REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: 52 Pž-2711/2022-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Raoul Dubravec, u pravnoj stvari LIKA CESTE d.o.o. Gospić, Smiljanska 41, OIB 92953194406 protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Danijela Grgić-Ćaćić, odvjetnica Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-919/21 od 20. travnja 2022., 4. svibnja 2023.
r i j e š i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-919/21 od 20. travnja 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski je sud odbacio tužbu s istaknutim tužbenim zahtjevom za utvrđenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa provedenog povodom zahtjeva tuženika u postupku prisilne naplate pred Financijskom agencijom na temelju ovršne isprave navedene u zahtjevu zbog zastare kamata na glavnicu i parnične troškove, te se utvrđuje da je nastupila zastara navedenih kamata i nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 77.387,48 kn s pripadajućim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka.
2. Prema obrazloženju pobijane odluke nisu ispunjene procesne pretpostavke podnošenja navedene tužbe jer prije podnošenja tužbe nije u postupku izravne naplate predložio sudu donošenje rješenja kojim bi se pljenidba i prijenos sredstava proglasio nedopuštenim zbog navedenih osnova pa nedostaje rješenje suda o upućivanju u parnicu kao pozitivna procesna pretpostavka za pokretanje postupka, a budući da takvog rješenja nema tužba nije dopuštena i tužitelju nedostaje pravni interes za podnošenje tužbe. Sud navodi odredbe čl. 210. i čl. 209. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 93/14, 73/17 i 131/20; dalje: OZ) o postupanju ovršenika, ovdje tužitelja, nakon što je primio obavijest o tome da je zatražena izravna naplata. Kako tužitelj nije zakonskom roku od 60 dana nakon što je primio obavijest o primitku zahtjeva za izravnu naplatu nije koristio put pravne zaštite propisan odredbama Ovršnog zakona sud je ocijenio tužbu nedopuštenom.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjskog rješenja zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži i pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovan postupak. U bitnom navodi da je podnio tužbu za utvrđenje, a ne proglašenje nedopuštenim pljenidbe i prijenosa slijedom čega je njegova tužba dopuštena. Radi se o deklaratornoj tužbi koju je tužitelj ovlašten podnijeti prema odredbi čl. 187. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku citirajući sadržaj navedenih zakonskih odredbi. Smatra da i nakon što je pljenidba i prijenos proveden ima pravo štiti svoj pravni interes usmjeren na provedenu pljenidbu i prijenos s obzirom na to da je od pravomoćnosti ovršne isprave do podnošenja zahtjeva za izravnu naplatu prošlo više od 10 godina jer bi u protivnom bio onemogućen u ostvarivanju svog ustavnog prava na pošteno suđenje odnosno jednakost svih pred zakonom.
4. Tuženik nije odgovorio na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijano rješenje ovaj je drugostupanjski sud ispitao u skladu s odredbom čl. 381. u vezi s čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
7. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom čl. 282. ZPP-a s obzirom na to da prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđen postupak drukčijeg ostvarivanja prava, bez koje nije moguće zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
8. Protivno žalbenim navodima prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog zakonskog članka, takva se tužba može podići kada je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Upravo su navedenom odredbom čl. 210. OZ-a propisana pravna sredstva ovršenika (ovdje tužitelja, odnosno žalitelja) nakon što primi obavijest da je protiv njega zatražena izravna naplata tražbine na temelju isprave iz čl. 209. st. 1. OZ-a i daljnje postupanje suda u tom slučaju kako to pravilno navodi prvostupanjski sud. Kako je žalitelj propustio postupiti po navedenoj zakonskoj odredbi svoje pravo više ne može ostvarivati posebnom parnicom u smislu odredbe čl. 187. ZPP-a jer je njegov pravni interes za ostvarivanje pravne zaštite ograničen u smislu odredbe čl. 282. ZPP-a. Dakle, propuštanjem reagirati na obavijest o izravnoj naplati koju činjenicu žalitelj ne negira, izgubio je pravo na ostvarivanje svojeg zahtjeva u posebnoj parnici.
9. Neosnovano stoga ukazuje na jezičnu razliku u tužbenom zahtjevu „utvrđenje“ i „proglašenje“ nedopuštenim pljenidbe i prijenosa jer za oba zahtjeva moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, a od tih zakonskih pretpostavki i ishoda parnice koju bi ovršenik trebao pokrenuti kad ga na parnicu uputi ovršni sud zavisi i ishod kondemnatornog zahtjeva za povratom stečenog bez osnove ako tužitelj uspije u parnici. Dakle, oba navedena zahtjeva („utvrđenje“ i „proglašenje“) nije moguće tumačiti neovisno bez prethodnog ostvarivanja navedene pravne zaštite kao pozitivne procesne pretpostavke. Stoga je i kondemnatorni zahtjev dopušten ako je dopušten i prvi istaknuti zahtjev za utvrđenje ili proglašenje nedopuštenim određene pljenidbe i prijenosa. Drugi istaknuti zahtjev za utvrđenje da je nastupila zastara predstavlja utvrđenje činjenica, a ne postojanja nekog prava ili pravnog odnosa odnosno istinitosti ili neistinitosti neke isprave i zbog toga je nedopušten.
10. Sukladno odredbi čl. 380. t. 2. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsko rješenje.
Zagreb, 4. svibnja 2023.
Sudac
Raoul Dubravec
