o odbijanju ovog dokaznog prijedloga, nesaslušanje predloženog zaposlenika banke nije moglo povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka jer je uvidom u pribavljeni parnični spis svakako utvrđeno da je banka predložila saslušanje zaposlenika koji nije potpisnik osporenog ugovora i drugih pratećih isprava, a tijekom parnice ni s čim nije tvrdila ni dokazivala da je predloženi svjedok upravo zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti konkretnom potrošaču.“. Stoga ni za to pitanje nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
6. Četvrto naznačeno pitanje, a koje se odnosi na primjenu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer pobijana odluka ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj su banke dužne vratiti stečeno zajedno s kamatama od dana stjecanja (tako i u odluci revizijskog suda broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.).
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da ni peto pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer je riječ o pravnom pitanju u odnosu na koje drugostupanjski sud nije ni razmatrao prigovor radi prebijanja, budući da sud prvog stupnja u izreci nije odlučio o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja sukladno odredbi čl. 338. st. 3. ZPP-a, a tuženik nije predložio donošenje dopunske presude u smislu odredbe čl. 339. st. 1. ZPP-a.
8. U odnosu na prijedlog za upućivanje prethodnih pitanja Sudu Europske unije o tumačenju Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima („Službeni list“ L 95, 21. travnja 1993.-dalje: Direktiva 93/13/EEZ) treba reći da se prema shvaćanju ovog suda (Revt - 575/16 od 3. listopada 2017.) na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u EU, te sporove proizašle iz njih, neposredno ne primjenjuje pravo EU, već nacionalno pravo.
9. Kako je u ovoj pravnoj stvari riječ o pravnom odnosu (ugovor o kreditu sklopljen 23. lipnja 2005.) koji je nastao prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, tj. prije 1. srpnja 2013. i kako je pobijana odluka utemeljena na pravnim shvaćanjima revizijskog suda u ovom konkretnom slučaju nema zakonskih pretpostavki koje bi opravdavale podnošenje zahtjeva za prethodno odlučivanje Sudu Europske unije, a o čemu je i Ustavni sud Republike Hrvatske iznio shvaćanje u odluci broj U-III-1068/2022 od 8. prosinca 2022. pod točkom 27.4. „Slijedom navedenoga, u konkretnom sporu o propustu banke da da odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora i posljedičnoj nevaljanosti (nepoštenosti) odredaba ugovora o kreditu sklopljenog 27. lipnja 2005. u Republici Hrvatskoj prije pristupanja EU-u te povratu stečenog bez osnove po osnovi tog ugovora, u odnosu na koji nijedna stranka nije tvrdila da bi sklopila dodatak o konverziji niti je takav dodatak predmet ovog spora, Ustavni sud u skladu s novim načelima iz točaka 33., 59. i 72. presude Velikog vijeća od 6. listopada 2021. broj: C-561/19 / Consorzio Italian Management, ili CILFIT 2/ utvrđuje da se Direktiva 93/13/EEZ ne primjenjuje izravno u konkretnom sporu (pitanje o tumačenju prava EU-a na koje se odgovor toliko očito nameće da ne ostavlja mjesta nikakvoj razumnoj sumnji te pitanje koje je u odnosu na druge države članice i konkretno Republiku Hrvatsku već bilo predmetom tumačenja Suda EU-a na način da je apsolvirano u cijelosti tako da ne postoje razlozi za njegovo ponovno upućivanje tom sudu). Stoga ne postoje pretpostavke za upućivanje prethodnih pitanja Sudu EU-a.“.
10. S obzirom da je ovaj sud ocijenio da pitanja nisu važna pravna pitanja u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP-a, odbijen je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP-a, prijedlog za dopuštenje revizije.
Zagreb, 9. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća:
Ivan Vučemil, v.r.
