REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-1647/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BORISA BERVALDIA iz Rijeke, Franje Belulovića 12, OIB 83071805737, kojeg zastupa punomoćnik Filip Banović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika JADRANSKI POMORSKI SERVIS d.o.o. Rijeka, Verdieva 19, OIB 06868193859, kojeg zastupa punomoćnik Marko Došen, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza i vraćanja na rad, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-493/22-22 od 17. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 8. svibnja 2023.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-493/22-22 od 17. veljače 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-493/22-22 od 17. veljače 2023. utvrđeno je da nije dopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja broj 36/2022 od 20. srpnja 2022. kojom je tužitelju otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 9. kolovoza 2019. za radno mjesto upravitelj stroja (točka I. izreke) i naloženo tuženiku da tužitelja vrati na isto radno mjesto na kojemu je do tada radio ili na drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu uz jednaka radna i materijalna prava u roku petnaest dana (točka II. izreke) i naloženo tuženiku da u istom roku nadoknadi tužitelju parnične troškove u iznosu od 497,71 eura / 3.750,00 kuna sa zateznim kamatama od 17. veljače 2023. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose (točka III. izreke).

2. Tuženik je protiv te presude pravovremeno izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da prvostupanjski sud nije postupio po odredbi članka 8. Zakona o parničnom postupku, jer je izveo pogrešan zaključak glede potrebe davanja pisanog upozorenja prije redovitog otkazivanja ugovora o radu, te ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka kojima se protivio navodima tužitelja, posebno da pozitivnim propisima nije predviđena bilo kakva tolerancija odnosno umanjene koncentracije alkohola u krvi koja bi utjecala na ocjenu nedopuštene alkoholiziranosti radnika, zatim da je izvan svake sumnje stvarni stupanj alkoholiziranosti tužitelja bio viši od izmjerenog zbog proteka vremena od poziva na testiranje do povratka na brod. Žalitelj dalje navodi kako je tužitelj više puta usmeno upozoravan na kršenje radne discipline i da pisano upozorenje iz 2013. godine također ima pravni učinak jer nije propisan rok važenja upozorenja, te da je prvostupanjski sud propustio utvrditi činjenicu da tuženik obavlja djelatnost od općeg interesa (spašavanje ljudskih života i imovine na moru) pa nije opravdano očekivati da tuženik tužitelja u tim okolnostima upozorava u pisanom obliku na nešto što je samo po sebi očito i u prilog tome poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-1887/2015. Odluku o troškovima postupka pobija zbog odluke o glavnoj stvari i predlaže da ovaj žalbeni sud ukine presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili preinači „u smjeru žalbenih navoda“.

Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio sve žalbene navode tuženika i u bitnom navodi kako prvostupanjski sud nije izveo nikakve pogrešne zaključke, da je žalba neosnovana, paušalna i prožeta krivim zaključcima, a potom opširno obrazlaže svoje mišljenje o pravilnosti i zakonitosti pobijane presude te ponavlja sve okolnosti koje su prethodile donošenju odluku o redovitom otkazu ugovora o radu koje ukazuju na nedopuštenost te odluke. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i traži naknadu troškova odgovora na žalbu tvrdeći da zbog opširnosti odgovora na žalbu postoje objektivno opravdani razlozi za priznavanje tih troškova, posebno zato što se tuženik u žalbi poziva na neke nove činjenice i sudsku praksu na koje je tužitelj morao reagirati.

4. Žalba je neosnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22; dalje u tekstu: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, te na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

6. Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje da nije dopuštena odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužitelja i vraćanje tužitelja na isto radno mjesto na kojem je do tada radio ili na drugo radno mjesto odgovarajuće njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu uz jednaka radna i materijalna prava.

7. Prvostupanjski sud je najprije utvrdio da je tužba pravovremena jer je podnesena u roku propisanom za podnošenje tužbe radi zaštite prava iz radnog odnosa iz članka 133. stavka 1. i 2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17 i 98/19), a nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio je da nisu bili ispunjeni uvjeti za redoviti otkaz uzrokovan ponašanjem radnika na temelju odredbe članka 119. stavka 1. Zakona o radu jer tuženik nije poštovao zakonom propisanu proceduru za redovni otkaz uzrokovan skrivljenim ponašanjem radnika, a k tome razlozi navedeni u odluci o otkazu ne ukazuju na njegovu opravdanost. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen kao osnovan.

8. Iz sadržaja žalbe razvidno je kako žalitelj ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a zato što prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 8. ZPP-a, a potom navodi dio sadržaja odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a iz čega se pak može zaključiti da ukazuje na tu bitnu povredu.

9. Suprotno tome, prvostupanjski sud je pravilno cijenio izvedene dokaze, upravo na način propisan odredbom članka 8. ZPP-a tako što je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučio koje činjenice uzeti kao dokazane, prema svojem uvjerenju, a stečeno uvjerenje opravdao je logičnim razlozima iz kojih se može provjeriti da ima valjanu osnovu. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Stoga donošenjem pobijane presude nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj.

10. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik bio dužan, prije redovitog otkazivanja ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika, pisano upozoriti radnika na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, kao i da ne postoje okolnosti zbog kojih je opravdano očekivati od poslodavca da to ne učini (članak 119. stavak 1. Zakona o radu). U odnosu na pisano upozorenje iz 2013. godine, žalitelj se nepotrebno upušta u raspravljanje o tome postoji li vremensko važenje prethodnog upozorenja, kao pretpostavke za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika, jer iz obrazloženja pobijane presude (točka 8.) jasno proizlazi kako je prvostupanjski sud ovo upozorenje ocijenio nedostatnim zato što se odnosilo na kršenje sasvim druge radne obveze od one zbog koje je tuženik otkazao ugovor o radu, a ne zato što se dogodilo prije nepunih deset godina.

11. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije dokazao da je postojao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu i o svakom od razloga koje je tuženik naveo u odluci o otkazu, dao je jasno i valjano obrazloženje, zasnovano na činjenicama koje je potpuno i pravilno utvrdio, pa se zbog nepotrebnog ponavljanja žalitelja upućuje na razloge pobijane presude.

12. U odnosu na žalbene navode o tome kako se korekcija izmjerene količine alkohola trebala utvrđivati prema Pravilniku o mjeriteljskim i tehničkim zahtjevima za uređaje kojima se mjeri udio etilnog alkohola u izdahu ispitanika („Narodne novine“ broj 60/20), valja istaknuti da se tim Pravilnikom propisuju mjeriteljski i tehnički zahtjevi koje moraju zadovoljavati mjerila kojima se automatski mjeri udio etilnog alkohola u izdahu ispitanika i propisuju granice dopuštene pogreške pri tipnom ispitivanju i prvoj ovjeri i način označivanja takvih mjerila, pa to ne može dovesti u pitanje sadržaj zapisnika o izvršenom inspekcijskom pregledu broda u kojem je jasno navedeno da je dopuštena pogreška na konkretnom uređaju kojim je provedeno testiranje alkoholiziranosti tužitelja od 0,1 g/kg.

13. Osim toga, ono što žalitelj potpuno zanemaruje jest i važna okolnost da je člankom 19. tuženikovog Pravilnika o testiranju na alkohol i druga sredstva ovisnosti na radnom mjestu propisana mjera koja se primjenjuje protiv ukrcanog pomorca u slučaju da je prvi put u dvije godine utvrđena koncentracija alkohola u krvi od 0,5 do 1 g/kg, odnosno 0,5 – 1 mg/l, a to je novčana kazna u visini od 1.000,00 kn, pisano upozorenje i udaljenje s radnog mjesta do sedam dana. Prema tome, sve da je kod tužitelja utvrđena koncentracija od 0,56 g/kg (bez korekcije za dopuštenu pogrešku) posljedica takve povrede radne obveze ne bi bio otkaz ugovora o radu. I o tome pobijana presuda sadrži potpuno jasne i razumljive razloge.

14. Uz to, pravilan je i zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je tužitelj prije ovog događaja na radnom mjestu bio u alkoholiziranom stanju i da je od strane tuženika upozoravan na kršenje radne obveze. Žalitelj u žalbi tvrdi suprotno (da je tužitelj bio prethodno redovno upozoravan na kršenje obveze, štoviše kako je to nesporno), ali se u prilog tome poziva samo na izjavu svjedoka Damira Blažine, koji je o navodnim usmenim upozoravanjima tužitelja imao samo posredna saznanja i to 2017. ili 2018. godine, dok je tužitelj u svojoj izjavi osporio činjenicu da je prethodno pismeno ili usmeno upozoravan na alkoholiziranost na radnom mjestu. Stoga su ti žalbeni navodi potpuno paušalni i kao takvi irelevantni za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari.

15. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da tuženik nije dokazao da je tužitelj učinio i druge povrede radne obveze navedene u odluci o otkazu ugovora o radu. Pravilno je cijenio i okolnost da tužitelj nije bio na brodu, na kojem je bio ukrcan, 1. srpnja 2022. od 13.00 sati do 22.15 sati uz dopuštenje zapovjednika broda i da tužitelj nije bio prethodno upozoren na kršenje obveze udaljavanjem s broda do te mjere da po potrebi ne bi bio u mogućnosti vratiti se hitno na brod, da bi to mogao biti opravdan razlog za redovan otkaz ugovora o radu.

16. Prema tome, na pravilno utvrđene bitne činjenice, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu članka 119. stavka 1. Zakona o radu i utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke za redovni otkaz ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

17. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, tuženikova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

18. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer prema ocijeni ovog suda troškovi za sastav odgovora na tuženikovu žalbu, nisu bili potrebni za vođenje parnice, neovisno o njegovoj opširnosti (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

Zagreb, 8. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić