REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 1129/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja V. K. iz Z., OIB: … i 2. tužiteljice V. D. iz D. S., K., OIB: …, oboje zastupanih po punomoćniku I. L., odvjetniku iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o dopuštenoj reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru posl. br. Gž-1169/2021-2 od 8. studenoga 2021. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-873/2019-32 od 16. lipnja 2021., na sjednici održanoj 9. svibnja 2023.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:
- u stavku I. izreke, tuženici naloženo tužiteljima isplatiti ukupni iznos od 88.599,25 kn i to:
1.) 1. tužitelju 44.104,63 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama „od dana podnošenja tužbe sudu 19.2.2019. do isplate“,
2.) 2. tužiteljici 44.494,62 kn sa pripadajućim i u izreci presude određenim zakonskim zateznim kamatama „od dana podnošenja tužbe sudu 19.2.2019. do isplate“,
- u stavku II. izreke, tuženici naloženo tužiteljima naknaditi troškove postupka od 15.533,75 kn.
2. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revd 652/2022 od 23. veljače 2022., donesenim u postupku odlučivanja o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije, prihvaćen je prijedlog tuženice i dopušteno joj je da podnese reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na pitanje:
"Je li u parnicama radi naknade štete od Republike Hrvatske zbog prekomjernog ograničenja prava vlasništva radi uvođenja instituta zaštićenog najmoprimca prema Zakonu o najmu stanova tužitelj dužan dokazati da platne mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva opravdavaju ugovaranje zaštićene najamnine ili je to dužan dokazati tuženik?",
to sve po ocijeni revizijskog suda da je to pravno pitanje važno za razvoj prava kroz sudsku praksu: konkretno, „obzirom da se može očekivati veći broj predmeta u kojima će ovo pravno pitanje biti važno za presuđenje“.
3. Tuženica je protiv drugostupanjske presude podnijela (dopuštenu) reviziju sa navedenim pitanjem. Predlaže osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak.
4. Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Predmetom spora zahtjevi su tužitelja na obvezivanje tuženice naknaditi im imovinsku štetu koju (kako navode) „trpe u utuženom periodu od 1. prosinca 2015. pa do 30. studenoga 2018., i to 1. tužitelj u iznosu od 44.104,63 kn, a 2. tužiteljica u iznosu od 44.494,62 kn, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu 19. veljače 2019., a zbog povrede prava na mirno uživanje prava vlasništva nekretnine, stana koji se nalazi u zgradi sagrađenoj na nekretnini upisanoj u zk.ul.br. 7438 k.o. G. Z., koji se sastoji od dvije sobe, djevojačke sobice, predsoblja, kuhinje i smočnice, kupaonice i WC-a, ukupne površine 69,60 m2, a kojeg koristi A. Š. iz Z., …, kao najmoprimac sa zaštićenom najamninom prema Ugovoru o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 12. svibnja 2005. - prema kojemu je najmoprimac obvezan plaćati tužiteljima kao najmodavcima zaštićenu najamninu u iznosu od 143,69 kn mjesečno, najkasnije do 10. dana u mjesecu.“
7. Drugostupanjski sud je zahtjeve tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio: tužiteljima je dosuđena naknada u vidu razlike između zaštićene najamnine koju su u utuženom razdoblju primali i „prosječne cijene najamnine za predmetni stan prema podacima G. Z., Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i imovinu grada“ - jer (da) „ona predstavlja odgovarajuću naknadu imovinske štete koju trpe 1. i 2. tužitelji kao vlasnici nekretnine, s obzirom da se radi o prosječnoj najamnini koja je primjerena dugotrajnom ograničavanju prava vlasništva 1. i 2. tužitelja, iako nije riječ o najvišoj tržišnoj najamnini koja bi se mogla postići za predmetni stan.“
8. Budući da visina obveze tuženice naknaditi tužiteljima štetu zavisi i od visine zaštićene najamnine na koju su tužitelji u utuženom razdoblju imali pravo - a nižestupanjski sudovi su relevantnom uzeli onu koju su tužitelji ugovorili sa zaštićenim najmoprimcem (iz Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom od 12. svibnja 2005.), sporno je, prema pitanju kojeg je tuženica postavila u prijedlogu (a kojim je revizijski sud vezan u razmatranju revizije i odlučivanju o predmetu spora): na kome je od stranaka spora teret dokazivanja „platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva“ u utuženom razdoblju - kao jednog od više parametara za utvrđivanje zaštićene najamnine. Tuženica drži da su tu činjenicu (okolnost da su „platne mogućnosti“ zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva opravdavale ugovarenu zaštićenu najamninu) trebali dokazati tužitelji.
9. Odgovor na postavljeno pitanje proizlazi iz:
9.1. Odredaba čl. 7 Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, br. 91/96., 48/98., 66/98. i 22/2006.), na snazi u utuženom razdoblju, prema kojima: (stavak 1) „Zaštićena najamnina je najamnina koja se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske.“ (stavak 2) „Uvjeti i mjerila iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju se ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca.“ (stavak 3) „Zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom.“, u svezi sa odredbom čl. 31. st. 2., prema kojoj: „Pravo na zaštićenu najamninu nema najmoprimac koji: - u dijelu stana obavlja poslovnu djelatnost, - ima u vlasništvu useljivu kuću ili stan,...“.
9.2. odredaba Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine („Narodne novine“, br. 40/97. i 117/2005. - dalje: Uredbe), i to:
- odredbe čl. 2., prema kojoj: „Uvjeti i mjerila za utvrđivanje zaštićene najamnine utvrđuju se ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade kao i platnim mogućnostima obiteljskoga domaćinstva najmoprimca.“,
- odredaba čl. 9., prema kojima: (stavak 1.) „Platne mogućnosti obiteljskoga domaćinstva određuju se kao odnos neto prosječnoga mjesečnoga primanja članova obiteljskoga domaćinstva prema prosječnoj mjesečnoj neto plaći u protekloj godini u Republici Hrvatskoj; taj podatak objavljuje Državni zavod za statistiku, a izražava se kao koeficijent primanja (Kp).“, (stavak 2.) „Ukoliko je prosječni mjesečni prihod u protekloj godini po članu obiteljskog domaćinstva niži od polovice iznosa netto prosječne mjesečne plaće u protekloj godini u Republici Hrvatskoj, visina zaštićene najamnine izračunate prema izrazu iz članka 3. ove Uredbe umanjuje se na način da se množi s koeficijentom prihoda (Kp) koji se izračunava prema izrazu:
Pč - prosječni mjesečni neto prihod po članu obiteljskoga domaćinstva u protekloj godini.
Pp - prosječna mjesečna neto plaća u Republici Hrvatskoj u protekloj godini“, (stavak 3.) „Ako traži ostvarivanje prava iz stavka 2. ovoga članka, najmoprimac je dužan podatke o neto prihodima članova obiteljskoga domaćinstva u protekloj kalendarskoj godini dostaviti najmodavcu najkasnije do kraja mjeseca veljače tekuće godine.“, (stavak 4.) „Najmodavac može zahtijevati od najmoprimca potvrdu o imovnom stanju koju izdaje ispostava Porezne uprave, radi provjere podataka o neto prihodima članova obiteljskoga domaćinstva u roku od mjesec dana nakon što mu je najmoprimac te podatke dostavio.“
- odredaba čl. 11., prema kojima: (stavak 1.) „Visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine za pojedini stan izračunava najmodavac jedanput godišnje.“, (stavak 2.) „Najmodavac može zatražiti od stambenoga tijela jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba izračun visine zaštićene najamnine za stan koji daje u najam.“, (stavak 3.) „Do utvrđivanja novog iznosa zaštićene najamnine za tekuću godinu najmoprimac plaća akontaciju u visini najamnine iz prethodne godine.“, (stavak 4.) „Najmodavac stana dužan je dostaviti najmoprimcu izračun visine zaštićene najamnine za kalendarsku godinu izrađen prema odredbama ove Uredbe, te obračun za akontacijsko razdoblje iz stavka 3. ovoga članka.“, (stavak 5.) „Izračun visine zaštićene najamnine sastavni je dio ugovora o najmu stana.“
10. Iz odredaba naznačenih pod 9. jasno proizlazi da je na vlasniku stana koji se daje u najam, najmodavcu, utvrditi ili izračunati visinu mjesečnog iznosa zaštićene najamnine za pojedini stan, sve prema odredbama Uredbe - s time da taj izračun može „zatražiti“ i od stambenoga tijela jedinice lokalne samouprave odnosno G. Z., pa je izračun te zaštićene najamnine dužan dostaviti najmoprimcu - i takav, ako se zaštićeni najmoprimac sa njime suglasi, čini sastavni dio po njemu potom sklopljenog ugovora o najmu stana.
Tako je uređen odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca u postupku ugovaranja visine zaštićene najamnine: u tom je odnosu na najmodavcu (kakvi su ovdje tužitelji) da ukaže temeljem kojih je sve parametara (kojima pripada i podatak o platnoj mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva) izračunao tu visinu zaštićene najamnine.
11. Drugačije je u slučaju kakav je ovdje: nastao kada je već uređen odnos najmodavca i zaštićenog najmoprimca u pogledu visine zaštićene najamnine.
U takvoj situaciji, onaj, svaki treći, koji tvrdi da nije istinito ono što su stranke ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom ugovorile, konkretno - ovdje aktualno, da visina zaštićene najamnine nije pravilno izračunata (utvrđena) - to što tvrdi mora i dokazati.
To je ujedno i odgovor na u reviziji postavljeno pitanje.
12. Shvaćanje suprotno navedenom pod 11., a kakvo revidentica sugerira prihvatiti sadržajem postavljenog pitanja, po kojem bi teret dokazivanja da je visina zaštićene najamnine naznačena u ugovoru o najmu izračunata (ne)pravilno bio na najmodavcu - onome koji je tu visinu izračunao i nedvosmisleno prezentirao (sa najmoprimcem) u pisanom ugovoru, u svojoj suštini nametalo bi najmodavcu nerazuman i time neprihvatljiv teret da dokazuje ono što niti ne tvrdi - da ugovor kojeg je sam sačinio (sa najmoprimcem) ne sadrži istinit ili pravilan sadržaj (ili da stvarni sadržaj sklopljenog ugovora ne odgovara njegovom nedvosmislenom pisanom sadržaju), dakle za njega negativnu činjenicu, čak i nepovoljnu - da izračun zaštićene najamnine (do kojeg je već došao i sa kojim se izračunom zaštićeni najmoprimac suglasio) nije sačinio pravilno ili, još konkretnije - da postoje razlozi (ovdje: u svezi platnih mogućnosti zaštićenog najmoprimca i članova njegovog domaćinstva) koji ne opravdavaju visinu zaštićene najamnine koju je sam utvrdio i potom ugovorio sa zaštićenim najmoprimcem: to sve iako visina zaštićene najamnine i pravilnost njezina utvrđenja, sa svim okolnostima i uvjetima po kojima se ona izračunava, za njega kao niti za drugu stranku ugovora nije niti sporna.
Takav bi pristup, uostalom, bio protivan i smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika: takve odredbe, prenijeto na ovaj slučaj, u situaciji kada tužitelji svoje zahtjeve temelje na podatku o visini zaštićene najamnine izračunate prema navedenim odredbama Uredbe iz pisanog ugovora - na teret tuženice stavljaju, već - ako joj taj podatak ne odgovara ili sumnja da je pravilan, da dokaže ono u što sumnja ili što drži - i na čemu uostalom i temelji svoju poziciju u postupku, da taj podatak iz ugovora nije istinit. 13. Kako drugostupanjski sud osporenu presudu nije temeljio na shvaćanju koje bi bilo protivno prethodno izraženom, pravilnom shvaćanju (odgovoru) revizijskog suda, jedino je za zaključiti:
13.1. da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda na osporenu drugostupanjsku presudu (ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnosi pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena),
13.2. da zbog toga valja odbiti reviziju tuženice,
te odlučiti kao u izreci ove odluke (na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a).
Zagreb, 9. svibnja 2023.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
