REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P. 3546/19
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Julijani Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice A. M. iz S., O.:
…, zastupana po pun. M. P., odvjetnici u S., protiv tuženika
R. A. d.d., Z., O.:
…, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. K. & P.
d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 9. veljače 2023. godine u nazočnosti pun. tužiteljice i zamj. pun. tuženika, dana 5. svibnja 2023. godine,
p r e s u d i o j e
I.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3747134, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koji je solemniziran (potvrđen) dana 27. 10. 2006. godine po JB u S. V. B., pod posl. br. OU-567/06-1,
koja glasi:
"KAMATNA STOPA: Redovna kamata: 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora."
II.Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 418-50-3747134, sklopljenog između tužiteljice i tuženika, koji je solemniziran (potvrđen) dana 27. 10. 2006. godine po JB V. B., pod posl. br. OU-567/06-1, koja
glasi:
"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita."
III.Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici iznos od 23.626,48 kn / 3.135,77 eura, uvećano za zakonske zatezne kamate do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.prosinca 2022.godine obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1.siječnja 2023.godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje
glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku: - na iznos od 0,70 eura / 5,32 kn od 31.01.2008.g. do isplate
- na iznos od 1,23 eura / 9,32 kn od 29.02.2008.g. do isplate
- na iznos od 6,01 eura / 45,32 kn od 31.03.2008.g. do isplate
- na iznos od 0,04 eura / 0,32 kn od 30.04.2008.g. do isplate
- na iznos od 1,10 eura / 8,32 kn od 31.05.2008. g. do isplate
- na iznos od 3,49 eura / 26,32 kn od 30.06.2008. g. do isplate
- na iznos od 0,70 eura / 5,32 kn od 31.07.2008. g. do isplate -
na iznos od 0,70 eura / 5,32 kn od 31.08.2008. g. do isplate
- na iznos od 2,43 eura / 18,32 kn od 30.09.2008. g. do isplate
- na iznos od 0,04 eura / 0,32 kn od 31.10.2008. g. do isplate
- na iznos od 24,59 eura / 185,32 kn od 30.11.2008. g. do isplate
- na iznos od 16,63 eura / 125,32 kn od 31.12.2008. g. do isplate
- na iznos od 19,68 eura / 148,32 kn od 31.01.2009. g. do isplate
- na iznos od 20,74 eura / 156,32 kn od 28.02.2009. g. do isplate
- na iznos od 25,92 eura / 195,32 kn od 31.03.2009. g. do isplate
- na iznos od 25,25 eura / 190,32 kn od 30.04.2009. g. do isplate
- na iznos od 24,33 eura / 183,32 kn od 31.05.2009. g. do isplate
- na iznos od 20,61 eura / 155,32 kn od 30.06.2009. g. do isplate
- na iznos od 17,96 eura / 135,32 kn od 31.07.2009. g. do isplate
- na iznos od 19,29 eura / 145,35 kn od 31.08.2009. g. do isplate
- na iznos od 19,95 eura / 150,32 kn od 30.09.2009. g. do isplate
- na iznos od 17,16 eura / 129,32 kn od 31.10.2009. g. do isplate
- na iznos od 20,34 eura / 153,32 kn od 30.11.2009. g. do isplate
- na iznos od 22,23 eura / 167,52 kn od 31.12.2009. g. do isplate
- na iznos od 21,27 eura / 160,32 kn od 31.01.2010. g. do isplate
- na iznos od 28,57 eura / 215,32 kn od 28.02.2010. g. do isplate
- na iznos od 27,51 eura / 207,32 kn od 31.03.2010. g. do isplate
- na iznos od 26,98 eura / 203,32 kn od 30.04.2010. g. do isplate
- na iznos od 29,50 eura / 222,32 kn od 31.05.2010. g. do isplate
- na iznos od 40,39 eura / 304,32 kn od 30.06.2010. g. do isplate
- na iznos od 39,85 eura / 300,32 kn od 31.07.2010. g. do isplate
- na iznos od 45,03 eura / 339,32 kn od 31.08.2010. g. do isplate
- na iznos od 43,57 eura / 328,32 kn od 30.09.2010. g. do isplate
- na iznos od 39,19 eura / 295,32 kn od 31.10.2010. g. do isplate
- na iznos od 48,48 eura / 365,32 kn od 30.11.2010. g. do isplate
- na iznos od 59,76 eura / 450,32 kn od 31.12.2010. g. do isplate
- na iznos od 51,67 eura / 389,32 kn od 31.01.2011. g. do isplate
- na iznos od 54,32 eura / 409,32 kn od 28.02.2011. g. do isplate
- na iznos od 50,60 eura / 381,32 kn od 31.03.2011. g. do isplate
- na iznos od 51,93 eura / 391,32 kn od 30.04.2011. g. do isplate
- na iznos od 67,73 eura / 510,32 kn od 31.05.2011. g. do isplate
- na iznos od 71,69 eura / 540,22 kn od 30.06.2011. g. do isplate
- na iznos od 79,93 eura / 602,27 kn od 31.07.2011. g. do isplate
- na iznos od 73,83 eura / 556,32 kn od 31.08.2011. g. do isplate
- na iznos od 66,93 eura / 504,32 kn od 30.09.2011. g. do isplate
- na iznos od 65,07 eura / 490,32 kn od 31.10.2011. g. do isplate
- na iznos od 62,42 eura / 470,32 kn od 30.11.2011. g. do isplate
- na iznos od 68,12 eura / 513,32 kn od 31.12.2011. g. do isplate
- na iznos od 73,43 eura / 553,32 kn od 31.01.2012. g. do isplate
- na iznos od 1.536,62 eura / 11.577,72 kn od 18.02.2012. g. do isplate.
r i j e š i o j e
I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.
II. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.978,76 eura / 14.909,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije
refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
Dana 11. lipnja 2019. godine pred ovim sudom zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da je tužiteljica kao korisnik kredita dana 26. listopada 2006. godine sa tuženikom kao kreditorom sklopila Ugovor o kreditu koji je solemniziran dana 27. listopada 2006. godine od strane JB, na iznos kredita kunske protuvrijednosti 18.276,80 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja. Tužiteljica se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudu istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, rješenje VS RH Revt-249/14 od 13. lipnja 2014. godine, odluku VS RH Revt-249/14 od 13. lipnja 2014. godine. Tužiteljica navodi da se vezano za
odredbe ugovora o kreditu u dijelu ugovaranja promjenjive kamatne stope isključivo temeljem odluke banke i uz ugovaranje valutne klauzule vezane za švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, o navedenim odredbama da se nije pojedinačno pregovaralo, sve ovo da je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužiteljice, radi čega su nepoštene i ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. predmetnog ugovora. Radi navedenog tužiteljica postavlja zahtjev radi utvrđenja da su ništetne odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 418-50-3747134 koji je zaključen između stranaka dana 27. listopada 2006. godine, na ime preplaćenih iznosa potražuje od tuženika iznos od 22.281,84 kn sa zakonskim zateznim kamatama, potražuje i naknadu parničnog troška.
U svom odgovoru na tužbu tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari, navodeći da je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, temeljem odredbe čl.70. ZPP-a, stranke da su u pisanom obliku sklopile sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014.
godine i na presudu posl.br. Pž-6632/2017 od dana 04.07.2013. godine, u cijelosti da je promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude da su donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita da se pruža na općenitoj razini, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda R. H. da je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču da je dužnost u zasebno pokrenutom postupku dokazati da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud R. H. da nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već da je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina R. S., a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.
Tuženik je tijekom postupka povukao prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka S., pa prema stavu ovog suda, nije trebalo izvesti niti dokaz saslušanjem tužiteljice u svojstvu parnične stranke, jer su izvedeni svi potrebni dokazi, a radi se i o bitnim općepoznatim okolnostima vezano za zaključenje predmetnog pravnog posla.
Nadalje, u svom odgovoru na tužbu tuženik navodi da je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Sklapajući takav ugovor, tužitelj da je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. Tuženik ovome dodaje, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 10.06.2019. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, da je riječ o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a da je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Svojim podneskom od dana 27.rujna 2022.godine tužiteljica je uredila svoj tužbeni zahtjev tako da isti glasi kao u izreci ove presude, nakon provedenog dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem, na što je bila ovlaštena i preinaka tužba povećanjem zahtjeva za isplatu nakon provođenja ovog dokaza je dopuštena. Uređuje točku III.svog zahtjeva te potražuje iznos od 23.626,48 kuna / 3.135,77 EUR/, uvećano za zakonske zatezne kamate, te to specificira.
Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost suda u sjedištu tuženika, za navesti je da to zaista proizlazi iz odredbe čl.12. Ugovora, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja u S., u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Iz samog Ugovora razvidno je da je isti zaključen u podružnici tuženika u S. i solemniziran kod JB u S.. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je
odbijen od strane suda, odnosno odlučeno je kao u tč.I. izreke ovog rješenja.
U tijeku postupka izveden je dokaz pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3747134 zaključenog između stranaka dana 26.listopada 2006.godine sa popratnom dokumentacijom, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije dipl.oecc. M. T..
Stranke su popisale parnični trošak.
Zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi Ugovora o kreditu broj 418-50-3747134 zaključenog između stranaka dana 26.listopada 2006.godine, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i odredbe koja se odnosi na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa sa ove dvije osnove, sa zakonskim zateznim kamatama, na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF i povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao preplatu u tom iznosu.
Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 26.listopada 2006.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 18.276,80 CHF, namjenski kredit za kupnju automobila od autokuće A. d.o.o. (dakle, radi se o
statusu potrošača na strani tužitelja) s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl.2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20 %, te da je određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
Među strankama je sporno jesu li odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF i razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno sa plaćanjem zadnjeg anuiteta). Istaknut je i prigovor zastare.
Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je i ovaj tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a VS R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.
Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a
među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,
88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.
U odluci VS RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i VS RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga JB u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o JB (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).
Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.
To, nadalje, znači da je odredbu Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,
75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci ove presude.
Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 4,20%.
S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st.
1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.
Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.
Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. HSU za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.
U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.
Stoga je odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 18.276,80 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u izreci izreke ove presude.
I temeljem ništetnih dijelova odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).
Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.
na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.
U pisanom nalazu i mišljenju od 22.travnja 2022.godine izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu, koju vještak taksativno navodi u svom nalazu, ista navod vještakinja je utvrdila:
da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit u cijelosti dana 18.veljače 2012.godine, da je tuženik u tijeku otplate kredita mijenjao kamatne stope za izračun obveze tužitelja i to: od početne 5,20%, nakon toga 6,20%, 6,75%, 7,75%, 7,50% do 6,75%, dakle, sve preko početne od 5,20%
Zaključno u svom mišljenju, nakon iscrpnog i obrazloženog nalaza sudski vještak navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju više platio, zbog promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, ukupno iznos od 23.626,48 kuna.
Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka M. T., sukladno vještvu uredio je po pitanju zatražene isplate svoj zahtjev, te isti iskazao u eurima po fiksnom tečaju konverzije. Sudski vještak je precizno dala prikaz više plaćenog po anuitetima, tužitelj sukladno tom vještvu i uređuje svoj tužbeni zahtjev na isplatu, vještvo sudskog vještaka po stavu ovog suda je stručno, logično i uvjerljivo i sud ga kod presuđenja prihvaća.
Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao VS RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:
-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).
Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, VS RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.
Kako je u navedenoj odluci VS RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje VS RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 11.lipnja 2019.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od 23.626,48 kuna odnosno sada 3.135,77 eura po fiksnom tečaju konverzije, te je odlučeno kao u izreci presude.
Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog anuiteta do isplate, koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.
Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana dospijeća, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.
Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), a budući je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe i podnesaka od 17.lipnja 2021.godine i 27.rujna 2022.godine; zastupanja na tri ročišta; sve po 100 bodova po vrijednosti boda od 15,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 2.250,00 kn; sudsku pristojbu tužbe u iznosu od 573,00 kn; sudsku pristojbu presude u iznosu od 586,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; što ukupno zbrojeno daje iznos od 14.909,00 kn; odnosno 1.978,76 eura po fiksnom tečaju konverzije, koliko je konačno tuženik obvezan na ime naknade parničnog troška isplatiti tužitelju, sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
U Splitu, 5. svibnja 2023. godine
S U D A C
Julijana Ponoš v.r.
Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.
Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.
DNA:
1. Pun. tužiteljice
2. Pun. tuženika
