REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2929/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Adriana nautica d.o.o. iz Pule, Rohreggerova kbr. 5, OIB 36595654642, kojeg zastupa punomoćnica Adriana Šegon, odvjetnica iz Pule, Dalmatinova kbr. 4, protiv tuženika Umjetna tikovina j.d.o.o. iz Pule, Lovežica kbr. 57, OIB 02924854644, kojeg zastupa punomoćnica Tea Tončić, odvjetnica iz Pule, Anticova kbr. 9/III, radi isplate 21.979,95 kn, odlučujući o prijedlogu tuženika da mu se dopusti revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3130/2021-2 od 18. siječnja 2022., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. Povrv-708/2018-53 od 12. ožujka 2021., u sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,

r i j e š i o j e:

Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama I. i II. njezine izreke, u odluci kojom je održan „na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marine Paić Čerin iz Pule, posl. br. Ovrv-312/2018 od 15. listopada 2018. kojim je naloženo tuženiku da tužitelju isplati tražbinu u ukupnom iznosu od 21.979,95 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama...“. Ujedno je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi trošak postupka od 2.064,75 kn - i odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka od 9.175,00 kn.

2. Tuženik je podnio prijedlog da mu se protiv te drugostupanjske presude dopusti revizija i u njemu naznačio pitanja:

1./ „Da li u situaciji kada su stranke ugovorile u svojemu poslovanju da će primitak materijala/robe biti potvrđen potpisom otpremnice od strane djelatnika tuženika, pa kada taj primitak robe nije potvrđen potpisom kupca/tuženika odnosno djelatnika tuženika na otpremnicama, već su iste nepotpisane, se ima smatrati da je tuženik robu i preuzeo, odnosno da je roba iskazana i fakturirana na računu osporenom po tuženiku i isporučena tuženiku?“

2./ „Da li su računi jednostrane isprave kojima vjerovnik novčane obveze poziva dužnika na plaćanje, međutim, premda oni predstavljaju vjerodostojne isprave, kad tuženik kao dužnik osporava preuzimanje robe po navedenom računu, mora li tužitelj dokazati, odnosno je li na tužitelju teret dokaza da je tuženik preuzeo robu iz tog računa?“

3./ „Je li tužitelj u smislu odredbe iz čl. 219 st. 1 ZPP-a u obvezi dokazati da je robu isporučio, te dokazati visinu svojega potraživanja, odnosno je li drugostupanjski sud prilikom odlučivanja o žalbi tuženika u obvezi se očitovati o odlučnim žalbenim razlozima tuženika odnosno detaljno obrazložiti žalbene razloge tuženika koji se odnose na nepotpisane otpremnice i s time u vezi preuzetu robu i poradi čega i zašto drži da bi bile u konretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 376 st. 1 ZOO-a?“

4./ „Može li sud temeljem nepotpisanih otpremnica kada je u postupku utvrđeno da se poslovni odnos odvijao na način da su se prilikom preuzimanja robe potpisivale otpremnice izvesti zaključak da je tuženik po navedenim otpremnicama i ovdje utuženom računu robu i primio, odnosno je li pravilna ocijena nižestupanjskih sudova da je tužitelj ispunio ugovorne obveze i tuženiku isporučio robu?“

5./ „Može li sud samo temeljem iskaza svjedoka, djelatnika tužitelja u trgovini, čijim iskazima sud „poklanja vjeru“ zaključiti i utvrditi da je tuženik po 9 nepotpisanih otpremnica preuzeo robu u fakturiranoj vrijednosti od 21.975,95 kn po spornom računu, tim više što na nepotpisanim otpremnicama nije niti naznačena količina i vrsta robe ili je pak te iskaze trebao kritički cijeniti s ostalim dokazima u sudskome spisu, nadalje da li sud sudi temeljem „poklanjanja vjere“ iskazima svjedoka ili sudi temeljem nedvojbeno utvrđenih činjenica?“

koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i razvoj prava kroz sudsku praksu, a jer (da) je riječ o pitanjima o kojima „odluka nižestupanjskih sudova odstupa od prakse revizijskog suda, te o kojima postoji neujednačena sudska praksa samog suda II stupnja“.

3. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog za dopuštenje revizije.

4. Prijedlog nije dopušten.

5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 18. siječnja 2022., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije."

6. Podneseni prijedlog valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:

- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",

- odredbe čl. 385.a stavka 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.

7. Po tome je ovdje po tuženiku postavljena pitanja iz prijedloga za sagledati imajući na umu da odredbe čl. 385.a ZPP-a predviđaju postojanje u prijedlogu za dopuštenje revizije određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se prijedlog podnosi ali i (ovdje relevantno) određeno izloženih razloga zbog kojih predlagatelj smatra da je postavljeno pitanje važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ZPP-a, kao i postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje je suprotno sudskoj praksi ili (u očekivanju) nesigurno ili neujednačeno, toliko da ga treba još i tumačiti - sve kako bi u odnosu na postavljeno pitanje i to shvaćanje Vrhovni sud Republike Hrvatske imao opravdani razlog i mogao ispuniti svoju svrhu („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“), tumačenjem zakona i ujednačavanjem sudske prakse.

8. Polazeći od odredbe čl. 387. st. 1. ZPP-a i da Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučuje o dopuštenosti revizije na temelju prijedloga za dopuštenje revizije - dakle i u granicama u prijedlogu formuliranog pitanja, u prijedlogu tuženika postavljena pitanja Vrhovni sud Republike Hrvatske ne ocijenjuje važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: osporena presuda je (bar) u odnosu na ta pitanja temeljena na shvaćanju glede kojeg ne postoji suprotna ili različita praksa i za koje se ne može niti očekivati neujednačena i nesigurna praksa - ili takva da bi ju trebalo mijenjati.

9. Naime, ovdje je za istaći:

- da prijedlog u svezi u njemu postavljenih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 2. toč. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a, da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse): te razloge ne može nadomjestiti samo paušalna tvrdnja predlagatelja da su ta pitanja bitna za odluku u ovom sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu,

- da se, u bitnome, ta pitanja odnose na specifične okolnosti samo ovoga slučaja, i to kako ih predlagatelj “vidi”, a odluke na koje se predlagatelj poziva u prijedlogu (pa i Ustavnog suda Republike Hrvatske), one koje sugerira prihvatiti kao temeljene na shvaćanju koje je u suprotnosti sa shvaćanjem na kojemu je temeljena osporena presuda - u toj suprotnosti nisu: one se niti po činjenicama na kojima su temeljene niti po pravnim shvaćanjima o onome što je relevantno ne mogu uspoređivati sa osporenom presudom,

- da svojim pitanjima predlagatelj u biti traži i preocijenu dokaza provedenih u postupku, a na takvo traženje, a da bi bilo uspješno, nema pravo: ovo je spor male vrijednosti, u kojemu su sudovi vezani i time ograničeni u suđenju odredbom čl. 467. st. 1. ZPP-a, prema kojoj: „Presuda ili rješenje kojim se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ovoga Zakona, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. ovoga Zakona.“ (dakle: prema kojoj se ovdje osporena presuda ne može pobijati pozivom na odredbu čl. 354. stavka 1. ZPP-a, zbog relativno bitnih postupovnih povreda ili zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja),

- da podneseni prijedlog ovaj sud može razmatrati samo u granicama u njemu postavljenih pitanja i razloga kojima ih predlagatelj obrazlaže (u smislu odredaba čl. 387. i 392. ZPP-a), pa (sukladno tome) ne može u svezi tih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače (izvan postavljenih pitanja) pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava),

- da ovaj sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagatelj smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagatelja - i da time pogoduje jednoj stranki).

10. Pritom ovaj sud samo primjećuje, a sve obzirom da su pitanja tuženika suštinski usmjerena samo na preocjenu dokaza - u specifičnim činjeničnim okolnostima ovoga slučaja, odnosno na davanje tretmana prvenstvene važnosti ili dokazne vrijednosti samo određenom dokazu (otpremnicama, i to nepotpisanim):

- da odgovor na u prijedlogu postavljena pitanja ionako ne može biti jednoznačan (a kakav bi za dopuštenost revizije trebao biti) - jer zavisi od okolnosti svakog slučaja pojedinačno, a proizlazi već iz odredbe čl. 8. ZPP-a, prema kojoj: „Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.“, tumačeći je u svezi odredaba čl. 220. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke.“, (stavak 2.) „Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.“, te odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a, prema kojoj: „U obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.“ - ali i shvaćanja da je uvijek dopušteno dokazivati da sadržaj neke isprave nije istinit ili da su u njoj neistinito utvrđene činjenice (dakle, povratno: i da određena isprava, makar nepotpisana, sadrži istinit sadržaj),

- da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupajući po tim ovlastima - uz to što jedna stranka (ovdje tuženik) ocjenom dokaza nije zadovoljna i smatra da je trebalo istinitim prihvatiti samo ono što ona tvrdi i njezino tumačenje istinitog (pa i da su samo po njoj predloženi dokazi, ovdje otpremnice - nepotpisane, „odlučni“, ma kako god ih obrazložila - u odnosu na ono što su sudovi utvrdili provedenim dokazima), ne čine povredu niti jednog prava stranke,

- da dokazom (i to odlučnim) u parničnom postupku može biti sve iz čega se može crpiti saznanje o činjenicama relevantnim za odluku o predmetu spora, dakle - (da) to mogu biti i iskazi svjedoka (ovdje: onih istinitost čijih iskaza revident u reviziji dovodi u pitanje): dokazna vrijednost svakog pojedinog dokaza, ma o kojem god se radilo, ocjenjuje se u okolnostima svakog konkretnog slučaja zasebno - a ne od njihove (što u biti predlagatelj postavljenim pitanjima sugerira prihvatiti) unaprijed ili načelno određene ili propisane vrijednosti (tako da se pojedinom dokazu, pa i nepotpisanim otpremnicama, ne može već i samo po sebi dati načelan značaj „jačeg“ ili privilegiranog i prvenstvenog dokaza - u odnosu na bilo koje druge, pa i na iskaze svjedoka - makar ovi bili radnici jedne stranke),

- da se ovdje, a sa prethodnim u svezi, iz osporene presude, iz njezina sadržaja odnosno obrazloženja (uz ogradu: da revizijski sud u ovome stupnju postupka, povodom prijedloga za dopuštenje revizije, ne može preispitivati činjenično stanje utvrđeno po nižestupanjskim sudovima, po njima izvršenu ocjenu dokaza, odnosno da li su u okolnostima konkretnog slučaja pravilno ocijenjeni svi dokazi - nepotpisane otpremnice, računi i iskazi svjedoka: pogotovo ne po postavljenim pitanjima, kako su formulirana), ne može u okviru razumnog zaključivanja prihvatiti da je donesena uz shvaćanje koje bi bilo protivno smislu prethodno navedenog shvaćanja (da odgovor na postavljena pitanja zavisi od svakog slučaja pojedinačno).

11. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:

11.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu, Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,

11.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.

12. Stoga je prijedlog tuženika za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti - već je riječ samo o pravilnoj i dosljednoj primjeni odredaba ZPP-a koje uređuju obvezatni sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije i dopuštenost toga prijedloga) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredaba čl. 387. st. 1. i 6. ZPP-a).

Zagreb, 9. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

dr.sc. Jadranko Jug

Broj zapisa: 9-30859-0909f

Kontrolni broj: 0612c-1edaf-d6195

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=JADRANKO JUG, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.