REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex. Vojarna „Sv. Križ“ Dračevac

Split

Poslovni broj: P-2011/2021-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Sanji Bikić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice S. L., OIB: …, S.,

zastupane po odvjetnicima iz OD J. i p. d.o.o. u S.,

protiv tuženika Z. b. d.d., OIB:…, Z., zastupanog po odvjetnicima iz OD M., K. i p. d.o.o. u Z., radi isplate,

nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 6.travnja 2023. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnice tužiteljice J. M., odvjetnice u

S. i zamjenice punomoćnika tuženika M. P., odvjetničke vježbenice u

OD M., K. i p. d.o.o. u Z., i objave od

5.svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici, u roku od 15 dana, isplati iznos od 813,78 EUR /6.131,48 kn uvećan za zakonske zatezne kamate koje na iznos od:

- 7,47 kuna / 0,99 EUR teku od 12.3.2009.,

- 2,87 kuna / 0,38 EUR teku od 12.2.2010.,

- 0,33 kuna / 0,04 EUR teku od 12.3.2010.,

- 8,79 kuna / 1,17 EUR teku od 13.4.2010.,

- 26,09 kuna / 3,46 EUR teku od 12.5.2010.,

- 35,49 kuna / 4,71 EUR teku od 14.6.2010.,

- 55,90 kuna / 7,42 EUR teku od 12.7.2010.,

- 39,18 kuna / 5,20 EUR teku od 12.8.2010.,

- 86,09 kuna / 11,43 EUR teku od 13.9.2010.,

- 70,01 kuna / 9,29 EUR teku od 13.10.2010.,

- 75,91 kuna / 10,07 EUR teku od 12.11.2010.,

- 98,04 kuna / 13,01 EUR teku od 13.12.2010.,

- 128,92 kuna / 17,11 EUR teku od 12.1.2011.,

- 91,60 kuna / 12,16 EUR teku od 14.2.2011.,

- 106,46 kuna / 14,13 EUR teku od 14.3.2011.,

- 88,07 kuna / 11,69 EUR teku od 12.4.2011.,

- 117,35 kuna / 15,58 EUR teku od 12.5.2011.,

- 163,82 kuna / 21,74 EUR teku od 14.6.2011.,

- 194,24 kuna / 25,78 EUR teku od 21.7.2011.,

- 228,50 kuna / 30,33 EUR teku od 17.8.2011.,

- 165,97 kuna / 22,03 EUR teku od 12.9.2011.,

- 149,77 kuna / 19,88 EUR teku od 11.10.2011.,

- 149,68 kuna / 19,87 EUR teku od 15.11.2011.,

- 153,11 kuna / 20,32 EUR teku od 15.12.2011.,

- 174,58 kuna / 23,17 EUR teku od 15.1.2012.,

- 180,53 kuna / 23,96 EUR teku od 14.2.2012.,

- 178,52 kuna / 23,69 EUR teku od 13.3.2012.,

- 173,41 kuna / 23,02 EUR teku od 12.4.2012.,

- 176,07 kuna / 23,37 EUR teku od 14.5.2012.,

- 182,70 kuna / 24,25 EUR teku od 15.6.2012.,

- 174,97 kuna / 23,22 EUR teku od 16.7.2012.,

- 175,10 kuna / 23,24 EUR teku od 14.8.2012.,

- 161,20 kuna / 21,39 EUR teku od 13.9.2012.,

- 166,82 kuna / 22,14 EUR teku od 11.10.2012.,

- 176,85 kuna / 23,47 EUR teku od 13.11.2012.,

- 172,78 kuna / 22,93 EUR teku od 17.12.2012.,

- 178,64 kuna / 23,71 EUR teku od 10.1.2013.,

- 165,28 kuna / 21,94 EUR teku od 11.2.2013.,

- 162,98 kuna / 21,63 EUR teku od 13.3.2013.,

- 178,28 kuna / 23,66 EUR teku od 19.4.2013.,

- 155,41 kuna / 20,63 EUR teku od 13.5.2013.,

- 155,31 kuna / 20,61 EUR teku od 13.6.2013.,

- 152,25 kuna / 20,21 EUR teku od 17.7.2013.,

- 154,49 kuna / 20,50 EUR teku od 14.8.2013.,

- 159,26 kuna / 21,14 EUR teku od 12.9.2013.,

- 166,69 kuna / 22,12 EUR teku od 14.10.2013.,

- 165,70 kuna / 21,99 EUR teku od 16.11.2013.,

pa do isplate, od 12. ožujka 2009. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31.prosinca 2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn, preko dosuđenog iznosa od 813,78 EUR /6.131,48 kn.

i

r i j e š i o  j e :

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 492,53 EUR/3.710,97 HRK, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na dosuđeni iznos počev od dana donošenja prvostupanjske presude odnosno 5.svibnja 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 21.svibnja 2021. tužiteljica navodi da je dana 24. listopada 2008. zaključila s tuženikom Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila br.: 3214755815/08, koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika N. K. pod posl. br. OV-13410/08, temeljem kojeg joj je odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 7.083,45 CHF, isplaćen u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 24. listopada 2008. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru u kojem nije bilo mogućnosti nikakvih pregovora, i to u čl. 1. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, a otplatu je kredita, u čl. 6. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to tako da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužiteljice. Odredbe o valutnoj klauzuli u prethodno navedenom Ugovoru o kreditu ništetne su te su iznosi naplaćeni temeljem navedenih odredbi uslijed porasta vrijednosti CHF-a naplaćeni temeljem djelomično ništetnog pravnog posla. Trgovački sud u Zagrebu u pravnoj stvari tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženika, donio je presudu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrdio protupravno postupanje tuženika. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom pod poslovnim brojem Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio naprijed navedenu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužiteljice, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj 96/13) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom i rješenjem pod posl. br. Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019. odbio kao neosnovanu reviziju tuženika koja je izjavljena protiv naprijed navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 te je u istoj odluci još jednom istaknuo kako je tuženik u navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, pa tako i tužiteljice, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe -ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) a da se o tome nije pojedinačno pregovaralo. Ustavni je Sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. br. U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu tuženika podnesenu u povodu presude i rješenja Vrhovnog suda

Republike Hrvatske posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. te odbacio ustavnu tužbu tuženika podnesenu u povodu presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., čime je potvrdio sve naprijed navedeno. Tužiteljica je utvrdila kako je tuženik s osnova neosnovano naplaćenog iznosa temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli stekao nepripadajuću imovinsku korist u iznosu od 20.000,00 kn (sada 2.654,46 EUR). Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže da sud nakon održane javne i glavne rasprave donese slijedeću presudu kojom će naložiti tuženiku da isplati tužiteljici u roku od 15 dana iznos od 20.000,00 kn, uvećano za zakonske kamate koje teku od 14. prosinca 2008. do isplate, kao i obvezati tuženika da joj naknadi parnični trošak.

1.1. Nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 13.siječnja 2023. konačno uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu i to iznosa od 813,78 EUR/6.131,48 kn, sa zateznom kamatom koja na svaki pojedinačni iznos teče od dospijeća do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 od dana 24. listopada 2008. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta

B.. Time su ugovorne strane, tuženik i tužiteljica, ugovorom potvrdili zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Podredno i opreza radi, tuženik nadalje ističe da potraživanje tužiteljice nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP). Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužiteljici da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužiteljice. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužiteljice. Naime, tužiteljica ne bi bila aktivno legitimirna zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te bi,

stoga, tužiteljica mogla samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sama vršila, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužiteljice bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane M. L.. Tuženik dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužiteljice, a što se osporava u cijelosti) kako tužiteljici nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužiteljice, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice, podredno odbije tužbeni zahtjev tužiteljice.

2.1. U odnosu na prijedlog tužiteljice da se od tuženika pribavi dokumentacija temeljem koje bi financijski vještak mogao napraviti izračun potraživanja, tuženik ističe kako je tužiteljici tijekom trajanja njihovog ugovornog odnosa dostavio sve isprave koje se odnose na tužiteljičin zahtjev iz ugovora o kreditu, te posljedice nemara tužiteljice vezano za čuvanje dokumentacije ne mogu teretiti tuženika. Slijedom navedenog, prema mišljenju tuženika, pokušaj prevaljivanja tereta dokaza sa tužiteljice na tuženika predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužiteljici je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502.c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj kao tužiteljici teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužiteljica dužna dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužiteljice za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 21. svibnja 2021., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužiteljica vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 21.05.2016. nastupila zastara.

2.3. Dana 17. rujna 2019. objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC B. T. S.) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP,

SG c/a T. P. A.) od 21. prosinca 2021. iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima.

Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u G. sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u G., dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule.

2.4. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužiteljce kao potrošača, tj. informacije koje su joj bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. u predmetima broj U-III- 4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužiteljicu kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja.

Nadalje tužiteljici su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužiteljica je i potvrdila svojim potpisom da ju je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužiteljica mogla razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužiteljica je itekako bila obaviještena o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC B. T. S.) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a T. P. A.) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužiteljica, kao i svi potrošači, bila dovoljno informirana i bila je svjesna da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužiteljici kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužiteljica nije znala za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužiteljici kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužiteljica i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužiteljica se već sigurno susretala s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužiteljica je svjesna i ne može postati nesvjesna, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da joj obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebala ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužiteljici, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužiteljici je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužiteljici kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

2.5.Vezano za tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate od dana 14. prosinca 2008., tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda

Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004., Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015.: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane, te naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3.Tijekom postupka sud je izveo dokaz pregledom Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 od 24.listopada 2008. solemniziranog kod javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OV-13410/08 dana 28.listopada 2008., otplatnog plana predmetnog kredita, vještačenjem po sudskom vještaku za računovodstvo i financije I. L., i saslušanjem tužiteljice.

4. Prigovor promašene aktivne legitimacije koje je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu sud smatra u cijelosti neosnovanim. Naime, to što je pojedine uplate po predmetnom kreditu izvršila treća osoba, u konkretnom slučaju suprug tužiteljice, nije odlučna za predmetni spor jer su uplate izvršene za obveze tužiteljice po ugovoru o kreditu, koje uplate je tuženik prihvatio. Iz navedenog jasno i nedvojbeno proizlazi da tužiteljica ima aktivnu legitimaciju u ovom postupku.

5.Prigovor mjesne nenadležnosti je neosnovan.

6.Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Stranke su 24.listopada 2008. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08, kojim je u odredbi čl. 16. u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u sjedištu kreditora, ovdje tuženika.

8.Prema odredbi čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 26/91, 34/91, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22-nadalje:ZPP-a), ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

8.1.Predmet spora je utvrđenje ništetnosti određenih odredbi i isplata po osnovi Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 od 24.listopada 2008. (nadalje: Ugovor) u kojem tužiteljica ima status potrošača, a tuženik status trgovca odnosno pružatelja usluge, te dolazi do primjene mjerodavno potrošačko pravo.

8.2. Prema odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, 96/2003., nadalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo se smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st.1.). Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st.2.).

8.3.Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu,

između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, a odredbom čl. 102. st. 1. ZZP je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

8.4. Identične odredbe sadrži i čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19.), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.: dalje Direktiva). Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2.).

8.5. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98 – O. G. E. S. protiv R.

M. Q. te S. E. S. protiv J. M.. S. A. P. i dr.,

zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

8.6. O odredbi čl. 16. Ugovora, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo (to ne tvrdi niti sam tuženik), pa tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja,

znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača jer bi ona, čije je prebivalište u S., dakle na području nadležnosti Općinskog suda u

Splitu, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bila izvrgnuta dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se to ne odnosi na tuženika. U svom iskazu tužiteljica ističe da bi za nju putovanje u Z. bilo osobito tegobno zbog udaljenosti, ulaganja financijskih napora, kao i zbog toga što ima dijete s rijetkom bolesti o kojem mora voditi brigu.

8.7. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu navedenoga treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe Ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbi čl. 70. st.

1.- 4. ZPP-a. Ovdje treba dodati i kako je prema odredbi čl. 2. st. 1. toč. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16.; dalje ZPK) potrošač fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

8.8. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela

Županijskog suda u Splitu od dana 29. siječnja 2020. za ocjenu je li prorogacijska klauzula o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nepoštena, a posljedično i ništetna, potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pojedinog slučaja. Ovakvo je shvaćanje podudarno i s dopunom navedenog stava sjednice odjela od 29. siječnja 2020.

(dopuna od 13. listopada 2020.) prema kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."U konkretnom slučaju putovanje tužiteljice iz S. do Z. iznosi oko 400 km i traje više od pet sati u jednom smjeru.

8.9. U postupku je utvrđeno da je vrijednost predmeta ovoga spora iznosi 20.000,00 kn/2.654,46 EUR, da tužiteljica ima prebivalište u S. na čijem se području nalazi ovaj sud, dok je udaljenost od S. do Z. približno 400 km i zahtijeva više od tri sata vožnje (do Z. i natrag), što sve upućuje na zaključak

da je ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti ništetna jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice, pa je imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužiteljice (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), s tim u vezi i mogućnost dolaska na sud punomoćnika tužiteljice i same tužiteljice, ovaj sud je mišljenja da bi nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu tužiteljicu odvratila od njenog prava na pristup sudu, koji je zajamčen člankom 6.1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) čime bi bila, zbog ugovorene nadležnosti u ovom slučaju, dovedena u nepovoljniji procesnopravni položaj od tuženika. Radi navedenog tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda odbijen je kao neosnovan, i odlučeno je kao u izreci ovog rješenja pod točkom I.

9.Između parničnih strankama nije sporno da su dana 24.listopada 2008. i to tuženik kao kreditor, a tužiteljica kao korisnik kredita sklopili Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3214755815/08 solemniziran kod javnog bilježnika N. K. iz S. pod brojem OV-13410/08 dana 28.listopada 2008., kojim je tuženik- banka odobrila tužiteljici kao korisniku iznos kredita od 7.083,45 CHF isplaćen u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 24.listopada 2008., što predstavlja iznos od 34.143,29 kn, na rok otplate od 60 mjeseci, uz instrumente osiguranja tamo pobliže navedene, te obvezu tužiteljice na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja. Nije sporno ni to da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), te da je predmetni kredit otplaćen. Također među strankama nije sporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF.

10.Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 26.listopada 2008.), a za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).

10.1.Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

10.2.Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.

10.3.Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

10.4. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.

11.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do

31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11.1.Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđeno je kako je ovdje tuženik a tamo prvotuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora prvotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time prvotuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom prvotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prvotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku prvotuženika.

11.2.U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u tužbi.

11.3. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11.4.Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da je sporna odredba Ugovora o kreditu sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

11.5. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem,

a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je.

Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

11.6.Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to čl.1. i 6. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne.

12.U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

12.1. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

12.2. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka zastare individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača izraženog u odluci pod brojem Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekinut je tijek zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a, pa zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tužba za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača podnesena je 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P- 1401/2012, te do nastupa prekida tijeka zastare nije protekao opći rok zastare od 5 godina. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na ništetnost valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018., pa je i rok zastare tražbine po osnovi preplaćene kamate ponovno počeo teći od 14. lipnja 2018.

12.3.Dakle, kako je predmetna tužba podnesena dana 21.svibnja 2021. znači da računajući od 14. lipnja 2018. pa do njezina podnošenja nije protekao opći rok zastare iz čl. 225. ZOO-a, uslijed čega se istaknuti prigovor ima smatrati u cijelosti neosnovanim.

13. Nadalje, sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužiteljici kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući u vidu odluku Ustavnog suda U-III/5458/2021 od 30.lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na te okolnosti nije predložio izvođenje nikakvih dokaza.

13.1. Na prijedlog parničnih stranaka izveden je dokaz saslušanjem tužiteljice, koja su svom iskazu navodi da su ona i njena obitelj odlučili kupiti vozilo za privatne svrhe, te se obratila tuženiku čiji je klijent već bila. Nakon što su pribavljeni papiri o njenim primanjima radi utvrđenja da li ispunjava uvjete, banka je izvijestila tužiteljicu da ispunjava uvjete za kredit u švicarskim francima, s tim da joj nije bilo ponuđeno ugovaranje kredita u kunama ili eurima. U tom trenutku kredit se činio povoljan zajedno sa iznosom rate kredita. Prilikom samog sklapanja nije bila od strane tuženika upozorena na eventualne rizike ugovaranja kredita koji bi bio vezan za stranu valutu, u ovom slučaju švicarski franak, niti kakve obavijesti o promjenjivoj kamatnoj stopi. Sam tekst ugovora već je čekao pripremljen u poslovnici tuženika, koji je tužiteljica išla ovjeriti kod javnog bilježnika, tekst ugovora je potpisala, ali ne može reći da su joj bili jasni pojmovi promjenjive kamatne stope. Nije upozorena niti da bi tečaj CHF utjecao na visinu mjesečne rate kredita. Rate su u početku bile u skladu sa ugovorom o kreditu, možda 2-3 godine, ali onda rata je počela rasti i narasla je skoro za trećinu računajući od početno ugovorene kamate. Nije odlazila do tuženika raspitivati se za razloge rasta mjesečne rate. U trenutku sklapanja ugovora nije bila obrtnik niti vlasnik poslovnog udjela u trgovačkom društvu, već je vozilo kupljeno kreditom isključivo za privatne svrhe. Tužiteljica prije ovjere ugovora o kreditu nije tražila da se izmjene pojedine odredbe tog ugovora, kao i da je rate kredita uplaćivala, s tim da je ponekad rate otplaćivao njen suprug Miroslav sa svog računa i na svoje ime, ali se radi o istoj obitelji i istom kućnom budžetu.

14.Što se tiče visine zahtjeva ista je utemeljena na saznanjima do kojih je sud došao provedenim vještačenjem po sudskom vještaku financijske struke I. L.

na čiji nalaz i mišljenje stranke nisu imale konkretnih primjedbi, a i sud ga prihvaća kao objektivan, stručan, jasan, potpun i bez proturječnosti te utemeljen na mjerodavnim ispravama i primjeni pravilne metodologije obračuna.

14.1. U nalazu i mišljenju sudska vještakinja I. L. navodi da je na temelju dokumentacije koja je predmet analize i podloga za izračun visine tužbenog zahtjeva, izvršeno vještačenje. Tužiteljica je dana 24.10.2008. sklopila Ugovor o kreditu broj: 3214755815/08 s kreditorom Z. b. d.d., sa sljedećim bitnim odredbama kredita: Korisnik kredita-S. L., K.-Z. b. d.d.,

Ugovor/ kreditna parija-3214755815/08, Datum ugovora-24.10.2008., Iznos kredita- 7.083,45 CHF, Isplaćeni iznos kredita- 6.870,45 CHF, Tečaj CHF na dan isplate kredita -4,969588, Rok otplate (mjeseci) -6, Rok otplate godine- 5, Ugovorena kamatna stopa (Inicijalni otplatni plan)-6,80%, Anuitet prilikom ugovaranja u valuti - 135,40 CHF, Iznos anuiteta na dan isplate kredita-672,88 kn, Ugovoreni tečaj za otplatu-srednji tečaj HNB na dan plaćanja. Nadalje, ugovor o kreditu je sklopljen dana 24.10.2008., te je ugovoren iznos kredita 7.083,45 CHF u iznosu kunske protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 24.10.2008. što predstavlja 34.143,29 kn (članak 1. Ugovora o kreditu). Kredit je isplaćen dana 29.10.2008. u kunskoj protuvrijednosti 34.143,29 kn, što je preračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dana isplate iznosilo 6.870,45 CHF. Ugovorena je otplata u 60 jednakih mjesečnih anuiteta koji se otplaćuju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za devize na dan plaćanja. Ugovorom se navodi kamatna stopa od 6,80%. Anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu, počevši od 01.12.2008. kada dospijeva prvi anuitet na naplatu. U razdoblju od početka otplate kredita do dana otplate kredita u cijelosti, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužiteljica je plaćala veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vještak napominje da su ukupne razlike koje je tužiteljica plaćao više i niže od inicijalne vrijednosti anuiteta nastale posljedično na promjenu kamatne stope te tečaja. S obzirom na zadatak vještačenja u nastavku se daju izračuni posljedično na promjenu tečaja uz isključenje promjene u anuitetima koje su bile posljedica promjene kamatne stope. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan isplate kredita, predstavljaju potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovora i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna preplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22) u čl. 7. navodi da se preračunavanje cijena i drugih novčanih iskaza vrijednosti provodi primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Istim Zakonom u čl. 14. je propisano da se preračunavanje izvršava primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje na dvije decimale, a na temelju treće decimale (ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena te ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan). Fiksni tečaj konverzije kune u euro je određen temeljem Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 85/2022) i iznosi 7,53450 kuna za jedan euro. Prilikom preračuna u EUR za svaki pojedinačni iznos potraživanja po datumima utvrđena je protuvrijednost primjenom fiksnog tečaja konverzije koji iznos u zbroju daje ukupni iznos preračunato u EUR. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita se daje u Tabeli. Vještak u istoj tabeli temeljem izračunate razlike tečaja daje odvojeni pregled više plaćenih iznosa anuiteta zbog porasta tečaja, te odvojeni pregled manje plaćenih iznosa anuiteta zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom korištenja kredita. Također se daje izračun svakog pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije kune u euro (1 EUR = 7,534500). U razdoblju otplate kredita uz valutnu klauzulu u CHF zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno je preplaćeno 5.883,79 kn, od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 6.131,48 kn, te manje plaćeno zbog pada tečaja iznos od 247,69 kn. Primjenom fiksnog tečaja za konverziju u EUR, u razdoblju otplate kredita zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita ukupno je preplaćeno 780,91 EUR od kojeg iznosa se na preplatu zbog rasta tečaja odnosi 813,78 EUR te zbog pada tečaja iznos od 32,87

EUR.

14.2. U mišljenju vještak ističe da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 6.131,48 kn (Tabela 1, stupac '14'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 813,78EUR. Ukupan iznos koji je tužiteljica manje platila posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 247,69 kn (Tabela 1 stupac '15'), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 32,87 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 5.883,79 kn (ukupno preplaćeno umanjeno za manje plaćeno iskazano u Tabela 1 stupac '13'), a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 780,91 EUR.

14.3. Tužiteljica je nakon izvršenog vještačenja podneskom od 13.siječnja 2023. konačno uredila tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa na ime ništetne valutne klauzule u ukupnom iznosu od 813,78 EUR/6.131,48 kn.

14.4.Tužiteljica prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju i prije provedenog vještačenja na okolnost koliko je tužiteljica više platila zbog valutne klauzule nije mogla znati točan iznos pretplate. Isto tako tužiteljica nije podnijela tzv.stupnjevitu tužbu sukladno odredbama čl.186.b ZPP-a, već je okvirno zatražila isplatu iznosa od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR. Tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev podneskom od 13.siječnja 2023. nakon što je zaprimila pisani nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije, kojim umjesto iznosa od 2.654,46 EUR/20.000,00 kn potražuje isplatu iznosa od 813,79 EUR/6.131,48 kn, tako da u konkretnom slučaju nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva. Međutim, u pravu je tuženik da smanjenje tužbenog zahtjeva ima učinak djelomičnog povlačenja tužbe, u ovom slučaju za iznos od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn, sukladno čl.193.ZPP- a.Tuženik se usprotivio povlačenju te je predložio da sud odluči o tužbenom zahtjevu koji glasi na iznos od 2.654,46 EUR/20.000,00 kn.

14.5. Tužiteljica je u otplati kredita tuženiku vraćala kunske iznose radi čega joj pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH- eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u izreci presude,

sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

14.6. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužiteljici zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.

15. Slijedom navedenog, prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 813,79 EUR/6.131,48 kn, koji je tužiteljica pretplatila na ime ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, a sve po izračunu koji se temelji na nalazu i mišljenju sudskog vještaka, te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.

15.1. Budući je tužiteljica tužbom postavila zahtjev za isplatom iznosa od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR, da bi nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom 13.siječnja 2023., postavila zahtjev za isplatom iznosa od isplatu iznosa od 813,79 EUR/6.131,48 kn, time je smanjila tužbeni zahtjev za iznos od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn. Kako se na smanjenje tužbenog zahtjeva primjenjuju odredbe o djelomičnom povlačenju, a tuženik je izričito izjavio da ne pristaje na djelomično povlačenje, to je sud o iznosu od 1.840,67 EUR/13.868,52 kn meritorno odlučio i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, te odlučio kao u izreci presude pod točkom II.

16. U odnosu na status tužiteljice kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/07 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. U ovom slučaju namjena kredita je kupovina motornog vozila koji je tužiteljica kupila kao fizička osoba, kako to tužiteljica navodi i u svom iskazu, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužiteljica ugovor sklopila u svrhe koje su namijenjene njenom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužiteljicu ima smatrati potrošačem.

17.Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., 155., 156. st. 1. i 164. ZPP-a.

17.1.Tužiteljici koja je zastupana po punomoćniku trošak je odmjeren sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 103/14., 118/14., 107/15, 37/22, 126/22, dalje: Tarifa) i to Tbr. 7., 8., 9., 48. i 50., Zakonu o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/2018., dalje: ZSP), Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine 53/2019., 92/2021, 37/2023), i priloženom popisu parničnog troška, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 20.000,00 kn/2.654,46 EUR, za sljedeće radnje: za sastav tužbe 100 bodova, za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari ili su se izvodili dokazi održanim 3.studenoga 2022., 8.ožujka 2023. i 6.travnja 2023. po 100 bodova za svako ročište, odnosno ukupno 400,00 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda od 15,00 kn/1,99

EUR daje iznos od 796,00 EUR/5.997,46 kn, što uvećano za 25% PDV-a ukupno iznosi 995,00 EUR/7.496,83 kn. Na taj iznos treba nadodati trošak financijskog vještačenja od 398,17 EUR/3.000,00 kn, zatim trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 73,00 EUR/550,00 kn, tako da je tužiteljici priznat ukupan trošak u iznosu od 1.539,17 EUR/11.596,88 kn. Tužiteljici nije priznat trošak za sastav podneska od 12.prosinca 2022. budući u spisu nema podneska tog datuma.

17.2. Tužiteljica je u ovom postupku postigla uspjeh od oko 66% (osnova 100%+visina 31%÷2=66%), a tuženik u visini od 34%. Kada se od postotaka tužiteljice koja je u većoj mjeri uspjela u postupku, oduzme 34%, proizlazi da tužiteljici pripada trošak u visini 32%, ili 492,53 EUR/3.710,97 HRK, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan. Na dosuđeni trošak tužiteljici je priznata i zatezna kamata temeljem odredbe čl.151.st.3.ZPP-a, i po stopi određenoj člankom 29.st.2.ZOO-a, pa je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II. U Splitu, 5.svibnja 2023.

SUTKINJA:

Sanja Bikić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, a za nadležni županijski sud u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- tužiteljici putem punomoćnika,

-tuženiku putem punomoćnika,

-u spis.