Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 26 Gž-89/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K., OIB:..., iz V., i tužiteljice A. B., OIB:..., iz R., koje zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J.1 i J. u R., protiv tuženice J. L. S., OIB:... iz P., koju zastupa punomoćnica J. P., odvjetnica u Š., radi predaje u suposjed i isplate naknade za korištenje, odlučujući o žalbi tužiteljica izjavljene protiv presude Općinskog suda u Šibeniku od 13. prosinca 2022. poslovni broj P-2458/2018, u sjednici vijeća 4. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljica i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku od 13. prosinca 2022. poslovni broj P-2458/2018 pod toč. II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijana toč. I. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Nalaže se tuženici da preda tužiteljicama u suposjed katastarske čestice broj 11/1 z.k. br. 3402. K.O. P., u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

II. Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

" Nalaže se tuženici J. L. S., OIB:... da plati tužiteljici Z. K., OIB:... iznos od 37.020,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate po topi koja se po članku 28. Zakona o obveznim odnosima obračunava na ostale (netrgovačke ugovore) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, tužiteljici A. B., OIB:... iznos od 37.020,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja tužbe do isplate po stopi koja se po članku 28. Zakona o obveznim odnosima obračunava na ostale (netrgovačke ugovore) sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka."

2. Navedenu presudu pod toč. II. i III. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobijaju tužiteljice iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu u pobijanom dijelu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba tužiteljica nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljica za predaju u suposjed kčbr. 11/1 upisane u zk.ul. 3402 k.o. P. i zahtjev za isplatu naknade za korištenje suvlasničkih dijelova tužiteljica na kčbr. 11/1 i 11/2 svake u iznosu od 37.020,00 kn sa zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate, te prigovor radi prijeboja tuženice (ukoliko sud usvoji zahtjev tužiteljica za isplatu naknade za korištenje) za isplatu iznosa od 25.000,00 kn s osnova ulaganja u nekretninu.

6. Obzirom toč. I. izreke presude kojom je usvojen zahtjev tužiteljica za predaju u suposjed kčbr. 11/1 upisane u zk.ul. 3402 k.o. Pirovac nije pobijana žalbom, to je ovaj sud toč. III. izreke konstatirao da toč. I. izreke prvostupanjske presude nije predmetom žalbenog postupka.

7. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužiteljica za isplatu naknade za korištenje kčbr. 11/1 i kčbr. 11/2 prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su tužiteljice upisane kao zemljišnoknjižne suvlasnice kčbr. 11/1 i 11/2 svaka u 9/35 dijela i da je tuženica upisana suvlasnica u 17/35 dijela, te da se tuženica nalazi u posjedu nekretnina;

- da su se tužiteljice obratile tuženici dopisom od 13. ožujka 2018. radi predaje nekretnina u suposjed i isplate naknade za korištenje nekretnina;

- da je provedenim uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka građevinske struke A. B. i vještaka geodetske struke A. M. utvrđeno da je predmet spora stara kamena kuća u P., koja se nalazi na čest.zgr. 11/1 i 11/2 i čini jednu funkcionalnu cjelinu, da se kuća sastoji od četiri etaže od kojih su dvije srednje etaže uređene za stanovanje dok je prizemlje i potkrovlje uređeno "u grubo", da nekretnina ima priključak struje, vode i telefona, da nekretnina ima jedan mali WC cca. 1 m2 u prizemlju na ulazu u nekretninu, a da nema toplu vodu i sanitarije potrebne za dnevnu osobnu higijenu, te da prema ocjeni vještaka ni najmanje zahtjevna populacija radnika ne bi pristala na boravak u objektu bez osnovnih higijenskih uvjeta koji predstavljaju civilizacijski doseg, a da iz dopune nalaza vještaka proizlazi da se skup prostorija u toj zgradi ne može smatrati stanom radi nepostojanja "prostora za održavanje osobne higijene s nužnikom", da nekretnina predstavlja "nužni smještaj" i nije podobna za iznajmljivanje radi čega nije moguće odrediti visinu najamnine;

- da iz iskaza svjedoka M. G., A. B., Z. V. i Ž. M. proizlazi da tuženica živi na predmetnoj nekretnini s djecom i suprugom, da je nekretnina u lošem stanju (u rasulu) obzirom prokišnjava krov te prodire voda u vrijeme jake plime, da u nekretninu nisu izvršena nikakva veća ulaganja osim što je tuženica dala ugraditi dva nova prozora, da su tužiteljice dolazile preko ljeta i tuženica im ne brani boravak na nekretnini, dok svjedok Ž. M. dodatno navodi da su tužiteljice zahtijevale od tuženice da iseli s nekretnine navodeći su one "prvo kolino";

- da iz iskaza tužiteljica proizlazi da su dolazile na nekretninu sve do 2012. kada je umrla njihova sestra (i majka tuženice) i da im nakon toga tuženica nije dozvoljavala pristup kući, da je nekretnina pogodna za stanovanje i da u istoj nije potrebno ništa urediti, da nemaju ključeve od kuće jer tuženica odbija njihovu predaju kao što odbija i plaćanje naknade za korištenje nekretnine;

- da iz iskaza tuženice proizlazi da su tužiteljice bile na nekretnini posljednji puta 2012. (ili koju godinu nakon toga), da joj nije poznato zašto više ne dolaze jer im ona ne brani posjed nekretnine, da im je nudila kopiranje ključeva, ali one na to nisu reagirale, da je do 2012. na nekretnini živjela s bakom i majkom, da je kuća u lošem stanju jer dolazi do prodiranja vode uslijed plime, prokišnjava krovište, treba zamijeniti ulazna vrata, dok se vrata od konobe jedva zatvaraju, te u WC-u postoji samo školjka uslijed čega nekretnina nije pogodna za život, a da ona živi u njoj "jer nema nigdje drugdje",

na temelju čega prvostupanjski sud ocjenjuje osnovanim zahtjev tužiteljica za predaju u suposjed nekretnine pozivom na čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., u daljnjem tekstu: ZV) koji je usvojio nepobijanom toč. I. izreke presude. Zahtjev za isplatu naknade za korištenje nekretnine prvostupanjski sud je odbio pozivom na čl. 165. st. 1. ZV-a, navodeći da je tuženica znala da su tužiteljice suvlasnice radi čega je tuženica nepoštena posjednica nekretnine, ali kako je nalazom i mišljenjem vještaka A. B. utvrđeno da nekretnina nije pogodna za ostvarivanje ikakve koristi (najamnine) radi stanja u kojem se nalazi, to proizlazi da tuženica nije imala koristi od posjedovanja suvlasničkih dijelova tužiteljica, slijedom čega je toč. II. izreke presude odbio zahtjev tužiteljica za isplatu naknade za korištenje.

8. U žalbi tužiteljice navode da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer nije iznio valjano obrazloženje zašto je odbio tužbeni zahtjev pod toč. II. izreke. Navode da nije sporno da su tužiteljice suvlasnice nekretnine, da tuženica koristi nekretninu jer stanuje na nekretnini sa svojom obitelji, da su tražile od tuženice da im preda nekretninu u suposjed i da je tuženica isto odbila, kao što nije sporno da tuženica ima koristi od nekretnine koja je u suvlasništvu tužiteljica jer da ne koristi tu nekretninu tuženica bi plaćala naknadu (najam) za neku drugu nekretninu, to smatraju da imaju pravo na naknadu za korištenje koju bi trebalo utvrditi ili primjenom čl. 223. ZPP-a ili odrediti novog vještaka koji će utvrditi tu korist. Smatraju da sud nije mogao prihvatiti mišljenje vještaka "koje je protivno zdravoj logici i razumu i koje kaže da nekretnina u kojoj netko živi ne predstavlja nekretninu u kojoj netko može živjeti". Iako je predloženo novo vještačenje, sud je odbio taj dokazni prijedlog, a za isto nije dao valjano obrazloženje. U vezi navedenog osporavaju utvrđeno činjenično stanje, smatrajući da nekretnina koja ima određenu vrijednost i koju je vještak utvrdio, posljedično tome daje mogućnost utvrditi i koliku korist je tuženica imala od njezinog korištenja, te osporavaju primjenu materijalnog prava obzirom imaju pravo na naknadu za korištenje temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužiteljica i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost, a nije počinjena ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tužiteljice ističu da se pravo na naknadu za korištenje nekretnine u konkretnom slučaju temelji na čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenoga 2013. zauzeto je pravno shvaćanje koje glasi:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.",

dok je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZVDSP.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari.

Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

10.2. Dakle, prema zauzetim pravnim shvaćanjima na kojima je utemeljena i aktualna sudska praksa, proizlazi da kada tuženik posjeduje nekretninu ili drugu stvar tužitelja ili posjeduje njegov suvlasnički dio, plaćanje vrijednosti postignute koristi prema čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima moguće je samo u slučaju kada je nekretnina ili neka druga stvar upotrijebljena na način da je promijenila identitet zbog čega nije moguće ili nije gospodarski opravdano vraćanje te nekretnine ili neke druge stvari, a kada je moguće vraćanje tj. kada je moguća predaja nekretnine ili stvari u posjed ili suposjed naknada koristi prosuđuje se prema odredbi čl. 164. i 165. ZV.

10.3. Stoga je u konkretnom slučaju zahtjev tužiteljica prvostupanjski sud ocijenio pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 164. i 165. ZV-a, obzirom nekretnina nije promijenila identitet i istu je moguće predati u suposjed (što je dosuđeno nepobijanom toč. I. izreke presude), radi čega ne dolaze u primjenu pravila o stjecanju bez osnove na koja se pozivaju tužiteljice u postupku, kao i sada u žalbi.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nekretnina nije podobna za iznajmljivanje, prihvaćajući za to utvrđenje nalaz i mišljenje i dopunu nalaza vještaka iz kojih jasno proizlazi da iz razloga što nekretnina ima samo WC od cca. 1 m2, te nema toplu vodu, tuš i ostale sanitarije se ne smatra stanom koji mora imati, između ostalog, i "prostor za održavanje osobne higijene s nužnikom". Iz tog razloga nekretnina nije podobna za iznajmljivanje i predstavlja "nužni smještaj" radi nepostojanja elementarnih uvjeta za život.

12. Međutim, u vezi ocjene prava tužiteljica na naknadu za korištenje njihovih suvlasničkih dijelova, potrebno je prije svega odgovoriti na pitanje je li tuženica nepoštena posjednica nekretnine, odnosno jesu li tužiteljice bile onemogućene u korištenju (suposjedu) nekretnine. U vezi utvrđenja ove odlučne činjenice prvostupanjski sud je na temelju pravilno utvrđenih činjenica izveo nepravilan zaključak da je tuženica nepoštena posjednica nekretnine (samo) zato što je znala da su i tužiteljice suvlasnice nekretnine.

13. Prvostupanjski sud, kao i tužiteljice, ispuštaju iz vida da je i tuženica suvlasnica predmetne nekretnine, te da tuženica ima pravo na suposjed nekretnine kao i tužiteljice. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2705/2012-2 od 3. studenog 2016. izrazio pravno shvaćanje koje glasi: „Kad nema sporazuma između suvlasnika o načinu suposjedovanja zajedničke nekretnine, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika. Suvlasnik manjeg suvlasničkog dijela nekretnine koji zajedno sa suvlasnikom većeg suvlasničkog dijela suposjeduje cijelu nekretninu i pri tome ne vrijeđa pravo drugog suvlasnika na neometano sukorištenje cijele nekretnine sukladno njegovom suvlasničkom dijelu, nije se neosnovano obogatio na štetu drugog suvlasnika, jer drugom suvlasniku time nije uskratio prava koja mu pripadaju po osnovi suvlasništva.“

13.1. Dakle, tuženica kao suvlasnica nekretnine ima pravni osnov za posjedovanje predmetne nekretnine i to što je u utuženom razdoblju posjedovala nekretninu samostalno ne znači da je bila nepoštena posjednica samo zato što nekretninu nisu posjedovale i tužiteljice, u situaciji kada tuženica iz prava na suposjed nekretnine tužiteljice ni na koji način nije isključila.

13.2. Naime, iz iskaza svjedoka proizlazi da su tužiteljice dolazile na nekretninu ljeti sve do 2012. i da im tuženica isto nije branila. Za razdoblje nakon toga tužiteljice navode da im tuženica nije dopuštala ulazak u kuću, što ne potvrđuje niti jedan provedeni dokaz tijekom prvostupanjskog postupka. Nasuprot tome svjedok Ž. M. tvrdi da su tužiteljice u posljednjem dolasku zahtijevale da se tuženica iseli navodeći da su "one prvo kolino".

14. Da bi tužiteljice imale pravo na naknadu za korištenje od tuženice trebale su u postupku dokazati da ih je tuženica onemogućila u (su)posjedu nekretnine u utuženom razdoblju od studenog 2013. do studenog 2018., odnosno tužiteljice su bile dužne dokazati da su zahtijevale od tuženice predaju nekretnine u suposjed i da im tuženica to nije omogućila. Navedenu činjenicu tužiteljice nisu dokazale, obzirom isto ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza kao što je navedeno pod toč. 13.2. ovog obrazloženja. U konačnici i iz dopisa koji je odvjetnik tužiteljica uputio tuženici 13. ožujka 2018. je evidentno da tužiteljice zahtijevaju plaćanje naknade za korištenje njihovih suvlasničkih dijelova od tuženice, a sadržajno ne proizlazi da zahtijevaju od tuženice da im preda nekretninu u suposjed. Stoga proizlazi zaključak da tužiteljice nisu dokazale u konkretnom slučaju da ih je tuženica onemogućila u suposjedu nekretnine, što znači da nisu dokazale da je tuženica u utuženom razdoblju bila nepoštena posjednica u smislu čl. 165. st. 1. ZV-a, pa su po ocjeni ovoga suda to temeljni razlozi radi kojih tužiteljice nemaju pravo na naknadu za korištenje.

15. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužiteljica i primjenom čl. 373. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

16. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je utemeljio na čl. 154. st. 4. ZPP-a.

16.1. Tužiteljice sadržajno ne pobijaju odluku o troškovima postupka, već istu osporavaju u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari. Ispitivanjem odluke o troškovima postupka po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da nije donesena na štetu tužiteljica, slijedom čega je odbio žalbu i u tom dijelu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP- a potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

17. Zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 4. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek v.r.