Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-894/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G.-J., OIB:…, iz S., zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima u O. D. Lj.-V. i p. d.o.o., S., protiv tuženice G. P., OIB: …, iz O. G., kao pravne slijednice ranijeg tuženika Ivana Čavke, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-964/2019 od 2. prosinca 2020., u sjednici vijeća održanoj 9. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice G. P., pravne slijednice ranijeg tuženika I. Č., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P 964/2019 od 2. prosinca 2020.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 21.720,21 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 6. ožujka 2019. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 5.196,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

2. Protiv citirane presude žalbu je izjavio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe kako je prvostupanjski sud u odnosu na odlučne činjenice izveo pogrešan zaključak, koji obrazlaže u razlozima pobijane presude, a odlučna činjenica sadržana je u dopisu Financijske agencije (dalje: Agencija) od 25. veljače 2019., gdje je jasno naznačeno da je greška u naplati novca sa računa ovdje tužitelja, tada ovršenika, počinjena od strane Agencije, koja je provodila nezakoniti postupak, pa je jasno da se naplata ne bi ni izvršila po ukinutoj ovršnoj ispravi, zbog čega nema nepoštenja i zakonitosti u ponašanju tuženika. Ističe kako sve ovo predstavlja zadiranje u mirno uživanje vlasništva te je u suprotnosti s Konvencijom o ljudskim pravima i to zaštićenim čl. 6. Cijeneći navedeno nedvojbeno je da obveza povrata ne može biti na strani tuženika te da odgovornost treba snositi Republika Hrvatska, a nikako tuženik, koji time ne bi bio pasivno legitimiran.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi sadržajno ukazuje prednik tuženice, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

6. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica, kao pravna slijednica ranijeg tuženika, isplati iznos od 21.720,21 kn, temeljem stjecanja bez osnove, budući da je prednik tuženice od tužitelja navedeni iznos neosnovano naplatio, što proizlazi iz rezultata parničnih postupaka koji su se vodili između stranaka.

8. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je pred istim prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem P-747/09 vođen parnični postupak upravnoj stvari ovdje tužitelja protiv ovdje tuženika, kao tuženika pod 1) i protiv K. J., kao tuženice pod 2), u kojem je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te mu je naloženo ovdje tuženiku isplatiti parnični trošak u iznosu od 28.213,75 kn. Po zahtjevu za izravnu naplatu temeljem ovršne odluke Agencija je u korist računa ovdje tuženika izvršila isplatu u ukupnom iznosu od 21.720,21 kn, a nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučujući o reviziji tužitelja pod poslovnim brojem Rev- 2639/14 od 6. lipnja 2018. djelomično reviziju prihvatio i ukinuo djelomično presudu donesenu pod poslovnim brojem P-747/09 u odnosu na eventualni zahtjev i parnični trošak i predmet u tom dijelu vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8.1. Utvrđujući kako je tuženik utuženi iznos stekao temeljem pravnog osnova koji je kasnije otpao, sud prvog stupnja je pozivom na odredbu čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu pritom ocijenivši neosnovanim prigovor tuženika kako se ovdje radi o povredi prava tuženika na mirno uživanje vlasništva zaštićenog Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05 i 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija).

9. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, s tim da sukladno st. 3. istoga članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

10. Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

11. U konkretnom slučaju tuženik je ishodio pravomoćnu presudu kod istog prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-747/09 temeljem koje je od tužitelja naplatio parnični trošak u iznosu od 21.720,21 kn, međutim, navedena presuda, kao i presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž St-32/13 od 28. veljače 2014., kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, ukinute su djelomično rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2632/14 od 6. lipnja 2018., te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

12. Dakle, tužitelj svoj zahtjev temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove iz čl. 1111., čl. 1115. i čl. 1117. st. 2. ZOO, dok je tuženik zahtjevu tužitelja suprotstavio svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom te se pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015 (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) u pogledu konvencijskih načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.

13. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11) proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

14. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

15. Pravilno, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženika da donošenje pobijane presude predstavlja zadiranje u mirno uživanje vlasništva tuženika (novčanog iznosa naplaćenog po pravomoćnoj sudskoj odluci) u smislu čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, budući da se u predmetnoj parnici ne radi o okolnostima odgovarajućim onima iz odluka na koje se tuženik poziva, jer se radi o različitoj pravnoj prirodi potraživanja. U predmetu Solomun protiv Hrvatske predmet potraživanja je povrat isplaćenog dijela plaće izvršenog radniku, a povrat stečenog je potraživala država, s tim da je u tom predmetu u pogledu izraženog pravnog shvaćanja u odnosu na povredu načela pravne sigurnosti iz čl. 6. Konvencije taj sud svoje shvaćanje izrazio u odnosu na činjeničnu situaciju koja proizlazi iz postupovnopravne situacije nastale podnošenjem izvanrednog pravnog lijeka – zahtjeva za zaštitu zakonitosti, što u konkretnome nije slučaj.

15.1. U konkretnom slučaju revizijski sud djelomično je ukinuo odluke nižestupanjskih sudova zbog povrede materijalnopravnih odredaba u pogledu zastare, a predmet potraživanja je parnični trošak o kojem će se ponovno odlučivati u ponovljenom postupku, s tim da su stranke u predmetnom postupku fizičke osobe, pa je ocjena ovog drugostupanjskog suda da ukidanje pravomoćne presude donesene u korist tuženika nije bilo protivno načelu pravne sigurnosti.

16. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja pobijane odluke, kao i odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11

– pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 3. ZID ZPP i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

17. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Zadar, 9. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin