Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj 34 Gž-1556/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u Vijeću sutkinja Nike Grospić Ivasović, predsjednice, Slavice Garac, izvjestiteljice i članice, Diane Preglej, članice, u pravnoj stvari tužitelja KĆ /OIB: [osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koga zastupa ML, odvjetnica iz [adresa], protiv tuženika NHB d.d. /[osobni identifikacijski broj]/ iz [adresa], koga zastupa RŽ, odvjetnik iz [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P- 866/2022-11 od 28. veljače 2023., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-866/2022-11 od 28. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom:

- utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 781945 pod točkom 7.1. i točkom 7.2., koji Ugovor su 13. srpnja 2005. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, kojima je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 2,00% od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn i naknadu za rizik ne naplate potraživanja – jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn, sve prilikom puštanja kredita u tečaj (stavak I. izreke);

- naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 429,95 eura / 3.239,48 kn[1] sa zateznim kamatama od 13. srpnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se određivala člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narode banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta, za tri postotna poena (stavak II. izreke),

- i naknaditi parnične troškove u iznosu od 1.094,96 eura / 8.250,00 kn sa zateznim kamatama od 28. veljače 2023. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta, za tri postotna poena (stavak III. izreke).

2. Protiv presude žali se tuženik iz razloga određenih člankom 353. stavkom 1. točkama 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 96/2008. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/2008. - ispravak, 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 28/2013., 89/2014. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., u daljnjem tekstu: ZPP-a).

2.1. Tuženik predlaže preinaku ili ukidanje prvostupanjske presude i zahtijeva trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora jest zahtjev na utvrđenje ništetnom odredbe članka 7.1., 7.2. Ugovora o kreditu broj 781945 sklopljenog 13. srpnja 2005. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (naknada za obradu kreditnog zahtjeva i administraciju - 2% od iznosa odobrenog kredita / minimalno iznos od 200,00 kn/, naknada za rizik ne naplate potraživanja - jednokratno u visini 1% od iznosa kredita, minimalno 300,00 kn), zahtjev za isplatu iznosa od 429,95 eura / 3.239,48 kn sa zateznim kamatama od 13. srpnja 2005. do isplate i naknadu parničnih troškova u iznosu od 1.094,96 eura / 8.250,00 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude /28. veljače 2023. do isplate.

1 Fiksni tečaj – 7,53450 kn za jedan euro

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude nije utvrđena povreda pravila o sadržaju presude (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a), a nit bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Tumačenje činjenica po tuženiku i zaključci koje iz takvog tumačenja izvodi ne predstavlja ukazivanje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje, niti pogrešnu primjenu materijalnog prava.

8. Nije sporno da je između pravnog prednika tuženika (V d.d. [adresa]) kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, u srpnju 2005. realiziran nenamjenski kredit (23.000,00 CHF), da je u članku 7.1. tipskog Ugovora o kreditu navedena jednokratna nagrada od 2% od iznosa kredita (minimalno 200,00 kn), a u članku 7.2. naknada za rizik ne naplate potraživanja jednokratno u visini 1% od iznosa kredita (minimalno 300,00 kn), sve naplativo priliko puštanja kredita u tečaj i da je tuženik iste naknade naplatio od tužitelja, a niti da je člankom 6. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata, efektivna kamatna stopa, interkalarna kamata i redovna kamata po dospijeću. Ne bi trebalo biti sporno niti da je ugovorena efektivna kamatna stopa od 8,31% obuhvaćala sve naknade povezane sa odobrenim kreditom koje se plaćaju kreditoru kod odobrenja kredita (izuzete su bile samo naknade i izdaci koji ne pripadaju kreditoru).

9. Sporno je, je li odredba članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu ništetna prema Zakonu zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., u daljnjem tekstu: ZZP-a/2003), nastavno i Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/2007., 125/2007., 79/2009.), odnosno je li se u skladu sa odredbom članka 81. stavkom 1. ZZP-a/2003 o tim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo na način koji podrazumijeva načelo savjesnosti i poštenja, je li takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i je li tuženik dužan vratiti tužitelju iznos od 429,95 eura / 3.239,48 kn sa zateznim kamatama od 31. srpnja 2005. do isplate.

10. Prema odredbi članka 81. stavku 2. ZZP-a/2003 smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da je trgovac dužan dokazati da se o konkretnoj odredbi, unaprijed formuliranoj, pojedinačno pregovaralo ako to tvrdi (članak 81. stavak 4. ZZP-a/2003) i da je nepoštena ugovorna odredba ništava (članak 87. stavak 1. ZZP-a/2003).

11. Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrđeni su ciljevi koje moraju ostvariti sve države članice Europske unije, između ostalog i člankom 3. u kojem se navodi:

- da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (članak 3. stavak 1.);

- da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora, da činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo ne isključuje primjenu članka 3. na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru i da kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu (članak 3. stavak 2.).

12. Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2020. (spojeni predmeti C-84/19, - Profi Credit Polska SA protiv QJ, predmet C-222/19 - BW protiv DR , C-252/19 QL protiv CG) po zahtjevu za prethodnu odluku, vezano za primjenu članka 3. Direktive 93/13 navodi:

- " … potrošač mora biti u mogućnosti provjeriti da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se one naplaćuju (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 43.)" - točka 52. obrazloženja.

- " …radi osiguranja široke zaštite potrošača, zakonodavac Unije u članku 3. točki (g) navedene direktive odlučio se za široku definiciju pojma „ukupni troškovi kredita za potrošača”, na način da oni obuhvaćaju troškove, uključujući i kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu, koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika (presuda od 26. ožujka 2020., Mikrokasa i Revenue Niestandaryzowany Sekurytyzacyjny Fundusz Inwestycyjny Zamknięty, C-779/18, EU:C:2020:236, t. 39. i navedena sudska praksa)" - točka 53. obrazloženja.

- " … kad je riječ o ispitivanju postojanja znatnije neravnoteže stvorene odredbama kojima se na teret potrošača prebacuju troškovi različiti od kamata, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, Sud je već presudio da znatnija neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima (presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-621/17, EU:C:2019:820, t. 51.)" - točka 92. obrazloženja.

13. Sagledavajući predmetni spor u navedenom kontekstu, na temelju nespornih činjenica, materijalnih dokaza u spisu (Ugovor o kreditu /list 7. - 10. spisa/, Prometne kartice po računu /list 13. - 20. spisa/), odredba članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu po ocijeni drugostupanjskog suda jest nepoštena, a time i ništetna iz razloga što se radi o odredbi ugovora koju je unaprijed formulirao tuženik (kreditor), o kojoj ugovorne strane nisu pregovarale i na koju tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a pri kojoj ocjeni treba imati u vidu da se ispitivanje znatnije neravnoteže ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije koja je predmet ugovora, s jedne strane, i troškova koji na temelju te odredbe terete potrošača, s druge strane i da znatnija neravnoteža, što jest slučaj u predmetnom sporu, može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju tog ugovora ili ograničenja u njihovu korištenju.

14. Naime, pored činjenice da je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao tuženik na način da je među ostalim u članku 7.1 naveo da je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva 2% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, u članku 7.2. da jednokratna naknada za rizik ne naplate potraživanje iznosi 1% od iznosa kredita i da se naplaćuju prilikom puštanja kredita u tečaj, da tuženik na kojem je teret dokazivanja nije niti tijekom predmetnog postupka objasnio na što se s obzirom na odredbu članka 6. ugovora (efektivna kamatna stopa iznosi 8,31%), odnose jednokratne naknade iz članka 7.1. i 7.2. Ugovora o kreditu, koje je naplatio tužitelju, je li, kako i kada ih prezentirao korisnicima kredita, a kako tužitelju, i na temelju kojih okolnosti i kada je tužitelj mogao znati da ne postoji preklapanje među različitim naknadama ili među uslugama za koje se naknade naplaćuju (između jednokratnih naknada iz članka 7.1. i članka 7.2. i naknada koje su obuhvaćene člankom 6. Ugovora o kreditu), kao jedini objektivni zaključak ostaje, kako je zaključio i prvostupanjski sud da su odredbe članka 7.1. i članka 7.2. Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna.

15. Prema tome, nije u pravu tuženik kad tvrdi da je tužitelj bio upoznat s općim aktima tuženika i sa plaćanjem spornih naknada, da se nije radilo o tipskom, unaprijed formuliranom ugovoru, a niti da bi od utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda bilo to što je ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u dispoziciji ugovorni strana i dio poslovnom politikom kreditora i što visina tih jednokratnih naknade nije mogla biti nepoznata tužitelju.

16. Nadalje, proglašenjem ugovornih odredbi nepoštenim za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju (članak 323. stavak 1. Zakonom o obveznim odnosima /Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., u daljnjem tekstu: ZOO-a/), a što znači da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C- 308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

17. Kako je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača jer je u potrošačkom Ugovoru o kreditu, pored ugovorenih kamatna (redovna, efektivna, interkalarna, redovna) koristio nepoštenim ugovornim odredbama kojom je ugovorena naknada od 2% od iznosa odobrenog kredita za obradu kreditnog zahtjeva (članak 7.1.) i 1% od iznosa kredita na ime naknade za rizik ne naplate potraživanja (članak 7.2.), o kojim se ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, iz naprijed navedenih razloga, zbog čega je ta odredba nepoštena i ništetna, odnosno kako je otpala osnova po kojoj je tuženik od tužitelja 13. srpnja 2005. naplatio iznos od 3.239,48 kn (2.159,65 kn po članku 7.1. i 1.079,83 kn po članku 7.2.), to je tuženik dužan vratiti tužitelju isti iznos (članak 1111. stavak 3. ZOO-a), odnosno protuvrijednost eura (429,95 eura - prema fiksnom tečaju - 7,53450 kuna za jedan euro) s obzirom da je od 1. siječnja 2023. euro službena novčana jedinica i zakonsko sredstvo plaćanja u Republici Hrvatskoj (članak 13. stavak 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 55/2022./, točka II. stavak 1. i 2. Odluke o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj /Narodne novine, broj: 85/2022./).

17.1. Tuženik je na dosuđeni iznos dužan platiti tužitelju zateznu kamatu od 13. srpnja 2005. do isplate (članak 1115., članak 29. stavak 2., 7. i 8. ZOO-a), budući da je i prije obraćanja tužitelja imao razloga vjerovati da je stekao bez osnove predmetne iznose, a time bio i nesavjestan od dana stjecanja.

18. Materijalno pravo je pravilno primijenjeno i vezano za prigovor zastare potraživanja, u prilog čemu treba imati u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske - Izvodi iz Zapisnika broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i broj Su-IV-33/2022-2 31. siječnja 2022. i tumačenje početka roka zastare u presudi Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj se između ostalog navodi:

" … obveza država članica da osiguraju učinkovitost prava koja osobe izvode iz prava Unije, među ostalim, za prava koja proizlaze iz Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje, koji vrijedi osobito u pogledu postupovnih pravila za tužbe koje se temelje na takvim pravima (vidjeti u tom pogledu presude od **.**.2014., LĆ i BĆ, C-169/14, EU:C:2014:2099, t. 35. i od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49.)" - točka 54. obrazloženja.

"… na tužbu za utvrđivanje restitucijskih učinaka tog utvrđenja primjenjuje se rok zastare, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti (vidjeti u tom smislu presude od 9. srpnja 2020., Raiffeisen Bank i BRD Groupe Société Générale, C-698/18 i C-699/18, EU:C:2020:537, t. 58., i od 16. srpnja 2020., Caixabank i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria, C-224/19 i C-259/19, EU:C:2020:578, t. 84.)" - točka 58. obrazloženja.

"… načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare … koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. " - točka 66. obrazloženja.

"… obveza usklađenog tumačenja ograničena općim načelima prava, među ostalim, načelom pravne sigurnosti, u smislu da ne može služiti kao temelj contra legem tumačenja nacionalnog prava, nacionalni sudovi, uključujući one koji odlučuju u posljednjem stupnju, moraju ipak, prema potrebi, izmijeniti ustaljenu sudsku praksu ako se ona temelji na tumačenju nacionalnog prava koje nije spojivo s ciljevima direktive (vidjeti u tom smislu presude od 5. rujna 2019., Pohotovosť, C-331/18, EU:C:2019:665, t. 56. i od 5. ožujka 2020., OPR-Finance, C-679/18, EU:C:2020:167, t. 43. i 45.)." - točka 73. obrazloženja.

19. Budući da tuženik nije naveo konkretne povrede i propuste koje je po njemu prvostupanjski sud počinio vezano za odluku o troškovima postupka pod stavkom III. izreke prvostupanjskog rješenja, već je samo naveo da se žali iz svih zakonom dopuštenih razloga, te kako ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (članak 365. stavak 2. ZPP-a), to odluka o parničnim troškovima pod stavkom III. izreke prvostupanjske presude ostaje neizmijenjena.

20. Tuženiku ne pripada pravo na trošak žalbe jer nije uspio sa istom (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

21. Zaključno, ispitivanjem presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P- 866/2022-11 od 28. veljače 2023. nisu utvrđeni razlozi pobijanja po tuženiku, niti razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), zbog čega je odlučeno kao u izreci (članak 368. stavak 1. ZPP-a za stavak I., članak 166. stavak 1. ZPP-a za stavak II.).

U Zagrebu 3. svibnja 2023.

Predsjednica Vijeća:

Nika Grospić Ivasović