Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: 13 Gž-1861/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice V. W. iz V., OIB: …, zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz V., protiv tuženika R. A. d.d. OIB: …, iz Z., zastupanog po punomoćniku M. K., odvjetniku iz odvjetničkog društva K. & partneri d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-310/2021-9 od 15. ožujka 2023., dana 3. svibnja 2023.,
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-310/2021-9 od 15. ožujka 2023.
II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika u pogledu mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima za postupanje u ovom predmetu.
2. Protiv navedenog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1.-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. – Odluka USRH, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 124,37 €[1] /937,50 kn.
3. Žalba je neosnovana.
4. Uz obrazloženje da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj: …, zaključenog s tuženikom 12. rujna 2007. kojom je ugovoreno da je u slučaju sporova nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu, nepoštena sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03), u vezi s čl. 19. istog zakona, prvostupanjski sud odlučuje kao u izreci pobijanog rješenja. Također, prvostupanjski sud navodi da je takva prorogacijska odredba iz Ugovora o kreditu ništetna, a sve to iz razloga jer se o njoj nije posebno pregovaralo i jer ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer bi radi spora nastalog povodom tako zaključenog Ugovora o kreditu tužitelj bio u obvezi putovati u Z., što bi moglo uzrokovati financijsku neravnotežu imajući u vidu troškove putovanja, kao i potrebno vrijeme za to čime bi tužitelj bio doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika. Slijedom toga, prvostupanjski sud zaključuje da m
jesna nadležnost suda u V. proizlazi iz odredbe članka 59. ZPP-a jer je nesporno da je predmetni Ugovor o kreditu zaključen u Podružnici u V., a spor koji je nastao, nastao je upravo povodom djelatnosti iz te podružnice, slijedom čega je prigovor mjesne nenadležnosti neosnovan.
5. Takva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.
6. Ispitujući pobijanu odluku i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.
7. Pogotovo nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koji upire tuženik, budući da pobijana odluka sadrži jasne i određene razloge, nije proturječna i moguće ju je ispitati.
8. Najprije, valja reći da se odredbom čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. (dalje: Direktiva) reguliraju nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pri tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
9. Tu treba napomenuti da je Direktiva, iako se ne može primjenjivati direktno, implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske pa tako i u Zakon o zaštiti potrošača.
10. Stoga kako je ugovorni odnos nastao 2007., valjalo je primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. ("Narodne novine", broj: 79/2007. - dalje: ZZP).
11. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12. Nadalje, odredbom čl. 98. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
13. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu je sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa se ima uzeti da je odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti unaprijed formulirana od strane tuženika, slijedom čega tužiteljica, na koju se kao potrošača primjenjuju odredbe ZZP-a, nije imala nikakav utjecaj na njen sadržaj. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom čl. 102. st. 1. ZZP-a kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
14. Prema tome, uzimajući u obzir da je spor pokrenut radi ostvarivanja prava tužitelja iz ugovora, kao i okolnosti prilikom sklapanja ugovora, po ocjeni ovog suda odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (čl. 12. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom na to da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane tuženika sa svrhom da se nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.
15. Također treba ukazati na praksu Suda Europske unije, odnosno presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
16. Slijedom navedenog, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP-a.
17. Nadalje, odredbom čl. 59. ZPP-a propisano je da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti nalazi i sud na čijem se području ta poslovnica nalazi.
18. Budući da iz Ugovora o kreditu broj: … od 12. rujna 2007. sklopljenog između tužiteljice V. W. i tuženika (list 6 ) proizlazi da je isti sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u V., (Podružnica V.), gdje tužiteljica ima prebivalište, dok tuženik niti ne tvrdi drugačije, valja zaključiti da je spor u ovoj pravnoj stvari nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice, slijedom čega bi proizlazilo da je tužiteljica mogla izabrati i mjesno nadležan sud u V., a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.
19. U odnosu na žalbene navode da tužiteljica nije dokazala da ima prebivalište u V. odnosno da nisu izvedeni dokazi na tu okolnost, valja reći da je iz sklopljenog Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu broj: …, zaključenog s tuženikom 12. rujna 2007. razvidno da iz priložene osobne iskaznice tužiteljice proizlazi da ima prebivalište u V.
20. Dakle, tužiteljica je prema odredbi čl. 59. ZPP imala mogućnost izbora između suda nadležnog za poslovnicu odnosno podružnicu u kojoj je ugovor zaključen (V.) i općemjesno nadležnog suda (Z.), za koju nije nužno da bude upisana u sudski registar. 21. Naime, kako je predmetni spor nastao u povodu djelatnosti plasmana kredita po podružnici (poslovnoj jedinici) u V.. (Ugovor o kreditu sklopljen i realiziran u V.), te kako se nadležnost može zasnovati prema odredbi članka 59. ZPP-a i kad poslovna jedinica (podružnica) nije upisana ili evidentirana u sudskom registru, to je pravilno sud prvog stupnja utvrdio odlučne činjenice i za svoju odluku u bitnome dao jasne razloge.
22. Slijedom navedenog kako je spor u ovoj pravnoj stvari nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja ima sjedište na području nadležnosti prvostupanjskog suda koja je i sa tužiteljicom bila ovlaštena zaključiti sporni kredit, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke te je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke.
23. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, to trošak povodom pravnog lijeka pada na njegov teret pa je temeljem čl. 166. st. 1. ZPP odlučeno kao u stavku II. izreke ovog rješenja.
U Zagrebu 3. svibnja 2023.
Sutkinja:
Sabina Dugonjić, v.r.
