REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2851/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Brarać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. R. iz Č., ..., OIB ..., zastupanog po punomoćnici S. V. Č., odvjetnici u Odvjetničkom društvu J. & V. j.t.d. Z., protiv tuženika H. T. d.d., Z., ..., OIB ..., zastupan po punomoćniku M. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i partneri d.o.o., Z., radi činidbe, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-338/2019-2 od 19. ožujka 2019., kojom je preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-8986/14-35 od 17. siječnja 2019., na sjednici održanoj 4. svibnja 2023.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja S. R. iz Č., ..., OIB: ..., koji glasi:

"Utvrđuje se da je tuženik H. T. d.d., Z., ..., OIB: ..., nezakonito prenio Ugovor o radu tužitelja S. R., Č., ... na E. N. T. S. d.o.o., Z., ..., te da prijenos tužiteljevog Ugovora o radu, o kojem je tuženik obavijestio tužitelja Obaviješću broj H3-H3- 2522784-457/2014/2014 od 19.08.2014., nije dopušten.

Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove nadzora odnosno druge poslove odgovarajuće kvalifikacijama i radnom iskustvu tužitelja, sadržaj kojih je u skladu sa naravi i vrstom posla za koje je zasnovan radni odnos, u roku od 8 dana. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u svezi Odluke o kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju S. R. iz Č., ..., OIB: ..., da tuženiku H. T. d.d., Z., ..., OIB: ... naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 8 dana.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Preinačava se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr- 8986/14-35 od 17. siječnja 2019. i sudi:

Utvrđuje se da je tuženik H. T. d.d., Z., ..., OIB: ..., nezakonito prenio Ugovor o radu tužitelja S. R., Č., ... na E. N. T. S. d.o.o., Z., ..., te da prijenos tužiteljevog Ugovora o radu, o kojem je tuženik obavijestio tužitelja Obaviješću broj H3-H3-2522784- 457/2014/2014 od 19. kolovoza 2014., nije dopušten.

Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad na poslove nadzora odnosno druge poslove odgovarajuće kvalifikacijama i radnom iskustvu tužitelja, sadržaj kojih je u skladu sa naravi i vrstom posla za koje je zasnovan radni odnos, u roku 8 dana. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a u svezi Odluke o kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke, tekućom od 19. ožujka 2019. pa do isplate, u roku 8 dana.

II Nalaže se tuženiku u roku 8 dana naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 kn.“.

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 149/11-proč. tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) postavljajući pri tom pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu. Traži troškove sastava revizije.

4. U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže reviziju odbaciti, odnosno odbiti.

5. Revizija nije osnovana.

6.1. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

6.2. Prema odredbi st. 3. u reviziji iz stavka 2. ovoga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojega ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.3. Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

7. Tuženik u reviziji, smatrajući ih važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, naznačuje sljedeća pitanja:

„1. Kad se statusnom promjenom ili pravnim poslom na poslodavca prenosi poduzeće, dio poduzeća, gospodarska cjelina ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava gospodarsku cjelovitost te se na novog poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja radi li se o prijenosu po sili zakona kako to propisuje odredba čl. 133. st. 8. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 - dalje: ZR/09), a sada analogna odredba čl. 137. st. 8. Zakona o radu (Narodne novine broj 93/14 - dalje: ZR/14) ili je za takav prijenos potrebna suglasnost radnika čiji se ugovor o radu prenosi?

2. Jesu li pravna shvaćanja Suda Europske unije u Luxembourgu (Sud EU) mjerodavna za pravni poredak u Republici Hrvatskoj u slučaju kad se radi o sličnim slučajevima, a ne odnose se na konkretan postupak o kojem se sudi?“.

8. Kao razlog važnosti u odnosu na postavljena pravna pitanja revident se poziva na pravno shvaćanje izraženo u odlukama Županijskog suda u Splitu broj Gžr-197/2017 od 16. studenoga 2017., Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-208/17 od 19. prosinca 2017. i Gž R-562/17 od 29. veljače 2019.; tvrdeći da je pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanjima koje nije podudarno s pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama.

9. Predmet spora je utvrđenje (ne)zakonitosti prijenosa ugovora o radu tužitelja na drugog poslodavca, te vraćanje na rad kod tuženika.

10.1. Preinačujući prvostupanjsku presudu drugostupanjski sud je istaknuo da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da za valjanost savjetovanja sa radničkim vijećem nije odlučna činjenica da tuženik radničkom vijeću nije dostavio popis radnika čiji će ugovori o radu biti preneseni. Naime, da bi se radničkom vijeću (stvarno) omogućilo davanje primjedbi i prijedloga na odluku poslodavca, radničkom vijeću se moraju potpuno i pravodobno dostaviti podaci da bi rezultati rasprave stvarno mogli utjecati na donošenje odluke. U čl. 150. st. 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, dalje ZR) propisano je da se prije donošenja odluke važne za položaj radnika, poslodavac mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezina utjecaja na položaj radnika. Dakle, ako poslodavac radničkom vijeću ne dostavi podatke o radniku, konkretno imenu i prezimenu i radnom mjestu radnika čiji se ugovori o radu prenose, tada, a u okolnostima kada poslodavac izdvaja samo dio svoje gospodarske djelatnosti te niti sam ne zna tko će konkretno sve u to biti uključen, a što iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je bio slučaj, radničko vijeće ne može realizirati svoje zakonsko pravo da sudjeluje u odlučivanju o pitanjima u vezi s gospodarskim i socijalnim pravima i interesima radnika sukladno čl. 140. ZR.

10.2. Nadalje, istaknuto je da pogrešno sud prvog stupnja zaključuje da radnik ne mora dati svoju suglasnost da bi njegov ugovor o radu bio prenesen na drugog (novog) poslodavca, jer da je takvo pravno shvaćanje suprotno praksi Suda Europske unije u Luxembourgu (dalje: Sud EU) utemeljenoj na Direktivi 77/187 i Direktivi 2001/23/EZ o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na zaštitu prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, poduzeća ili dijelova poduzeća (dalje: Direktiva) i pravnim shvaćanjima izraženim u predmetima C-171/94, C-105/84, C-51/00. Dakle, iz navedenih odluka Suda EU proizlazi da se radnik ima pravo protiviti prijenosu i da ima pravo ostati u ugovornom odnosu sa onom osobom sa kojom je izvorno zaključio ugovor o radu. Dodatni argument za ovo shvaćanje je to da je radnikovo temeljno pravo iz radnog odnosa da izabere osobu poslodavca za kojega će raditi, a ono bi obvezivanjem radnika da radi za poslodavca kojega nije slobodno izabrao bilo povrijeđeno. Pri tome je, a u svjetlu sudske prakse Suda EU utemeljene na Direktivi 77/187, pravno neodlučno što je ZR-om propisano da se ugovor o radu prenosi po sili zakona (ex lege). Zaključno, drugostupanjski sud je istaknuo da kada radnik odbije prenošenje ugovora o radu na novog poslodavca on više ne uživa zaštitu iz čl. 137. ZR kao niti zaštitu iz čl. 3. st. 1. Direktive. Navedeno potvrđuje pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda EU C-105/84, što znači da će se radni odnos tužitelja dalje procjenjivati primjenom relevantnih odredbi ZR, odnosno, ako tuženik ne bude imao potrebu za radom tužitelja i ako primjenom zakonskih kriterija upravo tužitelj bude ocijenjen kao „višak“, tuženik će imati mogućnost provesti postupak otkazivanja ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom ugovora o radu, a koji otkaz uključuje pravo na otkazni rok i otpremninu.

11. U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje, valja reći da je odredbom čl. 137. st. 1. ZR propisano da ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti, a koji zadržava svoju gospodarsku cjelovitost, na novog se poslodavca prenose svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koji je predmet prenošenja, odnosno koji su vezani za obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti koja je predmet prenošenja; pri čemu se ugovori o radu iz stavka 1. ovoga članka prenose se na novog poslodavca s danom nastupa pravnih posljedica prijenosa, u skladu s propisima koji reguliraju pravni posao na temelju kojega se vrši prijenos poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti (čl. 137. st. 8. ZR). S obzirom na to da radnik na prijenos poduzeća odnosno gospodarske djelatnosti kao niti njihovih dijelova najčešće ne može utjecati jer je odluka o prijenosu poduzeća autonomna odluka poslodavca iz područja poslovne politike na koju radnik ne može utjecati, u revizijskoj fazi postupka sporno je pitanje može li se radnik protiviti prijenosu njegovog ugovora o radu u situaciji kada ne želi da taj ugovor bude prenesen. U slučaju kada uslijed prijenosa poduzeća raniji poslodavac prestaje postojati, tada je jasno da radnik nema pravnog interesa niti mogućnosti protiviti se prijenosu ugovora o radu. No, situacija je drugačija kada nakon prijenosa dijela poduzeća, gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti raniji poslodavac i dalje postoji i nastavlja sa svojim djelovanjem. U tom slučaju, radnik koji ne želi da mu ugovor o radu bude prenesen na novog poslodavca, a njegov je poslodavac i nakon prijenosa nastavio s poslovanjem, ima pravo u smislu čl. 133. st. 1. ZR protiviti se prijenosu jer protivljenje prijenosu radnik može temeljiti na opravdanim razlozima odnosno za to može imati pravni interes (ako bi prijenosom bila ugrožena njegova pravna pozicija), ali i ne mora, jer radnikovo je pravo da slobodno bira svog poslodavca, u smislu gore iznesenih shvaćanja Sud EU utemeljenima na Direktivi 77/187 i Direktivi 2001/23/EZ o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na zaštitu prava zaposlenika u slučaju prijenosa poduzeća, poduzeća ili dijelova poduzeća (dalje: Direktiva) i pravnim shvaćanjima izraženim u predmetima C-171/94, C-105/84, C-51/00.

12. U odnosu na drugo postavljeno pravno pitanje, valja reći da su odluke Europskog suda pravno su obvezujuće ne samo za sud pred kojim se vodi postupak u kojem je postavljeno prethodno pitanje već i za sve kako nacionalne sudove koji su dužni primjenjivati pravno shvaćanje iz presude Europskog suda ali i na sve ostale nacionalne sudove država članica, čime postaju dio zakonodavstva Europske unije. Naime, odredbom članka 141.c Ustava Republike Hrvatske propisano da je ostvarivanje prava koja proizlaze iz pravne stečevine Europske unije, izjednačeno je s ostvarivanjem prava koja su zajamčena hrvatskim pravnim poretkom (stavak 1.), da se pravni akti i odluke koje je Republika Hrvatska prihvatila u institucijama Europske unije primjenjuju u Republici Hrvatskoj u skladu s pravnom stečevinom Europske unije (stavak 2.), da hrvatski sudovi štite subjektivna prava utemeljena na pravnoj stečevini Europske unije (stavak 3.), da državna tijela, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima izravno primjenjuju pravo Europske unije (stavak 4.); koja odredba je stupila na snagu pristupom Republike Hrvatske Europskoj uniji odnosno 1. srpnja 2013. Dakle, cijeneći sadržaj navedene ustavne odredbe jasno proizlazi da su hrvatski sudovi obvezni primjenjivati pravo Europske unije i pravna shvaćanja utemeljena na pravu Europske unije.

13. Zaključno, pozivanje revidenta na odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R- 208/17 od 19. prosinca 2017. i Gž R-562/17 od 29. veljače 2019. nije pravno odlučno jer se u tim predmetima drugostupanjski sud nije izričito izjasnio o pravu radnika da se protivi prijenosu ugovora o radu na novog poslodavca kada njegov dosadašnji poslodavac nastavlja sa radom; dok je odluka Županijskog suda u Splitu broj Gžr- 197/2017 od 16. studenoga 2017. ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 312/2018-3 od 21. srpnja 2020.

14. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženika protiv pobijane presude odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća

Đuro Sessa, v.r.