Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

P-3319/22

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sveti Križ-Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Ž. T., kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja N. S. iz K. L., …, OIB: …, zastupan po pun. J. G. odvj. u S., protiv tuženika

A.B. d.d. Z., …, OIB: …, zastupan po

pun. D. P. odvj. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 17. ožujka 2023. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja M. K. odvj. u S., i pun. tuženika D. P. odvj. u Z., dana

05. svibnja 2023. godine,

r i j e š i o j e :

Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalog tuženika da u roku od 15 dana za sud i tužitelja dostavi svu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu broj 216-659/2006, a posebice sljedeću dokumentaciju: ugovor o kreditu i sve Anekse ugovora, početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, te drugu dokumentaciju koja je potrebna vještaku za izradu nalaza i mišljenja.

p r e s u d i o j e :

I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006. god., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti švicarski franak, kao i odredba čl. 6 istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati novčani iznos od ukupno 134.444,82 kune/17.843,89 eura, uvećan za zatezne kamate tekuće na iznos od:

- 178,61 kuna/23,71 eura od 3. travnja 2007. do isplate

- 120,02 kuna/15,93 eura od 3. svibnja 2007. do isplate

- 89,24 kuna/11,84 eura od 2. lipnja 2007. do isplate

- 68,19 kuna/9,05 eura od 3. srpnja 2007. do isplate

- 72,24 kuna/9,59 eura od 7. kolovoza 2007. do isplate

- 81,15 kuna/10,77 eura od 7. rujna 2007. do isplate

- 171,46 kuna/22,76 eura od 2. listopada 2007. do isplate

- 160,27 kuna /21,27 eura od 3. studenog 2007. do isplate

- 210,50 kuna/27,94 eura od 1. prosinca 2007. do isplate

- 199,01 kuna/26,41 eura od 3. siječnja 2008. do isplate

- 269,04 kuna/35,71 eura od 2. veljače 2008. do isplate

- 295,48 kuna/39,22 eura od 1. ožujka 2008. do isplate

- 669,24 kuna /88,82 eura od 1. travnja 2008. do isplate

- 566,40 kuna/75,17 eura od 1. svibnja 2008. do isplate

- 525,76 kuna/69,78 eura od 3. lipnja 2008. do isplate

- 575,84 kuna/76,43 eura od 1. srpnja 2008. do isplate

- 502,27 kuna/66,66 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate

- 505,91 kuna/67,15 eura od 2. rujna 2008. do isplate

- 561,02 kuna/74,46 eura od 2. listopada 2008. do isplate

- 879,83 kuna/116,77 eura od 1. studenog 2008. do isplate

- 713,33 kuna/94,68 eura od 3. prosinca 2008. do isplate

- 1.009,32 kuna/133,96 eura od 1. siječnja 2009. do isplate

- 1.053,23 kuna/139,79 eura od 3. veljače 2009. do isplate

- 1.073,07 kuna/142,42 eura od 3. ožujka 2009. do isplate

- 1.018,54 kuna/135,18 eura od 1. travnja 2009. do isplate

- 1.028,33 kuna/136,48 eura od 1. svibnja 2009. do isplate

- 945,24 kuna/125,45 eura od 2. lipnja 2009. do isplate

- 883,69 kuna/117,29 eura od 1. srpnja 2009. do isplate

- 900,04 kuna/119,46 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate

- 932,48 kuna/123,76 eura od 1. rujna 2009. do isplate

- 929,67 kuna/123,39 eura od 1. listopada 2009. do isplate

- 896,86 kuna/119,03 eura od 3. studenog 2009. do isplate

- 958,41 kuna/127,20 eura od 1. prosinca 2009. do isplate

- 1.007,78 kuna/133,76 eura od 1. siječnja 2010. do isplate

- 1.077,98 kuna/143,07 eura od 2. veljače 2010. do isplate

- 1.061,87 kuna/140,93 eura od 2. ožujka 2010. do isplate

- 1.157,18 kuna/153,58 eura od 1. travnja 2010. do isplate

- 1.139,08 kuna/151,18 eura od 1. svibnja 2010. do isplate

- 1.188,81 kuna/157,78 eura od 2. lipnja 2010. do isplate

- 1.487,18 kuna/197,38 eura od 2. srpnja 2010. do isplate

- 1.416,45 kuna/188,00 eura od 3. kolovoza 2010. do isplate

- 1.608,23 kuna/213,45 eura od 1. rujna 2010. do isplate

- 1.541,97 kuna/204,65 eura od 1. listopada 2010. do isplate

- 1.435,39 kuna/190,51 eura od 3. studenog 2010. do isplate

- 1.660,25 kuna/220,35 eura od 1. prosinca 2010. do isplate

- 1.829,84 kuna/242,86 eura od 4. siječnja 2011. do isplate

- 1.656,14 kuna/219,81 eura od 2. veljače 2011. do isplate

- 1.732,77 kuna/229,98 eura od 1. ožujka 2011. do isplate

- 1.643,83 kuna/218,17 eura od 1. travnja 2011. do isplate

- 1.660,02 kuna/220,32 eura od 3. svibnja 2011. do isplate

- 1.977,08 kuna/262,40 eura od 2. lipnja 2011. do isplate

- 2.073,12 kuna/275,15 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- 2.387,62 kuna/316,89 eura od 2. kolovoza 2011. do isplate

- 2.226,07 kuna/295,45 eura od 1. rujna 2011. do isplate

- 2.049,21 kuna/271,98 eura od 1. listopada 2011. do isplate

- 1.852,67 kuna/245,89 eura od 1. prosinca 2011. do isplate

- 1.839,49 kuna/244,14 eura od 1. prosinca 2011. do isplate

- 1.921,13 kuna/254,98 eura od 1. siječnja 2012. do isplate

- 1.992,31 kuna/264,42 eura od 1. veljače 2012. do isplate

- 1.992,27 kuna/264,42 eura od 3. ožujka 2012. do isplate

- 1.952,61 kuna/259,16 eura od 1. travnja 2012. do isplate

- 1.985,85 kuna/263,57 eura od 1. svibnja 2012. do isplate

- 2.008,60 kuna/266,59 eura od 1. lipnja 2012. do isplate

- 1.970,33 kuna/261,51 eura od 1. srpnja 2012. do isplate

- 1.980,40 kuna/262,84 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate

- 1.951,71 kuna/259,04 eura od 1. rujna 2012. do isplate

- 1.890,58 kuna/250,92 eura od 2. listopada 2012. do isplate

- 1.956,67 kuna/259,69 eura od 1. studenog 2012. do isplate

- 1.988,39 kuna/263,90 eura od 1. prosinca 2012. do isplate

- 1.965,28 kuna/260,84 eura od 1. siječnja 2013. do isplate

- 1.840,61 kuna/244,29 eura od 1. veljače 2013. do isplate

- 1.946,53 kuna/258,35 eura od 1. ožujka 2013. do isplate

- 1.955,78 kuna/259,58 eura od 3. travnja 2013. do isplate

- 1.914,27 kuna/254,07 eura od 1. svibnja 2013. do isplate

- 1.785,14 kuna/236,93 eura od 1. lipnja 2013. do isplate

- 1.781,86 kuna/236,49 eura od 2. srpnja 2013. do isplate

- 1.813,57 kuna/240,70 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate

- 1.864,42 kuna/247,45 eura od 1. rujna 2013. do isplate

- 1.934,72 kuna/256,78 eura od 1. listopada 2013. do isplate

- 1.872,30 kuna/248,50 eura od 1. studenog 2013. do isplate

- 1.921,62 kuna/255,04 eura od 1. prosinca 2013. do isplate

- 1.953,41 kuna/259,26 eura od 1. siječnja 2014. do isplate

- 1.301,08 kuna/172,68 eura od 1. veljače 2014. do isplate

- 1.334,73 kuna/177,15 eura od 1. ožujka 2014. do isplate

- 1.323,72 kuna/175,69 eura od 1. travnja 2014. do isplate

- 1.286,49 kuna /170,75 eura od 1. svibnja 2014. do isplate

- 1.274,55 kuna/191,16 eura od 1. lipnja 2014. do isplate

- 1.279,94 kuna/169,88 eura od 1. srpnja 2014. do isplate

- 1.322,20 kuna/175,49 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate

- 1.357,78 kuna/180,21 eura od 1. rujna 2014. do isplate

- 1.358,07 kuna/180,25 eura od 1. listopada 2014. do isplate

- 1.381,16 kuna/183,31 eura od 1. studenog 2014. do isplate

- 1.402,06 kuna/186,09 eura od 1. prosinca 2014. do isplate

- 1.389,75 kuna/184,45 eura od 1. siječnja 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. veljače 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. ožujka 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. travnja 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. svibnja 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. lipnja 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. srpnja 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. rujna 2015. do isplate

- 1.393,18 kuna/184,91 eura od 1. listopada 2015. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati novčani iznos od 22.109,02 kuna/2.934,37 eura uvećan za zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati novčani iznos od 49.767,91 kuna/6.605,34 eura uvećan za zatezne kamate tekuće od 10. lipnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

IV Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 29.780,71 kuna/3.952,58 eura.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 10. lipnja 2019. god., podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika, u kojoj navodi da su dana 27. listopada 2006. god., H.A.-A.-B. d.d. Z., …, Podružnica S., …, kao kreditor, i tužitelj, kao

korisnik kredita i založni dužnik, te I. S., K. L., …, sklopili

Ugovor o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji ugovor je potvrđen od strane javnog bilježnika Z. P., …, dana 31. listopada 2006. god., pod Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., utvrđeno je da je petotužena H. A.-A.-B. d.d., u razdoblju od 01.

lipnja 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. god, do 31. prosinca 2008. god., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom petotužene, a da prije i u vrijeme zaključenja, petotoužena kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, te je u istoj presudi svim tuženima zabranjeno takvo ili slično postupanje ubuduće.

Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-1729/13-4 od 13. lipnja 2014. god., preinačena je predmetna prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da bi petotužena u razdoblju od 01. lipnja 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je istom odlukom odbijena žalba petotužene u dijelu u kojem je utvrđeno da je petotužena u razdoblju od 10. rujna 2003.god., do 31. prosinca 2008. god., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. god., odbijena je revizija tužitelja u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, dok su revizije tuženika pod 1 – pod 7, odbijene kao neosnovane u dijelu koji se odnosi na promjenljive ugovorene kamate.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015 od 13. prosinca 2016. god., djelomično je usvojena ustavna tužba tužitelja, te je ukinuta navedena odluka VSRH i predmet vraćen na ponovno suđenje VSRH-u u dijelu kojem je odbijen zahtjev tužitelja glede ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak CHF, kao valuta uz koju je vezana glavnica, dok su ustavne tužbe tuženika odbijene.

Odlukom VSRH broj Revt-575/16-5 od 03. listopada 2107. god., revizija tužitelja je prihvaćena, ukinuta presuda VTS-a posl.br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god., i u tom dijelu predmet vraćen VTS-u na ponovno suđenje.

Konačno, odlukom VTS-a posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god., odbijene su žalbe tuženika i potvrđena je presuda TS-a u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu izreke kojim se utvrđuje da su tuženici u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti,a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, te je svim tuženicima naloženo da prekinu s takvim postupanjem.

U odnosu na zastaru potraživanja individualnih restitucijskih zahtijeva, u odluci VSRH broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017. god., zauzeto je pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača dolazi do prekida zastare, te da zastara individualnih restitucijskih zahtijeva počinje teći ispočetka, tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Nadalje, Zakonom o zaštiti potrošača u čl. 118 g, propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106 istog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Bitni sastojci iz predmetnog ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006. god., su da je ugovor potrošački, valuta CHF-švicarski franak, početna kamatna stopa 3,88 % godišnje promjenljiva sukladno odluci kreditora o kamatnim stopama.

Kao rok otplate ugovoreno je 20 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, koji kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Otplata je ugovorena u 2040 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 761,59 CHF, obračunatih po srednjem tečaju za CHF kreditora na dan plaćanja.

Dakle, kredit je podignut u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 127.000,00 CHF, početni anuitet je bio 761,59 CHF, rok otplate 240 mjeseci, s obzirom na tečaj po kojem je kredit isplaćen, korisniku je isplaćeno 584,835,00 kuna, dakle po tečaju CHF/HRK 4,6050 na dan 06. studenog 2006. godine.

Iz iznesenog proizlazi da je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenljiva kamatna stopa koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 3,88 % godišnje, promjenljiva u skladu s odlukom tužene o kamatnim stopama-dakle jednostranom odlukom tužene, bez poznate metode i određenih parametara, a koji način obračuna je niti određen, niti poznat korisniku kredita koji nije bio ekonomske struke.

Takav neodređen način promjene kamatne stope-jednostranom odlukom tužene, korisniku kredita nije objašnjen, a kako jednostran bez parametara, niti je mogao kao takav biti objašnjen, a niti je istome objašnjen značaj i rizik CHF valutne klauzule.

Tijekom razdoblja otplate kredita nesporno je došlo do povećanja iznosa anuiteta, na ime povećanog tečaja i kamatne stope.

Predmetni je kredit korisnik kredita ishodio u privatne svrhe ka potrošač, a isti ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu Zakona o zaštiti potrošača, i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu valutu kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, te odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu, a koje su time ništetne.

Prilikom pregovora i sklapanja ugovora o kreditu, tuženi koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, tako i korisnika kredita, nije iste kao potrošače obavijestio o svim potrebnim parametrima potrebnim za donošenje odluke o uzimanju kredita vezano za valutu CHF, u temeljenoj na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i općeg propisa Zakona o obveznim odnosima.

Rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo je veći u odnosu na takav isti rizik vezan uz EUR, u vrijeme pregovaranja i sklapanja predmetnog kreditnog ugovora tuženik nije tužitelja upoznao s učestalošću promjena tečajeva što ih čini teško predvidim u toku razdoblja otplate kredita, a još manje ih je upoznao s analizom MMF-a 1997. god., i drugih svjetskih stručnjaka o potpuno predvidivom pritisku kapitala iz buduće EURO zone u odnosu na CHF.

HNB je potvrdio dana 07. lipnja 2013. god., da HNB provodi politiku stabilnog tečaja kune prema EUR, ali ne i prema drugim valutama.

Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz CHF prosječnom su potrošaču nerazumljive, nepoštene, i prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustile informirati potrošače, pa tako i ovdje tuženika korisnika kredita o četiri činjenice: općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, činjenici da j e rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Došlo je do izvan redne aprecijacije CHF u odnosu na EUR, a odgovornost tuženika nije zato jer je do toga došlo, nego jer je u vrijeme pregovaranja isklapanja ugovora prešutio činjenice koje je znao ili trebao znati.

Svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja pogotovo u slučaju fluktuirajućih tečajeva, no s obzirom da je konkretno potrošačima, pa tako i tužitelju rizik tečajnih razlika konkretno za CHF, koji je bio izvjestan, bio prešućen i/ili umanjivan, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu sklopio s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblja otplate kredita ostati isti, ili da će neznatno oscilirati.

Tuženik kao financijska ustanova – banka, znao je, odnosno morao je znati s obzirom na to da je dio svjetskog financijskog tržišta, kakav će u ugovorenom razdoblju biti smjer kretanja CHF s obzirom na naznake koje su postojale na globalnom svjetskom planu, kao i na gospodarstvu RH, koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tekućem razdoblju, a takve informacije je uskratio potrošačima, pa tako i tužitelju, te je takvo postupanje utjecalo na ocjenu o jasnoći o razumljivosti predmetnih ugovornih odredbi, tako i odredbi o valutnoj klauzuli o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a tužitelj kao nestručna osoba nije imao objektivnih mogućnosti da ima saznanja o parametrima koji utječu na formiranje tečaja, i time ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasno sastavljena i razumljiva jer pri sklapanju ugovora o kreditu tužitelju nisu bila transparentno izložena konkretna djelovanja i učinak svih faktora koji utječu na kreditnu zaduženosti, a sve uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih potencijalni korisnik kredita može procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje će za njega proizići sklapanjem ugovora o kreditu, i to vezano za obim njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Kako navedeno tuženik nije učinio, odredba o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu ne može se smatrati jasnom i razumljivom, te je sklapanjem ugovora o kreditu stvorena znatna neravnoteža između ugovornih stranaka.

Ocjena je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženost, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija, na temelju koji razumni potrošač koji nema stručna znanja kao potencijalno korisnik kredita, može procijeniti rizik koji je sklapanjem ugovora s određenim ugovornim obvezama preuzeo, i znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega kao individualnog potrošača moguće proizići.

Glede nepoštenosti, te time ništetnosti ugovorne odredbe glede ugovorene kamatne stope koja je početno bila ugovorena na 3,88 % godišnje, ističe se kako je predmetna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi formirana unaprijed od tuženika, a tužitelj nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula.

Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a posebno se prema navedenom zakonu smatra nepoštenom ugovornom odredbom: odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, te odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

S time u svezi, općim propisom Zakonom o obveznim odnosima u čl. 272, u svezi s čl. 270, određeno je da je ugovor odnosno pojedina odredba ništetna, ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Dakle jasno je zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu ili pak obvezu druge strane, a kao posljedica propusta poštivanja te odredbe jest ništetnost takve odredbe.

Ne dopušteno je jednostrano povećanje kamatne stope mimo ugovorenih kriterija bez davanja razumljivih, egzaktnih i matematički provjerljivih parametara, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu morala, čime si trgovac prikuplja nepripadnu dobit, a sa druge strane korisniku kredita čini štetu umanjenjem njegove imovine.

Ništetna je – nepoštena ugovorna odredba prema kojoj kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Pri tome konkretno tužitelj kao neinformirana i nestručna osoba nije u trenutku sklapanja ugovora mogao znati da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati od strane tuženika zloupotrebljavajući položaj neusporedivo jače strane.

Time kako je odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetna, to bi korisnik kredita bio dužan otplaćivati kredit po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

Iz iznesenog proizlazi da su u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF, te promjenljivoj kamatnoj stopi.

Teret dokaza da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo je na tuženiku, odnosno smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, osim ako trgovac drugačije dokaže.

Objavljivanjem niže kamatne stope za CHF, kreditne banke su, pa tako konkretno i tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja navodile potrošače na sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, pa tako i tužitelja.

Za predmet spora odlučno jest i da je tuženik ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli i promjenljivoj kamatnoj stopi, te svojim pravima iz instrumenata osiguranja kredita, zaštitio svoj položaj tako da nije preuzeo nikakav rizik od eventualnih promjena na tržištu, i time uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Utvrđenjem ništetnosti odredaba ugovora o jednostrano promjenljivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezano za CHF, dolazi do anuliranja mjesečnih anuiteta, kako po osnovi kamatne stope, tako i po osnovi povećanja tečaja, što znači da se prilikom izračuna mjesečnog anuiteta ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa i tečaj, dok svaki mjesečni anuitet koji je premašio navedeni iznos predstavlja razliku koju je tužitelj preplatio odnosno tuženik stekao bez osnove, pa mu je isti dužan i vratiti zajedno sa zateznom kamatom počev od dana uplate svakog mjesečnog anuiteta do isplate.

Također, s obzirom na činjenicu ništetnosti valutne klauzule i promjenljive kamatne stope, i njezin retroaktivni učinak, tuženik je pogrešno obračunao preostalu neotplaćenu glavnicu u trenutku konverzije, u odnosu na iznos glavnice kakav je trebao biti po početno ugovorenom tečaju i kamatnoj stopi, pa tužitelj potražuje i nastalu razliku s pripadajućom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe do isplate.

Naime, stranke su dana 05. studenog 2015. god., sklopile Anex ugovora o kreditu kojim su izvršile konverziju kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku u EUR, međutim tuženik je pogrešno obračunao preostalu neotplaćenu glavnicu.

Stoga tužitelj potražuje iznose preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja u odnosu na početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu, za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 30. rujna 2015. god., te razliku glavnica u trenutku konverzije. Tužitelj je dana 11. travnja 2019. god., predao tuženiku zahtjev za izdavanje dokumentacije po kreditu broj 216-659/2006, kreditna partija 253085630/253199023, a kojem zahtjevu tuženik niti do današnjeg dana nije udovoljio, pa stoga tužitelj ne raspolaže dokumentacijom bez koje nije moguće utvrditi visinu iznosa koji potražuje od tuženika, i ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju, te prije nego što se provede odgovarajuće vještačenje, a nakon čega će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži ovom tužbom, kao što će i precizirati tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje zateznih kamata u odnosu na glavnice.

Na temelju svega iznesenog, tužitelj je predložio sudu da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da u roku od 15 dana za sud i tužitelja dostavi svu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu broj 216-659/2006, a posebice sljedeću dokumentaciju: ugovor o kreditu i sve Anekse ugovora, početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, te drugu dokumentaciju koja je potrebna vještaku za izradu nalaza i mišljenja.

Nakon dostave zatražene dokumentacije i nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 2 Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006. god., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti, švicarski franak, kao i odredba čl. 6 istog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama, te naložiti tuženiku da mu u roku od 15 dana isplati novčani iznos čija će se visina odrediti tek nakon što tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede odgovarajuće vještačenje ili izvedu drugi dokazi, uvećan za zatezne kamate.

U odgovoru na tužbu od 19. listopada 2019. god., tuženik navodi da u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe iz razloga kako je objašnjeno u nastavku.

Navodi da iz tužbe proizlazi da tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku, navodi ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 216-659/2006 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu br. 216-659/2006 (dalje: Aneks uz Ugovor o kreditu) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik ističe da su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, sukladno za tuženika prisilnim ZIDZPK, a za koji je Aneks uz ugovor o kreditu Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., utvrdio da, cit.: „…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

ZIDZPK predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i riješeno pitanje restitucije potrošača.

Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu se ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu.

ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tunc učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF, te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tunc i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane Ugovora o kreditu su je zamijenile dopuštenim odredbama i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu.

Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredaba ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, s kojim se je tužitelj usuglasio.

Valja odmah naglasiti i da s obzirom na temeljnu razliku u okolnostima u kojima je donesena presuda Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019., i učincima ZIDZPK, a koja se očituje u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK tužitelj mogao odbiti konverziju koju mu je prethodno tuženik morao ponuditi, spomenuta presuda Europskog suda nije primjenjiva u konkretnom slučaju.

Sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu tuženik je pristao da ukupan iznos kojega je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje tužitelj potražuje ovom tužbom (dakle i oni iznosi koji su posljedica povećanja kamatne stope i rasta tečaja CHF), bude iskorišten za namirenje anuiteta po Aneksu uz Ugovor o kreditu čija je valutna klauzula (EUR) dopuštena. Pritom, tuženik niti ne tvrdi da su sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, konvalidirane odredbe Ugovora o kreditu za koje je zakonodavac presumirao da bi bile ništetne, već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenim ugovornim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, ex tunc.

Tuženik ovdje posebno napominje i da je sam Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g, isključio primjenu pravila općeg obveznog prava jer prisilni propis čl. 19.e ZIDZPK predstavlja posebno zakonsko rješenje i propisuje u slučaju da korisnik kredita ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, da se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama navedenog zakona.

Pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena je i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje, te koja su referentna razdoblja).

Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmet raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojega tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik iskoristio prilikom izračuna konverzije, i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Zato, kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za taj isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Tuženik napominje da je u tom smislu potrebno sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015.g., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije.

Kako je dakle, zakonodavac prisilnim propisom ZIDZPK uredio način potpune restitucije potrošača, pa je stoga tužitelj pravo koje traži ovom tužbom već u cijelosti ostvario konverzijom Ugovora o kreditu, na koju je slobodnom voljom pristao, tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka.

Tuženik ovdje upućuje na zaključak Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja od 4. ožujka 2020.g., broj: Gos 1/2019-36, kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti tek u slučaju cit. „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“, ali i na dio ranije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.g., u kojoj je postojanje pravnog interesa zadržano samo u onim okolnostima u kojima korisnik kredita nije konvertirao ugovor o kreditu, cit.: "to znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Naslovnom sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.g. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom, i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači.

Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite, i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tuženiku) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF, iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju, to mora napraviti još jednom.

Radi svega navedenoga, tuženik smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK.

S tim u vezi tuženik predlaže izvođenje dokaza financijsko - knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK.

Tuženik ističe da tužbeni zahtjev nije osnovan jer se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru.

Naime, prema stavu Suda Europske unije izraženom u presudi u predmetu C- 630/17, A. M. protiv R. St. S.-J.-W.eGen, od 14. veljače 2019. godine u toč. 88., cit.: „…samo su ugovori koji su

sklopljeni izvan svake profesionalne djelatnosti ili svrhe i neovisno o njoj, s jedinim ciljem zadovoljavanja vlastitih pojedinčevih privatnih potrošačkih potreba, obuhvaćeni posebnim uređenjem predviđenim navedenom uredbom u području zaštite potrošača kao stranke koja se smatra slabijom, dok takva zaštita nije opravdana u slučaju ugovora kojeg je cilj profesionalna djelatnost.“

Iz kreditnog zahtjeva i prijedloga vidljivo je kako je tužitelj koristio kredit za dovršetak nekretnine na adresi K. L., …, a

na kojoj nekretnini danas posluje društvo T. d.o.o., u kojem društvu je tužitelj zaposlen i čiji je direktor.

S obzirom da iz navedenog proizlazi da se radi o ugovoru koji je sklopljen u vezi tužiteljeve profesionalne djelatnosti, u konkretnom slučaju ne radi se o potrošačkom ugovoru. Budući da su postupci za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojima su donesene presude na koje se tužitelj poziva u pogledu osnovanosti svog zahtjeva pokrenuti na temelju članka 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), te da se te presude odnose na potrošačke kredite, tuženik ističe da se zbog gornje argumentacije tužitelj ne može pozivati na utvrđenja iz citiranih presuda jer predmetni kredit nije potrošački kredit.

Zaključno, a u odnosu na gore navedeno, tuženik osporava potrošačka svojstva Ugovora o kreditu koji je predmet spora dok tužitelju osporava svojstvo potrošača. Tuženik na navedene okolnosti predlaže saslušati tužitelja, te radnika tuženika koji je radio na obradi spornog Ugovora o kreditu.

Nadalje tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku.

Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri se primjenjuje načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički, te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava, kako će detaljno biti obrazloženo u nastavku ovog odgovora na tužbu.

Tuženik prvenstveno ističe da su neosnovani navodi tužitelja da bi u Ugovoru o kreditu jedino bila izrijekom ugovorena kamatna stopa koja je vrijedila na dan zaključenja Ugovora o kreditu.

Naime, u čl. 6. Ugovora o kreditu je ugovoreno kako se tužitelju, kao korisniku kredita ugovorena kamatna stopa od 3,88% neće mijenjati do 30.6.2007.g., te kako su ugovorne strane suglasne da se korisniku kredita 1.7.2007.g., promijeni kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za „kredite za mlade“, a koja kamatna stopa je u trenutku sklapanja bila javno objavljena na internetskim stranicama tuženika i dostupna u svim poslovnicama tuženika, te je iznosila 4,60%.

Iz navedenog je razvidno kako je tužitelj unaprijed bio upoznat s ovim parametrom promjene kamatne stope, te da je na isto povećanje pristao prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Stoga je jasno da promjena visine kamatne stope sa početno ugovorene stope od 3,88% na 4,60%, nije rezultat jednostrane odluke tuženika, već je isključivo rezultat jasnog parametra s kojim je tužitelj bio upoznat i na koji je pristao.

Slijedom navedenog, ukoliko bi Naslovni sud odredio financijsko vještačenje po zadatku tužitelja, tuženik predlaže da se zadatak vještaku odredi na način da se za period nakon 1.7.2007.g., kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 4,60%.

Tuženik ističe da sve ako bi Naslovni sud i utvrdio da je ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope ništetna, tuženik drži kako učinci ništetnosti ne bi bili da se ima primjenjivati ona kamatna stopa koja je početno ugovorena.

Naime, primjena početno ugovorene kamatne stope kao fiksne za cijelo vrijeme otplate ugovora o kreditu, bila bi suprotna činjenici da su ugovorne strane ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

Da bi se odredba Ugovora o kreditu kojom je uređen način promjene kamatne stope, utvrdila nepoštenom, i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g., o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužitelju na potpis, ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora.

U konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita; valutu uz koju je kredit vezan; rok otplate kredita; način otplate kredita (otplata u anuitetima ili u ratama); dospijeće otplate kredita (mjesečno, kvartalno, polugodišnje, jednokratno); poček s otplatom kredita; vrstu kamatne stope (promjenjiva ili fiksna); visinu kamatne stope (ovisno o statusu klijenta, primanju redovnih prihoda preko transakcijskog računa u banci); te instrumente osiguranja plaćanja (sudužnik i/ili jamac, založno pravo na predmetnoj i/ili zamjenskoj nekretnini – ovisno o dostatnoj vrijednosti i pravnom statusu nekretnine, polica osiguranja života i sl.).

Kada bi se iz predmetnog Ugovora o kreditu eliminirale sve gore navedene odredbe, ugovora uopće ne bi bilo. Sukladno navedenom, razvidno je kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer se radi o odrazu njegovih potreba i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor o kreditu, te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju.

Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju, te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Osim toga, tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj.

Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članku 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost.

Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu.

Tako je, između ostalog, tužitelj bio upoznat sa time da ugovara Stambeni kredit za mlade do 40 godina. Navedeno također dokazuje kako je upravo tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora, te da je ugovor odraz njegovih potreba koje je zatim tuženik uobličio u tekst ugovora.

Nastavno na navedeno, a uzimajući u obzir definiciju prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu, i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. I u ovom trenutku tužitelj je imao mogućnost, ali i obvezu, da kao obaviješten, pažljiv i oprezan potrošač, i javnog bilježnika pita za objašnjenje bilo koje odredbe koja mu nije bila jasna.

Prema definiciji, prosječan potrošač, koji je postavljen kao mjerilo zamišljenog tipičnog potrošača, ne raspolaže stručnim znanjima, ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući u obzir socijalne, jezične i kulturne čimbenike.

Tuženik je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze u cijelosti postupao sukladno odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/2003, 46/ 79/2007), te kasnijeg čl. 74. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014), čl. 172., čl. 173. i čl. 175. Zakona o bankama (Narodne novine broj: 84/2002, 141/2006, 117/2008, 74/2009), te čl. 308. st. 3. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj: 117/2008, 74/2009, 153/2009, 108/2012, 54/2013, 159/2013).

Tuženik je izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1.1.2011.g. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A.A.-B. d.d.“. Navedenom metodologijom

jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika.

Tuženik do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013.g., a koje su izmjene stupile na snagu 1.1.2014.g., nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope.

S tim u vezi tuženik ukazuje i na mišljenje dr. sc. P. M., dipl. iur.,

redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u kojemu se ističe da je tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima.

Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kamatne stope ni u kojem slučaju nisu mogle prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu, niti su tu stopu ikada prešle, već su upravo suprotno, primijenjene kamatne stope po Ugovoru o kreditu bile su višestruko niže od najviše dozvoljene.

Tužitelj u tužbi navodi da bi odredba Ugovora o kreditu, a kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, bila ništetna, te s navedenog osnova traži restituciju onoga što je dao temeljem takve odredbe.

Tuženik je ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF. Tuženik ističe da je tužitelj u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na predmetnu, imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, a na koju se okolnost predlaže saslušanje radnika tuženika i tužitelja.

Ako se u obzir uzme definicija prosječnog potrošača, tuženik ističe da je tužitelj imao obvezu pažljivo pročitati svaku ugovornu odredbu, tražiti odgovarajuća pojašnjenja ako mu je nešto bilo nejasno ili nerazumljivo, i tek nakon toga donijeti odluku o prihvatljivosti iste u smislu ugovaranja ili zatražiti odgovarajuću izmjenu.

Osim samim potpisivanjem Ugovora i prilikom solemnizacije javni bilježnik je potvrdio da sporna ugovorna odredba predstavlja pravu volju tužitelja, te se uvjerio da tužitelj ima potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i razumije značenje njegovih odredbi. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

U pogledu predmetne odredbe Ugovora o kreditu, ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa stoga niti ne može biti riječi o znatnoj neravnoteži kao idućem zahtjevu, u smislu nepoštenosti odredbe, a niti o postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Upravo je ugovaranjem predmetne odredbe uspostavljena ravnoteža.

Uvodno, tuženik ukazuje na neke od rizika koje svaka banka preuzima u dijelu svojeg poslovanja koje se odnosi na plasiranje kredita. Prvenstveno banka preuzima kreditni rizik dužnika koji se očituje u riziku gubitka do kojeg dolazi uslijed neispunjavanja dužnikove obveze prema banci, vjerovniku. Uslijed plasiranja kredita i posljedičnog kreditnog rizika, banke preuzimaju i rizik likvidnosti koji pred banke stavlja zahtjev upravljanja imovinom i obvezama tako da je banka sposobna ispuniti sve svoje dospjele obveze (primjerice prema potrošačima s kojima ima sklopljene ugovore o novčanom pologu – depozitu).

Nadalje, banke i danas, ali i u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu, preuzimaju i moraju upravljati kamatnim, deviznim i ostalim tržišnim rizicima. Tako je Zakonom o bankama (Narodne novine broj 84/2002, 141/2006, 117/2008), u članku 80. bilo određeno kako banka mora na odgovarajući način uskladiti svoju imovinu i obveze na temelju kojih je izložena rizicima gubitaka zbog promjene kamatnih stopa, tečajeva stranih valuta, cijene vrijednosnih papira i ostalih financijskih instrumenata ili zbog ostalih tržišnih rizika.

Nadalje, valja istaknuti kako je tužitelj u svakom trenutku imao mogućnost napraviti konverziju u neku drugu valutu, zakonsku mogućnost prijevremeno djelomično ili u cijelosti otplatiti kredit ili se poslužiti pravnim institutom pravične izmjene ugovora o kreditu radi promijenjenih okolnosti. Naime, tuženik kao niti druge banke, nakon što plasira kredit u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu i njezine posljedice, nije imao na raspolaganju mehanizme kojima bi na bilo koji način mogao izravno jednostrano utjecati (intervenirati) u predmetni ugovorni odnos. S druge strane, tužitelj je kao korisnik kredita bio ovlašten u bilo kojem trenutku, pa tako i u trenutku rasta tečaja CHF, zatražiti konverziju kredita u drugu valutu, kojim zahtjevima je tuženik aktivno udovoljavao i odobravao ih, te se vršila konverzija kredita u drugu valutu za koju konverziju nije naplaćivana naknada, a sve sukladno preporuci Vlade Republike Hrvatske.

Postupanje u skladu s načelom savjesnosti i poštenja pretpostavlja postupanje s povjerenjem i obzirima prema osobi i interesima druge strane, suzdržavanje od proturječnog ponašanja prilikom ostvarivanja i ispunjenja ugovorom preuzetih obveza i tomu slično. Kako je o predmetnoj ugovornoj odredbi tužitelj imao mogućnost pregovarati i utjecati na njezin sadržaj, kako je postojala podjednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama, a uslijed promjene tečaja koja može imati obilježja aprecijacije, ali i deprecijacije, ugovaranje predmetne odredbe ne može biti u suprotnosti s spomenutim načelom.

Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena jer nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik.

Sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (2003), odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (2007), nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora.

Tužitelju je, pod pretpostavkom da je postupao pažnjom koja se zahtjeva od prosječnog potrošača, bilo i moralo biti jasno i razumljivo da ugovaranje valutne klauzule znači da se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti, konkretno CHF-u.

Pritom, tuženik smatra kako u ovom postupku nije moguće primijeniti pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka, a da pri tome Naslovni sud prethodno ne ispita mogu li se ista primijeniti na konkretna činjenična utvrđenja oko sklapanja Ugovora o kreditu.

Takav zaključak proizlazi i iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“

Prema tome, u kolektivnom postupku su utvrđivane samo činjenice relevantne za kolektivni interes, te se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti, a time i ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u svakom pojedinom ugovoru o kreditu, već da je prije toga potrebno provesti test poštenosti i utvrditi mogu li se okolnosti pojedinog slučaja podvesti pod pravna utvrđenja iz kolektivnog postupka.

Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu njezine učestale primjene u Republici Hrvatskoj (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično).

Tuženik ističe kako je na primjeren način, javno, objavljivao relevantne informacije o valutnoj klauzuli u CHF na temelju koje je svaki potrošač mogao donijeti informiranu odluku te je na taj način razumljivost same odredbe dodatno naglašena.

Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF.

Tuženik ističe da je upravo tužitelj tražio sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a što proizlazi i iz kreditnog prijedloga i zahtjeva za kredit.

Dodatno, da je odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva tužitelju, kao i da je volja tužitelja bila upravo sklapanje ugovora s valutnom klauzulom, dodatno proizlazi iz činjenice da je prilikom ugovaranja osiguranja nekretnine za čiju kupnju je tužitelj sklopio ugovor o kreditu, tužitelj ugovorio valutnu klauzulu za navedeni ugovor o osiguranju.

Budući da nisu ispunjenje pretpostavke za utvrđivanje nepoštenosti, i posljedično ništetnosti, predmetne ugovorne odredbe, te da ništetnost ne proizlazi ni iz nekog drugog osnova tužbeni zahtjev je neosnovan.

Konačno tuženik ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u kunama, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u švicarskim francima.

Prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo bi zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u kunama bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF.

Slijedom navedenog, tuženik smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava Naslovni sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK. Tuženik stoga predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 9,75%, te da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Tuženik ovdje napominje, da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tuženik napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna, cit.: „…nalaže se tuženim bankama da u roku od 60 dana izmjene odredbe koje se odnose na pravo banke da jednostrano mijenjaju kamatnu stopu na način da ista bude ugovorena tako da budu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara na temelju kojih banka izračunava i mijenja kamatnu stopu, a da svaki prosječni potrošač može izračunati visinu kamatne stope te njezinu visinu u budućnosti odnosno da visina kamatne stope bude vezana uz varijabilni egzaktno određeni dio čija promjena je transparentno odrediva svakome potrošaču plus fiksni dio koji čini bankarsku maržu, pri čemu formula za izračun kamatne stope ne smije biti nepovoljnija od sličnih kamatnih stopa u novougovorenim kreditima iste vrste….“

U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa.

Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku.

Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe.

U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH12 cit.: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

Slijedom navedenoga, tuženik je predložio sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate.

U podnesku od 25. listopada 2022. god., tuženik navodi da ostaje kod odgovora na tužbu, a u nastavku postupka predlaže da se provedu slijedeći dokazi:

- financijsko - knjigovodstveno vještačenje na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, isplatu kojih tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15);

- saslušanje tužitelja, na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama;

- saslušanje svjedoka radnika tuženika – D. A. na adresi …, S.; na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama i

obaviještenosti tužitelja o značenju spornih ugovornih odredbi prije sklapanja ugovora;

- saslušanje javnog bilježnika Z. P. na adresi …,

S.; na okolnost pojašnjenja spornih ugovornih odredbi prilikom solemnizacije;

- uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, obzirom da za isto nema pravne osnove.

Međutim, u slučaju da Naslovni sud usvoji dokazni prijedlog tužitelja, tuženik predlaže da se vještačenje odredi na način da se za period nakon 1.7.2007.g. kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 4,60%, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Također tuženik predlaže da se vještačenje odredi na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu (9,75 %), kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

Kako je u ranijem tijeku postupka već istaknuto, stranke ovog spora sklopile su 5. studenog 2015.g. Aneks uz ugovor o kreditu broj 216-659/2006 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006.g. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita, te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK).

Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je:

- početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita);

- primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope);

- zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF;

- kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu;

- utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR;

- postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos.

U takvim okolnostima, tužitelj i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi.

U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača.

Na sporni Ugovor o kreditu pritom nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema stavku 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994.g., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 1. srpnja 2013.g. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13.

Na sporni Ugovor o kreditu međutim primjenjuju se odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.g. Navedeni je zakon poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK.

Taj zakon, kako je poznato, Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.g., ocijenio je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava), te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima).

Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

Štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“

Točno je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka.

Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe.

S obzirom na navedeno, nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR.

Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primjenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 1. srpnja 2013.g., morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti.

Konačno, suvišno je nadalje i ponavljati da se ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od 14. ožujka 2019., Dunai (C-118/17, EU:C:2019:207)4, a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelj neosnovano poziva.

Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, može se zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021.g.: “Prema shvaćanju revizijskog suda tuženik je postupajući u skladu s odredbom članka 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju i izrađujući izračun konverzije kredita, koji je tužitelj prihvatio i s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu, zapravo ispunio tužbeni zahtjev u okviru kojeg je tužitelj zahtijevao utvrđenje ništetnosti obračuna ugovorenih promjenjivih kamata i isplatu više plaćenog iznosa.

Stoga, u situaciji kada je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je umanjena glavnica duga, ima se smatrati udovoljenje tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koji se odnosi na promjenjive ugovorene kamate i isplatu više plaćenih kamata.”

S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka.

Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika.

Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019.g., Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili, cit.: „u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.“

Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema.

Navedenim je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK, cit: „(…)što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni sa valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i dalje pitanje valjanosti takvih ugovornih odredbi ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.“

Iz ranije citiranih odluka stoga proizlazi da se pravni interes može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Ipak, s obzirom da je tužena banka prije objave kalkulatora iz čl. 19. d ZIDZPK, na temelju kojeg je izračunata konverzija, a koji je uključivao detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije, pribavila mišljenje sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19. c ZIDZPK, te da su sporazumi o konverziji solemnizirani kod javnog bilježnika, navedeno nije slučaj.

Tužitelj u podnesku od 31. listopada 2022. god., navodi da mu je tuženik za vrijeme ovog parničnog postupka dostavio dokumentaciju potrebnu za postavljanje određenog kondemnatornog zahtjeva za isplatu novčanih iznosa, pa je stoga konačno postavio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu na način pobliže opisan u izreci presude.

Nadalje navodi da u spis dostavlja dokumentaciju kojom raspolaže u odnosu na predmetni kreditni ugovor, i dokumentaciju potrebnu za izračun visine tužbenog zahtjeva, i to:

- obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, od 10. lipnja 2019.,

- izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku, od 5. studenog 2015.,

- obavijest o provedenoj konverziji, od 10. veljače 2016.,

- popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015., od 10. lipnja 2019.,

- specifikacija uplata, od 10. lipnja 2019.,

- obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 1. listopada 2015. do 10. lipnja 2019., od 10. lipnja 2019.,

- obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, od 10. lipnja 2019.,

- otplatni plan za kredit, od 10. lipnja 2019.,

- izvod po kreditu za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018., od 22. svibnja 2019.,

- otplatni plan za kredit, od 10. lipnja 2019.,

- popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015.,

- pregled prometa za klijenta, od 10. lipnja 2019.,

- obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30. studenog 2006. do 30. rujna 2015.,

- pregled prometa za klijenta, od 10. lipnja 2019., - pregled prometa za klijenta, od 10. lipnja 2019.,

- otplatni plan za kredit, od 10. lipnja 2019. godine.

U odnosu na tuženikov prigovor zastare ističe kako je presudom i rješenjem broj: Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. g., Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da pokretanjem kolektivnog postupka radi zaštite prava potrošača dolazi do prekida zastare individualnih restitucijskih zahtjeva koja počinje teći iznova tek od pravomoćnosti odluke u kolektivnom postupku.

Nadalje, pravno shvaćanje zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održanoj 30. siječnja 2020. g., jest da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Ujedno, tužitelj ističe kako je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19 od 10. lipnja 2021., izrazio shvaćanje da rok zastare za povrat neosnovano isplaćenih iznosa stečenih temeljem nepoštene odredbe ne može isteći prije nego je potrošač mogao saznati za nepoštenost takve odredbe. Stoga je prigovor zastare očigledno neosnovan.

Nadalje, neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, s prve sjednice (1/04), održane 5. ožujka 2004., s obzirom na to da u ovom postupku nije riječ o utvrđenju ništetnosti cijelog ugovora o kreditu, već utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a koje odredbe su, po stajalištu tužitelja, nepoštene temeljem odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003), pa s obzirom na to da je riječ o odredbama koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj preplaćenih novčanih iznosa, slijedom čega tužitelju pripadaju na preplaćene iznose zatezne kamate od dana kad je tuženik stekao predmetne novčane iznose.

Pozivanje tuženika na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Gos-

1/19 od 4. ožujka 2020. g., prema kojem sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, nije od nikakvog utjecaja na ovaj postupak u kojem tužitelj postavlja dva deklaratorna zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu i jedan kondemnatorni zahtjev za isplatom.

U rješenju VSRH-a broj: Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. g., navodi se sljedeće: „Prema ocjeni ovog suda, sama činjenica da su stranke sklopile 19. siječnja 2016. dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu („Narodne novine“, broj 102/15 – u daljnjem tekstu: ZIDZOPK) – Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR – kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 21. lipnja 2007. izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne“.

Nadalje, članak 6. stavak 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisuje da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu, nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.

Sud Europske unije je u nekoliko navrata naveo da je članak 6. stavak 1. ekvivalentan normama javnog poretka utvrđenima u pravu države članice, s tim da je Sud EU naglasio da „članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo.“

U prilog postojanja prava tužitelja za isplatom i utvrđenjem ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tužitelj se poziva na recentne odluke iz sudske prakse i to:

- presudu Županijskog suda u Zadru, poslovni broj: 21 Gž-219/2020-2 od 23. travnja 2020. g. u kojoj se navodi: „…činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 1. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sa sporazumom o isplati iste, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi…izradio knjigovodstveno-financijsko vještačenje u kojem je naveo da je tuženica ispravno primijenila Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj 102/15, dalje ZIDZPK) i umanjila obvezu tužitelja za 34.639,19 kn, a konverzija se sastoji u pretvorbi kredita iskazanog u CHF u kredit u EUR pod jednakim uvjetima koje su u istom razdoblju ostvarivali korisnici kredita u EUR, da ukupan iznos preplate koji uključuje kako preplatu po promjenjivoj kamatnoj stopi tako i preplatu zbog promjene tečaja CHF-a ukupno iznosi 80.473,03 kn i da nakon umanjenja za stvarno priznati iznos u konverziji u visini 34.639,19 kn preostaje iznos preplate u visini od 45.833,84 kn, dok razlika kamata iznosi 24.274,14 kn, a razlika uslijed promjene valutne klauzule iznosi 56.198,89 kn…“

- kao i na rješenje Županijskog suda u Varaždinu, broj odluke Gž 1908/2018-2 od 20. rujna 2019. g. i rješenje Županijskog suda u Rijeci, broj odluke Gž 1689/2018- 2 od 25. rujna 2019. godine.

U rješenju Županijskog suda u Rijeci, broj Gž 1689/2018-2 navodi se: „…sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa, neovisno o izvršenoj zakonskoj konverziji, nije pravilno utvrdio odlučne činjenice u sporu (postoji li ili ne pretplata po predmetnom Ugovoru o kreditu te ukoliko postoji visinu iste, kao i je li sklopljenim Aneksom ugovora utvrđena pretplata, koju valja uzeti u obzir, izvršena restitucija u cijelosti ili samo dijelom),“

Dok se u rješenju Županijskog suda u Varaždinu, broj Gž 1908/2018-2 navodi: „Prema tome, prvostupanjski sud je, odbijanjem provođenja financijskog vještačenja (iako je taj dokazni prijedlog prvotno prihvatio na pripremnom ročištu održanom 6. lipnja 2017.), propustio utvrditi je li na temelju nepoštenih odredaba predmetnih Ugovora o kreditu tuženica neosnovano na štetu tužitelja, kao potrošača, stekla korist i, ako jest, u kojoj visini, odnosno je li izvršenom konverzijom uspostavljena činjenična i pravna situacija u kojoj bi tužitelji bili da nepoštene odredbe nisu postojale“.

Stoga, tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika da tužitelj ne bi imao pravni interes za vođenjem ovog postupka, ili da bi se stranke sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku i uredile sve posljedice u smislu restitucije tužitelja prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, i sve ostale navode tuženika iz toč. 3. do toč. 19. odgovora na tužbu, kao i što se protivi dokaznom prijedlogu tuženika izvođenjem dokaza financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem..

Tuženik nije obeštetio tužitelja s osnove preplaćenih iznosa uslijed promjene kamatne stope i rasta tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj, te tužitelj provedenom konverzijom nije doveden činjenično i pravno u situaciju u kojoj bi bio da nepoštene odredbe nisu postojale.

Nadalje, tužitelj se poziva na rješenje VSRH-a broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., i odluku VSRH-a broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020., u kojima je zauzeto pravno stajalište da činjenica što su stranke sklopile ugovor o konverziji na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.) ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a to iz razloga što ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje samog trenutka sklapanja pravnog posla, pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO-a), osim u iznimnim uvjetima koje propisuje odredba članka 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nije ispunjen. Stoga, tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom parničnom predmetu, budući da iz pravnog stajališta VSRH-a proizlazi da korisnici kredita pod navedenim pretpostavkama imaju pravni interes za podnošenje tužbe, usprkos sklopljenom sporazumu o konverziji, što bez obzira što je postignut sporazum o raspolaganju preplatom ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora ništetne.

U odnosu na navode tuženika prema kojima se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt- 249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku, tužitelj ističe kako je u odluci VSRH-a broj: Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. g., zauzet stav da su sudovi u postupcima koje potrošači pokrenu protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu vezani za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, te da slijedom toga postoji obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

Ako bi se pak radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi ipak isključivale vezanost za pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu, tada je teret dokaza na tuženiku kao kreditoru.

Nadalje, u odnosu na potrebu provođenja dokaznog postupka tužitelj se poziva na obrazloženje odluke VSRH broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. g., u kojoj je u bitnom dijelu navedeno sljedeće: „Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP- a.“

Dakle u ovom postupku uopće nije potrebno provoditi dokazni postupak u odnosu na pravomoćno utvrđenje ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već je dovoljno da se tužitelj pozove što je isti i učinio na pravna utvrđenja iz pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu, stoga tužitelj samo opreza radi predlaže izvesti dokaz njegovim saslušanjem iako je isti suvišan, nesvrsishodan, nepotreban, neekonomičan i suviše tegoban za tužitelja.

S obzirom na to da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača, odnosno da navodi da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio potrošački ugovor, tužitelj ističe kako je pregledom Ugovora o kreditu razvidno da je isti sklopljen od strane tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, te Ivice Stipića kao sudužnika i založnog dužnika, stoga je evidentno da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba dok je namjena kredita naznačena kao „stambeni kredit“, čime jasno proizlazi da je tužitelj potrošač odnosno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, dok društvo Tehno-Bau d.o.o nije stranka predmetnog ugovora o kreditu, a sama činjenica gdje predmetno društvo posluje irelevantna je za karakter predmetnog kreditnog ugovora.

Nadalje, ugovorna odredba o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna je već temeljem odredbi čl. 269. – 272. ZOO-a, dakle bez obzira na svojstvo potrošača.

Tužitelj se protivi navodima tuženika da bi se o ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, već je riječ o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru na sadržaj odredbi kojeg tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, već je ugovor sklopljen po principu uzmi ili ostavi, take it or leave it, odnosno tužitelj nije mogao utjecati na odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi.

Tuženik nije tužitelju pojasnio mehanizam promjene kamatne stope, odnosno nije ga upoznao s parametrima koji utječu na visinu kamatne stope, niti ga upozorio o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, stoga se tužitelj protivi navodima tuženika da bi tužitelju bila pojašnjena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi od strane radnika tuženika, kreditnog referenta ili da bi ozbiljno i potpuno informirao tužitelja o smislu i sadržaju odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, kao i navodima da je tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj spornih ugovornih odredbi.

Nadalje, tužitelj se protivi korištenju izjava bilo kojih osoba za potrebe ovog postupka, dane izvan samog parničnog postupka, odnosno konkretno protivi se navodima iz Izjave I. K. C. od 24. kolovoza 2020., te ističe kako svjedoci daju iskaze pred sudom na raspravi, a ne u formi privatne isprave.

U preostalom dijelu tužitelj ostaje pri svemu ranije iznesenom i predloženom, te se protivi svim navodima i prijedlozima tuženika u dijelu u kojemu su isti u suprotnosti s navodima i prijedlozima tužitelja.

Tužitelj je istim podneskom povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na nalog tuženika da u roku od 15 dana za sud i tužitelja dostavi svu dokumentaciju vezanu uz predmetni ugovor o kreditu broj 216-659/2006, a posebice sljedeću dokumentaciju: ugovor o kreditu i sve Anekse ugovora, početni otplatni plan, otplatni plan s promjenama kamatne stope, pregled prometa za klijenta, specifikaciju uplata, obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu, obavijest o provedenoj konverziji, te drugu dokumentaciju koja je potrebna vještaku za izradu nalaza i mišljenja, a radi čega je donijeta odluka kao u izreci rješenja, i to pozivom na odredbu čl. 193 st. 2 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19).

U podnesku od 09. studenog 2022. god., tuženik navodi da se opreza radi, prije upuštanja u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu u skladu s čl. 190. ZPP-a, protivi preinaci tužbe obzirom na to da iz podneska tužitelja od 31. listopada 2022. g., nije jasno s koje osnove tužitelj potražuje iznos od 134.444,82 kn, a s koje iznos od 49.767,91 kn, osobito imajući u vidu da na potonji iznos potražuje zatezne kamate od 10. lipnja 2019. g., za razliku od iznosa od 134.444,82 kn na koji, tuženik pretpostavlja, potražuje kamate od dana dospijeća pojedinačnog anuiteta.

S tim u vezi, tuženik predlaže Naslovnom sudu pozvati tužitelja da se očituje po kojoj osnovi potražuje naprijed spomenuta potraživanja.

Tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, te ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda iznesenih tijekom postupka, a u nastavku postupka predlaže da se provedu slijedeći dokazi:

- saslušanje tužitelja, na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama;

- saslušanje svjedoka radnika tuženika – D. A. na adresi …, S.; na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama i

obaviještenosti tužitelja o značenju spornih ugovornih odredbi prije sklapanja ugovora;

- saslušanje javnog bilježnika Z. P. na adresi …,

S.; na okolnost pojašnjenja spornih ugovornih odredbi prilikom solemnizacije;

- uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

Tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja po prijedlogu tužitelja, obzirom da za isto nema pravne osnove.

Tuženik ustraje u navodima kojima osporava potrošačko svojstvo predmetnog Ugovora o kreditu, a obzirom je tužitelj isti koristio radi dovršetka nekretnine u kojoj obavlja poslovnu djelatnost, odnosno u kojoj istu obavlja društvo Tehno-Bau d.o.o. u kojem je tužitelj zaposlen i čiji je direktor.

Da ugovori čija je namjena povezana sa obavljanjem profesionalne djelatnosti korisnika kredita, ne predstavljaju potrošačke ugovore razvidno proizlazi iz presude Županijskog suda u Velikoj Gorici, posl. br. Gž-1182/2021, od 15. prosinca 2021. g.: „Iz provedenog postupka proizlazi da između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužiteljica sporni kredit podigla radi kupnje poslovnog prostora, te da je u tom poslovnom prostoru otvorila ginekološku ordinaciju u kojoj ona kao liječnica, specijalistica ginekologije, obavlja svoju profesionalnu djelatnost (iskaz tužiteljice saslušane u svrhu dokazivanja).

Budući da dakle iz stanja u spisu proizlazi da je namjena kredita bila obavljanje profesionalne djelatnosti tužiteljice, u konkretnom slučaju se ne radi o potrošačkom kreditu već o namjenskom investicijskom kreditu za kupovinu poslovnog prostora.

Stoga, budući tužiteljica u konkretnom ugovornom odnosu nije imala svojstvo potrošača, pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na potrošačke propise, kako nacionalne tako i na propise Unije (Direktiva 93/13/EEZ), kao i na pravna i činjenična utvrđenja pravomoćnih presuda u navedenom kolektivnom potrošačkom sporu.“

Isto proizlazi iz presude Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-1840/2021, od 14. srpnja 2021. g.: „ Međutim, a sukladno gore navedenom da za posudbu svojstva potrošača je mjerodavan kriterij svrhe za koju je fizička osoba sklopila konkretni ugovor (objektivni kriterij), ovdje nije odlučno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao status obrtnika, već je odlučno to, a što proizlazi iz prvotnog iskaza tužitelja da je on ugovor u kreditu sklopio radi kupnje poslovnog prostora u kojem je otvorio ugostiteljski objekt, pa stoga ovaj sud ne prihvaća naknadno dati iskaz tužitelja u vezi svrhe radi koje je sklopio ugovor o kreditu, jer je taj iskaz očito prilagođen potrebama postupka nakon što je ovaj sud u svom ukidnom rješenju upozorio prvostupanjski sud da je potrebno u nastavku postupka ocijeniti da li je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora imao status potrošača sukladno ZZP/03 direktivi.

Zbog navedenog, na tužitelja, a na čemu tužitelj i temelji svoju tužbu, ne mogu se primijeniti odredbe direktive iz ZZP/03.“

Posebice tuženik ukazuje da ocjena o potencijalnoj nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u ovom postupku niti ne može bit donesena bez da prvostupanjski sud u tom smjeru provede dokaze koje je tuženik predložio, naročito sasluša radnika koji je radio na obradi spornog Ugovor o kreditu.

Naime, je li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, činjenično je pitanje u svakom konkretnom slučaju, a Zakonom o zaštiti potrošača propisane su i pretpostavke na kojima je o tim činjenicama moguće zaključivati. Ujedno je člankom 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi.

Nadalje, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora, pa je u okolnostima u kojima nije saslušao predložene svjedoke, neosnovan i proizvoljan zaključak prvostupanjskog Suda da sporne ugovorne odredbe tužitelju ne bi bile razumljive. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske još je u odluci Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018.g. dao sljedeće obrazloženje, cit.: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“

S obzirom na navedeno, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je ovaj, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugačiji način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

Naprijed navedeno proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.g.): „…u pojedinačnom potrošačkom sporu, nije moguće odbiti dokazni prijedlog za saslušanjem zaposlenika banke na okolnost obaviještenosti određenog potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora (a koja nije bila predmet utvrđenja u kolektivnom sporu), a potom utvrditi da banka, na kojoj je teret dokazivanja, tu okolnost nije dokazala i zaključiti da nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču prije sklapanja ugovora. Takvim tumačenjem bi nastala situacija u kojoj se odluka o tužbenom zahtjevu temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

…podnositeljici je trebalo biti omogućeno dokazivanje okolnosti da je potrošaču, ako ih već nije utvrdila samim ugovorom, njezina zaposlenica dala odgovarajuće obavijesti o parametrima promjene kamatne stope prije sklapanja ugovora kako je tvrdila u parničnom postupku…

Stoga je također netočan i u suprotnosti s naprijed navedenom sudskom praksom i načelnim stajalištima ustavnog suda o načelu jednakosti oružja u kolektivnom sporu i pojedinačnim potrošačkim sporovima zaključak sudova da su sve odlučne okolnosti predmetnog spora već utvrđene u kolektivnom sporu ili da se mogu utvrditi na temelju predočenih isprava, zbog čega nije trebalo saslušati zaposlenicu pravne prednice podnositeljice“.

Na navedene okolnosti predlaže se stoga u nastavku postupka saslušati D. A. na adresi …, S..

Tuženik također ustraje u prigovoru zastare te ističe, a u slučaju da se teoretski i ne prihvati stajalište tuženika prema kojem se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina računajući od dana sklapanja ugovora, već se primjeni shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudskih odluka u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača kojima je utvrđena ništetnost dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, navedeno bi značilo, a imajući u vidu da je kolektivna tužba podnesena 4. travnja 2012., da su zastarom obuhvaćeni svi iznosi dospjeli do 4. travnja 2007., odnosno, zahtjev tužitelja koji se odnosi na potraživanje dospjelo od 21. siječnja 2005., svakako je zastarjelo, te slijedom toga ima biti odbijen. Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo M. G. dipl.oec. i ovlašteni revizor u vještvu od 02. prosinca 2022. god., navodi da mu je za potrebe provođenja traženog vještačenja dostavljen spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Navodi da je iz tužbe od 10.06.2019. godine (list 1.-9. spisa), točka 8., razvidno da tužitelj potražuje iznose preplaćenih kamata i preplaćenog tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu za razdoblje od sklapanja ugovora o kreditu do 30.09.2015. godine, te razliku glavnica u trenutku konverzije.

U odgovoru na tužbu od 19.10.2019. godine (list 59.-73. spisa), točka 19., tuženica predlaže izvođenja dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem na okolnosti da se sve uplate u kunama, koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope (a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku), iskorištene za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u eur, sve sukladno Aneksu uz Ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK.

Što se tiče navedenog prijedloga tuženice, daje mišljenje da je isti suviše paušalan i preopćenit, te da istodobno u navedenom prijedlogu ima puno pravnih pitanja što, po njegovom mišljenju, ne spada u njegovu ovlast i struku.

Prema tome, ističe da mu nije u potpunosti jasno što konkretno tuženica hoće. Mišljenja je da je tuženica trebala jasno i precizno iskazati zadatak za vještačenje na okolnosti i razdoblje, te istodobno ukazati, odnosno dostaviti vjerodostojne (konkretne) podatke za traženo vještačenje.

Kako mu navedeni zadatak nije u cijelosti jasan, a sukladno tome nije siguran ima li dostatno potrebitih podataka u spisu predmeta za traženo vještačenje, daje mišljenje da nije u mogućnosti provesti predloženo vještačenje.

Isto tako, u odgovoru na tužbu od 19.10.2019. godine, točka 31., tuženica navodi ukoliko bi Sud odredio financijsko vještačenje po zadatku tužitelja, ista predlaže da se zadatak vještaku odredi na način da se za razdoblje od 01.07.2007. godine kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 4,60%.

Glede prijedloga tuženice u ovoj točki, ističe da je navedeni prijedlog nedorečen, paušalan i općenit, jer se ne znade na koji iznos i valutu (CHF ili kunu) tuženica predlaže da se ista primjeni. Nije jasno niti do kada bi se spomenuta kamatna stopa primijenila, računajući od 01.07.2007. godine, te nije jasno s čim bi se anuiteti izračunani na bazi navedene kamatne stope usporedili.

Međutim, tuženica je, uz navedeni prijedlog, trebala dostaviti otplatni plan u kojem bi bili iskazani anuiteti, ugovorne kamate, glavnica, dospijeće i stanje duga (po kamatnoj stopi od 4,60%), te prijedlog s čim bi se spomenuti anuiteti trebali usporediti.

Kako je navedeni prijedlog nedorečen, paušalan i općenit, te nema otplatnog plana i ne zna se točno za koje razdoblje bi se koristila navedena kamatna stopa, te s čim bi se vršila usporedba, daje mišljenje da nije u mogućnosti provesti vještačenje na spomenutu okolnost.

Nadalje, u odgovoru na tužbu od 19.10.2019. godine, točka 78., tuženica predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a iznosila je 9,75%.

U odnosu na ovaj prijedlog tuženice, daje mišljenje da nije u mogućnosti provesti traženo vještačenje na ovu okolnost iz jednostavnog razloga, jer tuženica nije dostavila otplatni plan u kunama s iskazanim anuitetima…, sve na temelju navedene kamatne stope i za razdoblje od 240 mjeseci, te nije dostavila prijedlog s čim bi se predmetni anuiteti usporedili.

Dalje, tuženica predlaže da se prilikom vještačenja uzme u obzir i manjak koji je tuženici nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početne ugovorene.

Vezano za ovaj prijedlog tuženice, daje mišljenje da je navedeni manjak uzeo u obzir u obračunu razlike anuiteta, odnosno razlike ugovornih kamata i tečaja (tablica br. 1., stupac 11.a).

Ukoliko i dalje tuženica inzistira na vještačenju po svom prijedlogu iskazanom u ovom vještvu, onda tuženicu ljubazno moli da dostavi svoj prijedlog za vještačenje precizan i jasan na predložene okolnosti, te da predloži s kojim podacima (iznosima) treba usporediti traženo vještačenje, i da ista dostavi sve potrebne podatke za traženo vještačenje, sve kako je to opisano u predmetnim točkama.

Dakle, u ovom slučaju radi se o novom ili gotovo novom, opširnom i složenom vještačenju. Navedeno traženo vještačenje tuženice trebat će provest na način da će se najprije dopuniti ovo vještvo-vještačenje, a zatim će se provesti novo vještačenje, sve sukladno navedenim točkama ovog vještva. Stoga ljubazno moli sud da za predmetno traženo vještačenje tuženice predujmi na depozit suda bruto iznos od 3.000,00 kuna.

Na temelju činjenica navedenih u ovom nalazu, daje mišljenje da je traženo vještačenje proveo na temelju prijedlog tužitelja za vještačenje i navedene točke prijedloga tuženice za vještačenje.

U navedenim otplatnim planovima razvidno je da je dospijeće prvog anuiteta 31.12.2006. godine, a zadnjeg 30.09.2015. godine, tj. do dana kada je provedena konverzija navedenog kredita iz CHF-a u eure. Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine.

Nadalje, ovo vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i to kako slijedi: Tužba tužitelja od 10.06.2019. godine (list 1.-9. spisa), Ugovor o kreditu, broj: 216-659/2006, kreditna partija: 25319902 od 27.10.2006. godine, koji su sklopili H. A.-A.-B. d.d., Z., sada slijednica A. B. d.d. i tužitelj (list 13.-19. spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu, broj: 216-659/2006 od 05.11.2015. godine, kojeg su sklopili Banka i korisnik kredita, kojim Aneksom Ugovora se ugovara konverzija predmetnog kredita iz CHF-a u eure sa stanjem na dan 30.09.2015. godine (list 21.-29. spisa), Prvi otplatni plan, Cjelokupni otplatni plan od 10.06.2019. godine, koji sadrži sve promjene anuiteta, glavnice i ugovornih kamata u razdoblju od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine (list 217.-218. spis), Specifikacija uplata od 10.06.2019. godine, Odgovor na tužbu od 19.10.2022. godine (list 59.-73. spisa), Izračun konverzije kredita… od 05.11.2015. godine (list 83.-85. spisa).

Vještak je potom dao pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije kredita iz CHF U EURE.

Potom navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima sačinjene tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu i zadatku Suda.

- Nadalje, u stupcu 10. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u CHF, koje razlike zapravo predstavljaju porast pojedinačnih ugovornih kamata za vrijeme porasta kamatnih stopa, korigiranih za razlike smanjene glavnice u svakom anuitetu za to isto razdoblje.

- U stupcu 11. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, sve kako je to iskazano u gornjoj tablici.

- U stupcu 11.a. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike je tužitelj platio manje tuženici.

- U stupcu 11.b. iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, koje razlike sam iz stupaca 11. i 11.a. kompenzirao, odnosno izvršio prijeboj više i manje plaćenih iznosa tuženici.

- U stupcu 12. iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcu 13. predmetne tablice iskazao je razlike u kunama, koje razlike se odnose samo na promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan plaćanja i tečaja iz prvog otplatnog plana, odnosno Ugovora o kreditu.

Vještak nadalje navodi da je u sačinjenoj tablici br. 2 iskazao razlike glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju do dana 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije predmetnog kredita u eure, a sve u odnosu na stanje duga tužitelja iskazanog u CHF na navedeni dan u cjelokupnom otplatnom planu i prvom otplatnom planu.

Vještak je potom dao i pregled razlike stanja duga (glavnice) iskazanog u CHF na dan 30.09.2015. godine, koja je nastala povećanjem ugovornih kamatnih stopa u utuženom razdoblju.

Potom navodi da je iz tablice br. 2, stupac 3., razvidno da je iznos glavnice od 3.459,94 CHF veći u cjelokupnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu iskazanu u prvom otplatnom planu, a koja razlika glavnice je nastala povećanjem ugovornih kamatnih stopa, a koje kamate je tužitelj tuženici platio u utuženom razdoblju, tj. sve do dana 30.09.2015. godine.

Vještak je mišljenja da je na temelju zadatka suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u gornjim tablicama, iskazao razlike ugovornih kamata i glavnice u CHF i kunama i to kako slijedi:

a) U tablici br. 1, stupac 12., red ukupno, iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 54.098,94 kune.

b) U tablici br. 1, stupac 13., red ukupno, iskazao je tečajne razlike iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 80.249,15 kuna.

d) U tablici br. 2, stupac 5., red ukupno, iskazao je razlike glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju, sve do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 22.109,02 kune (3.459,94 CHF).

e) Sveukupno, po svim osnovama, iskazao je razlike anuiteta u kunama i razlike glavnice u kunama, u iznosu od 156.457,11 kuna [ c) + d) ].

Što se tiče pitanja nedospjele glavnice u kunama iskazanim na dan 30.09.2015. godine, tj. na dan konverzije iz CHF u eure, daje mišljenje da je iste iskazao u narednoj tablici, sve na temelju dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju.

Vještak je potom dao pregled nedospjele glavnice u CHF, EUR i KN na dan 30.09.2015. godine.

Potom navodi da je iz sačinjene tablice br. 3, stupac 6., red 1., razvidno da je nedospjela glavnica duga tužitelja prema tuženici iskazana u kunama, po prvom otplatnom planu i navedenom Ugovoru o kreditu, na dan 30.09.2015. godine, iznosila 380.893,32 kune (82.712,99 CHF).

Isto tako, iz iste tablice, stupac 6., red 3., razvidno je da je nedospjela glavnica duga tužitelja prema tuženici iskazana u kunama, po spomenutom Aneksu uz Ugovor o kreditu, članak 2., na dan 30.09.2015. godine, iznosila 430.661,23 kune (56.377,89 eura), koji iznos je utvrdila tuženica konverzijom CHF u eure.

Prema tome, razlika od 49.767,91 kuna (430.661,23-380.893,32), odnosno 6.515,12 eura predstavlja iznos duga tužitelja koji je tuženica utvrdila više nego što je to po prvom otplatnom planu na dan 30.09.2015. godine.

Dakle, navedena razlika je nedospjela na 30.09.2015. godine, odnosno na dan konverzije predmetnog kredita iz CHF u eure.

Predmetna razlika se počela otplaćivati, zajedno s ostalom glavnicom preostalog duga kredita na dan konverzije, kojeg je utvrdila tuženica, 01.10.2015.g godine, pa nadalje, sve do otplate cijelog kredita u eurima.

Tužitelj u podnesku od 19. siječnja 2019. god., navodi da s obzirom na Odluku o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 85/2022) i Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine br. 57/22, 88/22), predlaže izvršiti dopunu vještva na način da vještak sve iznose iskaže u eurima i kunama uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro.

Tužitelj se protivi prebijanju bilo kakvih iznosa koje je tužitelj manje podmirio s osnove pada kamatne stope ili nižeg tečaja CHF/HRK u odnosu na početni tečaj ili kamatnu stopu, te ističe kako za prebijanjem bilo kakvih eventualno manje plaćenih iznosa s iznosima koji su preplaćeni s osnove rasta kamatne stope ili tečaja CHF/HRK nema pravne osnove.

S obzirom na to da je dana 13. i 20. prosinca 2022. održana sedma /7./ sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske radi zauzimanja pravnog shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, te da je pravno shvaćanje koje glasi: ''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“, dobilo 13 /trinaest/ glasova sudaca Građanskog odjela, predlaže dopuniti vještvo kako bi se utvrdili više plaćeni iznosi koje je tuženik uračunao tužitelju prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK, kao i datumi kada je svaki pojedini uračunati preplaćeni iznos uplaćen.

S obzirom na predmetno shvaćanje VSRH-a tužitelj postavlja i eventualno kumulirani, podredni, tužbeni zahtjev, sukladno čl. 188. st. 2. važećeg Zakona o parničnom postupku, koji glasi:

„I. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati iznos od 5.000,00 eura/37.672,50 kuna uvećan za zatezne kamate tekuće od 1. travnja 2007. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi parnični trošak uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate.“

Sukladno Zaključku, posl. br. Su IV-162/2021 usvojenom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. koji glasi: „U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.“, te činjenicu da je predmetnim vještvom utvrđena razlika glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u utuženom razdoblju na dan 30. rujna 2015., odnosno na dan konverzije predmetnog kredita u eure u iznosu od 22.109,02 kuna, tužitelj navodi da uređuje toč. II. tužbenog zahtjeva, na način da pored do sada utuženih iznosa dodatno potražuje i sljedeći iznos, odnosno postavlja zahtjev i za isplatom iznosa od 2.934,37 eura uvećanog za zatezne kamate tekuće od 30. rujna 2015. do isplate.

U preostalom dijelu tužitelj ostaje pri svim do sada iznesenim navodima i prijedlozima, te se protivi navodima i prijedlozima tuženika u dijelu u kojemu su isti u suprotnosti s navodima i prijedlozima tužitelja.

U podnesku od 26. siječnja 2023. god., tuženik navodi da se, opreza radi, prije upuštanja u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu u skladu s čl. 190. ZPP-a, protivi preinaci tužbe obzirom na to da iz podneska tužitelja od 19. siječnja 2023. g., proizlazi da je isti istaknuo dodatni tužbeni zahtjev na isplatu razlike između više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije u odnosu na iznos otpisa glavnice, kao i dodatni eventualno kumulirani zahtjev. Dakle, riječ je o objektivnoj preinaci tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva i isticanjem novog tužbenog zahtjeva pored postojećeg.

Obzirom da je prethodni postupak u ovom predmetu ranije već zaključen, to preinaka tužbe nije dopuštena.

S tim u vezi, tuženik ističe kako financijsko-knjigovodstveno vještačenje nije dokazno sredstvo na temelju kojega se tužitelju omogućava da određuje, odnosno povećava visinu svog tužbenog zahtjeva (ukoliko bi se financijskim vještačenjem pokazala da ista uopće postoji) već pomoćno sredstvo suda kojim provjerava ispravnost postavljene visine zahtjeva tužitelja.

Tuženik ističe kako tužitelj u dosadašnjem tijeku postupka nije jednom jedinom riječi isticao da bi potraživao isplatu razlike između više obračunatog iznosa preostale glavnice na dan konverzije u odnosu na iznos otpisa glavnice, iz čega nedvojbeno proizlazi kako predmetna preinaka ne predstavlja preinaku tužbenog zahtjeva koju je Vrhovni sud Republike Hrvatske imao na umu kada je dopustio preinaku (specificiranje) prethodno određenog tužbenog zahtjeva nakon provođenja dokaza financijskim vještačenjem.

S obzirom na navedeno, evidentno je da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je posljednjom novelom dana mogućnost preinake tužbe do zaključenja glavne rasprave, ukoliko tužitelj bez svoje krivnje tužbu nije mogao preinačiti do kraja prethodnog postupka.

Slijedom navedenog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti preinaku tužbe.

Da se u konkretnom slučaju radi o nedopuštenoj preinaci tužbe, proizlazi i iz odluke Županijskog suda u Splitu, u odluci posl.br. Gž-1483/2018-2 od 13. svibnja 2020.g., cit.: „Prvostupanjski sud je stava da se u konkretnom slučaju može preinačiti tužba povećanjem tužbenog zahtjeva i nakon zaključenja prethodnog postupka, jer da je do preinake došlo zbog okolnosti koje su nastale isključivo kao rezultat financijsko – knjigovodstvenog vještačenja te je o takvom zahtjevu i odlučivao. Međutim, preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva ne može se tražiti ni kao iznimka prema članku 299. stavak 2. ZPP (pravno shvaćanje sa sjednice predsjednika građanskog odjela Županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 15. lipnja 2018.g.). Stoga prvostupanjski sud takvu preinaku nije mogao dopustiti.“

Tuženik dodatno smatra da nema osnove da se tužitelju dosudi novčani iznos kako je on određen Podneskom i iz dodatnog razloga što bi tražbinu tužitelja, da postoji, trebalo ocijeniti kao zastarjelu, s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa.

Tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju riječ o nepotrošačkom ugovoru o kreditu te stoga podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa.

Podredno, sve i da Naslovni sud nađe da je predmetni ugovor o kreditu potrošački, te da se na predmetni spor primjenjuju utvrđenja iz kolektivne presude, a što tuženik osporava, sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022 pod posl. br.: Su-IV-33/2022-2 (dalje: Objedinjeno pravno shvaćanje) razvidno je kako je preinačeni dio zahtjeva s osnove odredbe o načinu promjene kamatne stope u zastari, a obzirom na to da je tražbina s osnove promjenjivosti kamatne stope zastarjela 14.6.2019.g. odnosno 5 godina nakon podnošenja kolektivne tužbe.

Također, kako je zastarni rok prekinut podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012., što znači da je zastarni rok prije toga tekao i da su zastarom obuhvaćeni svi iznosi dospjeli do 4. travnja 2007., zastario je i kumulirani tužbeni zahtjev obzirom na to da je isti dospio, a kako to proizlazi iz potraživanja zateznih kamata, 31. ožujka 2007. godine.

Prethodno navedeno potvrđuje i sudska praksa Županijskog suda u Bjelovaru u presudi poslovni broj P-1255/20 od 18.1.2022.g., cit.: „S obzirom da se u konkretnom slučaju na utuženo potraživanje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, podnošenjem tzv. kolektive tužbe korisnika kredita vezanih za valutnu klauzulu uz valutu CHF i s promjenjivom kamatnom stopom, nastupio je prekid zastare do 13. lipnja 2014., kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., pa je stoga nastupila zastara potraživanja isplate preplaćenih anuiteta na ime promjenjive kamatne stope prema preinačenoj tužbi u vrijeme podnošenja preinačene tužbe, prema podnesku tužiteljice zaprimljenom kod prvostupanjskog suda 26. ožujka 2020."

Opreza radi, a ukoliko bi sud rješenjem dopustio preinaku, tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu preinačenog tužbenog zahtjeva te u odnosu na isti ističe sve dosadašnje navode, prigovore i dokazne prijedloge.

Tuženik se prvenstveno u cijelosti protivi navodima vještaka kako su navedeni u točki II. b nalaza i mišljenja, a iz kojih nesporno proizlazi da vještak isključivo pronalazi izlike kako bi izbjegao izradu izračuna sukladno predloženim zadacima tuženika.

S tim u vezi, tuženik ovdje smatra bitnim za napomenuti kako su u ovom postupku predloženi zadatci vještaku postavljeni na isti način kao i u brojnim drugim postupcima u kojima su mnogi drugi vještaci financijske struke uz primjenu iste dokumentacije koja je dostavljena ovdje vještaku, bez poteškoća izradili izračuna prema zadatku tuženika.

Također, tuženik napominje da mu se vještak prethodno izradi nalaza i mišljenja, nije niti jednom obratio radi dostave možebitno potrebne dokumentacije za izradu nalaza i mišljenja sukladno zadatku tuženika, a povodom čega tuženik uopće osporava da vještak ne bi imao dokumentacije na temelju koje je moguće izraditi nalaz i mišljenje sukladno zadatku tuženika.

U odnosu na prvi zadatak tuženika, tuženik je mišljenja da je predmetni zadatak dan jasno i izričito, te da je vještak iz tako postavljenog zadatka tuženika, u svezi s navodima iz historijata tužbe, mogao odgovoriti na postavljeno pitanje tuženika, odnosno navesti izričite i razloge iz kojeg razloga nije u mogućnosti napraviti predmetni izračun, odnosno odgovoriti na postavljeno pitanje i koja to dokumentacija je vještaku potrebna radi izrade predmetnog izračuna, a ne da tuženik iz danog mišljenja cit.: „dostaviti vjerodostojne (konkretne) podatke za traženo vještačenje“, pogađa koja je to dokumentacija vještaku potrebna.

Ovo osobito imajući u vidu da je tuženik u ovom predmetu dostavio izračun konverzije, obavijest o provedenoj konverziji, kao i specifikaciju uplata, iz koje dokumentacije razvidno proizlaze svi podaci potrebni vještaku radi izrade izračuna sukladno prvom zadatku tuženika, a na temelju koje dokumentacije su drugi vještaci u mnogobrojnim (stotinama) predmeta izradili nalaz i mišljenje na istu okolnost, odnosno pitanje.

Nadalje, u odnosu na drugi zadatak tuženika, tuženik se u cijelosti protivi navodima vještaka da bi zadatak tuženika bio nejasan i da isti na temelju dostavljene dokumentacije ne bi bio u mogućnosti izraditi predmetni nalaz i mišljenje, osobito imajući u vidu da je vještak bez poteškoća izradio izračun prema „zadatku“ tužitelja (imajući u vidu da tužitelj nije izričito definirao zadatak vještaku uz naznaku iznosa i valute, kamatne stope i do kada bi se ista primijenila te s čime bi se tako izračunati anuiteti usporedili, već je vještak to zaključio iz navoda tuženika iz historijata tužbe, a što je mogao, da je htio, učiniti i kada je u pitanju bio zadatak tuženika.

Ovo osobito imajući u vidu da se drugi zadatak tuženika koji je navodno bio toliko nejasan da vještak nije bio u mogućnosti napraviti izračun, te zadatak tužitelja, koji čak niti nije bio izričito postavljen, je bio dovoljno jasan da vještak izradi izračun, razlikuju utoliko što se na anuitete dospjele do 1.7.2007., primjenjuje kamatna stopa od 3,99 %, dok se na anuitete nakon 1.7.2007. g., primjenjuje kamatna stopa od 4,60%. Tuženik je mišljenja da je ovako postavljen zadatak jasan i osobi s prosječnim matematičkim znanjem, povodom čega istom nije jasno kako nije bila jasna vještaku financijske struke.

Nadalje, u odnosu na treći zadatak tuženika, tuženik se u cijelosti protivi navodima vještaka da isti ne bi mogao napraviti predmetni izračun obzirom na to da tuženik nije dostavio otplatni plan u kunama s iskazanim anuitetima, iz razloga što tuženik nije niti tražio izradu izračuna primjenom anuiteta u kunama, već primjenom kamatne stope u visini od 9,75%. Tuženik ovdje ukazuje, a kako je prethodno istaknuto u točki 10. i 11., da je vještak trebao napraviti izračun na isti način kao i prema zadatku tužitelja, osim uz razliku da se umjesto kamatne stope od 3,99% ima primijeniti kamatna stopa od 9,75%. Također, izračun na temelju trećeg zadatka tuženika izradili su brojni vještaci u drugim predmetima na temelju iste dokumentacije koja je dostavljena u spis te je tuženiku u potpunosti nejasno iz kojeg razloga vještak u ovom predmetu nije bio u mogućnosti izraditi isti izračun.

U odnosu na navode vještaka da bi izračun sukladno tri zadatka tuženika predstavljao novo vještačenje, tuženik se u potpunosti protivi istom te ističe kako zadatak vještaku na temelju čl. 259. st. 1. ZPP-a određuje sud, a koji je zadatak vještaku odredio rješenjem od 16.11.2022. g. i to kako je predloženo u tužbi, odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu, dakle i prema zadacima tuženika. Neosnovan je stoga navod vještaka da bi izračun sukladno zadacima tuženika, navedenih u odgovoru na tužbu i podnesku kojim je ispričan nedolazak na pripremno ročište, predstavljao novo vještačenje.

Slijedom svega naprijed navedenog, tuženik ovim putem predlaže Naslovnom sudu pozvati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja sukladno zadacima tuženika, odnosno da se isti izjasni ako nije u mogućnosti izraditi dopunu nalaza i mišljenja, a u kojem slučaju tuženik predlaže angažirati drugog vještaka financijske struke radi izrade dopune nalaza i mišljenja.

Tuženik nadalje prigovara sačinjenom izračunu iz Nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik prvenstveno osporava izračun vještaka u dijelu koji se odnosi na razliku između nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR, a obzirom da isplata s osnove eventualne razlike nedospjele glavnice nakon konverzije u EUR nije predmet spora u ovom predmetu, te je stoga takav izračun pravno neosnovan.

S tim u vezi, tuženik ističe kako vještak ne razlikuje preplatu iz aneksa ugovora, od preplata iz ugovora o kreditu.

Naime, predmetni su izračuni različito rađeni te stoga nije moguće uspoređivati izračun iz konverzije s izračunom do kojeg vještak dolazi kada koristi početni tečaj i kamatnu stopu, odnosno iste prebijati. Riječ je o dva kvalitativno i kvantitativno različita pojma, pri čemu je preplata iz konverzije rezultat uračunavanja svih ovih preplata kao posljedica kamatne stope i tečaja po valjanoj pravnoj osnovi.

Način na koji se utvrđivala neotplaćena glavnica u EUR prilikom konverzije u cijelosti je bio propisan prisilnim odredbama ZIDZPK na temelju kojega su stranke i sklopile Aneks uz Ugovor o kreditu, pa je tako odredbom čl. 19. c. t. 7. ZIDZPK, utvrđeno da se, cit.: „iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka…“.

Visina neotplaćene glavnice u konverziji, odnosno glavnice u EUR je stoga, pojednostavljeno rečeno, rezultat onoga što se tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji obvezao platiti po novom ugovoru o kreditu u EUR i onoga što je uplatio na temelju ugovora o kreditu u CHF.

Pritom, jasno je da su iznosi koji su uplaćeni na temelju ugovora o kreditu u CHF, a pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR, dakle i oni iznosi koje je tužitelj uplatio kao posljedicu povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, predstavljali osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR zaključno s 30. rujna 2015.g., kada je utvrđena visina preostale neotplaćene glavnice u EUR, koja se dalje zatvarala uplatama tužiteljice dospjelima nakon provođenja konverzije.

Izračun iz kojega je bilo vidljivo na koji je način utvrđen preostali neotplaćeni iznos glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, kao i iznos utvrđenog manjka sukladno ZIDZPK, bio je dostavljen tužitelju koji je izračun prihvatio i s tuženikom sklopio sporazum o konverziji koji sukladno odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz oglednog postupka predstavlja valjanu pravnu osnovu među ugovornim strankama.

Zbog navedenog, tužitelj nema pravo na razliku glavnice utvrđenu u konverziji u odnosu na glavnicu utvrđenu početnim otplatnim planom, uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer je visina glavnice iz konverzije rezultat slobodne volje tužitelja da se odredbe ZIDZPK primjene na njegovu pravnu situaciju, koju je volju izrazio kroz pisani sporazum o konverziji, a kojim je s tuženikom uredio pravne posljedice koje su iz takve ništetnosti proizašle.

S obzirom da je tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji pristao na izjednačavanje s položajem korisnika kredita u EUR, nije jasno na kojoj pravnoj osnovi temelji svoje potraživanje prema kreditoru, ovdje tuženoj banci, na temelju koje bi imao pravo na razliku u glavnici, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njezine ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati.

Kada bi se pored preplate iz konverzije tužitelju dodatno priznala i preplata koju je utvrdio vještak, tada bi za istog došlo do dvostrukog obeštećenja, odnosno neosnovanog stjecanja koristi, a ne uspostave ravnoteže koja je već postignuta sklapanjem konverzije.

Tuženik nadalje ustraje u navodima da u konkretnom slučaju nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF i propustiti cijeniti manjak koji je tuženiku nastao zbog tečaja koji je bio niži od onog važećeg na dan isplate kredita.

S time u vezi, ističe se da je tuženiku tijekom otplate nastao manjak zbog iznosa manje plaćenih anuiteta u odnosu na početni anuitet. Stoga, nije pravilno zanemariti činjenicu iznosa nastalog manjka tuženiku jer je tužitelj tijekom otplate plaćao i iznose koji su bili manji u odnosu na početni anuitet.

Gore navedeno iz razloga što pravna osnova na koju se tužitelj u svom zahtjevu poziva jest upravo institut stjecanja bez osnove čije su posljedice određene čl. 1111. ZOO-a: „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“

U okolnostima u kojima, dakle, nije moguć povrat stečenog bez osnove, cilj je vratiti ostvarenu korist te se stoga navedena odredba u tom duhu treba tumačiti: „Prema odredbi čl. 210. st. 3. ZOO, stjecanje bez osnove znači stjecanje neke koristi na štetu drugoga, kada za takvo stjecanje ne postoji pravni osnov ili pravni osnov ima neku manu zbog koje nije valjan ili je njegova valjanost kasnije prestala.“

U predmetnom sporu, razvidno je kako je tuženikova korist umanjena upravo zbog negativnih razlika nastalih kada je tečaj bio ispod početno ugovorenog. Tuženik dakle, nije ostvario korist u visini samo više plaćenih iznosa, nego u dijelu koji je preostao kada se oduzmu negativne razlike, odnosno u visini ukupno nastale razlike.

Prema tome, u slučaju da Naslovni sud teoretski i utvrdi ništetnost odredbe o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule, a koju ništetnost tuženik osporava, isti je dužan utvrditi odnos stranaka kakav bi bio bez istih navodno ništetnih ugovornih odredbi u cijelosti za obje ugovorne strane, a što uključuje i uračunavanje negativnih razlika preplate za koje se u tom slučaju treba uzeti da su neosnovano zadržane. Svako suprotno utvrđenje, odnosno utvrđenje štete koja je navodno nastala isključivo jednoj strani, imalo bi u situaciji u kojoj šteta nesporno nastaje objema ugovornim stranama, za posljedicu obeštećenje isključivo jedne ugovorne strane, a što je protivno i čl. 323. ZOO-a kojim je propisana dužnost svake ugovorne strane na povrat.

Prethodno navedeno potvrđuje sljedeća sudska praksa: Presuda Županijskog sud u Zadru pod posl. br. Gž-832/2021 od 15.09.2021.g.; cit: „Kraj činjenice da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio isplatu novčanog iznosa i za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog te kako je nalazom vještakinje utvrđena preplata razlike više plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja, tužitelj ne može istodobno ostvariti korist i za razdoblje kada je tečaj bio niži od početnog. Prvostupanjski je sud u toč. I izreke pobijane presude osnovano naložio tuženici isplatiti sveukupni iznos od 7.921,02 kn sa zateznim kamatama, a u toč. II izreke odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.076,71 kn. Naime, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji je stavljen u postupku, pa je pravilnom primjenom odredbe čl. 2. ZPP sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja na način da je u toč. II izreke odbio dio tužbenog zahtjeva za onaj novčani iznos koji tužitelju ne pripada. Za takvu odluku, sudu prvog stupnja nije bio potreban protutužbeni zahtjev tuženice, a ni prigovor prijeboja.“

Presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi pod posl. br. Gž-1077/2020 od 2.2.2021.g.; cit: „Suprotno mišljenju prvostupanjskog suda da je tuženik trebao takav zahtjev prema tužiteljici postaviti kao protutužbeni zahtjev ili istaknuti prigovor prijeboja, drugostupanjski sud smatra da je i istu negativnu razliku valutnog tečaja trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna ukupnog iznosa preplaćenih anuiteta kredita, a to stoga jer se tuženik tijekom postupka protivio tužbenom zahtjevu u cijelosti te stoga što članak 323. stavak 1. ZOO propisuje da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takovog ugovora.“

Presuda Županijskog suda u Bjelovaru pod posl. br.: Gž-476/2020 od 29.4.2021.g.; cit: „Međutim, u pravu je žalitelj kada osporava pravilnost utvrđene visine preplaćenih anuiteta kredita. Naime, iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi da je u određenom razdoblju trajanja kreditnog odnosa (anuiteti veljača 2006.-studeni 2008.) tužitelj zbog manjeg tečaja kune u odnosu na švicarski franak spram tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu platio manje anuitete kredita, pa je u situaciji kada on tužbom zahtijeva ono što je uslijed tečajnih razlika preplatio pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo ukupno preplaćeni iznos umanjiti za manje plaćeni iznos anuiteta.“

Tuženik ovdje također ističe kako iz tablice br. 1. i to stupca pod rednim brojem 13, razvidno proizlazi kako vještak, suprotno navodima istog, nije prikazao negativne razlike nastale kada je tečaj bio ispod početno ugovorenog, dakle nije postupio niti prema četvrtom zadatku tuženika.

Za potrebe zakazanog ročišta tuženik u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev te ostaje kod odgovora na tužbu i ostalih navoda iznesenih tijekom postupka, a osobito kod prigovora nepotrošačkog svojstva ugovora o kreditu, te u nastavku postupka predlaže da se provedu slijedeći dokazi:

- dopunu financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja kao posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, isplatu kojih tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, iskorištena za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15);

- dopunu financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na način da se za period nakon 1.7.2007.g. kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 4,60%, kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene;

- dopunu financijsko - knjigovodstvenog vještačenja na način da se primijeni kamatna stopa koja je vrijedila za kredite u HRK u vrijeme zaključenja spornog ugovora o kreditu (9,75 %), kao i da se prilikom vještačenja predloženog po tužitelju uzme u obzir i manjak koji je tuženiku nastao kao posljedica tečaja nižeg od onog važećeg na dan isplate kredita i kamatne stope niže od početno ugovorene.

- saslušanje tužitelja, na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama;

- saslušanje svjedoka radnika tuženika – D. A. na adresi …, S.; na okolnost pregovaranja o spornim ugovornim odredbama i

obaviještenosti tužitelja o značenju spornih ugovornih odredbi prije sklapanja ugovora;

- saslušanje javnog bilježnika Z. P. na adresi ….,

S.; na okolnost pojašnjenja spornih ugovornih odredbi prilikom solemnizacije;

- uvid u dokumentaciju koju je tuženik dostavio tijekom postupka.

Ukoliko Naslovni sud na ročištu od 27. siječnja 2023. g., zaključi raspravljanje, tuženik predlaže tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, uz obvezu tužitelja naknaditi tuženiku prouzročene troškove postupka.

Stalni sudski vještak za financije i računovodstvo M. G. dipl.oec. i ovlašteni revizor u dopunskom vještvu od 09. veljače 2023. god., navodi da mu je za potrebe provođenja dopunskog vještačenja dostavljen spis predmeta s odgovarajućom dokumentacijom.

Rješenjem Suda od 27.01.2023. godine odlučeno je izvesti dopunu vještva, sve sukladno prijedlogu tužitelja navedenom u točki 1. podneska tužitelja od 19.01.2023. godine (list 295.-297. spisa).

Iz točke 1.1. navedenog podneska je razvidno da tužitelj predlaže da se izvrši dopuna vještva na način da vještak sve iznose iskaže u eurima i kunama uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,534500 kuna za jedan euro.

U navedenim otplatnim planovima je razvidno da je dospijeće prvog anuiteta 31.12.2006. godine, a zadnjeg 30.09.2015. godine, tj. do dana kada je provedena konverzija navedenog kredita iz CHF-a u eure. Prema tome, utuženo razdoblje je od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine.

Nadalje, predmetno vještačenje proveo je na temelju dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju i to kako slijedi: Tužba tužitelja od 10.06.2019. godine (list 1.-9. spisa), Ugovor o kreditu, broj: 216-659/2006, kreditna partija: 25319902 od 27.10.2006. godine, koji su sklopili H. A.-A.-B. d.d., Z., sada slijednica A. B. d.d. i tužitelj (list 13.-19. spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu, broj: 216-659/2006 od 05.11.2015. godine, kojeg su sklopili Banka i korisnik kredita, kojim Aneksom Ugovora se ugovara konverzija predmetnog kredita iz CHF-a u eure sa stanjem na dan 30.09.2015. godine (list 21.-29. spisa), Prvi otplatni plan, Cjelokupni otplatni plan od 10.06.2019. godine, koji sadrži sve promjene anuiteta, glavnice i ugovornih kamata u razdoblju od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine (list 217.-218. spis), Specifikacija uplata od 10.06.2019. godine, Odgovor na tužbu od 19.10.2022. godine (list 59.-73. spisa), Izračun konverzije kredita… od 05.11.2015. godine (list 83.-85. spisa).

Vještak je potom dao Pregled razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije kredita iz CHF U EUR. Potom navodi da je u naslovu, zaglavlju, stupcima i redovima gornje tablice pojasnio na što se navedeni podaci odnose, od čega se sastoje i temeljem koje dokumentacije su iskazani.

- U stupcima 3. i 6. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su plaćeni tuženici.

- U stupcima 7. i 9. iskazao je iznose anuiteta u CHF i kunama koji su trebali biti plaćeni tuženici u predmetnom razdoblju, sve na temelju spomenutog Ugovora o kreditu i zadatku Suda.

- U stupcu 12. iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama, sve sukladno Ugovoru o kreditu.

- U stupcima 11.c, 12.a i 13.a gornje tablice iskazao je razlike u eurima, sve prema navedenom tečaju konverzije eura.

Nadalje navodi da je u sačinjenoj tablici br. 2 iskazao razlike glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju do dana 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije predmetnog kredita u eure, a sve u odnosu na stanje duga tužitelja iskazanog u CHF na navedeni dan u cjelokupnom otplatnom planu i prvom otplatnom planu.

Vještak je potom dao pregled razlike stanja duga (glavnice) iskazanog u CHF i KN na dan 30.09.2015. godine, koja je nastala povećanjem ugovornih kamatnih stopa u utuženom razdoblju.

Nadalje navodi da je iz tablice br. 2, stupac 3., razvidno da je iznos glavnice od 3.459,94 CHF veći u cjelokupnom otplatnom planu u odnosu na glavnicu iskazanu u prvom otplatnom planu, a koja razlika glavnice je nastala povećanjem ugovornih kamatnih stopa, koje kamate je tužitelj tuženici platio u utuženom razdoblju, tj. sve do dana 30.09.2015. godine.

U stupcu 6., tablice br. 2, red ukupno iskazao je razliku glavnice u eurima po tečaju konverzije za euro.

a) U tablici br. 1, stupac 12., red ukupno, iskazao je razlike ugovornih kamata iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 54.098,94 kune (7.180,16 eura).

b) U tablici br. 1, stupac 13., red ukupno, iskazao je tečajne razlike iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 80.249,15 kuna (10.650,89 eura).

c) U tablici br. 1, stupac 11.b., red ukupno, iskazao je razlike anuiteta iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, u koje razlike su uključene i razlike po osnovi navedenih ugovornih kamata i tečajnih razlika, u ukupnom iznosu od 134.348,09 kuna, odnosno u eurima 17.831,06 eura [a) + b)]. d) U tablici br. 2, stupac 5., red ukupno, iskazao je razlike glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju, sve do 30.09.2015. godine, u ukupnom iznosu od 22.109,02 kune (2.934,37 eura).

e) Sveukupno, po svim osnovama, iskazao je razlike anuiteta u kunama i razlike glavnice u kunama, u iznosu od 156.457,11 kuna (protuvrijednost u eurima iznosi 20.765,43 eura) [ c) + d) ].

Što se tiče pitanja nedospjele glavnice u kunama iskazanim na dan 30.09.2015. godine, tj. na dan konverzije iz CHF u eure, daje mišljenje da je iste iskazao u sačinjenoj narednoj tablici, a sve na temelju dokumentacije koja mi je bila na raspolaganju.

Vještak je potom dao pregled nedospjele glavnice u CHF, EUR i KN na dan 30.09.2015. godine.

Potom navodi da je iz tablice br. 3, stupac 6., red 1., razvidno da je nedospjela glavnica duga tužitelja prema tuženici iskazana u kunama, po prvom otplatnom planu i navedenom Ugovoru o kreditu, na dan 30.09.2015. godine, iznosila 380.893,32 kune (50.553,23 eura obračunano po fiksnom tečaju konverzije).

Isto tako, iz iste tablice, stupac 6., red 3., razvidno je da je nedospjela glavnica duga tužitelja prema tuženici iskazana u kunama, po spomenutom Aneksu uz Ugovor o kreditu, članak 2., na dan 30.09.2015. godine, iznosila 430.661,23 kune (57.158,57 eura obračunano po fiksnom tečaju konverzije), koji iznos je obračunao vještak fiksnim tečajem konverzije.

Prema tome, razlika od 49.767,91 kuna (430.661,23-380.893,32), odnosno 6.605,34 eura obračunano po fiksnom tečaju konverzije, predstavlja iznos duga tužitelja koji je tuženica utvrdila više nego što je to po prvom otplatnom planu na dan 30.09.2015. godine.

Dakle, navedena razlika je nedospjela na 30.09.2015. godine, odnosno na dan konverzije predmetnog kredita iz CHF u eure.

U podnesku od 24. veljače 2023. god., tuženik navodi da nema financijskih prigovora na izrađeni Nalaz i mišljenje, međutim, tuženik ustraje u svim navodima i pravnim prigovorima detaljno objašnjenim u podnesku 26. siječnja 2023.g., na koje ovim podneskom, Naslovnom sudu, ponovno skreće pažnju.

3. Naime, tuženik je tijekom postupka jasno i izričito odredio okolnosti na koje prvenstveno predlaže izvođenje vještačenja: „na okolnost da su sve uplate u kunama koje je tužitelj izvršio na ime otplate glavnice i kamate po Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, uključujući i ona plaćanja koja su posljedica povećanja tečaja CHF i povećanja kamatne stope, a isplatu kojih iznosa tužitelj traži kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva u ovom postupku, sporazumom ugovornih, ovdje parničnih stranaka, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, sve sukladno Aneksu uz ugovor o kreditu i metodi određenoj ZIDZPK, čime je tužiteljeva tražbina prema tuženiku u cijelosti ispunjena“, a potom je podredno predložio da ako se financijsko vještačenje odredi po zadatku tužitelja, da se zadatak vještaku odredi na način da se za razdoblje od 1.7.2007.g. kao početna kamatna stopa uzme kamatna stopa od 4,60%, a ukoliko bi sud smatrao da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutnoj klauzuli, se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnih ugovora, a iznosila je 9,75 %.

Dakle, tuženik je predložio provođenje vještačenja na tri okolnosti, od kojih je jedna primarna, a druge dvije tek sekundarne, odnosno podredne, međutim, vještak, unatoč činjenici što mu je Naslovni sud rješenjem 16.11.2022.g. odredio zadatak vještačenja prema prijedlogu tuženika, nije proveo nijedno od po tuženiku predloženih vještačenja.

Obzirom da tuženik smatra kako jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj kojih proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu, te da je za iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik umanjio obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, iz razloga što je uplate tužitelja izvršene s osnove Ugovora o kreditu u CHF obračunao prilikom zatvaranja konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR, to je tuženik predložio provođenje financijskog vještačenja.

Drugim riječima, predloženim vještačenjem tužitelj predlaže utvrditi da je utužena tražbina tužitelja već ispunjena sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu.

Ovakvim postupanjem vještaka tuženiku je onemogućeno dokazivanje odlučne činjenice i raspravljanje pred sudom.

Stoga, tuženik predlaže Naslovnom sudu ponovno pozvati vještaka na dopunu nalaza i mišljenja sukladno zadacima tuženika, a ako vještak nije u stanju izraditi dopunu nalaza i mišljenja, tuženik predlaže angažirati drugog vještaka financijske struke radi izrade dopune nalaza i mišljenja.

U tom smislu, vještak treba uzeti pregled uplata tužitelja te otplatni plan konvertiranog kredita u valuti EUR do dana provođenja konverzije te utvrditi jesu li sve uplate tužitelja uzete u obzir za zatvaranje obveza po kreditu u valuti EUR do dana provođenja konverzije.

Pravilnim izračunom vještak bi tada izračunao iznos preplate koji su stranke suglasno utvrdile u Aneksu kojim je provedena konverzija, a koji iznos „preplate“ se odnosi na preplatu po kreditu u valuti EUR, a ne po kreditu u valuti CHF.

Navedeni izračun vještak treba napraviti imajući u vidu čl. 19.c st. 1. toč. 4. ZID ZPK kojim je propisano da će se sve uplate tužitelja (pa tako i eventualne preplate koje tužitelj sada potražuje u ovom postupku) uzeti za zatvaranje anuiteta po konvertiranom kreditu u valuti EUR, a što je tuženik i učinio.

Naime, tuženik drži kako je pravo čije ostvarenje tužitelj traži u ovom postupku sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već u cijelosti ostvario, te kako pravni interes za vođenjem ovog postupka ne postoji.

Da je ovomu tako odlučio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj:

Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., a u kojem rješenju se jasno navodi kako se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva, ne može isključiti u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama ZID ZPK, iz čega proizlazi da se kod onih konverzija koje su provedene u skladu sa strogim odredbama ZID ZPK pravni interes potrošača može isključiti, odnosno da isti ne postoji.

Naime, zaključenjem Aneksa stranke su sada sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima u skladu i na temelju ZID ZPK, te iste više ne egzistiraju. ZID ZPK je zakon s retroaktivnim učinkom, a kako to obrazlaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku u kojem se jasno navodi kako je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca.

Ovo iz razloga što je konverzijom postojeći ugovorni odnos u potpunosti izmijenjen od samog početka pa nadalje, odnosno od samog zaključenja inicijalnog ugovora s valutnom klauzulom u CHF, pa sve do otplate kredita.

Kada bi Naslovni sud postavljeni tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, tada bi se dva puta cijenila jedna te ista uplata tužitelja s osnove inicijalno zaključenog Ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Odnosno, nastala bi situacija da je prvi put tuženik vratio tužitelju njegovu uplatu s osnove inicijalno zaključenog ugovora o kreditu na način da ju je iskoristio za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a potom bi opet istu tu uplatu u ovom postupku vrednovao i sud te opet naložio njezin povrat tuženiku.

Slijedom navedenog, tuženik ustraje u navodima kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao Zahtjev za izdavanje dokumentacije po kreditu, Potvrda o uplati od 11.04.2019. god., Ugovor o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. listopada 2006. god., Anex uz ugovor o kreditu br. 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. studenog 2015. god., Specifikaciju uplata po predmetnom Ugovoru o kreditu br. 216-659/2006, Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 05.11.2015. god., Simulirani otplatni plan u eur po Ugovoru o kreditu br. 216-659/2006, Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. god., sačinjen dana 05.11.2015. god., Nacrt Anexa uz Ugovor o kreditu br. 216-659/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05.11.2015. god., Nacrt izjave o prihvaćanju izračuna konverzije uz bitne informacije o konverziji kredita vezani uz švicarski franak, Obavijest o provedenoj konverziji od 10.02.2016. god., Otplatni plan po Ugovoru o kreditu br. 216-659/2006, Zahtjev za kredit od 22.06.2006. god., Novi zapisnik br. HBST2-000337-2006 sa 43. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Split od 24.10.2006. god., Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama H. A. A. B. d.d.,

Pravno stajalište objavljeno u aktualnostima Hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse – godišnjak 21 Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu, Članak "Kretanje tečaja chf i eur", "Krediti", "Stambeni krediti uz valutnu klauzulu eur ili chf", "H. A. A. B. Stambeni kredit za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu-eur", "Kretanje tečaja chf i eur", "Motorna vozila, motocikli i skuteri od sada na kredit u chf", "Ispunite svoje želje", "V.: 2005, upozoravao sam na rizik franka", Odgovor na upite o upozorenjima HNB-a na rizičnost kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku Hrvatske narodne banke, Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli – mrsc. A. E. dipl.iur., Uvjete stambenih kredita za mlade do 40 godina uz promjenjivu kamatnu stopu valutna klauzula u CHF, Izjavu svjedoka I. K. C. od 24. kolovoza 2020. god.,

Tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule, i Policu osiguranja br. … C. osiguranje d.d. od 31.10.2006. god. sa zaštitnom klauzulom, Obavijest o provedenoj konverziji od 10.02.2016. god., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 10.06.2019. god., Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku od 065.11.2015. god., Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. godine sačinjen dana 10.06.2019. god., Izračun konverzije na dan 30.09.2015. god, Specifikaciju uplata od 10. lipnja 2019. god., Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 10. 06. 2019. god, Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 01.10.2015. do 10.06.2019. god., Promet po kreditu od 22.05.2019. god., Otplatni plan za kredit od 10.06.2019. god., Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.09.2015. godine, sačinjen dana 05.11.2015.god., Izvod po kreditu za razdoblje od 01.01.2018. do 31.12.2018. god., Pregled prometa za klijenta od 10.06. 2019. god., Pregled prometa za klijenta od 10. lipnja 2019. god., Obavijest o ukupno plaćenoj glavnici, redovnoj kamati, zateznoj kamati i troškovima za razdoblje od 30.11.2006. do 30.09.2015. god., Pregled prometa za klijenta od 10.06.2019. god., Otplatni plan za kredit od 10.06.2019. god., Pregled prometa za klijenta od 10.06.2019. god., Vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo M. G. dipl. oec. i ovlašteni revizor od 02. prosinca 2022. god., i Dopunsko vještvo stalnog sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo M. G. dipl. oec. i ovlašteni revizor od 09. veljače 2023. godine.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbama čl. 296, da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela (st.1). Prilikom ocjene ništetnosti određene odredbe općih uvjeta ugovora uzimaju se u obzir sve okolnosti prije i vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana (st.2). Odredba stavka 1. ovoga članka ne primjenjuje se na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pri tom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive (st. 3).

U odredbi čl. 322 st.1 ZOO-a, propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

U odredbama čl. 323 ZOO-a, propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (st. 1). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (st. 2).

Nadalje je u odredbama čl. 324 ZOO-a, propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (st. 1). Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

Među parničnim strankama nisu sporni sklapanje i sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. listopada 2006. god., kao i Anexa uz ugovor o kreditu br. 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. studenog 2015. godine.

Nadalje, među parničnim strankama nije sporno da je Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., djelomično pravomoćno okončan kolektivni spor u kolektivnom postupku koji je Savez udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlašteni tužitelj temeljem tužbe od 04.04.2012. god., pokrenuo i vodio protiv osam banaka, između ostalih i ovdje tuženika (ex. H. A.-A. b. d.d. Z.), na način da je dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., i to na način da je između ostalog, pravomoćno presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008. god. (kao i ostalih šest banaka u drugim razdobljima) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a koje povrede traju i nadalje, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te se nalaže tuženiku prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće.

Među strankama je nesporno i to da je povodom podnesenih revizija stranaka, Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. god., odbio revizije stranaka izjavljene protiv Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., uz obrazloženje da kada je u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa pravomoćno odlučeno da je ništetna odredba koja se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope u ugovorima koje je sklapao tuženik, to se ne može tuženik u toj parnici predloženim dokazima (saslušanje svjedoka – svojih djelatnika) "obraniti" od pravnih učinaka citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

Nadalje je nesporno da je Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., dijelom potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a kojima se utvrđuje da je između ostalih banaka, i tuženik (ex. Hypo Alpe-Adria bank d.d. Zagreb) u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Predmet ovog parničnog postupka svakako ne može biti preispitivanje zakonitosti i pravilnosti donijete pravomoćne Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., i pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a kojima je pravomoćno presuđeno da je tuženik (ex. H. A.- A. b. d.d. Z.) u razdoblju od 10. rujna 2003. god., do 31. prosinca 2008.

god., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, i to tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, te mu se nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i zabranjuje mu se takvo ili slično postupanje ubuduće, kao i to da je u razdoblju od 01. listopada 2004. god., do 31. prosinca 2008. god., prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te mu je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem.

Zakon o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19, u daljnjem tekstu ZPP), propisuje u odredbama čl. 502 a st. 1 i st. 2, da Udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđenog i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava (st. 1). Interesi iz stavka 1 ovoga članka mogu biti interesi koji se tiču čovjekova okoliša i životne sredine, zatim moralnih, etnički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, koji su zakonski zajamčeni i koji moraju biti teže povrijeđeni ili ozbiljno ugroženi djelatnošću, odnosno općenito postupanjem osobe protiv koje se tužba podnosi (st. 2).

U odredbi čl. 502 c ZPP-a, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502a st. 1 ovoga zakona da su određeni postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

Ovaj sud je stoga sukladno odredbi čl. 502 c ZPP-a, u konkretnom slučaju vezan za utvrđenja u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje prednika tuženika H. A.-A. b. d.d. Z..

Osim toga, nema nikakve dvojbe da predmetni Ugovor o kreditu broj 216- 659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. listopada 2006. godine, može opstati bez spornih ništetnih odredbi o redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve u smislu citirane odredbe 324 st. 1 ZOO-a.

Slijedom navedenog, nema nikakve dvojbe da je unatoč ništetnosti spornih odredbi čl. čl. 2 i čl. 6 predmetnog Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 27. listopada 2006. god., predmetni Ugovor o kreditu, sukladno odredbama čl. 324 ZOO-a, pravno valjan u dijelu u kojem je među parničnim strankama utvrđeno da kamatna stopa iznosi 3,88 %, (čl. 3. Ugovora), a koja kamatna stopa stoga u konkretnom slučaju može biti samo fiksna, odnosno nepromjenjiva za cijelo vrijeme ugovorene otplate predmetnih kredita, kao i otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate kredita (čl. 4 Ugovora).

Osim toga, tuženik i sam tijekom postupka ističe da je u trenutku sklapanja ugovora tužitelju bila poznata visina kamatne stope, kao i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita (a i sama tužitelj se poziva na te ”poznate” parametre), pa bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika imali primijeniti početno ugovoreni parametri (početno ugovorena kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na HRK na dan isplate kredita).

U odredbi čl. 225 ZOO-a, propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Ovaj sud cijeni da je neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, a kako to proizlazi iz ranije odluke Vrhovnog suda RH, broj Rev – 2245/2017 od 20. ožujka 2018.god., kao i iz novog Pravnog shvaćanja sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. god., prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323., stavak 1. ZOO/05 (članak 104., stavak 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojim je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koje pravno shvaćanje je potvrđeno i pravomoćnom Presudom Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž – 1200/21, od 02. lipnja 2021. godine.

Tužitelj je po ocjeni ovog suda u konkretnom slučaju doznao za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene kamatne stope, pravomoćnošću donijete Presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. god., odnosno donošenjem Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. god., dok je za preplatu iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, doznao donošenjem Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. god., a predmetnu tužbu je podnio dana 10. lipnja 2019. god., dakle tijekom općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti naprijed navedenih odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pa je istaknuti prigovor zastare potraživanja odbijen kao neosnovan.

Osim toga, tužitelj je svakako u mogućnosti preinačiti tužbu nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u svrhu konačnog utvrđenja visine tužbenog zahtjeva od strane ovlaštenog sudskog vještaka koji u tu svrhu raspolaže potrebnim stručnim znanjem, a koji dokaz se i provodi tijekom dokaznog postupka nakon zaključenja pripremnog ročišta, pa tuženik nije u mogućnosti s uspjehom se protiviti preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pisanim podneskom od 19. siječnja 2023. godine.

Nadalje, a neovisno o svemu naprijed navedenom, ovaj sud cijeni da je predloženi svjedok radnik tuženika D. A. na okolnost da su stranke pojedinačno pregovarale o odredbama predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valuti u CHF, ovlašteni službenik tuženika koji je dobio radni zadatak da na sudu svjedoči na okolnosti koje tijekom postupka iznosi ovaj punomoćnik tuženika, te da se stoga svakako radi o pristranom svjedoku koji nedvojbeno ima interes da tuženik uspije u predmetnom sporu.

Uostalom, nije jasno niti na koje sporne okolnosti bi ovaj svjedok mogao posvjedočiti pred sudom, a ovo stoga što među strankama nije niti sporno da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i odredbe kojima je ugovorena valuta u CHF, nisu rezultat pojedinačnog pregovaranja među strankama, već su rezultat interne odluke tuženika, a o kojim odredbama je ovlašteni službenik tuženika nedvojbeno upoznao tužitelja kao poslovno sposobnu osobu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

Tužitelj je dakle, kao poslovno sposobna osoba nedvojbeno bio upoznat i znao što znači mogućnost promjene ugovorene kamatne stope od strane tuženika (promjenjiva kamatna stopa), kao i mogućnost promjene visine anuiteta otplate kredita ovisno o kretanju tečaju švicarskog franka (valutna klauzula).

Međutim, među strankama je nesporna još jedna činjenica, a ta činjenica je da ovlašteni službenik tuženika prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije upoznao tužitelja o mogućem ovakvom obimu rizika fluktuacije ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom razdoblja otplate kredita, a kakav se je u konkretnom slučaju dogodio.

Naime, ova naprijed navedena činjenica je među stankama nesporna jer i sam tuženik tijekom postupka tvrdi da mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije bila poznata, pa stoga ovlašteni službenik tuženika zacijelo nije niti mogao priopćiti tužitelju nešto što niti njemu nije poznato.

No, upravo na ovoj nespornoj činjenici da tuženik kao ovlaštena banka, prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije tužitelja kao laika obavijestio o mogućem obimu rizika fluktuacije ugovorene kamatne stope i tečaja švicarskog franka tijekom razdoblja otplate kredita, odnosno o mogućem obimu promjene ugovorene kamatne stope (promjenjiva kamatna stopa), kao i obimu promjene tečaja švicarskog franka, a time i visine anuiteta otplate kredita tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita (valutna klauzula), temelji se pravomoćna presuda donesena u parnici u kolektivnom sporu vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/12, između Saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač", kao ovlaštenog tužitelja i osam banaka kao tuženika, a između ostalih i ovdje tuženika ex. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb.

Naime, ovdje valja imati u vidu sadržaj kogentne odredbe čl. 10. st. 2 ZOO-a, koja propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

Stoga Trgovački sud u Zagrebu i ovaj sud cijene da tuženiku kao ovlaštenoj poslovnoj banci, odnosno stručnjaku u smislu citirane odredbe čl. 10 st. 2 ZOO-a, naprosto nije mogla ostati nepoznata činjenica o mogućnostima takvog obima promjene ugovorene kamatne stope, kao i obima promjene tečaja švicarskog franka, a time i visine anuiteta otplate kredita tijekom razdoblja otplate predmetnog kredita, kakav se je u konkretnom slučaju dogodio.

Slijedom navedenog, neosnovan je i istaknuti prigovor tuženika u odnosu na zatraženi tijek pripadajućih zakonskih zateznih kamata.

Tužitelj tijekom postupka osnovano ističe kako je pregledom Ugovora o kreditu razvidno da je isti sklopljen od strane tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika, te Ivice Stipića kao sudužnika i založnog dužnika, pa da je stoga evidentno da je ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba dok je namjena kredita naznačena kao „stambeni kredit“, a čime jasno proizlazi da je tužitelj potrošač, odnosno da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor, dok društvo T.-B. d.o.o nije stranka predmetnog ugovora o kreditu, pa je sama činjenica gdje predmetno društvo posluje irelevantna za karakter predmetnog kreditnog ugovora. Osim toga, tuženik neosnovano ističe da je imenovani vještak dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer su tečaj CHF ili kamatna stopa bili niži od početnih, a što bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, i to sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen.

U odredbi čl. 250 ZPP-a, propisano je da će sud izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kakvim sud ne raspolaže.

U odredbi čl. 261 st. 2 ZPP-a, propisano je da će se ukoliko je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, vještačenje obnoviti s istim ili drugim vještacima, dok je u odredbi st.3 istog članka, propisano da će se u slučaju ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti ili nedostataka, ili se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnje ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, zatražiti mišljenje drugih vještaka.

Imajući u vidu naprijed navedene Zakonske odredbe, razvidno je da će sud obnoviti vještačenje sa drugim vještacima ili pak zatražiti mišljenje drugih vještaka, jedino u slučaju kada smatra da je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili proturječan sa izviđenim okolnostima, ili ako se pojavi osnovana sumnja u pravilnost danog mišljenja, a nikako samim time što jedna od parničnih stranaka ustraje u iznesenim prigovorima na vještvo.

Kako je već navedeno, ovaj sud cijeni da su vještvo i dopuna vještva stalnog sudskog vještaka M. Ga. dipl. oec. i ovlašteni revizor, logični, uvjerljivi i lišeni bilo kakvih proturječnosti, pa je valjalo odbiti prijedlog tuženika da se izvede dokaz ponovnim vještačenjem od strane drugog sudskog vještaka financijsko- knjigovodstvene struke.

Ovo tim više što tuženik predloženim vještačenjem predlaže utvrditi da je utužena tražbina tužitelja već ispunjena sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu, dok iz nalaza i mišljenja imenovanog sudskog vještaka nedvojbeno proizlazi da utužena tražbina tužitelja nije ispunjena sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu od 05. studenog 2015. godine.

Slijedom navedenog, neosnovan je i istaknuti prigovor nedostatka pravnog interesa u odnosu na deklaratorni dio tužbenog zahtjeva.

Osim toga, novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF, nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku, dok tuženik tijekom postupka nije isticao protutužbeni zahtjev, a niti prigovor radi prebijanja, i to zacijelo zbog svojega pogrešnog pravnog stajališta da je predmetni ugovor o kreditu pravovaljan u cijelosti.

Radi svega navedenog, prihvaćen je u cijelosti tužbeni zahtjev, i to;

- u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2 Ugovora o kreditu broj 216-659/2006 od 27. listopada 2006. god., kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti švicarski franak, kao i odredbe čl. 6 istog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenljivost kamatne stope sukladno odluci tuženika o kamatnim stopama (toč. I izreke presude),

-u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime razlike anuiteta, ugovornih kamata i razlike po osnovi promjene tečaja iskazanih u kunama za razdoblje od 31.12.2006. do 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije kredita iz CHF U EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog anuiteta sukladno otplatnoj dinamici kredita (toč. II izreke presude),

-u dijelu koji se odnosi na isplatu na ime razlike glavnice koja je nastala zbog povećanja ugovornih kamatnih stopa u navedenom utuženom razdoblju do dana 30.09.2015. godine, odnosno do dana konverzije predmetnog kredita u eure, a sve u odnosu na stanje duga tužitelja iskazanog u CHF na navedeni dan u cjelokupnom otplatnom planu i prvom otplatnom planu sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 30. rujna 2015. god., (toč. III izreke presude),

-te u dijelu koji se odnosi na potraživanje na ime nedospjele glavnice u kunama iskazanim na dan 30.09.2015. godine, tj. na dan konverzije iz CHF u eure, koje je od strane imenovanog vještaka utvrđena u iznosu od 49.767,91 kuna (430.661,23-380.893,32), odnosno 6.605,34 eura obračunano po fiksnom tečaju konverzije, sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 10. lipnja 2019. god., a koji predstavlja iznos duga tužitelja koji je tuženica utvrdila više nego što je to po prvom otplatnom planu na dan 30.09.2015. godine (toč. IV izreke presude).

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 250 bod., pristup na jedno ročište 62,5 bod., pristup na tri ročišta po 250 bod., sastav dva podneska po 2500 bod., sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su osim toga priznati i troškovi knjigovodstveno - financijskog vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, kao i troškovi za sudske pristojbe, i to pristojbe tužbe u iznosu od 1.430,00 kn, i pristojbe presude u iznosu od 2.413,00 kn, sve sukladno važećoj Uredbi o tarifi sudskih pristojbi (N.N. br. 53/19), pa tako ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 29.780,71 Kn / 3.952,58 Eur. U Splitu, 05. svibnja 2023. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja i presude se može izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka rješenja i presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

DNA: -pun. tužitelja

-pun. tuženika

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte