REPUBLIKA HRVATSKA

Povrv-1296/21

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ-Dračevac

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Živomiru Topić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja P. Š. D. "Š.", S., …, OIB: …, zastupan po pun. A. J.odvj. u Splitu, protiv tuženika

M.B. iz S., …, OIB: …, zastupan po pun.

E. S. odvj. u S., radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane dana 24. ožujka 2023. god., u prisustvu zamj. pun. tužitelja D. R. odvj. vjež. u S., i zamj. pun. tuženika M. R. odvj. vjež. u S., dana 05. svibnja 2023. godine,

p r e s u d i o  j e :

I Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika Z. M.-Š. iz S., …, posl. br. Ovrv-128/2021 od 31.

ožujka 2021. god., pa se nalaže tuženiku da tužitelju na račun broj IBAN HR0824070001100579369 otvoren kod O. B. H. d.d. S., u roku od 15

dana isplati iznos od ukupno 25.692,70 kn / 3.434,28 Eur s pripadajućim zateznim kamatama koje:

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. siječnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. veljače 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. ožujka 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. travnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. svibnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. lipnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. srpnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. kolovoza 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. rujna 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. listopada 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. studenog 2018. god.,

-na iznos od kn 1.026,25 / eur 136,21 teku od 11. prosinca 2018. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. siječnja 2019 . god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. veljače 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. ožujka 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. travnja 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. svibnja 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. lipnja 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. srpnja 2018. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. kolovoza 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. rujna 2010. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. listopada 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. studenog 2019. god.,

-na iznos od kn 1.130,00 / eur 149,98 teku od 11. prosinca 2019. god.,

sve do konačne isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje u skladu s čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana naknadi parnični trošak u iznosu od 9.562,50 kn / 1.269,16 eur.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 19. veljače 2021. god., podnio Javnom bilježniku Z. M.- Š. iz S., …, ovršni prijedlog na temelju vjerodostojne

isprave, protiv tuženika kao ovršenika, a radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od ukupno 25.692,70 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na iznos svakog pojedinog računa teku od dospijeća, pa do isplate, i to prema priloženom Izvodu iz poslovne evidencije dugovanja (brod: ST..) od 15. veljače 2021. godine.

Rješenjem ovršnog odjela ovog suda posl. br. Povrv-1296/2021-5 od 08. rujna 2022. god., a nakon blagovremeno izjavljenog prigovora tuženika, stavljeno je van snage donijeto rješenje o ovrsi Javnog bilježnika Z. M.-Š. iz S., …, posl. br. Ovrv-128/2021 od 31. ožujka 2021. god., u dijelu

kojim je određena ovrha uz ukidanje provedenih radnji, te određeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, a spis ustupljen parničnom odjelu ovog suda.

Tuženik u podnesenom prigovoru od 28. lipnja 2021. god., osporava svojstvo vjerodostojne isprave priloženom Izvodu iz poslovne evidencije dugovanja (brod: ST- 6103) od 15. veljače 2021. godine. Navodi da su iznosi iz priloženog "izvoda" proizvoljni , pa nije utoliko jasno na temelju čega tužitelj zasniva ispravu koju dostavlja uz prijedlog za ovrhu.

Navodi da u pobijanom Rješenju o ovrsi nije naznačena ovršna odnosno vjerodostojne isprava, pa da sud već radi toga treba odbaciti prijedlog za ovrhu. Također nije razvidno na koji je način tužitelj došao do iznosa naznačenih u izvatku iz poslovne knjige. Naime, u izvatku samo navodi račune, dok iste ne prilaže, pa nije jesno kako je došao do navedenih iznosa i na čemu temelji svoje potraživanje. Zaključno, ističe prigovor zastare, nedostatka aktivne i promašene pasivne legitimacije.

Tužitelj u podnesku od 30. srpnja 2021. god., navodi da je prigovor tuženika neosnovan jer nije priložio i/ili predložio bilo kakav dokaz na okolnost osnovanosti svojih prigovora, već ih samo paušalno navodi, dok je tužitelj osnovu i visinu potraživanja dokazao kako dokumentacijom koja je priložena uz prijedlog za ovrhu, tako i dokumentacijom koju prilaže uz ovaj podnesak.

Navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 30. studenog 2016. Ugovor br.: 054/2016 o korištenju komercijalnog veza (dalje u tekstu: Ugovor), kojim se tužitelj obvezao dati tuženiku na korištenje vez u lučici "Š." u S. za plovilo registarske oznake ST-6103, dužine 7,90 m, širine 2,85 m, a tuženik se obvezao plaćati naknadu za korištenje veza.

Tužitelj ističe da je, u skladu s poslovnim knjigama koje je dužan voditi i financijskim izvješćima koje je dužan sastavljati, izdao vjerodostojnu ispravu, a tuženiku je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa moralo biti poznato da je dužan plaćati tzv. vezarinu, jer se plovilo nalazilo i još uvijek se nalazi u posjedu tužitelja.

Dakle, paušalnost prigovora tuženika proizlazi i iz činjenice da on i dalje koristi vez koji ne plaća i da se plovilo nalazi u posjedu tužitelja.

Izvadak iz poslovnih knjiga je, u skladu s čl.31. st.1. i st.2. Ovršnog zakona (Narodne Novine” broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17), vjerodostojna isprava jer su u njemu naznačeni vjerovnik, dužnik, predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze, a na koje stvari po službenoj dužnosti pazi javni bilježnik koji donosi rješenje o ovrsi.

Zakon o obveznim odnosima (”Narodne Novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), u čl.9. propisuje da je sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje. S jedne strane tužitelj je ispunio svoju obvezu time što je tuženiku dao na korištenje vez, dok s druge strane tuženik nije ispunio svoju obvezu jer nije platio tzv. vezarinu.

Potraživanje tužitelja nije u zastari jer se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok, a utuženo je razdoblje od siječnja 2018., do prosinca 2019. godine.

Stoga, tužitelj predlaže sudu da uzme u obzir sve navedeno i priloženo, zanemari prigovor tuženika i naloži mu da mu ovrhovoditelju naknadi troškove postupka.

U podnesku od 20. siječnja 2023. god., tuženik navodi da tužbeni zahtjev nije osnovan. Kao prvo, tužitelj uopće nije ovlašten od tuženika zahtijevati utužene iznose budući da isti nije nositelj koncesije za predmetnu luku. Da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovoj parnici jasno je i iz činjenice da niti jednim dokazom nije pridonio na okolnost njegove ovlasti za korištenje pomorskog dobra na kojem se nalazi lučica „Špinut“.

Da tužitelj od 2015., nema sklopljen ugovor o koncesiji je notorna činjenica koja je potvrđena time što tužitelj nije takav ugovor priložio uz prijedlog za ovrhu, odnosno

pripremni podnesak. Dakle, tužitelj nije mogao, niti je ispunio obvezu iz ugovora na kojeg se poziva.

Kao drugo, tuženik nije vlasnik čamca oznake ST-., pa je utoliko tužitelj promašio pasivnu legitimaciju. Dakle, potpuno je jasno da je tužbeni zahtjev u potpunosti neosnovan i neodrživ, slijedom čega predlaže da sud isti odbije i osudi tužitelja na plaćanje parničnog troška.

Na pripremnom ročištu dana 26. siječnja 2023. god., tužitelj ističe da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan, jer je sudska praksa zauzela jasan stav da je pod određenim uvjetima aktivno legitimiran naplaćivati tzv. vezarinu i onaj tko nema koncesije. S tim u vezi spisu prilaže dvije presude VTS-a. Tužitelj ističe i to da je na vrijeme podnio zahtjev za odobrenje koncesije, da o zahtjevu nije odlučeno jer nisu bile utvrđene granice lučkog područja za luke posebne namjene, da je u utuženom razdoblju plaćao naknadu s obilježjem naknade za koncesiju, a što je vidljivo iz registra koncesija čiji ispis zajedno s rješenjem također prilaže spisu. Navodi da je prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovan jer je tuženik bio taj koji je potpisao ugovor i obvezao se plaćati vezarinu. Navodi da u spis prilaže i presude koje su pravomoćne i ovršne, a donesene su protiv tuženika za drugo utuženo razdoblje. U tim parničnim postupcima tuženik je isticao identične prigovore, koje ističe i sada, a za koje je sud utvrdio da su neosnovane.

Tuženik na istom ročištu navodi kako tužitelj nije dokazao, odnosno iskazao koji to uvjeti u konkretnom slučaju, a kada nije izdana koncesija, ovlašćuju tužitelja naplaćivati konkretnu tražbinu od tuženika. Utoliko ustraje osobito u prigovoru nedostatka aktivne legitimacije.

Tužitelj je dana 26. siječnja 2023. god., dostavio u dokazne svrhe Cjenik vezarine i usluge za 2018. g., komercijala sa hrvatskom zastavom i Cjenik vezarine i usluge za 2019. g., komercijala sa hrvatskom zastavom.

Na pripremnom ročištu dana 15. veljače 2023. god., tuženik je zatražio kraći rok radi očitovanja u odnosu na priložene Cjenike vezarine i usluge za 2018. god., i 2019. godinu, a u odnosu na sadržaj priloženih Cjenika se nije očitovao pisnim podneskom, a niti na ročištu za glavnu raspravu održanom dna 24. ožujka 2023. godine.

Stranke su zatražile parnični trošak.

U dokazne svrhe sud je pregledao spis predmeta Javnog bilježnika Z.M.-Š. iz Splita, …, posl. br. Ovrv-128/2021, Izvod iz

poslovne evidencije dugovanja (brod: ST-6103) od 15. veljače 2021. god., Ugovor br: 054/2016 o korištenju komercijalnog veza u vremenu od 30.11.2016. do otkazivanja Ugovora jedne ili druge stranke, Podatke o plovilu reg. oznake ST-6103 od 30. studenog 2018. god., Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. 32 Pž-6557/2019-2 od 23. studenog 2020. god., i br. 32 Pž-5646/2017-3 od 04. kolovoza 2020. god., Pregled javnih podataka –Registar koncesija Ministarstva financija RH, Rješenje Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, Uprava pomorstva, Sektor za pomorsko dobro, morske luke i koncesije Kl. UP/I-342- 22/15-01/113, Ur. br. 530-03-2-1-1-19-5 od 25. listopada 2019. god., Presudu ovog suda br. Povrv-958/18-10 od 08. lipnja 2020. god., Presudu Županijskog suda u Šibeniku br. Gž-787/2020-2 od 26. svibnja 2021. god., Presudu ovog suda br. Povrv- 843/2020-14 od 17. studenog 2021. god., Presudu i rješenje Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici br. Gž-259/2022-2 od 01, ožujka 2022. god., Cjenik vezarine i usluge za 2018. g., komercijala sa hrvatskom zastavom i Cjenik vezarine i usluge za 2019. g., komercijala sa hrvatskom zastavom.

Tužbeni zahtjev je osnovan.

Pregledom priložene dokumentacije je utvrđeno da je između tužitelja kao Davatelja usluga i tuženika kao Korisnika usluga sklopljen Ugovor br: 054/2016, kojim se je tužitelja kao Davatelj usluga obvezao dati tuženiku kao korisniku usluga na korištenje vez u lučici "Š." u S. Tuženik će kao Korisnik usluga na vez u lučici privesti plovilo reg. oznake ST-.., duž. 7,90, šir. 2,85, tip broda Krstaš. Tuženik kao korisnik usluga izjavljuje da je plovilo koje je pobliže označeno u prethodnom stavku njegovo osobno vlasništvo (čl. 1 Ugovora). Tužitelj kao davatelj usluga daje tuženiku kao Korisniku usluga vez u vremenu od 30. 11. 2016. god., do otkazivanja Ugovora jedne ili druge strane (čl. 2 Ugovora). Tuženik kao korisnik usluga se obvezuje tužitelju kao Davatelju usluga plaćati naknadu za korištenje veza iz čl. 1 ovog Ugovora prema Cjeniku i Pravilima plaćanja, koja za svaku godinu donosi Upravni odbor tužitelja kao Davatelja usluga. Cjenik i Pravila iz prethodnog stavka su sastavi dio ovog Ugovora. Naknada iz st. 1 ovog člana plaća se najmanje tri mjeseca unaprijed ili do petog dana u mjesecu kada to zahtjeva Korisnik usluga, koji u tom slučaju potpisuje izjavu. Ukoliko u vrijeme trajanja ovog Ugovora dođe do izmjene Cjenika, Korisnik usluga se obvezuje platiti naknadu prema novom Cjeniku, počev od dana stupanja na snagu istoga (čl. 4 Ugovora).

Tužitelj je u dokazne svrhe priložio u spis i Podatke o plovilu reg. oznake ST-

. od 30. studenog 2018. god., iz kojih je razvidno da je uprav tuženik M.

B. iz S., …, OIB: …, JMBG: …, tel.

…, sa sklopljenim Ugovorom 054/2016, vlasnik predmetnog plovila oznake čamca ST-., dužine 7,90, širine 2,85, materijal gradnje plastika, tip Krstaš.

Iz priloženog Pregleda javnih podataka–Registar koncesija Ministarstva financija RH, razvidno je da je koncesija tužitelju na pomorskom dobru (korištenje luke) dodijeljena od strane Splitsko-dalmatinske Županije od 01. 09. 1997. god., te da je koncesija istekla dana 31. 08. 2015. godine.

Stoga je odbijen kao neosnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije.

Tužitelj je u dokazne svrhe priložio u spis Presudu i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 32 Pž-6557/2019-2 od 23. studenog 2020. god., u pravnoj stvari tužitelja Pomorsko športsko društvo Z., S., protiv tuženika I. P. iz S., a radi isplate iz istog činjeničnog i pravnog osnova, i to u identičnoj pravnoj situaciji, gdje je u spornom razdoblju od 01. siječnja 2015., pa do 31. prosinca 2015., tuženik sa svojim plovilom oznake St-., neovlašteno koristio vez na privezištu u lučici Z., u S., a među strankama nije sporno da je tužitelju istekla koncesija 30. lipnja 2014. god., te da je tužitelj u postupku izdavanja, odnosno dobivanja nove koncesije.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke, između ostaloga navodi kako za tuženika zasigurno nema spora oko njegove obveze plaćanja naknade za vez tužitelju u vrijeme dok je tužitelj bio ovlaštenik koncesije na tom pomorskom dobru (čl. 25. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, dalje ZPDML), dakle, do 1. srpnja 2014. godine. Za razdoblje nakon toga, dakle, nakon isteka koncesije, ovaj sud ocjenjuje da je u ovoj pravnoj stvari riječ o svojevrsnom poslovodstvu bez naloga (čl. 1121. ZOO-a). Obavljanje tuđeg posla bez naloga ili ovlaštenja može se pristupiti samo ako posao ne trpi odgađanje te predstoji šteta ili propuštanje očite koristi. Pretpostavke poslovodstva bez naloga jesu: ono se sastoji u obavljanju dopuštenog posla, poslovođa mora obavljati tuđi posao s namjerom da se obavlja u tuđem, a ne vlastitom interesu, poslovođa uvijek radi bez naloga i gospodaru posla je pomoć poslovođe bez naloga nužna ili korisna.

Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i uživa njenu osobitu zaštitu. Upotrebljava se ili koristi pod uvjetima propisanim ZPDML-om (čl. 3. st. 1. ZPDML-a). Pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu o zaštiti i odgovara Republika Hrvatska neposredno ili putem jedinica područne (regionalne) samouprave. Pod upravljanjem pomorskim dobrom podrazumijeva se održavanje, unapređenje, briga o zaštiti pomorskog dobra u općoj uporabi, te posebna uporaba na temelju koncesije. O dijelu pomorskog dobra u općoj upotrebi koji se nalazi na njenom području, vodi brigu o zaštiti i održava jedinica lokalne samouprave (čl. 10. ZPDML-a).

Tužitelj je nastavio obavljati poslove održavanja i upravljanja lukom, te pružanja usluga koje iz njih proizlaze i nakon isteka koncesije. Tuženik je s druge strane nastavio koristiti te tužiteljeve usluge. Odatle i tužiteljevo ovlaštenje na naplatu veza od osoba koje koriste luku, pa tako i tuženika.

Tužitelj je nastavio plaćati koncesijsku naknadu u državni proračun. Tužitelj je načelno obavljao dopušteni posao (naplata veza). To je mogao činiti s namjerom da ga obavlja u tuđem interesu, dakle, u interesu Republike Hrvatske koja je zakonom ovlaštena i obvezna upravljati pomorskim dobrom (čl. 3. st. 1. ZPDML-a). Tužitelj je taj posao obavljao bez naloga (nije imao koncesiju). Međutim, taj njegov posao je bio nužan i koristan, budući da bi u suprotnom nastala šteta kako ne pružanjem usluge tako i izostankom očekivane koristi od naplate veza.

Prava i obveze poslovođe bez naloga između ostalog uključuju polaganje računa i ustupanje gospodaru posla sve što su pribavili obavljajući njegov posao, sukladno Zakonu o obveznim odnosima.

Tužitelj je pri obavljanju tog posla bio dužan rukovoditi se namjerama i potrebama gospodara posla, postupiti s pažnjom dobrog gospodara.

Slijedom navedenog, u slučaju ne plaćanja naknade za vez plovila u luci posebne namjene u kojoj kroz određeno razdoblje (utuženi period) nije bilo ovlaštenika koncesije za ubiranje te naknade, zasigurno bi gospodaru posla (ovlašteniku koncesije, lučkoj upravi, u konačnici Republici Hrvatskoj) došlo do propuštanja očite koristi od onih koji vez koriste bez naknade (kao tuženik), dakle nezakonito.

Na ovaj način se ujedno privremeno osigurao i red na pomorskom dobru i preduvjeti za zakonito korištenje luke. Očito je ovdje bila riječ o neurednom postupanju na pomorskom dobru koje je kroz određeno vrijeme ostavljeno bez ovlaštenika koncesije. Korisnici luke su i pored toga nastavili koristiti vezove i obavljati vjerojatno i druge djelatnosti na tom području. Dakle, prestankom tužiteljeve koncesije nije ujedno prestalo i korištenje luke od strane dotadašnjih korisnika, pa tako i ni s tuženikove strane. Tužitelj premda nije imao koncesiju, s jedne strane, plaćao je koncesijsku naknadu u državni proračun. S druge strane, on je nastavio pružati sve usluge koje inače kao koncesionar luke pruža. S tim u vezi, tužitelj je stekao pravo naplatiti naknadu za korištenje njegovih usluga u luci od onih koji su luku, odnosno tužiteljeve usluge, u tom razdoblju pravne neuređenosti nastavili koristiti. Tuženikovo uvjerenje da će kroz to vrijeme moći neovlašteno moći uzurpirati vez i ne plaćati naknadu za vez, bilo je pogrešno neovisno o razlozima za takvo njegovo propuštanje.

Identično pravno stajalište je sadržano i u priloženoj Presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 32 Pž-5646/2017-3 od 04. kolovoza 2020. godine.

Ovaj sud u potpunosti prihvaća pravno stajalište sadržano u obrazloženju priložene Presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 32 Pž-6557/2019-2 od 23. studenog 2020. god., i priložene Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. 32 Pž-5646/2017-3 od 04. kolovoza 2020. godine, pa je stoga obijen kao neosnovan i istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Zakon o obveznim odnosima (N.N. br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu ZOO), propisuje u odredbi 225 ZOO-a, da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne. (čl. 223 ZOO-a).

Predmetno potraživanje se odnosi na neplaćenu tzv. vezarinu (mjesečni vez) za razdoblje od 01. siječnja 2018. god., do 31. prosinca 2019. god., pa je dakle, ovršni prijedlog – sada tužba podnesena tijekom općeg zastarog roka od pet godine., tje. Dana 19. veljače 2021. godine.

Stoga je odbijen kao neosnovan i istaknuti prigovor zastare potraživanja, dok ostali izneseni prigovori tuženika nisu od nikakvog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari

Pregledom priloženog Cjenika vezarine i usluge za 2018. g., komercijala sa hrvatskom zastavom i Cjenika vezarine i usluge za 2019. g., komercijala sa hrvatskom zastavom, utvrđeno je da naknada za mjesečni vez za plovila do 8 m dužine broda za 2018. god., iznosi upravo 1.026,25 kn, te da naknada za mjesečni vez za plovila do 8 m dužine broda za 2019. god., iznosi upravo 1.130,00 kn. Tuženik je stoga kao korisnik veza u lučici "Š." u S., obvezan da iz osnova tzv. vezarine (mjesečni vez) za razdoblje od 01. siječnja 2018. god., do 31. prosinca 2019. god., isplati tužitelju zatraženi iznos od ukupno 25.692,70 kn / 3.410,00 Eur sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja na svaki iznos naknade za mjesečni vez, teče od dospijeća tj. 11-og dana u mjesecu za tekući mjesec, pa do isplate.

Radi svega navedenog, valjalo je donijeti odluku kao u izreci presude.

Odluka o parničnom trošku se temelji na odredbi čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku (N.N. br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 70/19). Tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćniku, i to za sastav tužbe 100 bod., sastav jednog podneska 100 bod., pristup na tri ročišta po 100 bod., a priznati su i troškovi PDV-a u iznosu od 1.875,00 kn, sve sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju su priznati i troškovi ovršnog postupka na ime Javnobilježničke nagrade sa PDV-om u iznosu od ukupno 187,50 Kn, pa tako ukupan parnični trošak tužitelja iznosi 9.562,50 kn / 1.269,16 eur.

U Splitu, 05. svibnja 2023. godine

S U D A C

Živomir Topić,v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tuženika

vjerodostojnost dokumenta.