Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: 6 P-133/21-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz V., U. d. Š. D. 3., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. E., odvjetniku iz V., G. 1., protiv tuženika R. A. d.d. iz Z., M. c. 6., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz OD K. & P. d.o.o. iz Z., I. 1.., radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 23. ožujka 2023. u nazočnosti osobno tužitelja i punomoćnika tužitelja I. E., odvjetnika iz V. i zamjenika punomoćnika tuženika H. Č. odvjetnice iz V., te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 5. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3392991, zaključenog 7. travnja 2006. između tužitelja B. B. iz V., U. d. Š. D. 3., OIB: ..., kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d. iz Z., M. c. 6., OIB: ..., u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana bez određene namjene, bez navođenja ikakvih objektivnih parametara za promjenu iste koja je tijekom postojanja ugovorne obveze jednostrano promjenjivana temeljem odluke banke, te stoga isti članak ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 198-50- 3392991, zaključenog 7. travnja 2006. u dijelu kojima se određuje otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Banke kreditora tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu, koji je zaključen između tužitelja B. B. i tuženika R. A. d.d. iz Z., P. 5..

III. Nalaže se tuženiku R. B. A. d.d., OIB: ..., da tužitelju B. B. iz V., U. d. Š. D.

3., OIB: ..., s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 972,93 eura (slovima: devetsto sedamdeset dva eura i devedeset tri centa) / 7.330,52 kuna[1] (slovima: sedam tisuća tristo trideset kuna i pedeset dvije lipe) sa zakonskim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 7,79 eur/ 58,73 kn od 31. ožujka 2010 godine do isplate

- na iznos od 7,95 eur/ 59,96 kn od 30. travnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 8,71 eur/ 65,60 kn od 31 svibnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 15,19 eur/ 114,45 kn od 30 lipnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 13,86 eur/ 104,40 kn od 31. srpnja 2010 godine do isplate

- na iznos od 17,93 eur/ 135,12 kn od 31. kolovoza 2010 godine do isplate

- na iznos od 16,53 eur/ 124,51 kn od 30 rujna 2010 godine do isplate

- na iznos od 14,26 eur/ 107,43 kn od 31 listopada 2010 godine do isplate

- na iznos od 19,04 eur/143,46 kn od 30. studenog 2010 godine do isplate

- na iznos od 25,12 eur/189,29 kn od 31. prosinca 2010 godine do isplate

- na iznos od 20,82 eur/ 156,84 kn od 18. siječnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 22,33 eur/ 168,22 kn od 28 veljače 2011 godine do isplate

- na iznos od 20,40 eur/ 153,74 kn od 31. ožujka 2011 godine do isplate

- na iznos od 20,74 eur/156,34 kn od 30. travnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 28,90 eur/ 217,78 kn od 31 svibnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 29,70 eur/ 223,77 kn od 30 lipnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 36,51 eur/ 275,10 kn od 31. srpnja 2011 godine do isplate

- na iznos od 33,01 eur/ 248,73 kn od 31. kolovoza 2011 godine do isplate

- na iznos od 29,17 eur/219,86 kn od 30 rujna 2011 godine do isplate

- na iznos od 28,77 eur/216,77 kn od 31 listopada 2011 godine do isplate

- na iznos od 28,47 eur/214,54 kn od 30. studenog 2011 godine do isplate

- na iznos od 30,30 eur/228,31 kn od 31. prosinca 2011 godine do isplate

- na iznos od 31,89 eur/ 240,31 kn od 18. siječnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 32,11 eur/ 241,92 kn od 28 veljače 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,01 eur/ 233,62 kn od 31. ožujka 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,75 eur/ 239,22 kn od 30. travnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 32,25 eur/ 243,06 kn od 31 svibnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,40 eur/ 236,61 kn od 30 lipnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,62 eur/ 238,30 kn od 31. srpnja 2012 godine do isplate

- na iznos od 30,99 eur/ 233,47 kn od 31. kolovoza 2012 godine do isplate

- na iznos od 29,60 eur/ 223,01 kn od 30 rujna 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,08 eur/ 234,15 kn od 31 listopada 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,78 eur/ 239,51 kn od 30. studenog 2012 godine do isplate

- na iznos od 31,28 eur/ 235,76 kn od 31. prosinca 2012 godine do isplate

- na iznos od 28,50 eur/ 214,73 kn od 18. siječnja 2013 godine do isplate

- na iznos od 30,87 eur/ 232,59 kn od 28 veljače 2013 godine do isplate

- na iznos od 31,07 eur/ 234,15 kn od 31. ožujka 2013 godine do isplate

- na iznos od 30,15 eur/ 227,15 kn od 30. travnja 2013 godine do isplate sve po kamatnoj stopi u visini od 15% godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje u visini eskontne stope HNB-a važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., te na dalje u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita nefinancijskih trgovačkih društava za referentno razdoblje dulje od godine dana uvećane za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

i

r i j e š i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.251,74 eura (slovima: tisuću dvjesto pedeset jedan euro i sedamdeset četiri centa) / 9.431,25 kuna[2] (slovima: devet tisuća četiristo trideset jedna kuna i dvadeset pet lipa) u roku od 15 dana sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. svibnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 248,86 eura (slovima: dvjesto četrdeset osam eura i osamdeset šest centi) / 1.875,00 kuna (slovima: tisuću osamsto sedamdeset pet kuna) u roku od 15 dana sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 5. svibnja 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se zahtjev za daljnjih 746,57 eura (slovima: sedamsto četrdeset šest eura i pedeset sedam centi) / 5.625,00 kuna (slovima: pet tisuća šesto dvadeset pet kuna) odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti, stjecanja bez osnove i isplate, te navodi da je sa tuženikom kao kreditorom zaključio dana 7. travnja 2006. Ugovor o kreditu broj 198-50-3392991, a temeljem kojeg ugovora mu je odobren kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 10.102,74 CHF, na rok otplate od 84 mjeseca.

2. Iako je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tužitelju prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije uručena nikakva daljnja dokumentacija, opći uvjeti banke ili odluke o načinu obračuna kamatne stope, te nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja.

2.1. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što tužitelj kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Tim više što je ugovorom o kreditu i to čl. 2. ugovorena kamatna stopa u visini od 5,95% godišnje time da je određeno kako je kamata promjenjiva u skladu sa odlukom banke i kamatnih stopa kreditora – tuženika.

2.2. Ističe se, nadalje u tužbi da je tijekom razdoblje otplate kredita tužena povećavala predmetnu ugovorenu kamatnu stopu bez da je omogućila tužitelju da pregovara o njezinoj visini, te naprotiv, tužitelju slana samo jednostrana obavijest tuženika da je došlo do povišenja kamatne stope i koliko mu zbog toga iznosi nova – veća visini anuiteta otplate kredita, te zbog navedenog, tužitelj smatra da je odrednica o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine promjena sadržana u Ugovoru o kreditu neodređena, odnosno neodrediva, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno – pravni odnos stranaka.

3. U tužbi tužitelj naglašava i sudsku praksu i to presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/2013 od 16. srpnja 2014., koja je potvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i četvrtotužena Raiffeisen Bank Austria d.d., "U razdoblju od 01.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora četvrtotužena Raiffeisen Bank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time četvrtotužena Raiffeisen Bank Austria d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 – 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima".

3.1. Dakle, iz navedene presude utvrđeno je da banka nije klijentima, a ovdje tuženik tužitelju, ukazao na rizik nepovoljnih kretanja tečaja, nego je naprotiv savjetovao uzimanje takvog kredita, te je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju ponuđen tipski ugovor pod uvjetima koje je unaprijed formirao tuženik, te se utvrđuje da tužitelj od tuženika nije dobio jasne i potpune informacije u pogledu valute CHF, zbog čega se u ovom slučaju radi o postupanju protivnom načelu savjesnosti i poštenja i postupanja u dobroj vjeri tuženika, te je jasno da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetne.

4. S obzirom da se radilo o kolektivnom sporu tužitelj ističe odrednice čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 41/14 i 110/15), te čl. 502. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje Zakon o parničnom postupku) prema kojem pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

5. Ističe također, da je svako povećanje kamatne stope na temelju ništetne odredbe prouzrokovalo stjecanje bez osnove na strani tuženika, a po pravnoj osnovi koja je naknadno i utvrđena ništetnom, protivno čl. 1111., a u svezi primjene i čl. 26. i niza drugih odrednica Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima), pa sukladno navedenom, tužitelj potražuje od tuženika povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

5.1. Naime, tužitelju se početno ugovorena kamatna stopa od 5,95% godišnje povećala na čak 7,75% godišnje što je dovelo i do porasta mjesečnog anuiteta otplate kredita, uplatom iznosa u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a dospijeće anuiteta ugovoreno je u pravilu svakog zadnjeg dana u mjesecu.

6. Čl. 2. predmetnog ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa po dospijeću, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora s tim da je kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate u trenutku sklapanja ugovora iznosila 15% godišnje, promjenjiva, a obračunavala se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje, pa je tijekom trajanja otplate po predmetnom kreditu tečaj CHF rastao u odnosu na HRK, što je imalo za posljedicu povećanje anuiteta nominalno iskazano u HRK.

7. Zbog svega navedenog tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, te upire na presudu suda EU C- 186/16 prema kojoj je pravomoćno presuđeno da ugovorena odredba o valutnoj klauzuli nije poštena ukoliko vjerovnik – kreditor potrošaču nije dao informacije koje su potrebne za donošenja valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule, zbog čega je kasnije nastala neravnoteža prava i obvezna na štetu potrošača, te traži da se utvrde ništetnima odredbe čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu, te da se naloži tuženiku da tužitelju s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu novčanog iznosa u visini od 4.000,00 kuna, a s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kn izvrši isplatu novčanog iznosa u visini od 7.500,00 kuna po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu, a koji će biti konačno specificirani nakon provođenja knjigovodstveno – financijskog vještačenja.

8. Tužitelj je u cijelosti otplatio kredit 2. svibnja 2013.

9. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže da se njegov tužbeni zahtjev u cijelosti usvoji, te da se tuženika naloži da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak.

10. U odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari i time se poziva na čl. 70. Zakona o parničnom postupku u kojem stoji da stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda kao zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda, te upire na čl. 12. Ugovora o kreditu broj 198-50-3392991 navodeći da su upravo takav sporazum stranke i zaključile, odnosno ugovorile su mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika odnosno ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Također navodi da uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje se može utvrditi da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovoga suda, a što tuženik također osporava, te sukladno navedenom predlaže da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim.

11. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev, te nadalje smatra da tužitelj navodi da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika.

11.1. Naime, iz historijata tužbe se da zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi, te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja tuženik smatra neosnovanim.

11.2. Tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.06.2014., te na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u cijelosti promašeno jer je navedena presuda prije svega donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojoj se zaštita pruža na općenitoj razini, te je na svakom pojedinom potrošaču da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da istom prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne, pa je obveza svakog potrošača, ovdje tužitelja da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istakne određene činjenice, predloži odgovarajuće dokaze i postavi određeni tužbeni zahtjev, što ovdje nije slučaj jer se radi o paušalnim i općenitim navodima.

11.3. Nadalje, tužitelj se neosnovano poziva na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku gdje traži isplatu navodno stečenog bez osnove, koji se odnosi na parnice za naknadu štete, a pravna utvrđenja iz presuda donesenih radi zaštite kolektivnih interesa se u ovom postupku ne mogu primjenjivati ukoliko je riječ o zahtjevu za isplatu stečenog bez osnove, a o kakvom zahtjevu je ovdje nesumnjivo riječ.

12. U vezi prethodno navedenog tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo, te da iste nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a kada se sve navedeno poveže sa činjenicom da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika Želimira Mirića koji je objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla, te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, to je potpuno jasno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kredita raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koja sada smatra spornima, te sada na njih i pristao.

13. Dodatno tuženik ističe da je sa svoje strane poduzeo sve mjere kako bi tužitelju bile predočene sve bitne informacije kod ponude kredita, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, tim više što je zaposlenik tuženika voditelj regije Ivan Olujić upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem je kreditu ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju, pa predlaže njegovo saslušanje u svojstvu svjedoka.

14. U prilog navedenome govori okolnost da je ugovor o kreditu u ovom sporu sklopljen na vremensko razdoblje od 84 mjeseca, te nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom razdoblju neće doći do promjene tečaja, kao što nije uvjerljivo niti da je tužitelj očekivao da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope, nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu odnosno drukčiji obračun kamata.

15. Opreza radi, tuženik ističe i prigovor zastare cjelokupnog potraživanja tužitelja, te smatra kako nije osnovan stav Vrhovnog suda da bez prekida zastare za pojedinačne sporove, vođenje postupka kolektivne zaštite ne bi imalo smisla, te skreće pozornost na odredbu čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 131. Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanje trgovca koje je suprotno odredbama ovog zakon i drugih propisa prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

15.1. S tim u vezi, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 218. Zakona o obveznim odnosima, a kojom je propisano kako se pravnim poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onog vremena koje je određeno zakonom, te da zastara neće teći određeno vrijeme. Dakle, ako same ugovorne strane nisu ovlaštene mijenjati navedene kogentne odredbe zakona, to samim sigurno ne može učiniti niti sud, pa makar se radilo o Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.

16. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu od dana donošenja presude pa do isplate.

17. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u ugovor o kreditu zaključenog između stranaka 7. travnja 2006. broj: 198-50-3392991 sa lista 7 do 10 spisa, u presliku potvrde privatne isprave ovjerene od javnog bilježnika Ž. M. broj OU- 267/2006 od 10. travnja 2006. sa lista 11 spisa, u informativni izračun efektivne kamatne stope sa lista 12 spisa, u otplatnu tablicu sa lista 13 do 15 spisa, u presliku pregleda promjene kamatne stope po navedenom kreditu sa lista 16 spisa, u potvrdu tuženika o u cijelosti isplaćenom kreditu u odnosu na tužitelja od 4. svibnja 2013. sa lista 17 spisa, u ponudu broj 3043/06 od auto kuće Č. sa lista 27 spisa, u presliku zadužnice i ovjere zadužnice sa lista 28 do 29 spisa, u suglasnost o zapljeni plaće i ovjere iste od 10. travnja 2006. sa lista 30 do 31 spisa, u presliku zahtjeva za kredit tužitelja od 6. travnja 2006. sa lista 32 spisa, u prijepis knjigovodstvene kartice sa lista 105 do 109 spisa, vrši se uvid u nalaz mišljenje vještaka T. B., dipl.oec., od 29. kolovoza 2022. sa lista 116 do 123 spisa, očitovanje vještaka u odnosu na prigovore tuženika od 9. rujna 2022. sa lista 133 do 136 spisa, te je proveden dokaz saslušanja vještaka i tužitelja kao stranke u postupku.

18. Temeljem provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, sud je zaključio temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku da je tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

19. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda valja istaknuti da je sud svojim rješenjem poslovni broj 6 P-133/2021-9 od 13. rujna 2021. odbio tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, a koje rješenje je potvrdio Županijski sud u Karlovcu kao drugostupanjski svojim rješenjem poslovni broj Gž-968/2021-2 od 24. studenog 2021., te je nakon toga nastavljeno postupanje u ovom postupku.

20. Temeljem provedenih dokaza i to prije svega uvidom u zaključeni ugovor o kreditu broj 198-50-3392991 od 7. travnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu), nesporno je utvrđeno da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili ugovor o kreditu, a temeljem kojega ugovora je tužitelju odobren kredit u iznosu od 10.102,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem deviznom tečaju za CHF važećem na dan isplate kredita, a da je čl. 7. određeno da se korisnik kredita obvezuje kredit otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima na rok od 84 mjeseca i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF važećem na dan dospijeća, a da je čl. 2. navedenog ugovora o kreditu ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95% godišnje, promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana.

21. Nadalje, nesporno je među parničnim strankama da je kreditom ugovoren rok otplate na 84 mjeseca, te da je isti kredit u cijelosti otplaćen dana 2. svibnja 2013., kao i da je temeljem ugovora o kreditu i prvog otplatnog plana, uz ugovorenu kamatnu stopu od 5,95% godišnje, mjesečni anuitet trebao iznositi 147,34 CHF u protuvrijednosti u kunama, a što je utvrđeno uvidom u plan otplate kredita (list 12 do 15 spisa).

22. Uvidom u navedeni otplatni plan o predmetnom ugovoru o kreditu nesporno je utvrđeno da se tijekom otplate kredita kamatna stopa nekoliko puta mijenjala, od početnih 5,95% do 7,75%.

23. Nesporno je među parničnim strankama da je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, a gdje je ovdje tuženik, a tamo četvrtotužena, pod poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesena pravomoćna presuda, a kojom presudom je utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. i do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredba na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora ista banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da je ista presuda u tom dijelu potvrđena i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

24. Nesporno je nadalje, da je istom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je koristila u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istim ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Nesporno je također da je u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je istu presudu potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

26. Među parničnim strankama je sporno da li je ništetan dio zaključenog ugovora o kreditu, i to konkretno dio odredbe sadržan u čl. 2. Ugovora o kreditu i čl. 7. Ugovora o kreditu, kojima su ugovorene kunske protuvrijednosti isplaćenog kredita u CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, kao i to da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja, te u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa Odlukom banke o kreditiranju građana.

27. U odnosu na sporne činjenice tj. pitanje ništetnosti dijela ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 – dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kredita, tj. na dan 7. travnja 2006.

28. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

29. Prema st. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

30. Nadalje, prema st. 4. istoga članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi čl. 83. ZZP/03.

32. Temeljem čl. 87. st. 1. i st. 2. ZPP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako ona može opstati bez te ništavne odredbe.

32.1. Analizirajući spornu odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da je redovna kamatna stopa 5,95% godišnja, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je kamata po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja ovog ugovora iznosi 15% godišnje, promjenjiva, a obračunava se na sve dospjele i neplaćene iznose koje korisnik kredita duguje temeljem ovog Ugovora, osim u slučajevima kada je to zabranjena prinudnim zakonskim propisima, te nije sporno da se u ovom postupku primjenjuju utvrđenja iz "parnice Potrošač" i to ukoliko bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila utvrđena ništetnom, primjenjuje li se u tom slučaju početno ugovorena kamatna stopa, čime je sporna i visina tražbine i da li je nastupila zastara tražbine.

32.2. Temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u navedenom kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povod zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i ovaj sud.

33. U odnosu na spornu čl. 7. Ugovora o kreditu gdje se utvrđuje način otplate kredita koji se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važeće na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kreditu po isplati kredita gdje se po navedenom otplatnom planu utvrđuje da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,95%, promjenjiva, što znači da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, to proizlazi da se radi o ugovornim odredbama u odnosu na koje je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12, utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača.

33.1. Ovo zato jer je odredba o promjeni kamatne stope kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu, koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje ugovora o kreditu, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu kamatne stope jednostranoj odluci banke, odnosno samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane svakako je jasno da klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanja funkcioniranja kreditnog tržišta.

33.2. Dakle, u takvoj je situaciji korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i promjenu kamatne stope u odnosu na prvotno ugovoreno, kako bi korisnik kredita mogao samostalno procijeniti da li ista odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima.

34. U postupku kolektivne zaštite potrošača nesporno je utvrđeno da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

35. Ovako formuliranom odredbom o promjeni kamatne stope tuženik je mogao u svakom trenutku, a sukladno svojim internim aktima mijenjati kamatnu stopu, a što je isti i učinio bez mogućnosti ikakvog utjecaja korisnika kredita na promjenu kamatne stope, zbog čega je tužitelj kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku.

36. Da se radi o unaprijed pripremljenom tipskom obrascu ugovora o kreditu utvrđeno je i vidljivo iz samog preslikanog priloženog ugovora o kreditu (list 7 do 10 spisa), a iz kojeg nesporno proizlazi da isti predstavlja tipski ugovor u kojeg se samo unose podaci o datumu zaključenja ugovora, sredstvima osiguranja kredita, korisniku kredita, mijenjaju se podaci o iznosu kredita i roku otplate, dok je iz samog ugovora o kreditu također kao nesporno utvrđeno da su sporne odredbe čl. 1. i 7. unaprijed formulirani i da kao takvi nisu bili podložni nikakvoj mogućnosti pregovaranja parničnih stranaka i eventualnom utjecaja tužitelja na istu odredbu, s tim da se ističe da se ovdje radi o ugovoru za kupovinu automobila.

37. Sud je na navedene okolnosti u prilog naprijed navedenom saslušao tužitelja kao stranku koji je u svom iskazu utvrdio da je kredit podigao za kupovinu automobila koji mu je isključivo služio za vlastite potrebe i potrebe prijevoza članova obitelji, da u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nije imao otvoren obrt ni trgovačko društvo, niti je koristio kupnju automobila kao poreznu olakšicu. O kreditu se nije raspitivao kod drugih banaka jer mu je kredit ponuđen u auto kući C. Č. i predložena banka tuženika. Ne sjeća se je li kredit zaključio u banci ili u navedenoj auto kući, kod zaključenja je dobio ugovor da ga pročita, ali se ne sjeća je li ga i pročitao. U svom iskazu je potvrdio da mu je ponuđen samo kredit u CHF, kreditno je ispunjavao sve uvjete, odgovaralo mu je da je otplata na više godina i odgovarala mu je mjesečna rata kredita, a krediti u CHF su bili tada najpovoljniji. Nije razumio svrhu valutne klauzule niti promjenjive kamatne stope, ali je ugovor unatoč navedenom potpisao jer je imao povjerenje u banku, rata mu je odgovarala i ispunjavao je sve uvjete ugovora vezane za plaću. Kredit je od strane banke direktno isplaćen na račun auto kuće, a kredit je otplaćivao uplatnicama.

37.1. Sud je iskaz tužitelja kao stranke cijenio razumnim, logičnim i životnim, te kao takav nije osporen od strane tuženika u ovom postupku.

38. Tuženik je kao svjedoka predložio V. M.-P., regionalnog direktora tuženika, od kojeg prijedloga je odustao podneskom od 13. siječnja 2023.

39. Upravo zbog navedenih razloga stav je suda da su odredbe čl. 1. i 7. ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe u smislu odredba čl. 81. st. 1. ZZP/03, zbog čega su iste i ništetne sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03.

40. Nesporno je da je prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju bilo poznato što znači pojam ugovaranja kredita uz valutnu klauzulu, ali samo to nije dovoljno da bi se ista ugovorna odredba mogla tretirati kao poštena ugovorna odredba budući je prama zauzetom stavu suda Europske unije u predmetu C 186/16, odnosno u presudi od 20. rujna 2017., jasno i precizno navedeno da odredbu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13, a koja odgovara čl. 84. ZZP/03, treba tumačiti na način da nije dovoljno da ugovorna odredba mora biti samo jasno i razumljivo sastavljena već da je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi isti mogli donijeti razborite i formirane odluke, te sa tim potrošač mora biti upoznat kako na formalnoj, tako i na gramatičkoj razini, da može procijeniti ekonomske posljedice te odredbe za njegove financijske obveze.

41. U postupku koji se vodio da zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagreb, a u kojem je donesena presuda poslovni broj P-141/12 od 4. srpnja 2013., nesporno je utvrđeno da odredbe ugovora koje sadrže valutnu klauzulu nisu prošle tzv. "test poštenja" odnosno da isti test poštenja u konkretnom slučaju nije prošao niti tuženik, odnosno da je i tuženik kao i sve druge banke u tom promatranom razdoblju isti kredit prikazivao na način da se rizik tečajnih razlika klijentima uglavnom prešućivao ili im se umanjivao isti rizik, odnosno u svakom slučaju da taj rizik tečajnih razloga korisnicima kredita nije dovoljno obrazložen, zbog čega su potrošači mogli doći do zaključka da je ponuda kredita vezanih uz CHF najpovoljnija.

42. S obzirom na navede nesporno je da su ništetne odredbe i to u čl. 7. spornog Ugovora o kredita gdje se tužitelj obvezuje vraćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća odnosno plaćanja.

43. Kod utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i načina izmjene kamatne stope sud je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14. i 110/ 15 – dalje ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona, odvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojom je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni tužbeni zahtjevi iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te da je u tom slučaju sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

44. Ovakav direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i presude koja bude donesena u tom postupku ima za posljedicu da obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima zauzima i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj: Rev 3142/18 od 19. ožujka 2019.

44.1. Iz iste revizijske odluke nedvojbeno proizlazi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači uopće nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi isto bilo, a s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, potpuno neekonomično i previše tegobno za potrošača, a isto tako i suprotno odredbama Zakona o parničnom postupku i Zakonu o zaštiti potrošača, te je upravo iz tog razloga i odbijen dokazni prijedlog tuženika da se u ovom postupku sasluša kao svjedok javni bilježnik Želimir Mirić iz Vinkovaca koji je solemnizirao sporni ugovor o kreditu zaključen između stranaka, a na okolnosti koje su prethodile zaključenju ugovora o kreditu, te samo saslušanje predloženog svjedoka ne bi bilo moguće jer je isti preminuo znatno prije pokretanja ovog parničnog postupka.

44.2. Ova presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske bila je predmet ispitivanja i pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, te je u ustavnosudskom postupku utvrđeno da je Vrhovni sud u osporavanoj presudi iznio detaljne razloge o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa pri tome dovodeći u vezu odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku o okolnostima konkretnog slučaja i općom svrhom, te odredbe za pravni sustav zaštite potrošača zbog čega Ustavni sud u svojoj odluci poslovni broj U-III-2233/19 od 10. lipnja 2020. utvrđuje da takvo stajalište Vrhovnog suda nije neobrazloženo niti je proizvoljno.

45. S obzirom da su utvrđene nišetnim odredbe o načinu ugovaranja valutne klauzule i načinu promjene kamatne stope, to temeljem odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22 i 156/22 – dalje Zakon o obveznim odnosima) tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi se ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora.

46. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika ističe se da isti po stavu suda nije osnovan jer tuženik zanemaruje činjenicu da su o pitanju zastare u svojim odlukama već očitovali viši sudovi povodom kolektivne tužbe utvrdivši kako je pokretanjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. prekinuta zastara u smislu čl. 388. ZOO/91, odnosno čl. 214. ZOO/05, te je pravomoćnošću odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara počela teći iznova.

46.1. Dakle, radi se o stavu sudske prakse u brojnim odlukama sudova, a navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. sukladno kojem je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 21. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

46.2. U odnosu na valutnu klauzulu, presuda je postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018. kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a potvrđena presudom VSRH broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. kojom je odbijena revizija tuženika.

46.3. Stoga, zastara individualnih restitucijskih zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a to je 14. lipnja 2018. i zastara u odnosu na valutnu klauzulu nastupa tek 2023., dakle protekom petogodišnjeg zastarnog roka.

46.4. Kako je predmet tužbenog zahtjeva tužitelja upravo povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, utvrđenja ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnijeta sudu 31. ožujka 2021., dakle tužba je predana sudu prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja tužitelja i prigovor tuženika je neosnovan u cijelosti.

47. Radi utvrđivanja visine što je tuženik dužan vratiti tužitelju, a s obzirom na činjenicu da je tuženik osporio visinu tužbenog zahtjeva, provedeno je odgovarajuće knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku T. B., dipl.oec. iz V. 48. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno – financijskog vještačenja vještaka od 29. kolovoza 2022., kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka od 29. kolovoza 2022., a koja se odnosi na zakonsku obvezu dvojnog iskazivanja iznosa u kunama i eurima, utvrđeno je da je ukupna razlika anuiteta nastalih uslijed promjena odnosno povećanja kamatnih stopa tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena u iznosu od 1.901,77 kuna / 259,41 eura, da je ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja – isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 7. travnja 2006. za 1 CHF = 4,645262 kuna utvrđen je u visini od 7.895,54 kune / 1.047,92 eura po službenom tečaju konverzije za 1 eur = 7,53450 kuna. Nadalje, ukupan iznos manje plaćenih anuiteta odnosno tzv. "negativna tečajna razlika" uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan odobrenja – isplate po predmetnom ugovoru o kreditu 7. travnja 2006. za 1 CHF = 4,645262 kuna utvrđen je u visini od 565,02 kune / 74,99 eura, a ukupna razlika anuiteta nastala uslijed promjena tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu utvrđena je u ukupnom iznosu od 7.330,52 kuna / 972,93 eura, sve po službenom tečaju konverzije za 1 eur = 7,53450 kuna, pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1. nalaza i dopune nalaza vještaka.

49. Nalaz i mišljenje knjigovodstveno – financijskog vještaka od 29. kolovoza 2022., kao i njegovu dopunu od 9. rujna 2022. sud je prihvatio kao stručan i objektivan, tim više što je vještak u svom iskazu ostao kod svog nalaza i mišljenja, a odnosu na ostale primjedbe tuženika koje je vještak ocijenio pravne prirode, koju će cijeniti sud prilikom donošenja svoje odluke.

50. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka, te je djelomično povukao tužbeni zahtjev u odnosu na razliku preplaćenih kamata u iznosu od 259,41 eura / 1.901,77 kuna, te je konačno specificirao i uredio tužbeni zahtjev.

51. Tuženik u svom podnesku od 10. studenog 2022. navodi da je suglasan s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva, no traži naknadu troškova koji su mu neosnovano prouzročeni. Ustraje u protivljenju tužbenom zahtjevu ponavljajući da se odluke donese u postupku kolektivne zaštite potrošača ne primjenjuju automatski u svim postupcima koji se vode u sudovima u Republici Hrvatskoj. Opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev osim činjenica koje je tuženik u odgovora na tužbu i tijekom postupka izričito učinio nespornima. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

52. S obzirom da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev uskladio s nalazom vještaka, to sud isti usvaja u cijelosti.

53. Uvažavajući nalaz i mišljenje vještaka kao stručan i objektivan, tuženik je obvezan temeljem odredbe čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima isplatiti tužitelju iznos od 972,93 eura / 7.330,52 kuna zbog ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a koje teku počev od plaćanja svakog pojedinom mjesečnog iznosa i to temeljem odredbe čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, budući se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

54. Inicijalna vrijednost predmeta spora u ovom postupku po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu je iznosila 11.500,00 kuna / 1.526,31 eura po oba osnova, a nakon smanjenja tužbenog zahtjeva iznosi 972,93 eura / 7.330,52 kune, koje smanjenje, sukladno pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-16/21-08 od 26. travnja 2021. (iako nije preinaka tužbe) predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. Zakona o parničnom postupku, ako je do njega došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje.

54.1. Slijedom navedenog, te odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12,103/14, 118/14 i 107/15 – dalje Tarifa) tužitelju su priznati troškovi postupka prema vrijednosti predmeta spora od 972,93 eura / 7.330,52 kune (nakon djelomičnog povlačenje tužbenog zahtjeva) i to: 75 bodova za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife), trošak za zastupanje na ročištu kod ovoga suda i to od 23. ožujka 2023. 75 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), trošak sastava dva obrazložena podnesaka i to od 14. svibnja 2021. i od 17. listopada 2022. svaki po 75 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife), što ukupno čini 375 bodova. Tome valja pridodati i pripadajući PDV od 25% odnosno 93,75 bodova, odnosno ukupno 468,75 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 15,00 kuna iznosi 7.031,25 kuna. Sud je tužitelju priznao i trošak financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 265,45 eura / 2.000,00 kuna, te troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 26,54 eura, odnosno sveukupno trošak parničnom postupka utvrđen je u iznosu od 1.251,74 eura / 9.431,25 kuna.

55. Tuženiku su, temeljem čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku i Tarife priznati troškovi postupka prema vrijednosti predmeta spora u pogleda dijela tužbenog zahtjeva koji je smanjen, a koji iznosi 259,41 eura / 1.901,77 kuna i to kako slijedi: za trošak odgovora na tužbu 49,77 eura / 375,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), za trošak pristupa na ročište od 12. svibnja 2022. u iznosu od 49,77 eura / 375,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te za trošak sastava dva obrazložena podneska i to od 1. lipnja 2021. i od 6. rujna 2022. svakog u iznosu od 49,77 eura / 375,00 kuna (Tbr. 8. t. 1. Tarife), što ukupno iznosi 199,08 eura / 1.500,00 kuna, te tome valja pridodati i pripadajući PDV od 25% koji iznosi 49,77 eura / 375,00 kuna, odnosno sveukupno iznos od 248,86 eura / 1.875,00 kuna, koji trošak je naloženo da tužitelj plati, sa zateznim kamatama, a sve kao pod točkom II. izreke rješenja, dok se za daljnjih 746,57 eura / 5.625,00 kuna zahtjev odbija kao neosnovan.

56. Radi svega izloženog odlučeno je kao u izreci ove odluke.

Vinkovci, 5. svibnja 2023.

Sudac

Hrvoje Smital, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. O. I. E., V.

2. OD K. & P. d.o.o., Z., I. ..., na broj: R...