REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 203/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice, Dragana Katića i Darka Milkovića članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB …, Z., protiv tuženika E. O. d.d., OIB …, iz Z., zastupanog po punomoćnicima Odvjetničkog društva G. & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž- 226/2022-2 od 22. ožujka 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici broj Pn-83/2020-12 od 13. siječnja 2022., u sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tuženika te se ukida presuda Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-226/2022-2 od 22. ožujka 2022., i presuda Općinskog suda u Virovitici broj Pn-83/2020-12 od 13. siječnja 2022., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka nastalim u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku platiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 63.657,71 kuna sa zateznim kamatama u roku od 15. dana, dok je u točki II. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je u cijelosti presuda suda prvog stupnja.

3. Rješenjem ovog suda broj Revd- 3081/2022-2 od 24. kolovoza 2022., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici, poslovni broj Gž-226/2022-2 od 22. ožujka 2022., zbog pitanja: ''1) Je li za odluku u sporu koji pokreće H. protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kada je H. nastala šteta odnosno kada su izvršene isplate mirovine (''Narodne novine'' broj 151/05, 36/09, 75/09, 76/2014 i 152/2014) ili Zakon o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 121/10, 130/10 i 139/10)?

2) Je li u parničnom postupku naknade štete uzročna veza štetne radnje i štete u vidu umirovljenja i posljedično isplaćivanih mirovina dokazana pravomoćnim Rješenjem H.-a kojim je određena invalidska mirovina?

3) Kad u sporu koji pokreće H. protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, osiguratelj štetnika (tuženik) ospori postojanje uzročno- posljedične veze između invalidnosti osiguranika tužitelja i prometne nezgode za koju je odgovoran osiguranik tuženika unatoč postojanju rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu, je li teret dokaza uzročno-posljedične veze na tužitelju ili tuženiku?''

4. Protiv navedene presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Koprivnici tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22

– dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

5. Predlaže reviziju prihvatiti, te preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno predlaže ukinuti pobijane nižestupanjske presude i vrati predmet na ponovno suđenje sudu I. stupnja.

6. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost podnesene revizije i predlažu istu odbiti kao neosnovanu.

7. Revizija je osnovana.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete u iznosu od 63.657,71 kn sa zateznim kamatama na ime isplaćene invalidske mirovine zbog potpune nesposobnosti za rad, koju je isti priznao svom osiguraniku S. P., ozlijeđenom u prometnoj nesreći koja se dogodila 8. svibnja 2013., a za koju je u cijelosti odgovoran osiguranik tuženika, a koja šteta predstavlja posljedicu pretrpljene štete iz predmetne prometne nesreće s kojom je u uzročnoj vezi.

9. Između strankama i u revizijskoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje mjerodavnog materijalnog prava, odnosno je li za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu u ovom sporu pravno relevantan Zakon o mirovinskom osiguranju (dalje: ZOMO) ili Zakon o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP) tj. sporno je na koji način se utvrđuje postojanje i opseg eventualne obveze tuženika (primjenom odredaba ZOOP-a ili primjenom odredaba ZOMO-a), te je sporno predstavlja li pravomoćno rješenje tužitelja kojim je određena invalidska mirovina dostatan dokaz o postojanju uzročno posljedične veze između štete i štetne radnje, i na kome je teret dokazivanja navedene uzročne veze kada osiguratelj štetnika (tuženik) ospori postojanje uzročno-posljedične veze između invalidnosti osiguranika tužitelja i prometne nezgode za koju je odgovoran osiguranik tuženika.

10. 1. Nižestupanjski sudovi prihvatili su tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 161. u vezi s čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (''Narodne novine'' broj: 1573/13, 151/14 i 33/15; dalje: ZOMO), smatrajući da se na predmetni slučaj ne primjenjuje odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (''Narodne novine'' broj: 151/05, 36/09 i 75/09 - dalje: ZOOP), odnosno da se u pogledu izračuna opsega štete primjenjuju odredbe ZOMO-a, a koji Zakon definira stvarnu štetu kao štetu koja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

10. 2. Ujedno su utvrdili da postoji isključiva krivnja osiguranika tuženika za nastanak prometne nesreće, odnosno da ne postoji podijeljena odgovornost i doprinos osiguranika tužitelja nastanku štete jer sud u parničnom postupku ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku i ulaziti u ocjenu njezine pravilnosti, a da tuženik nije dokazivao da priložene javne isprave iz čl. 230. ZPP-a (ovjereni izvodi iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja-list 91- 101), koje isprave su donesene u upravnom postupku, pa je u tom slučaju na tuženiku je bio teret dokazivanja da te isprave nisu istinite, posljedično čemu se smatra da su istinito utvrđene činjenice o gubitku radne sposobnosti osiguranika tužitelja, te činjenice o isključivoj odgovornosti osiguranika tuženika za nastanak prometne nezgode i izvršenim pojedinačnim mjesečnim isplatama.

11. Tuženik smatra da su odluke nižestupanjskih sudova nezakonite (zbog pogrešne primjene materijalnog prava) i da odstupaju od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te da u ovom sporu nije pravno relevantan ZOMO-u, neovisno što je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona jer je obračun visine utužene štete trebalo utvrditi prema odredbama ZOOP-u, kao posebnog zakona, a ne primjenom ZOMO-a. Nadalje smatra da tužitelj, na kome je teret dokaza, nije dokazao postojanje uzročne veze između štetne radnje njegovog osiguranika i štete.

12. Kako je naprijed navedeno, i u ovoj fazi postupka sporno je primjenjuju li se u konkretnom slučaju na utvrđivanje postojanja i visine obveze tuženika odredbe ZOOP-u ili ZOMO-u i na kome je teret dokaza uzročne veze između štetne radnje i štete.

13. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova o pitanju mjerodavnog prava nije pravilno.

14. Ispitujući osnovanost revizije ovaj sud je ocijenio da u pogledu primjene materijalnog prava pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja suda EU, kao i shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-997/16 od 19.11.2019., Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev- 454/08-2 od 14.01.2009., Rev-1061/03-2 od 23.09.2004. i dr.

15. Naime, u odluci suda EU C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg štete naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C- 484/09 od 17. ožujka 2011. Carvalho Ferreira Santos).

16. Prema pravnom shvaćanju i ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev- 388/2018 od 15. kolovoza 2020, Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021 i dr., za odluku u ovom sporu koji pokreće H. protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP-u koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H.-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

17. 1. Pri tome treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP-u, a u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP-u, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP-u.

17. 2. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP-u temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane ZOOP-u. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-u propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP-u. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je ''Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak'', a ta odredba glasi:

''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''

18. Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP-u, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

19. Prema navedenom, u odnosu na prvo pitanje valja odgovoriti da se u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, tj. trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-u i to članka 27. ZOOP-u koji uređuje ''subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja''.

20. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

''(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.''

21.1. Prema ocjeni ovog suda, prema odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a tuženik je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su u uzročno posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda pa time i predstavlja stvarnu štetu.

21.2. Vezano za opseg štete, ističe se da prema odredbi čl. 161. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1.)

22. Kad se govori o stvarnoj šteti tada se mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog su doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. t. 1. ZOMO), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. t. 1. ZOMO).

23. Imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije došlo do ozljeđivanja i potpune nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, osiguranik tužitelja bi nastavio raditi i ostvario bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZOMO-u tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska u invalidsku mirovinu svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.

24. Po shvaćanju ovog suda, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegovog osiguranika u invalidsku mirovinu, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine u razmjeru u kojem je tako isplaćenoj mirovini doprinio osiguranik tuženika i razmjernog dijela mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako i u Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022.).

25. Kako na takav način nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali predmetnu štetu tužitelja osnovan je stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

26. Obračuni mirovina, prema shvaćanju nižestupanjskih sudova predstavljaju javne isprave u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a. Prema obrazloženju takvog shvaćanja tužitelj je javna ustanova koja skrbi o ostvarivanju mirovinskih i invalidskih prava osiguranika (čl. 141. ZOMO-a) te u postupku rješavanja o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja ima javne ovlasti i primjenjuje odredbe Zakona o općem upravnom postupku (čl. 70. i čl. 145. ZOMO-a). Ostvarivanje mirovinskih i invalidskih prava osiguranika uključuje utvrđivanje određenih invalidskih prava osiguranika, ali i isplatu novčanih iznosa koja temeljem priznatih prava pripadaju osiguranicima, pa kada H. izda potvrdu (obračun) o razmjernom dijelu isplaćene mirovine, odnosno dostavi u spis iz banke podataka doznačenih mirovinskih primanja kojima ukazuje da su mirovine doista isplaćene, onda je on izdao ispravu o činjenicama u vezi s poslovima koje obavlja na temelju javnog ovlaštenja, pa takva potvrda (obračun) ima značenje javne isprave kojima se dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje.

27. Prema shvaćanju tuženika interna dokumentacija tužitelja ne predstavlja valjan i adekvatan dokaz o postajanju uzročno posljedične veze, odnosno dokaz o plaćanju mirovine. Tuženik u svojoj reviziji ustraje pri tvrdnjama da u ovoj pravnoj stvari tužitelj nije dokazao da je njegov osiguranik zbog posljedica predmetne prometne nezgode izgubio radnu sposobnost i nije dokazao postojanje pretpostavki invalidskog umirovljenja osiguranika tužitelja, a što da je bilo u adekvatnoj uzročnoj vezi s prometnom nezgodom jer postojanje samo teoretske mogućnosti kauzalnog neksusa, koja podrazumijeva tek specifični rizik od nastanka štete, nije dovoljno da bi bilo odlučujuće prilikom utvrđivanja pravno odgovarajuće uzročne veze koja bi bila osnovom utvrđenja građanskopravne odgovornosti za štetu. Uzročna veza se u parnici radi naknade štete nikada ne pretpostavlja i dužan ju je dokazati tužitelj. 28. Odredbom čl. 219. st. 1. ZPP-a pripisano je da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode protivnika, a čl. 220. st. 1. ZPP-a da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, dok prema st. 2. istog članka sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

29. Prema sadržaju navedenih odredbi ZPP-a ne postoji u parničnom postupku pravilo o formalnim dokazima i svaka činjenica se može dokazivati svakim dokazom koji je prikladan da bi se utvrdile odlučne činjenice u sporu, u ovoj vrsti spora visina štete na strani tužitelja.

30. U ovom sporu, a odgovarajući na drugo postavljeno pitanje, i vodeći računa o ispravama u spisu kojom se dostavlja obračun za isplatu tužiteljici (list 91-101 spisa), neovisno o tome što se na toj ispravi naznačuje po samom tužitelju da ona ima značaj javne isprave iz čl. 161. do 170. ZOMO-u kada navedene odredbe ne uređuju niti propisuju karakter potvrde o izvršenim isplatama po osnovi prava iz mirovinskog osiguranja već reguliraju pitanje naknade štete, po ocjeni ovog suda takva potvrda nema značaj javne isprave u smislu odredbe čl. 230. ZPP-a, pa je time i teret dokaza o izvršenim isplatama na strani tužitelja, gdje i ovakva potvrda može biti dokaz (tako i u Rev 1437/2021-2 od 5. siječnja 2021.)

31. Parnični sud nije vezan pravomoćnom odlukom iz upravnog postupka, jer se rješenjem iz upravnog postupka rješava samo pitanje ima li ili nema osiguranik pravo na mirovinu. Tim se rješenjem nigdje ne odlučuje o tome jesu li razlozi koji su doveli do umirovljenja u uzročno posljedičnoj vezi s nezgodom ili nekim drugim događajem koji s tom nezgodom nemaju veze (tako i u Revr 639/2004 od 21.04.2005.)

32. Naime, prema odredbi čl. 1045. ZOO-a tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema odredbi čl. 1046. ZOO-a, šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta), a da bi postojala odgovornost za štetu, moraju se ispuniti opće pretpostavke odgovornosti za štetu i tužitelj mora dokazati pretpostavku postojanja uzročne veze štetne radnje i štete. Stoga je tužitelj u ovoj pravnoj stvari trebao dokazati uzročnu vezu između predmetne prometne nezgode i gubitka radne sposobnosti osiguranice tužitelja, kao jedne od pretpostavki odgovornosti za naknadu štete. (tako i u Rev-x- 165/2016 od 7. ožujka 2017., Rev 1261/21 od 2. veljače 2022., i Rev-12/22 od 12. siječnja 2022. i dr.)

33. Prema navedenom, odgovor na drugo i treće postavljeno pitanje u ovoj reviziji glasi:

Parnični sud nije vezan odlukom tužitelja donesenom u upravnom postupku glede uzroka umirovljenja osiguranika tužitelja i osiguraniku štetnika (ovdje tuženika), na tužitelju je teret dokazivanja postojanja navedene uzročno-posljedične veze, a u parnici je dopušteno dokazivati da radna sposobnost osiguranika tužitelja i njegovo umirovljenje nisu u uzročno-posljedičnoj vezi. O rezultatu dokazivanja i eventualnom etabliranju uzročne veze između ozljeđivanja i posljedica ozljeđivanja i umirovljenja osiguranika tužitelja ovisi i odštetna odgovornost tuženika.

34. Slijedom navedenog, a zbog pogrešnog pravnog pristupa drugostupanjskog suda nije bilo uvjeta za preinaku te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

35. Kako na naprijed navedeni način nižestupanjski sudovi nisu utvrđivali predmetnu štetu tužitelja osnovan je stoga revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

36. Slijedom iznesenoga, pravno shvaćanje ovog revizijskog suda glede postavljenih pravnih prvog pitanja suprotno je pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena pobijana presuda pa je stoga revizija tuženika osnovana, te je sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP-a valjalo ukinuti presude sudova nižeg stupnja, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjskih sudova prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje, čime nije niti bilo uvjeta za preinačenje presuda nižih sudova.

37. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 9. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.