Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: 5 P-231/22-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Lj. K., u pravnoj stvari tužitelja D.P. iz B., OIB , zast. po pun. S. K. odvj. iz Č., protiv tuženika W. M. iz Č., OIB , zast. po pun. Z. V. odvj. iz V., radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 31. ožujka 2023., u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika, te tuženika osobno uz punomoćnika, a dana 5. svibnja 2023. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Nalaže se tuženiku W. M. iz Č., OIB: da tužitelju D. P. iz B., OIB: iznos od ukupno 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom i to od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015.g. do dana 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 3.981,68 eura / 30.000,00 kuna od 11. listopada 2014.g. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 19.908,42 eura / 150.000 kuna iznad dosuđenih 3.981,68 eura / 30.000 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tužitelj se odbija.

III. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje:

1. Tužitelj je kod ovog suda 4. studenog 2015. podnio tužbu radi isplate iznosa od 180.000,00 kn. Tvrdi da su stranke u 2014. pregovarale o kupoprodaji TD A. d.o.o. a čiji vlasnik je tuženik, za iznos od 250.000,00 kuna. Među strankama nikad nije sklopljen ugovor o prijenosu poslovnih udjela koji mora biti sastavljen u obliku javnobilježničke isprave. Tijekom pregovora o kupoprodaji TD A. d.o.o. tužitelj je na ime kupovne cijene platio na zahtjev tuženika 28.5.2014. iznos od 150.000,00 kuna u kući tuženika u prisustvu njegove supruge E. M. i D. M. Nakon toga je dana 10.10.2014. na zahtjev tuženika platio iznos od 30.000,00 kuna u svom osobnom automobilu ili ukupno platio tuženiku 180.000,00 kuna.

2. Radi plaćanja iznosa od 150.000,00 kuna tužitelj je uzeo kredit u PBZ d.d. Zagreb, a kod plaćanja iznosa od 30.000,000 kuna mu je njegov šogor D. V. pozajmio 25.000,00 kuna. Nakon plaćanja iznosa od 150.000,00 kuna, očekujući da će doći do sklapanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela, tužitelj je započeo adaptaciju poslovnog prostora u B. a u čijem je zakupu bilo TD A. d.o.o. na način da je uklonio pločice, ugradio novu pipu, oličio cijeli poslovni prostor, te je zajedno sa tuženikom razgovarao sa načelnikom O. B. o produljenju ugovora o zakupu tog poslovnog prostora.

3. Prilikom pregovora o kupoprodaji TD A. d.o.o. tuženik je uvjeravao tužitelja da TD A. d.o.o. nema nikakvih dugovanja prema trećim osobama, da dobro posluje no tužitelj je tijekom studenog 2014. saznao da TD A. d.o.o. ima nepodmirenih dugovanja primjerice prema RH u iznosu od 200.000,00 kuna te TD M. d.o.o. iznos od 65.462,02 kune (zamjenjiva ambalaža), a koja dugovanja je tuženik pokušao prikriti. Nakon saznanja za dugovanja tužitelj je zatražio objašnjenje istih od tuženika, te zatražio da podmiri dugovanja, no tuženik ga je uvjeravao da je neka greška, te da je dobio pogrešnu informaciju o poslovanju TD A. d.o.o.

4. S obzirom na takvo poslovanje tuženika, tužitelj je obavijestio tuženika da ne želi sklopiti s njim ugovor o prijenosu poslovnih udjela radi kupnje TD A. d.o.o. te da mu vrati primljene iznose od ukupno 180.000,00 kuna što tuženik nije htio učiniti o čemu je osporavao da je uopće primio predmetne iznose od tuženika. Poslovanje i dugovanje TD A. d.o.o. proizlazi iz financijskih dokumenata priloženih uz tužbu.

5. Tužitelj je u više navrata tražio od tuženika da mu vrati predmetne iznose no tuženik se na te zahtjeve oglušio. Stoga predlaže da sud donese presudu kao u izreci.

6. Tuženik se očitovao odgovorom na tužbu i protutužbom u kojoj tvrdi da je točno da je tuženik vlasnik TD A. d.o.o. iz Č. a koja je u B. drži dobro uhodani caffe bar C. u prostorima O. B. za koji plaća O. B. najam temeljem pet godišnjeg ugovora o najmu. Tužitelj je bio gost caffe bara C. i bio je u vezi sa konobaricom caffe bara C., D. M., a koja je u jesen 2013. izrazila želju da kupi isti no nije predočila tuženiku financijska sredstva kojim bi ga isplatila. U tužbi tuženik navodi svoje odnose sa sadašnjom zaposlenicom D.M. no u konačnosti s njom nije zaključio ugovor o kupoprodaji TD. U proljeće 2014. tužitelj je sa D. M. iskazao zanimanje za kupnju caffe bara C. izjavivši da bi on platio iznos od 150.000,00 kuna, da D. M. da iznos od 100.000,00 kuna no detalji nisu dogovoreni. Tuženik im je jasno dao do znanja da iznos od 250.000,00 kuna treba prethodno platiti u cijelosti da bi došlo do kupoprodaje. Krajem svibnja 2015. tužitelj je nazvao tuženika i rekao da ima spremno svih 250.000,00 kuna te će mu on i D. M. donijeti novac radi kupnje caffe bara C. Idućeg dana su tužitelj i D. M. došli u kuću tuženika i tada je D. M. utvrdila da joj je majka ukrala 100.000,00 kuna te sada ne mogu platiti cijeli iznos već samo 30.000,00 kuna na ime kapare. Tada su D. M. i E. M. izbrojile novac, a tužitelj je sastavio potvrdu o kapari koju su potpisali tužitelj, tuženik, D. M. i E. M. Riječ je o kapari koja se neće vraćati ukoliko tužitelj ne plati u razumnom roku ostatak iznosa s čime se tužitelj složio. Nakon toga su svi četvero otišli u restoran B. u Čakovcu. Nakon mjesec dana tužitelj je rekao tuženiku da će u roku od dva tjedna sam isplatiti preostali iznos od 220.000,00 kuna ukoliko D. M. ne bude pribavila predmetnih 100.000,00 kuna. Tužitelj, iako je obećavao, nije platio ostatak dogovorenog iznosa. U listopadu 2014. ga je kontaktirao nudeći isplatu manjeg iznosa te obročnu otplatu ostatka iznosa na što tuženik nije pristao. Između tužitelja i tuženika nikada nije definirano da li će tužitelj i kako preuzeti poslovanje caffe bara C.: raskidom ugovora o najmu između O. B. i TD A. d.o.o. i sklapanjem ugovora o najmu tužitelja uz suglasnost O. B., podzakupom uz suglasnost O. B. ili pak kupnjom TD A. d.o.o. Navodi tužitelja da bi predao tuženiku u prisustvu njegove supruge od 150.000,00 kuna su neistiniti. Tuženik nikad nije dao suglasnost za preuređenje prostora u B. u kojem se nalazio caffe bar C. niti je razgovarao sa tužiteljem oko poslovanja TD A. d.o.o.

7. U jesen 2014. tužitelj je i nadalje inzistirao da će platiti ostatak ugovorenog iznosa te je preuzeo na pohranu od tuženika ljetnu terasu sa opremom caffe bara C. na skladištenje kod tužitelja te je ta terasa demontirana, a sastojala se od dva velika suncobrana vrijednosti 4.000,00 kuna, konstrukcija terase, 6 kompleta stolova, 24 stolice, 4 barske stolice, 1 barski stol te tepih tako da je cijela ljetna terasa sa opremom koju je preuzeo tužitelj vrijedila 20.000,00 kuna. Tužitelj je tražio od tuženika da mu vrati ljetnu terasu što je isti odbio ustvrdivši da je isto zadržao na ime kapare u iznosu od 30.000,00 kuna. Kako je tužitelj trebao terasu morao je pribaviti i izvršiti radove na montaži nove terase, a ukupno je vrijednost nove terase u pogledu radova, opreme i materijala iznosila 30.000,00 kuna.

8. Kako u proljeće 2015. tužitelj nije vratio terasu i opremu i nije u dogovorenom roku isplatio tuženiku preostali iznos od 220.000,00 kuna to nije došlo do kupoprodaje caffe bara C. a tuženik je imao troškove u vidu izrade nove terasu iznosu od 30.000,00 kuna a što postavlja kao protutužbeni zahtjev. Da je tuženik vratio terasu ovi troškovi ne bi nastali niti šteta za tuženika. Sada je već nemoguće da se ta šteta anulira obzirom je tuženik izradio novu ljetnu terasu jer je caffe bar C. u ljeti 2015. trebao imati terasu, a da je nije imao šteta bi bila veća. Podredno traži da mu tuženik vrati staru terasu s opremom kako ju je preuzeo u jesen 2014. a trebao ju je vratiti najkasnije do 1.5.2015. kada je tuženik već izradio novu terasu. Tuženik je u lipnju 2105. prodao caffe bar C. za iznos od 270.000,00 kuna te dodatno i za terasu koji nije bio preciziran. Netočno je da je TD A. d.o.o. u 2014. loše poslovalo, nije bilo u predstečaju niti u stečaju. Predlaže da sud usvoji protutužbeni zahtjev na način da naloži tužitelju da mu isplati iznos od 30.000,00 kuna zajedno sa kamatama dospjelosti, nadoknadi troškove ili podredno traži da mu tužitelj preda ljetnu terasu kako je prethodno uz protutužbeni zahtjev opisano.

9. Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu podneskom od 9.2.2016. u kojem navodi da je točno da je tužitelj bio gost caffe bara C. i da sada živi u izvanbračnoj zajednici sa D. M. a odnosi D. M. su nebitni za postupak i nije točno da bi tužitelj želio kupiti caffe bar C. već je predmet kupoprodaje trebao biti kupnja TD A. d.o.o. između tužitelja i tuženika. Tužitelj je sam želio voditi TD uključujući i caffe bar koji se nalazi u prostoru vl. O. B. gdje je želio i organizirati koncerte budući je i sam glazbenik. Netočno je da bi u svibnju 2014. tužitelj zvao tuženika i rekao da ima spremno 250.000,00 kuna te da bi tužitelj i D. M. kupili caffe bar C. Naime tuženik je tijekom svibnja 2014. svakodnevno zvao tužitelja da mu isplati cijelu kupovnu cijenu od 250.000,00 kuna da bi došlo do kupoprodaje TD A. d.o.o.

10. U tu svrhu tužitelj je 22.5.2014. sklopio s PBZ d.d. Zagreb ugovor o kreditu na iznos od 25.000,00 eura u protuvrijednosti kuna jer veći kredit nije mogao dobiti. Od tog iznosa tužitelj je isplatio tuženiku 150.000,00 kuna 28. svibnja 2014. dok je ostatak tužitelj trebao platiti tuženiku prilikom sklapanja ugovora o prijenosu poslovnih udjela kod javnog bilježnika, a taj iznos mu je trebao pozajmiti šogor D. V. Kredit je uzeo upravo tužitelj te u tome nije sudjelovala D. M., a da je u kojem slučaju to trebala biti ona, bila bi sudionikom barem kao sudužnik u kupoprodajnom ugovoru. Netočno je da bi u kući tuženika bio isplaćen iznos od samo 30.000,00 kuna već je tada isplaćen iznos od 150.000,00 kuna o čemu nije dobio potvrdu kao ni potvrdu na iznos od 30.000,00 kuna jer ga je tuženik uvjeravao da mu ne treba potvrda, da se dobro poznaju, da je on pošten čovjek koji ga neće prevariti i da će uskoro sklopiti ugovor o prijenosu poslovnih udjela kod javnog bilježnika. Nikad nije bilo govora o tome da bi iznos od 150.000,00 kuna koji je isplaćen tuženiku 28. svibnja 2014., a ni iznos od 30.000,00 kuna plaćen 10. listopada 2014. bio dat na ime kapare. Potvrdu na iznos od 30.000,00 kuna tužitelj za sada nije doprinio u spis.

11. Netočno je da tuženik nije dao suglasnost tužitelju za preuređenje poslovnog prostora caffe bar C. već mu je u tome aktivno pomagao pa je i upitno kako bi uopće tužitelj mogao izvršiti bilo kakve preinake u poslovnom prostoru koji je u zakupu TD A. d.o.o. u kojem se nalazio svakodnevno tuženik da tužitelj nije imao suglasnost tuženika.

12. Tuženik je razgovarao s tužiteljem o poslovanju caffe bara C. i uvjeravao ga da društvo dobro posluje i da nema nikakvih dugovanja, a da bi tužitelj saznao tijekom 2014. da TD A. d.o.o. ima niz nepodmirenih dugovanja i o tome zatražio objašnjenje od tuženika a koji je tvrdio da to nije točno. Nakon što je tužitelj obavijestio tuženika da više ne želi sklopiti s njim ugovor o prijenosu poslovnih udjela radi kupnje TD A. d.o.o. te tražio da mu vrati primljeni iznos od 180.000,00 kn tuženik je osporavao da je uopće primio predmetne iznose a što čini i sada.

13. Točno je da je na jesen 2014. tužitelj preuzeo ljetnu terasu s opremom vlasništvo TD A. d.o.o. ali ne na pohranu odnosno skladištenje već ju je preuzeo kao očekivani budući vlasnik TD A. za sebe a ne za tuženika. Upitno je zašto bi tuženik pohranio ljetnu terasu baš kod tužitelja da nije već tada primio 180.000,00 kuna od tužitelja već samo, kako to tuženik želi prikazati, iznos od 30.000,00 kuna. Tužitelj je preuzeo dva velika suncobrana, konstrukciju terase, 6 stolova, 24 stolice i tepih no nije preuzeo 4 barske stolice i barski stol, a osporava da bi vrijednost preuzetog iznosila 20.000,00 kuna.

14. Kako je tuženik u studenom 2104. osporio da je uopće primio od tužitelja iznos od 180.000,00 kuna na ime očekivane kupoprodaje TD A. d.o.o. do koje u konačnici nije došlo i tuženik ne želi vratiti taj iznos tužitelju jer je zadržao predmetu terasu s opremom tako dugo dok mu tuženik ne isplati dugovani iznos od 180.000,00 kuna, a što je pravo tužitelja utemeljeno na odredbi čl. 72 Zakona o obveznim odnosima.

15. Tužitelj osporava vrijednost nove ljetne terase od 30.000,00 kuna, a po njegovim saznanjima nova terasa je većih dimenzija od zadržane. Da je tuženik vratio tužitelj iznos od 180.000,00 kuna, kojeg je dobio na ime očekivane kupoprodaje TD A. d.o.o., a do koje u konačnici nije došlo, tužitelj bi mu vratio ljetnu terasu sa opremom pa tuženik ne bi morao nabavljati novu.

16. Tuženik se očitovao podneskom u kojom ponavlja navode da je prvi zainteresirani kupac C. bila D. M., fokusira se na D. M. i na njezino povećanje plaće te saznanja oko caffe bara C. kao i zdravstvenog stanja D. M. Tužitelj tvrdi da je netočno da bi se tužitelj i tuženik dobro poznavali, tvrdi da je bio svakodnevni gost i uređivao je lokal. Tuženik se referira na okolnosti razgovora sa D. M. s kojom je tužitelj bio u vezi.

17. Podneskom od 14. ožujka 2016. tužitelj se očitovao na podnesak tuženika no riječ je o okolnostima uzimanja kredita D. M. no isto nije u svezi sa ovom pravnom stvari te isti sud smatra nepotrebnim.

18. Podneskom od 21. ožujka 2016. tuženik ponavlja navode o namjeri D. M. da kupi caffe bar C. i okolnosti oko bolovanja D. M.

19. Sud je u ovoj pravnoj stvari odlučio presudom P-436/15 od 4.12.2018. Postupajući po žalbi tuženika-protutužitelja Županijski sud u R. je presudio i riješio na način da je žalbu tuženika – protutužitelja odbio i potvrdio presudu u točkama 3. i 4. iste, a koje se odnose na protutužbu, dok je presudu P-436/15 u točkama 1. i 2. izreke ukinuo i vratio istom sudu na ponovno suđenje. Županijski sud u Rijeci uputio je ovaj sud da je tužitelj dužan dokazati kako je predao uz nesporni iznos od 30.000 kuna i dodatni iznos od 150.000 kuna, a što po mišljenju Županijskog suda za sada tužitelj nije dokazao.

20. Naime, ni jedan od saslušanih svjedoka osim izvanbračne supruge tužitelja D. M. nije prisustvovao predaji novca, već siv ostali svjedoci imaju saznanja iz onog što im je rekao tužitelj.

21. Sud je u toku postupka proveo dokaze uvidom u izvod iz sudskog registra na listovima 3-4 spisa, ugovor o kreditu na listu 5-8, promete po računu na listovima 9-12, račun na listu 13, izjavu na listu 14, otvorene stavke salda konti na listu 15, financijski izvještaj za 2014. na listu 16-18, bilješku uz bilancu stanja na listu 19, odluku o pokriću kredita na listu 20, presliku bilance aktive društva list 39-40, isplatne liste na listovima 46-70, ovršni prijedlog na listu 71-74, izvod iz poslovnih knjiga list 75, ugovor o stambenom kreditu na listu 79-81, zapisnik od 29.8.2016. list 88-95, rješenje St-823/16 list 97-98, povijesni izvadak iz sudskog registra list 99-104, Rev- 295/2009 list 105-106, pismo namjere list 117 i 118, preslike opreme list 119-120, ugovor o prijenosu poslovnog udjela od 29.3.2016. list 126-128, Rev 295/2009 list 170-171, rješenje o pravnoj pomoći list 173-178.

22. Sud je u toku postupka saslušao svjedoke Z. T. (list 107), I. M., S. C., M. Š., D. V., D. M., R. K., F. V., L. B., I. Ž., E. M., V. V., O. Ž., M. Š.

23. Sud je u toku postupka saslušao parnične stranke u svrhu dokazivanja.

24. Sud je u ponovnom postupku saslušao i suočio svjedoke E. M., S. L. (S. C.), D. M. i I. M. te parnične stranke u svrhu dokazivanja.

25. Cijeneći navedene dokaze na način propisan čl. 8. ZPP-a ovaj sud nalazi utvrđenim na temelju svakog pojedinog provedenog dokaza i svih zajedno, kao i cjelokupnog rezultata raspravljanja, da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan na način kako je specificiran u izreci ove presude u dosuđujućem dijelu.

26. Odredbom čl. 1111 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11) određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnova u nekom pravnom poslu odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi.

27. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

28. Obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

29. Odredbom čl. 1115 Zakona o obveznim odnosima određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

30. U ovoj pravnoj stvari odlučna činjenica jest da li je tužitelj platio tuženiku iznos od ukupno utuženih 180.000,00 kn (150.000,00 kn 28.5.2014. i iznos od 30.000,00 kuna 10.10.2014.), te da li je došlo do sklapanja kupoprodajnog ugovora u pogledu prodaje tvrtke A. d.o.o. ili pak do sklapanja ugovora o kupoprodaji caffe bara C. s inventarom i uhodanim poslom.

31. Odlučna činjenica jest i to da li je tuženik stekao ukupni iznos od 180.000,00 kuna ili neki drugi iznos bez osnova ili temeljem osnova koji je kasnije otpao odnosno nije ispunjen.

32. Iz dokaznog postupka nespornim proizlazi da stranke jesu razgovarale o sklapanju kupoprodajnog ugovora, što potvrđuje i tužitelj i tuženik, no tužitelj tvrdi da je bilo riječ o pregovorima i u sklopu kojih pregovora je plaćeno 180.000,00 kuna za kupnju tvrtke TD A. d.o.o. dok tuženik navodi da su stranke razgovarale o kupnji caffe bara C., uhodanog posla sa inventarom.

33. Ovaj sud smatra da je tužitelj nije dokazao da je platio tuženiku ukupni iznos od 180.000,00 kuna o sklapanju ugovora o kupnji tvrtke A. d.o.o., a do sklapanja tog ugovora nije došlo te stoga tuženik primio iznos od 30.000,00 kuna i taj iznos stekao bez osnova tj. primio je nešto obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili pak je kasnije otpala, dok za iznos od 150.000 sud smatra da tužitelj nije dokazao da bi predao taj iznos tuženiku.

34. Bez obzira na činjenicu da li su stranke razgovarale o kupnji tvrtke A. d.o.o. ili pak samo o kupnji uhodanog posla caffe bara C. sa inventarom do sklapanja kupoprodajnog ugovora nije došlo ni u pogledu kupoprodaje caffe bara C. (uhodani posao sa inventarom) niti pak do sklapanja kupoprodajnog ugovora za tvrtku A. d.o.o. Kako nije sklopljen niti jedan od ovih pravnih poslova, a po mišljenju ovog suda jest primio iznos od 30.000,00 kuna to je on taj iznos stekao temeljem osnove koja se nije ostvarila odnosno koja je kasnije otpala.

35. Ovdje valja kazati da primitka iznosa od 30.000,00 kuna tuženik niti ne osporava ali tvrdi da je isto primio na ime kapare za sklapanje kupoprodajnog ugovora vezano uz kupnju odnosno prodaju caffe bara C.

36. Sud je mišljenja da ne može biti riječ o kapari. Naime, da bi bilo riječ o kapari morao bi postojati sukladno važećem pravnom poretku u RH sklopljeni ugovor a i sam tuženik tvrdi da nikakav ugovor nije sklopljen. Naime, značaj kapare je da se davanjem kapare smatra ugovor sklopljenim, a nesporno takav ugovor ni u pogledu tvrtke A. d.o.o. a ni u pogledu uhodanog posla caffe bara C. sa inventarom nije sklopljen. Prema tome ne može biti riječ o kapari koju bi zbog toga što nije došlo do sklapanja pravnog posla krivnjom tužitelja mogao tuženik zadržati. U svakom slučaju predani novac jest imovina koja je bez osnova prešla u imovinu tuženika.

37. Da je bila riječ o sklapanju ugovora o kupoprodaji kako to tvrdi tužitelj tvrtke A. d.o.o. proizlazi iz okolnosti da je tužitelj u rujnu 2014. započeo sa adaptacijom objekta caffe bara C. (radovi oko pločica, slavina, maljanje), te je stoga kontradiktoran i nelogičan iskaz tuženika koji tvrdi da zapravo nije poznavao tužitelja, a istodobno takvoj osobi koju ne poznaje dopušta da izvodi radove na objektu. Stoga sud smatra da je upravo nakon predaje iznosa od 30.000,00 kuna tuženik dao dopuštenje tužitelju da adaptira odnosno izvede prethodno navedene radove.

38. Tužitelj tvrdi da je platio iznos od 150.000,00 kuna te se poziva na ugovor o kreditu na listovima 5-8 spisa iz kojeg proizlazi da je tužitelj 22.5.2014. sklopio Ugovor o kreditu na iznos od 25.000,00 eura protuvrijednosti u kunama a koji iznos je s njegovog računa isplaćen 28.5.2014. (detalji prometa računa na listu 5 spisa). Iznos od 30.000,00 kuna predan je u listopada 2014., a koji tuženik niti ne osporava da ga je primio s time da pokušava prikazati da je iznos primio od D. M. dok iz njegovog odgovora na tužbu list 28 proizlazi da je bila riječ o kapari koju tužitelj gubi ukoliko ne plati u razumnom roku ostatak iznosa. Dakle govori o tome da je tužitelj platio iznos od 30.000,00 kuna, a također je u svom iskazu tuženik rekao da je primio od tužitelja samo kaparu od 30.000,00 kuna o čemu je navodno i sačinjena potvrda no iako to tuženik tvrdi da postoji, takvu potvrdu u spis nije doprinio. Da je razgovarao sa tužiteljem upravo o kupoprodaji tvrtke A. d.o.o. proizlazi i iz okolnosti što je upravo tvrtku TD A. d.o.o. prodao M. Š. od kojeg je primio iznos od 110.000,00 kuna i 60.000,00 kuna kao zadužnicu, no uvidom u dokument koji je predan u spis upravo od strane tužitelja proizlazi da je kupoprodajna cijena sa M. Š. prvobitno bila dogovorena temeljem "Dogovor" list 35 između W. M. i M. Š. za kupnju tvrtke A. d.o.o. za dogovorenu cijenu od 270.000,00 kuna plus terasa a koji dogovor je sklopljen dana 10.6.2015. uz naznaku da je M. Š. dao avans od 110.000,00 kuna, a ostatak novaca i otkup terase najkasnije do 1.8.2015. uz dogovoreno da se dogovor može izmijeniti ali ne vezano uz cijenu. Da bi u konačnosti došlo do ugovora o prijenosu poslovnih udjela tvrtke A. d.o.o. temeljem ugovora o prijenosu poslovnog udjela od 28.3.2016. kod javnog bilježnika J. C. uz naznaku da se udio prenosi uz naknadu od 60.000,00 kuna koji se mora predati do 31.12.2016., a ako sredstvo osiguranja prenositelju stjecatelj mora predati bjanko zadužnicu na nominalni iznos od 100.000,00 kuna.

39. Da je bila riječ o kupnji tvrtke A. d.o.o. potvrđuju i sam iskaz tuženika u kojem navodi da inventar u caffe baru C. vlasništvo tvrtke A. d.o.o. pa stoga nije logično da bi prodavao uhodani posao caffe bara i istodobno inventar koji ne pripada caffe baru C. već tvrtki TD A.

40. Tužitelj je imao osnova da posumnja u poslovanje tvrtke TD A. d.o.o. jer je od nezavisne vještakinje ovdje svjedokinje V. V. saznao o postojanju dugova i nepodudarnosti u bilancama tvrtke za 2012. i 2013. a koje prethode godini u kojoj su stranke dogovarale kupoprodaju tvrtke A. d.o.o. Pri tome je iskaz svjedoka M. Š. nevjerodostojan kad tvrdi da je provjeravao dugove tvrtke A. d.o.o. i da nije bilo većih otvorenih stavki, a da bi se u konačnosti pokazalo da problema ima jer je tvrtka ubrzo nakon prodaje otišla u stečaj, a što je utvrđeno uvidom u rješenje Trgovačkog suda u Varaždinu St-823/16-9 od 30. prosinca 2016. iz kojeg proizlazi da je u svibnju 2016. na prijedlog FINA-e otvoren stečajni postupak jer da je dužnik 1. rujna 2015. imao osnova za plaćanje neizvršenih u razdoblju duljem od 334 dana u iznosu od 28.532,31 kn, a na ročištu 20. listopada 2016. je direktor tvrtke izjavio da je dužnik tvrtka nesposobna za plaćanje i da nema nikakve imovine. Dakle već u 2014. je postojalo neizvršenih osnova za plaćanje (344 dana).

41. Da je novac predan potvrdio je svjedok Z. T. načelnik O. B., a koja je zakupodavatelj prostora u kojem se nalazila u zakupu tvrtka A. d.o.o. Također je svjedok potvrdio da je jednom prilikom tuženik sa suprugom bio kod njega, te je on tom prilikom pitao da li su točne informacije iz mjesta da tuženik prodaje tvrtku TD A. d.o.o. i da mu je P. D. dao 180.000,00 kuna, a tuženik mu je na to uz prisutnost supruge odgovorio da nije točno, da mu je P. D. dužan još 70.000,00 kuna, a u mjestu se pričalo da se tvrtka prodaje za iznos od 250.000,00 kuna iz čega proizlazi da je tuženiku doista plaćeno 180.000,00 kuna. Svjedok je također vidio D. P. da u caffe baru C. izvodi radove. Valja reći da svjedok nije prisustvovao niti jednoj radnji predaje novca pa nema neposrednih saznanja, te njegov iskaz nije od važnosti za prosudbu u ovoj pravnoj stvari.

42. Svjedok S. C. također je iskazala da je čula u svibnju 2014. da je tužitelj platio tuženiku 150.000,00 kuna u 10. mjesecu, te godine još 30.000,00 kuna. To su joj rekli tužitelj i njegova supruga, pri tom je obavijestili da će od početka 2015. biti novi vlasnici lokala. Također je potvrdila da do sklapanja kupoprodaje u pogledu tvrtke TD A. d.o.o. nije došlo iz razloga što se saznalo za dugove tvrtke. Istodobno je i ona dobila iz banke obavijest o uplatama bez doprinosa a bila je tamo u radnom odnosu. Potvrdila je da je u kafiću kad se govorilo o predaji iznosa od 150.000,00 kuna bili E. M., E.M., I. M., D. P. i svjedokinja.

43. U nastavku postupka sud je suočio svjedokinju S. C. (L.) sa svjedokinjom E. M. pri čemu su obje ostale kod svog iskaza te je sud konstatirao da suočenje nije uspjelo. Dakle nikakve nove okolnosti iz njezina iskaza i suočenju nisu proizašle.

44. Svjedok D. V. također nije prisustvovao radnji bilo kakve predaje novca, niti dogovora među strankama, pa također nema nikakvih neposrednih saznanja.

45. Svjedok M. Š. potvrdila je da poznaje obje stranke i da je iz razgovora sa D. P. saznala da je dao tuženiku za kupnju tvrtke TD A. iznos od 150.000,00 kuna. Također je vidjela D. P. da u lokalu skida pločice. I za drugi iznos od 30.000,00 kuna saznala je od tužitelja.

46. D. V. iskazao je da je za kupnju tvrtke TD A. isplate iznosa od 30.000,00 kuna pozajmio tužitelju 25.000 kuna a koji iznos je idućeg dana trebao platiti tuženiku a što je on i učinio. Uz to je dao do iznosa 30.000,00 kuna i svojih 5.000,00 kuna.

47. Svjedokinja D. M. da je tužitelj želi kupiti tvrtku TD A. d.o.o. uz plaćanje iznosa od 150.000,00 kuna dogovoreno sa tuženiku sa preuzimanjem iste u rujnu 2014. predaje iznosa od 150.000,00 kuna bila je prisutna M. E., a dogovoreno je da kad tužitelj isplati ostatak dogovorenog kupoprodajnog iznosa od 250.000,00 kuna će se kod JB sačiniti potrebne isprave. Ovaj dio iskaza svjedokinje potvrđuje i iskaz tuženika koji tvrdi da je rekao kako tužitelju tako i D. M. da mogu doći k njemu na dogovor kad budu imali cijeli iznos od 250.000,00 kuna.

48. Svjedokinju D. M. sud je suočio sa E. M. i S. C. (L.), a koje suočenje nije uspjelo obzirom je svaka od svjedokinja ostala kod svojeg iskaza.

49. Svjedok I. Ž. potvrdio je da je tuženik izjavio da je pregovarao s D.P. o prodaji lokala i da je upravo D. P. dao kaparu, a da tuženik ne bi prodao caffe bar D. M. iz osobnih razloga.

50. Svjedok I. M. potvrdio je, kakao mu je to rekao tužitelj, da je dao iznos od 150.000,00 kuna, te ga stoga zvao na piće da proslave zajedno sa D.M., E. M. i S. C., nakon toga je tužitelj i maljao objekat. Zna da je D. V. tužitelju u 10. mj. 2014. posudio 25.000,00 kuna čemu je tužitelj dodao svojih 5.000,00 kuna, te platio tužitelju ukupni iznos od još 30.000,00 kuna. Vidio je obje stranke kako razgovaraju, a predaja novca izvršena je u automobilu ispred kafića. Čuo je da je bila riječ o kupnji tvrtke za što je tužitelj uzeo i kredit, a dio novca pozajmio.

51. I.M. ima saznanja o predaji iznosa od 30.000 kuna a u odnosu na iznos od 150.000 kuna nema neposrednih saznanja. Nije prisustvovao dogovoru i nije prisustvovao predaji iznosa. Također je suočen sa E. M. a koje suočenje nije uspjelo. 52. Svjedokinja E. M. potvrdila je da su tužitelj i D. M. zvali u svibnju 2014. da će donijeti iznos od 250.000,00 kuna, ali tvrdi da su kupovali caffe bar C., a ne tvrtku A. d.o.o. koji ona i njezin suprug nisu ni imali namjeru prodavati. Iznos od 250.000,00 kuna tužitelj i D. M. nisu donijeli, donijeli su samo iznos od 30.000,00 kuna na ime kapare, a koji je ona primila. Prodavao se caffe bar C. kao uhodani posao sa inventarom, no ne zna čiji je inventar. Također je potvrdila da je tužitelj izvodio neke radove u lokalu C.

53. No valja reći da je svjedokinja E. M. u svom iskazu ostala najdosljednija, te iako je supruga tuženika, sud smatra njezin iskaz vjerodostojnim jer isti ima logični slijed postupanja kao i vremena. Pri čemu valja dodati da je prisustvovala dogovorima ovdje stranaka i predaji iznosa od 30.000 kuna.

54. Svjedok O. Ž. ne sjeća se kakvo je bilo poslovanje TD A. d.o.o. u 2014. ali se sjeća da nije bilo dugova (vodio je knjigovodstvo za tvrtku). W. M. mu je rekao da prodaje caffe bar C. i uhodani posao. Iz njegovog iskaza proizlazi da osobnih saznanja o odnosima ovdje stranaka vezano uz razgovore o kupoprodaji, bilo tvrtke, bilo caffe bara C., nema.

55. Točno je da su svjedoci S. C. (L.), M. Š., D. V., D. M., I. M., I. Ž. i Z. T. o navodnoj predaji iznosa od 150.000 kuna imali samo posredna saznanja od tužitelja, nisu prisustvovali nikakvim dogovorima niti predaji novca. Stoga njihovi iskazi nisu odlučni za prosudbu u ovoj pravnoj stvari.

56. Kako suočeni svjedoci i stranke u nastavku postupka nakon ukidbene odluke nisu iznijeli nove činjenica i okolnosti, a suočenje predloženo po tužitelju nije uspjelo, ovaj sud smatra da tužitelj predaju iznosa od 150.000 kuna nije dokazao a teret dokaza leži na tužitelju, a kako je to navedeno i u Odluci Županijskog suda u R. broj Gž-221/19-3 od 16. ožujka 2022.

57. Tijek kamata je određen sukladno odredbi čl. 1115 rečenog Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

58. Prethodno je utvrđeno da je tuženik bez ikakvog pravnog osnova primio od tuženika iznos od 30.000 kuna, te je on od dana stjecanja primljenog iznosa nesavjestan i od dana primitka iznosa je dužan platiti zakonske zatezne kamate.

59. Slijedom rečenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

60. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 4. ZPP-a.

61. Naime, tužitelj je djelomično uspio u odnosu na tužbeni zahtjev i to sa iznosom od 30.000 kuna u odnosu na zatraženih 180.000 kuna.

62. Tužitelj je također uspio u odnosu na protutužbeni zahtjev tj. po dva osnova je uspio te sud ocjenjuje da zbog razlike u visini dosuđenog iznosa od zatraženog nije došlo do nekih posebnih troškova, te je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove.

U Čakovcu, 5. svibnja 2023.

Sutkinja:

Lj. K.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.