Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-63/2023-

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Barbari Bosner, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku A. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika HRT, Z., OIB:…, zastupanog po punomoćniku T. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. –G. & P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2515/2015-28 od 3. srpnja 2020., 5. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2515/2015-28 od 3. srpnja 2020. u točki I. izreke te u točki II. izreke za iznos od 9.375,00 kn/1.244,28 EUR[1] sa zateznim kamatama.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika i preinačuje citirana presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke za iznos od 3.750,00 kn/497,71 EUR (preko iznosa od 9.375,00 kn do iznosa od 13.125,00 kn) i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 3.750,00 kn/497,71 EUR.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 8.201,96 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedinačne iznose pobliže navedene u toj točki izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 13.125,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe čl. 353. st. 1 toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava osnovanost žalbenih navoda i predlaže da se potvrdi presuda suda prvog stupnja.

4. Presudom ovog suda poslovni broj Gž R-946/2020-2 od 24. veljače 2021. prihvaćena je žalba tuženika i preinačena je citirana prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan. Nakon donošenja citirane presude ovog suda Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem broj Revd- 3414/21 od 18. kolovoza 2021. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije zbog sljedećeg pravnog pitanja: „Smatra li se preinakom tužbe nastale promjenom istovjetnosti zahtjeva kada je riječ o novčanom tužbenom zahtjevu (na isplatu za određene dane

– mjesece rada na temelju ugovora o radu u situaciji kada je postojanje radnog odnosa sporno), pa se nakon utvrđenja da radnog odnosa nema isplata dalje u postupku potražuje na temelju ugovora o djelu (odnosno faktičnog rada)?“ Potom je Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o reviziji tužitelja, rješenjem broj Rev 1334/2021-2 od 30. kolovoza 2022. ukinuo presudu ovog suda poslovni broj Gž R- 946/2020-2 od 24. veljače 2021. i predmet je vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Žalba je djelomično osnovana.

6. Radi se o sporu male vrijednosti u smislu odredbe čl. 458. st. 1. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.

2. toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

7. Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena ni jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka pa tako ni apsolutno bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se neosnovano upire žalbom tuženika budući da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7.1.Tuženik sadržajem žalbe upire na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a u bitnom ističući da zbog preinake tužbe prvostupanjski sud ne bi bio stvarno nadležan, a koji žalbeni razlog nije dopušteno iznositi u ovom sporu. Ipak, tuženiku valja odgovoriti da u prvostupanjskom postupku nije isticao taj prigovor pa se stvarna nadležnost suda prvog stupnja ustalila (čl. 17. st. 1. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 8.201,96 kn/1.088,59 EUR koji potražuje na ime naknade za obavljeni rad po ugovorima o djelu za mjesec listopad 2010. i studeni 2010. s kamatama.

9. U postupku nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao rad kod tuženika kao organizator produkcije. Tijekom postupka je sporno je li tužitelj tijekom postupka podneskom od 4. svibnja 2017. preinačio tužbu te je li predmetna tražbina tužitelja zastarjela.

10. Naime, u postupku je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu s osnove radnog odnosa zahtijevao isplatu neisplaćene plaće i naknade za godišnji odmor, s time da je postupak prekinut do pravomoćnog okončanja postupka poslovni broj Pr-7637/10 radi utvrđenja da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme, te je nakon što je pravomoćno odbijen taj zahtjev tužitelja presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-719/13-2 od 28. listopada 2014. postupak nastavljen te je ružitelj u novo postavljenom tužbenom zahtjevu s osnova rada po ugovoru o djelu zahtijevao isplatu neisplaćene naknade za obavljeni rad. U odnosu na konačno precizirani tužbeni zahtjev, shvaćanje je prvostupanjskog suda da tužitelj nije preinačio tužbu u smislu odredbe čl. 191. ZPP- a, već da je promijenjena pravna kvalifikacija spora, kojom sud nije vezan. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da potraživanje tužitelja nije zastarjelo i dosuđuje tužitelju za nesporno obavljeni rad kod tuženika u utuženom razdoblju iznos od 8.201,96 kn u visini koju je utvrdio prema sadržaju ugovora o djelu za razdoblje od 1. siječnja 2010. do 31. listopada 2010. i 1. studenog 2010. do 19. studenog 2010., za obavljanje poslova organizatora produkcije. Takvo shvaćanje, potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju broj Rev 1334/2021 od 30. kolovoza 2022. te se i po ocjeni revizijskog sud radi o promjeni pravne osnove, zbog koje ne postoji preinačenje tužbe i sud nije vezan pravnom kvalifikacijom spora koju je naznačio tužitelj. Sukladno tome, nisu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika da je tužitelj u postupku preinačio tužbu time što je predmetnu tražbinu zahtijevao u ispunjenju obveze iz ugovora o djelu u smislu čl. 590. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. –dalje: ZOO), niti da bi posljedično tome nastupila zastara po čl. 225. ZOO-a. Pritom, protivno shvaćanju žalitelja, nije ni došlo do povlačenja tužbe jer tužba nije preinačena. Pored toga, žalitelj neosnovano smatra da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada nije meritorno odlučio u odnosu na povučeni dio zahtjeva s osnove isplate naknade za godišnji odmor budući da iz podataka u spisu predmeta proizlazi da se tuženik u postupku nije tome protivio, nego je nakon što je tužitelj promijenio pravnu osnovu svog zahtjeva za isplatu predmetne tražbine, naveo da se protivi preinaci tužbe i posljedično tome, podredno, povlačenju tužbe u odnosu na inicijalni tužbeni zahtjev prema kojem je tužitelj zahtijevao isplatu s osnove radnog odnosa. S obzirom na sadržaj očitovanja tuženika, prvostupanjski sud je pravilno odlučio o konačno postavljenom zahtjevu tužitelja za isplatu iznosa od 8.201,96 kn s kamatama.

11. Međutim, tuženik u žalbi osnovano osporava pravilnost primjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. - dalje Tarifa) prilikom odmjeravanja visine nagrade tužitelju za sastav tužbe i sastav podnesaka od 21. siječnja 2011, 14. svibnja 2015, 4. svibnja 2017, 20. veljače 2020, te za zastupanje na ročištima od 4. ožujka 2011., 10. rujna 2015, 8. svibnja 2017., 3. veljače 2020., 26. svibnja 2020., koju je prvostupanjski sud odmjerio za svaku od naprijed navedenih radnji u iznosu od po 1.000,00 kn budući da se troškovi postupka odmjeravaju prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva pa sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife u vezi s Tbr. 8. toč.

1. i 9. toč. 1. Tarife tužitelju pripada iznos od po 750,00 kn za svaku od tih radnji, uvećano za PDV. Nadalje, tuženik osnovano prigovara opravdanosti troška odmjerenog tužitelju za sastavljanje zahtjeva za zaštitu prava u iznosu od 500,00 kn uvećano za PDV jer u ovom sporu podnošenje zahtjeva za zaštitu prava nije pretpostavka za ostvarivanje novčanog potraživanja tužitelja i tužitelju ne pripada taj trošak (čl. 155. ZPP-a). Slijedom toga, tužitelju za naprijed naznačene parnične radnje pripada konačno iznos od 7.500,00 kn te uvećan za PDV daje iznos od 9.375,00 kn/1.244,28 EUR, dok je za više dosuđeni iznos do 13.125,00 kn/ 1.741,99 EUR zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka trebalo odbiti kao neosnovan.

12. Iz tih razloga je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

13. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer je u ovom stadiju postupka djelomično uspio u odnosu na sporednu tražbinu s osnova troškova postupka u odnosu na koju nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP-a).

U Rijeci 5. svibnja 2023.

Sutkinja

Barbara Bosner v.r.