REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: 28 Pž-4742/2019-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja ALLIANZ OSIGURANJE d.d. iz Zagreba, Antuna Heinza 70, OIB 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Alan Sorić, odvjetnik u Zagrebu, Božidara Adžije 22/2, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Ivica Šimundić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri d.o.o. u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 282, radi isplate iznosa od 738,04 EUR / 5.560,80 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv dijela presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-546/2018-13 od 10. svibnja 2019., 8. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-546/2018-13 od 10. svibnja 2019. u točkama I. i II. izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 738,04 EUR / 5.560,80 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. siječnja 2017. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate prema stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

2. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 658,59 EUR / 4.909,38 kn, dok se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 186,64 EUR / 1.406,25 kn odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od tuženika da mu isplati iznos od 5.560,80 kn s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 18. siječnja 2017. do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.812,50 kn (točka II. izreke presude) dok je zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 625,00 kn odbio kao neosnovan (točka III. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio nespornom činjenicu da se priključno vozilo osigurano kod tužitelja prilikom vožnje odvojilo od vučnog vozila osiguranog kod tuženika kojom prilikom je vozilo osigurano kod tužitelja udarilo u vozilo reg oznake ZG 9948 FN te je došlo do curenja nafte iz spremnika tog vozila pa je tužitelj oštećeniku gradu Prelogu na ime troškova saniranja oštećenja s javne površine isplatio iznos od 5.560,80 kn. Međutim, s obzirom na to da prema članku 3. točki 9. i članku 22. stavku 1. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine” broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14) priključno vozilo podliježe obvezi registracije po propisima o registraciji i mora imati prometnu dozvolu te ugovor o osiguranju kojeg vlasnik vozila sklapa pokriva štete nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se obavlja promet, to sud prvog stupnja smatra da ne postoji odgovornost tuženika za štetu jer je odredbom članka 1068. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) „određena odgovornost vlasnika vozila, a u konkretnom slučaju je riječ o odgovornosti osiguratelja koja je uređena odredbama posebnog zakona”. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući je iz svih žalbenih razloga; s obzirom na to da iz žalbe nije vidljivo koji dio presude tužitelj pobija žalbom, sukladno odredbi članka 365. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ovaj sud smatra da tužitelj žalbom ne pobija točku III. izreke presude jer je u tom dijelu uspio u sporu. U žalbi žalitelj navodi da je predmetni spor vođen vezano za štetu koja je nastala u prometnoj nezgodi od 22. listopada 2016. u Prelogu kada je prilikom vožnje došlo do odvajanja priključnog vozila osiguranog kod tužitelja od vučnog vozila osiguranog kod tuženika kojim je upravljao Josip Šamarija te je tom prilikom priključno vozilo udarilo u prednji desni bočni dio teretnog vozila reg. oznake ZG 9948 FN (koje je bilo parkirano) pa je uslijed udara došlo do curenja nafte iz spremnika vozila reg. oznake ZG 9948 FN. Slijedom navedenog, tužitelj je na temelju police osiguranja od automobilske odgovornosti broj 04012449210 na ime troškova saniranja onečišćenja s javne površine oštećeniku Gradu Prelogu 17. siječnja 2017. isplatio iznos od 5.560,80 kn. Žalitelj ističe kako je tokom postupka među strankama bila sporna odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja jer je vučno vozilo osigurano kod tuženika, a priključno kod tužitelja. Sporno je da li vučno vozilo i priključno vozilo predstavljaju cjelinu kako je to tvrdio tužitelj, a sud je pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu izveo pogrešan zaključak kako ne postoji odgovornost tuženika za štetni događaj. Žalitelj se poziva na odredbu članka 22. stavka 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prema kojoj ako je šteta nastala od vučnog ili priključnog vozila dok su oba vozila bila spojena i činila jednu cjelinu ili ako je šteta nastala tijekom vožnje nakon odvajanja priključnog vozila, za štetu trećim osobama solidarno odgovaraju vlasnici obaju vozila, pa oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev ili osiguratelju vučnog vozila ili osiguratelju priključnog vozila. Nadalje, prema stavku 7. istoga članka Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ako je društvo za osiguranje naknadilo štetu oštećenoj osobi, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa, kamata i troškova od osiguratelja vučnog, odnosno priključnog vozila ako postoji odgovornost njegovog osiguranika za štetu i u okviru njegove odgovornosti. Eventualni kasniji međusobni pravni odnos različitih osiguravatelja nije predmet te zakonske odredbe već odredbi Zakona o obveznim odnosima, a kriterij odgovornosti regresnog dužnika je krivnja. Takvo shvaćanje je izrazio Vrhovni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka od kojih tužitelj u žalbi navodi odluke poslovni broj Rev-257/99 od 30. listopada 2002., Gzz-37/04 od 3. ožujka 2005. i Rev x-73/08 od 4. studenoga 2009. Prema tome, odgovornost oba osiguravatelja za prouzročenu štetu je prema oštećenoj trećoj osobi solidarna, dok njihov unutarnji odnos nije solidaran već podijeljen, to jest svaki odgovara sukladno svom stupnju krivnje. S obzirom na to da je osiguranik tuženika odgovoran za nastanak štetnog događaja, a tužitelj je kao jedan od solidarnih dužnika isplatio oštećenom Gradu Prelogu cjelokupnu štetu, tužitelj ima pravo potraživati isplaćenu štetu od tuženika kao osiguratelja vučnog vozila. Osim toga, žalitelj smatra da je sud bio dužan primijeniti i odredbu članka 1068. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima te da je tuženik (njegov osiguranik) isključivo kriv za štetni događaj jer nije poduzeo sve mjere potrebne za sigurnu vožnju odnosno nije provjerio je li za svoje vučno vozilo ispravno spojio priključno vozilo; pri tome, žalitelj se poziva na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3218/11 od 13. veljače 2012. Zbog navedenog, sud prvog stupnja smatra da je sud fragmentarnim pristupom dokazima i pogrešnim zaključkom na temelju izvedenih dokaza pogrešno primijenio materijalno pravo i neosnovano odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Tužitelj stoga predlaže da se njegova žalba uvaži i preinači pobijana presuda u skladu sa žalbenim navodima, a podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovni postupak; žalitelj potražuje trošak drugostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 1.571,88 kn. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

3. Tužiteljeva žalba je osnovana.

Ispitavši pobijane točke I. i II. izreke presude temeljem odredbe članka 365. stavka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 70/19), u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

4. Između stranaka nije sporno da se 22. listopada 2016. dogodila prometna nezgoda i to tako da je prilikom vožnje vučnog vozila osiguranog kod tuženika kojim je upravljao Josip Šamarija došlo do odvajanja priključnog vozila osiguranog kod tužitelja te je tom prilikom priključno vozilo (nakon odvajanja) udarilo u prednji desni bočni dio teretnog vozila reg. oznake ZG 9948 FN te je tom prilikom došlo do curenja nafte iz spremnika vozila reg. oznake ZG 9948 FN. Nadalje, između stranaka je nesporna i činjenica da je Grad Prelog sanirao javnu površinu na kojoj je iscurila nafta te da je tužitelj kao osiguratelj priključnog vozila po zahtjevu za naknadu štete od 20. prosinca 2016. podmirio Gradu Prelogu trošak sanacije javne površine u iznosu od 5.560,80 kn, a što je uostalom vidljivo i iz isprava sa str. 22. i 23. spisa. S obzirom na to da je tuženik u ovom sporu smatrao da je tužitelj isključivo odgovoran za štetu jer je šteta počinjena priključnim vozilom osiguranim kod tužitelja (str. 34. i 59. spisa), između stranaka je sporno tko je odgovoran za nastalu štetu. Prvostupanjski je sud proveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu te u presliku pravomoćnog i izvršnog obveznog prekršajnog naloga Policijske uprave Međimurske, Postaje prometne policije Čakovec od 20. prosinca 2016. (str. 65.-66. spisa) pa je na temelju tako provedenog postupka donio pobijanu presudu.

5. Odredbom članka 1068. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je motorno vozilo ono vozilo koje je namijenjeno da se snagom vlastitog motora kreće po površini zemlje, na tračnicama ili bez njih, dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima sastavnim dijelom motornog vozila smatra se i s njime povezana prikolica. Nadalje, prema članku 22. stavku 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a na koju zakonsku odredbu se žalitelj osnovano poziva u žalbi, ako je šteta nastala od vučnog ili priključnog vozila dok su oba vozila bila spojena i činila jednu cjelinu ili ako je šteta nastala tijekom vožnje nakon odvajanja priključnog vozila, za štetu trećim osobama solidarno odgovaraju vlasnici obaju vozila, pa oštećena osoba može podnijeti odštetni zahtjev ili osiguratelju vučnog vozila ili osiguratelju priključnog vozila.

Osim toga, s obzirom da prema članku 22. stavku 5. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu osiguranje od automobilske odgovornosti pokriva štetu nastalu od vučnog vozila kao i štetu nastalu od priključnog vozila, a prema stavku 7. istoga članka Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje koje je na temelju stavka 5. toga članka oštećenoj osobi nadoknadilo štetu, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa, kamatu i troškove od osiguratelja vučnog, odnosno priključnog vozila ako postoji odgovornost njegovog osiguranika za štetu i u okviru njegove odgovornosti, tužitelj u žalbi osnovano ukazuje na to da kod regresnog potraživanja društva za osiguranje koje je oštećeniku naknadilo štetu taj osiguratelj može potraživati naknadu isplaćene štete od drugog osiguratelja razmjerno odgovornosti osiguranika tog (drugog) osiguratelja.

Prema tome, iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da vučno i priključno vozilo čine cjelinu (i kao takva oba vozila predstavljaju opasnu stvar), te su stoga osiguratelji oba ta vozila (dakle, i vučnog i priključnog vozila) solidarno odgovorni za štetu koja je nastala trećim osobama neovisno o tome je li šteta tim osobama nastala uslijed vožnje kada su ta vozila bila spojena ili nakon odvajanja priključnog vozila od vučnog vozila. Nadalje, ako je osiguratelj jednog od tih vozila isplatio štetu trećoj osobi, taj osiguratelj može od drugog osiguratelja potraživati naknadu isplaćenog iznosa, kamata i troškova razmjerno odgovornosti njegovog osiguranika za štetu i u okviru njegove odgovornosti. Jednako tako, i prema odredbi članka 1109. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima solidarni dužnik koji isplati više nego što iznosi njegov udio u šteti može zahtijevati od svakog od ostalih dužnika da mu naknadi ono što je platio za njega dok prema stavku 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima koliko iznosi udio svakoga pojedinog dužnika sud određuje s obzirom na težinu njegove krivnje i težinu posljedica koje su proistekle iz njegova djelovanja odnosno propuštanja.

6. U konkretnom predmetu, nesporno je da je do predmetne prometne nezgode (a time i do štete nastale oštećeniku Gradu Prelogu) došlo uslijed propusta vozača vučnog vozila Josip Šamarija koji prije započinjanja vožnje nije utvrdio je li priključno vozilo osigurano kod tužitelja propisno priključeno za vučno vozilo. Prema tome, premda je do štete nastale curenjem nafte iz spremnika vozila reg. oznake ZG 9948 FN došlo uslijed udara priključnog vozila osiguranog kod tužitelja u vozilo reg. oznake ZG 9948 FN, za nastalu štetu je isključivo odgovoran vozač vučnog vozila Josip Šamarija koji prije započinjanja vožnje nije provjerio je li priključno vozilo propisno priključeno za vučno vozilo (koje je osigurano kod tuženika). Upravo zbog toga, tužitelj koji je kao solidarni dužnik u smislu članka 22. stavka 6. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu u cijelosti isplatio oštećeniku nastalu štetu ima pravo prema članku 22. stavku 7. Zakona o obveznim osiguranima u prometu i članku 1109. stavku 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima regresno potraživati od tuženika kao osiguratelja osobe odgovorne za štetu cjelokupni iznos isplaćene štete s pripadajućim zateznim kamatama.

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti i preinačiti točku I. izreke prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točke 3. Zakona o parničnom postupku.

7. S obzirom na to da je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odlučeno o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, to je primjenom odredbe članka 166. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude preinačena tako da je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku tuženika valjalo obvezati da tužitelju naknadi cjelokupni trošak postupka potreban za vođenjem ovog spora uključujući i trošak žalbenog postupka. Slijedom navedenog, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava tužbe u iznosu od 750,00 kn prema Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), kao i trošak zastupanja na ročištima od 26. veljače 2019. i 11. travnja 2019. u iznosu od 750,00 kn (za svako ročište) prema Tbr. 9. točki 1. navedene Tarife. Osim ovih troškova postupka, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava podneska od 16. siječnja 2018. sa str. 38.-39. spisa kojim se očitovao na tuženikov podnesak od 8. prosinca 2017. u zatraženom iznosu od 100,00 kn, premda bi primjenom Tbr. 8. točke 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka za taj podnesak tužitelju valjalo priznati trošak u iznosu od 187,50 kn. Međutim, tužitelj neosnovano potražuje trošak pristupa ročištu za objavu presude jer prema zapisniku s tog ročišta od 10. svibnja 2019. tužitelj (njegov odvjetnik) tom ročištu nije pristupio. Jednako tako, tužitelj neosnovano potražuje trošak sastava podneska od 16. listopada 2017. jer taj podnesak nije bio potreban za vođenjem ovog spora – naime, uvidom u taj podnesak sa str. 29. spisa vidljivo je da je tužitelj tim podneskom obavijestio sud da je uplatio sudsku pristojbu na tužbu, a što je tužitelj mogao (i trebao) učiniti još prilikom podnošenja tužbe.

Nadalje, osim ovih troškova postupka, tužitelj osnovano potražuje trošak poreza na dodanu vrijednost za postupovne radnje koje su bile potrebne za vođenjem prvostupanjskog postupka u ukupnom iznosu od 587,50 kn, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 200,00 kn i za presudu u iznosu od 200,00 kn prema Tbr. 1. točki 1. i Tbr. 2. točki 1. Tarife sudskih pristojbi („Narodne novine” broj: 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15), tako da ukupni tužiteljevi troškovi prvostupanjskog postupka potrebni za vođenje ovog spora iznose 3.337,50 kn.

Osim ovih troškova postupka, tužitelj osnovano potražuje trošak sastava žalbe u iznosu od 937,50 kn prema Tbr. 10. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a što s troškom poreza na dodanu vrijednost (iznos od 234,38 kn) i troškom sudske pristojbe za presudu u iznosu od 400,00 kn prema Tbr. 3. točki 1. Tarife sudskih pristojbi ukupno iznosi 1.571,88 kn. Slijedom navedenog, ukupni tužiteljevi troškovi postupka potrebni za vođenje ovog spora iznose 4.909,38 kn odnosno 658,59 EUR budući da je sukladno odredbama članka 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine” broj 57/22, 88/22) iznos obveze iskazan u valuti EUR uz primjenu fiksnog tečaja 1 EUR=7,53450 HRK. S obzirom na to da je tužitelj potraživao ukupan trošak postupka u iznosu od 6.315,63 kn, to je njegov zahtjev za naknadom parničnog troška valjalo djelomično prihvatiti, a djelomično odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 8. svibnja 2023.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak