REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 4462/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužiteljice A. R., O.: …, iz S., zastupane po pun. M. J., odvj. u S. protiv tuženika I. S., O.: …, L., B. i H.,

zastupanog po pun. D. B., odvj. u K. K., radi isplate, nakon

održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. ožujka 2023. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 8. svibnja 2023. g.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovani tužbeni zahtjevi koji glase:

''1.Nalaže se tuženiku I. S., O.: …, u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici A. R., O.: …, iznos od 13.272,28

EUR/100.000,00 kn[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 18. travnja 2019. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotna poena.

2.Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana s osnova imovinske štete po osnovi izgubljene zarade isplatiti tužiteljici iznos od 28.668,13 EUR/216.000,00 kn u vremenu od 1. svibnja 2019. g. do 31. listopada 2020. g. sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 31. listopada 2019. g. (na iznos od 108.000,00 kn) odnosno od 31. listopada 2020. g. (na iznos od 108.000,00 kn) do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotna poena.''

r i j e š i o j e :

I.Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je tužiteljica zatražila naložiti P. d.d. Z. uskratiti tuženiku ili trećoj osobi na temelju naloga tuženika s tuženikovog računa isplatu novčanog iznosa od 41.940,41 EUR/316.000,00 kn i pripadajućih kamata.

II.Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 6.072,07 EUR/45.750,00 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 8. svibnja 2023. g. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB

primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 5. srpnja 2019. g. tužiteljica je navela da su stranke dana 18. travnja 2019. g. sklopile Ugovor o kupoprodaji nekretnine kojim je tuženik prodao tužiteljici suvlasnički dio nekretnine u omjeru od 71/252 označene kao čest. zem. 2493 K. 252 m², kuća 138 m², dvor 79 m², upisane u z.u. 1405

k.o. D. P.. Tim Ugovorom da je prodavatelj u točki 1.8. jamčio tužiteljici,

kao kupcu, da je korisnik jednog parkirnog mjesta oznake broj 4 na predmetnoj katastarskoj čestici, a koje se obvezao predati tužiteljici na korištenje. Po sklapanju

Ugovora tužiteljica da je pokušala stupiti u posjed prodane nekretnine kao i parking mjesta te je utvrdila da je drugi suvlasnik na navedeno parking mjesto ostavio svoj automobil uz obavijest da tužiteljica nema pravo na korištenje tog parking mjesta jer to mjesto nije nikada bilo u posjedu tuženika kao prodavatelja i uz ponudu da je parking mjesto moguće otkupiti po cijeni od 15.000 EUR. Tužiteljica da se nakon toga obratila tuženiku sa zahtjevom za objašnjenje pa je tuženik naveo da je drugi suvlasnik u pravu bez prijedloga za rješenje nastalog problema. Tužiteljica da se više puta obraćala tuženiku s pozivom na povrat dijela isplaćenog novca koji bi bio ekvivalent izgubljenom parking mjestu, ali bez odgovora. Stoga je tužiteljica zaključila da je tuženik postupio na prijevaran način. Kako tuženik nije ispunio dio obveza iz Ugovora predloženo je donošenje presude kojom će se tuženiku naložiti isplata iznosa od 100.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti navodeći da su navodi tužiteljice nejasni, netočni i proturječni kao i pravna osnova traženja tužiteljice. Tuženik da je u cijelosti poštovao sve odredbe predmetnog Ugovora. Ukoliko tužiteljicu netko uznemirava u njenim pravima da to zasigurno nije tuženik pa je istaknut prigovor promašene pasivne legitimacije.

U podnesku predanom u spis na pripremnom ročištu od 8. prosinca 2020. g. tužiteljica je navela da je od dana podnošenja tužbe došlo do promjena u pogledu činjenica koje utječu na visinu tužbenog zahtjeva jer tužiteljica, radi toga što joj parkirno mjesto nikad nije predano, nije uspjela ishoditi kategorizaciju predmetnog stana koji je bio namijenjen za iznajmljivanje u turističke svrhe. Iz tog razloga da je tužiteljica tijekom ljetnih mjeseci kad traje turistička sezona izgubila dobit s osnova obavljanja turističke djelatnosti u iznosu od minimalno 216.000,00 kn. Stoga je osim isplate iznosa od 100.000,00 kn s pripadajućim kamatama tužiteljica zatražila i isplatu iznosa od 216.000,00 kn s pripadajućim kamatama. S obzirom da je po njenim saznanjima tuženik promijenio mjesto prebivališta i iselio iz RH, predložila je i donošenje privremene mjere kojom će se P. d.d. Z. naložiti tuženiku, kao protivniku osiguranja odnosno trećoj osobi po nalogu tuženika, uskratiti s njegovog računa isplata novčanog iznosa od 316.000,00 kn i pripadajućih kamata.

U odnosu na novi tužbeni zahtjev iz podneska od 8. prosinca 2020. g. tuženik je istakao prigovor zastare te ponovio da nema nikakvih dugovanja prema tužiteljici po bilo kojem osnovu.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kupoprodaji nekretnine od 18. travnja 2019. g., Aneksa I. Ugovoru o trajnom ustupanju parkirnog mjesta ''U S., 14. veljače 2022. g.'', Ugovora o kupoprodaji nekretnine ''U S., 8. rujna 2015. g.'', zk izvatka za z.u. 1405 k.o. D. P., saslušanjem

parničnih stranaka i svjedoka J. S., S. R., M. Š. i Ž.

R..

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjevi nisu osnovani.

Predmet ovog postupka je zahtjev za isplatu, a kako se to tužiteljica izrazila u tužbi, dijela iznosa novca (100.00,00 kn s pripadajućim kamatama) koji je uplatila temeljem Ugovora o kupoprodaji, a koji bi bio ekvivalent izgubljenom parkirnom mjestu te isplata iznosa od 216.000,00 kn s pripadajućim kamatama s naslova naknade štete radi izgubljene dobiti zbog nemogućnosti iznajmljivanja stana u turističke svrhe.

Tužiteljica je, naime, Ugovorom o kupoprodaji nekretnine od 18. travnja 2019. g. od tuženika, kao prodavatelja, kupila stan u D. P., u zgradi označenoj

kao čest. zem. 2493 z.u. 1405 k.o. D. P., i to dvosoban stan na prvom katu s pripadajućim balkonom ukupne korisne površine 64,5 m² za iznos kupoprodajne cijene od 85.000 EUR u kunskoj protuvrijednosti.

U tužbi je navedeno da je u točki 1.8. Ugovora navedeno da prodavatelj jamči kupcu da je korisnik jednog parkirnog mjesta oznake broj 4 koje da se obvezao predati tužiteljici na korištenje te da tužiteljica nakon zaključenja Ugovora nije uspjela stupiti u posjed tog parkirnog mjesta jer je drugi suvlasnik zgrade na to parking mjesto ostavio svoj automobil te je od te osobe obaviještena da nema pravo korištenja tog mjesta.

U Ugovoru od 18. travnja 2019. g. opisan je u čl. 2. predmet kupoprodaje- stan, parkirno mjesto nije navedeno kao predmet kupoprodaje te je, u čl. 1. t. 1.8., a kako je pravilno navela tužiteljica u tužbi, navedeno da prodavatelj predaje kupcu u trajno korištenje jedno parkirno mjesto oznake 4 te jamči da je korisnik tog mjesta.

Tužiteljica je u svom iskazu, a nakon što je sud ukazao na sadržaj čl. 1. t. 1.8.

i čl. 2 Ugovora navela da je, prema tumačenju agencije, kupila to parkirno mjesto jer joj je radnica agencije rekla da je to njeno parkirno mjesto. Međutim, da joj je vlasnik od kojeg je tuženik kupio stan, a na traženje suda navesti ime tog vlasnika, kazala je da je to bio S. M., rekao da to nije njeno parkirno mjesto i još je tu

parkirao svoj auto. Ispričala je sudu da se u agenciji gdje je Ugovor zaključen naglas čitao Ugovor, da su bili, osim nje, prisutni i njena majka i susjed S. R., da je tražila da joj se razjasni što je dogovoreno za parkirno mjesto pa je agent rekao da sa stanom ide i parkirno mjesto. Kazala je da svi ostali stanovi u zgradi u prerisu imaju svoja parkirna mjesta, a za njen stan da se u prerisu parkirno mjesto ne spominje.

Tuženik je u svom iskazu kazao da je kupio parkirno mjesto kada je kupio i stan, a to da je bilo četiri godine prije nego što je prodao tužiteljici. Prisjetio se da mu je odvjetnik pročitao što kupuje i opisao da kupuje stan u P. od otprilike 72

m², od čega se stan sastoji, da ima balkon i da mu pripada parkirno mjesto broj 4.

Naveo je da je tu živio četiri godine i nesmetano parkirao na tom mjestu bez da mu je itko u tome smetao i da su svi stanari znali da je to njegovo parkirno mjesto. Ovaj dio iskaza potvrdio je i brat tuženika-saslušani svjedok J. S.. Stoga da je tužiteljici jamčio da je tu uvijek parkirao, pa da mu nije jasno u čemu je dalje bio problem. Naveo je da je točno da se u Ugovoru kojim je kupio stan od osobe imena

J. ne spominje parkirno mjesto, a da se trebalo spominjati.

Svjedokinja S. R., majka tužiteljice, koja je bila prisutna u prostorijama agencije prilikom potpisivanja Ugovora o kupoprodaji izjavila je u svom iskazu da je posebno tražila da joj se pokaže gdje se u Ugovoru spominje parkirno mjesto, na što da je agentica za prodaju, negodujući i pitajući zašto to svjedokinju zanima i zašto se miješa, ipak pokazala dio u Ugovoru gdje se spominje parkirno mjesto. U postupku odlučivanja o kupnji koji je prethodio zaključenju Ugovora da je na licu mjesta od te iste agentice tražila da joj pokaže koje parkirno mjesto pripada stanu jer da bez tog parkirnog mjesta stan tužiteljica ne bi bila kupila, pa je agentica pokazala sporno parkirno mjesto. Međutim, nakon potpisivanja Ugovora i nakon što je tužiteljica stupila u posjed stana da je odmah na tom mjestu zatekla parkirano drugo auto te joj je vlasnik tog auta kazao da je to njegovo mjesto. Naknadno da su provjeravali Ugovore drugih stanara koji da su svi u Ugovorima imali spomenuto parkirno mjesto osim tuženika.

Sud je saslušao i svjedoka M. Š., vlasnika agencije I. nekretnine,

preko koje su stranke ovog postupka dovedene u vezu i koja je posredovala u kupnji stana, koji je kazao da mu je poznato do kojih je problema došlo vezano za konkretno parkirno mjesto. Kazao je da je Ugovor sastavio tadašnji pravnik i suvlasnik agencije B. K., da su u fazi provjere dokumentacije primijetili da konkretnog parkirnog mjesta ''nema u papirima'' i da su pitali tuženika o čemu se radi i da je on odgovorio da je to njegovo parkirno mjesto, da ga nesmetano koristi 4- 5 godina, radi čega je u Ugovor unesena formulacija da tuženik parkirno mjesto daje kupcu na korištenje, a sve da je i objašnjeno tužiteljici kao kupcu, što mu je bilo poznato iz pričanja pravnika, a i sam da je bio prisutan jednom od dva održana sastanka.

Navode svjedoka Š. sud je doveo u vezu sa sadržajem zaključenog

Ugovora o kupoprodaji i zaključio da je tužiteljici prije zaključenja Ugovora jasno objašnjeno što kupuje odnosno što je predmet kupoprodaje: samo opisani stan bez pripadajućeg parkirnog mjesta. Tužiteljici je, osim toga, jasno objašnjeno da konkretnog parkirnog mjesta ''nema u dokumentaciji'' te se, i pored toga, odlučila na kupnju stana, a u Ugovor je navedeno samo da joj tuženik kao prodavatelj jamči da je bio korisnik parkirnog mjesta te joj predaje to mjesto na ''trajno korištenje''.

Radi se o 2019. g. kada pravo korištenja već odavno nije bilo pravo koje je moglo biti u prometu niti je tužiteljica mogla platiti cijenu za prijenos tog prava. Sud je došao do zaključka da pravo vlasništva parkirnog mjesta nije bilo predmet Ugovora o kupoprodaji niti je to tužiteljica mogla zaključiti iz teksta Ugovora i objašnjenja koja je dobila u agenciji odnosno tužiteljici je bilo poznato da se Ugovorom ne prenosi pravo vlasništva parkirnog mjesta, što, uostalom tužiteljica nije ni tvrdila. Stoga tuženik ne može biti odgovoran za eventualne pravne nedostatke prodane stvari, a u skladu s odredbom čl. 430. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22,

dalje ZOO), jer Ugovorom od 18. travnja 2019. g. pravo vlasništva parkirnog mjesta nije preneseno na tužiteljicu odnosno parkirno mjesto nije bila stvar prodana tim Ugovorom.

Prema ovoj odredbi, naime, prodavatelj odgovara ako na prodanoj stvari postoji neko pravo trećega koje isključuje, umanjuje ili ograničuje kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten niti je pristao uzeti stvar opterećenu tim pravom.

Osim toga, sve da se i radilo o prodanoj stvari, tužiteljica je bila obaviještena o tome da parkirno mjesto nije evidentirano u prerisu jer je u svom iskazu doslovno navela da svi ostali stanovi u zgradi u prerisu imaju svoja parkirna mjesta, a za njen stan da se u prerisu parkirno mjesto ne spominje, pa je mogla i morala zaključiti da se radi o stvari opterećenoj pravom treće osobe.

Stoga tužiteljici ne pripadaju prava iz odredbe čl. 432. ZOO-a, pa tako ni pravo na povrat odnosno sniženje cijene, radi čega je tužbeni zahtjev iz točke 1.

petita tužbe: za isplatu iznosa od 100.000,00 kn s pripadajućim kamatama odbijen kao neosnovan.

Tužiteljici ne pripada ni pravo na naknadu štete radi izgubljene dobiti u visini od 216.000,00 kn s pripadajućim kamatama, jer je i to jedno od prava koja pripadaju kupcu radi pravnih nedostataka prodane stvari iz odredbe čl. 432. st. 3. ZOO-a, koja općenito tužiteljici kao kupcu ne pripadaju.

Što se tiče uzročno posljedične veze između zaključenog Ugovora i nemogućnosti etažiranja prodanog stana te posljedično nemogućnosti kategorizacije stana za iznajmljivanje sud je ocijenio da nema nikakve veze između zaključenja Ugovora i eventualne štete radi nemogućnosti iznajmljivanja stana koju je pretrpjela tužiteljica.

Radi navedenog sud je kao neosnovan odbio i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 216.000,00 kn s pripadajućim kamatama.

Prijedlog za izdavanje privremene mjere kojom je tužiteljica zatražila da sud naloži P. d.d. Z. uskratiti tuženiku ili trećoj osobi na temelju naloga tuženika,

s tuženikovog računa isplatu novčanog iznosa od 316.000,00 kn i pripadajućih kamata sud je odlučio odbiti kao neosnovan i riješiti kao u izreci rješenja pod točkom I. jer za izdavanje takve mjere nisu bili ispunjeni uvjeti predviđeni odredbom čl. 346. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22).

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03,

88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje ZPP), jer je tužiteljica u cijelosti izgubila spor, pa je trebalo obvezati nadoknaditi trošak kojem je bio izložen tuženik.

Tuženiku je, tako, trebalo priznati trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 6. travnja 2021. g. i zastupanja na ročištima od 3. rujna 2021. g., 7. listopada 2022. g. i 8. veljače 2023. g. po 500 bodova (ukupno 2500 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 8. prosinca 2020. g., 9. travnja 2021. g., 25. svibnja 2022. g. i 24. ožujka 2023. g. po 125 bodova (ukupno 500 bodova) i trošak sastava podneska od 4. siječnja 2023. g. od 50 bodova.

Ukupan broj bodova od 3050 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) i tako dobiti iznos od 45.750,00 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka izrađena u točki II. izreke rješenja.

Na ovaj trošak tuženiku je priznata i zatražena zatezna kamata koja, u skladu s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, tuženiku pripada od dana donošenja odluke do isplate, kako je i presuđeno.

Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe odgovora na tužbu jer obveza plaćanja pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici, a prema odredbi čl. 4. t. 2. Zakona o sudskim pristojbama (NN broj 118/18), ni trošak sudske

pristojbe presude jer se ne radi o trošku koji je dužan podmiriti tuženik. Tuženiku nije priznat ni trošak sastava podneska od 10. lipnja 2020. g. jer se radi o ponovljenom slanju odgovora na tužbu.

Svi iznosi iz izreke presude izraženi su, osim u zatraženoj valuti EUR, i u kn s fiksnim tečajem konverzije 7,5345, a u skladu s odredbom čl. 43. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u R. H. (NN broj

57/22 i 88/22) i Odluke Vlade RH o objavi uvođenja eura kao službene valute u RH iz NN broj 85/22, prema kojima razdoblje obveznog dvojnog iskazivanja

traje do 31. prosinca 2023. g. Valuta EUR, a kao uvedeno službeno sredstvo plaćanja u RH od 1. siječnja 2023. g., navedena je prva u dvojnom iskazivanju.

U Splitu, 8. svibnja 2023. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).