REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 407/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari 1-tužitelja F. Ć.-A., OIB …, iz Z., i 2-tužiteljice M. Ć.- A., OIB …, iz Z., oboje zastupani po punomoćniku G. D., odvjetniku u Z., protiv tuženice S. b. d.d., OIB …, sa sjedištem u S., zastupane po punomoćniku V. M., odvjetniku u S., radi raskida ugovora i naknade štete, odlučujući o reviziji 1-tužitelja F. Ć.-A. i 2-tužiteljice M. Ć.-A. protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-1471/2017-2 od 2. svibnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj P- 4623/15-77 od 19. rujna 2017., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija 1-tužitelja F. Ć.-A. i 2-tužiteljice M. Ć.-A. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev 1-tužitelja F. Ć.-A. i 2- tužiteljice M. Ć.-A. (dalje u tekstu: tužitelji) koji glasi:

''I. Raskida se Sporazum zaključen kod Općinskog suda Samobor dana 19. veljače 2008. u sudskom spisu I-224/97-114, između tužitelja i tuženog.

II. S. b. d.d. S., dužna je F. Ć. A. iz S., III odvojak I. M. 2 i M. Ć. A. iz Z., isplatiti iznos od 1.116.006,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.02.2010. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2 Zakona o obveznim odnosima po stopi od 14% godišnje od 20. 02.2010. do 30. 06.2011., po stopi od 12% godišnje od 01. 07.2011. do isplate, a u slučaju promjene eskontne stope Hrvatske narodne banke, po stopi koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za 5 (pet) postotnih poena, u roku od 15 (petnaest dana) pod prijetnjom ovrhe.

III. Tuženik je dužan tužiteljima naknaditi prouzročene parnične troškove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi tekuće od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 (petnaest dana), pod prijetnjom ovrhe.'' (točka I/ izreke).

Tužiteljima je naloženo naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 105.975,00 kn (točka II/ izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su žalba i dopuna žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrđena je presuda suda prvog stupnja pod točkom I/ izreke i pod točkom II/ izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 84.825,00 kn (točka I. izreke), preinačena je presuda suda prvog stupnja pod točkom II/ izreke u dijelu u kojem je naloženo tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 21.150,00 kn te je suđeno tako da je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 21.150,00 kn kao neosnovan (točka II. izreke). Također je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan (točka III. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelji podnose prijedlog za dopuštenje revizije, pri čemu se ne pozivaju na odredbe Zakona o parničnom postupku.

4. Međutim, u konkretnom slučaju drugostupanjska odluka je donijeta 2. svibnja 2019. pa se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske - dalje u tekstu: ZPP), na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 70/19 - dalje u tekstu: ZID ZPP) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019., a obzirom je drugostupanjska odluka donijeta prije stupanja na snagu ZID ZPP, kojim je uveden prijedlog za dopuštenje revizije.

5. Stoga je predmetni prijedlog tužitelja razmatran kao revizija na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 1. ZPP.

6. Odgovor na reviziju nije podnesen.

7. Revizija nije osnovana.

8. U povodu revizije iz članka 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (članak 392.a ZPP).

8.1. Slijedom navedenog, a obzirom su tužitelji postavili pitanja, revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom odnosno u granicama postavljenih pitanja, a koja glase:

''-Je li u postupku ovrhe na ročištu radi prodaje nekretnine dopušteno očitovanjem volje ovršenika-kupca i očitovanjem volje ovrhovoditelja-prodavatelja nekretnine danih na zapisnik, zaključiti pravni posao s učincima predugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine, makar i s odgodnim učinkom do pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine?

- Podredno, je li ispravno pravno shvaćanje, u slučaju da je ispravno stajalište drugostupanjskog suda o tome da tuženik nije mogao zaključiti predugovor jer u trenutku sklapanja Sporazuma još nije bio vlasnik nekretnine, da bi u trenutku formalnog stjecanje vlasništva nekretnine (trenutak pravomoćnosti rješenja o dosudi) pravni posao sadržaja kakav je naveden u spomenutom Sporazumu, imajući u vidu izneseno o stvarnoj volji stranaka pri sklapanju Sporazuma, konvalidirao u valjani predugovor o kupoprodaji nekretnine?

- Je li ugovoreno pravo prvokupa na Zapisnik kod suda zaseban pravni institut koji je morao biti poštivana od strane ovrhovoditelja-prodavatelja koji je kasnije rješenjem o dosudi stekao pravo vlasništva nad nekretninom prilikom prodaje nekretnine trećoj osobi?''

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za raskid Sporazuma koji je zaključen kod Općinskog suda u Samoboru 19. veljače 2008. u sudskom spisu I-224/97-114, između tužitelja i tuženice te za naknadu štete u iznosu od 1.116.006,00 kn.

10. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je vođen ovršni postupak na nekretninama u vlasništvu tužitelja, pred Općinskim sudom u Samoboru pod poslovnim brojem I-224/97 i to po prijedlogu A. b. d.d. u stečaju kao 1-ovrhovoditelja i tuženice kao 2- ovrhovoditelja,

- da su stranke u ovršnom postupku, na ročištu za drugu dražbu nekretnina 19. veljače 2008., a prije početka dražbovanja zaključile Sporazum kojim se ovdje tuženica S. b. kao 2-ovrhovoditelj obvezuje prodati tužiteljima – tada ovršenicima nekretnine upisane kao kč. br. 1083/17 dvorište 500 m2, livada 95 m2 i kuća broj 2 i zgrada 116 m2, upisana u zk. ul. 1925 k. o. K. za cijenu koja bude izlicitirana na dražbi nekretnina uvećanu za 5.000,00 kn uz obvezu tužitelja (tada ovršenika) na plaćanje poreza na promet, tj. da ovršenici imaju pravo prvokupa predmetne nekretnine u roku od 2 godine,

- da je nekretnina prodana na tom ročištu 19. veljače 2008. za kupovninu u iznosu od 558.010,00 kn što iznosi manje od ½ vrijednosti nekretnine, za koji iznos se po odredbama tada važećeg Ovršnog zakona nekretnina mogla prodati,

- da je u navedenom predmetu rješenje o dosudi doneseno 19. veljače 2008. te je postalo pravomoćno 9. ožujka 2008.,

- da je na temelju zaključka Općinskog suda u Samoboru od 10. travnja 2008. S. b. upisana kao vlasnik navedene nekretnine u zemljišne knjige,

- da je u međuvremenu došlo do postupka obnove i preoblikovanja zemljišnih knjiga za katastarsku općinu K. te je došlo do formiranja nove kč. br. 211/1 kuća broj 2, u 3. M. odvojku od 122 m2 i dvorište od 523 m2, k.o. P.,

- da je formirana nova čestica pod oznakom kč. br. 211/2 livada od 87 m2 koja je otpisana iz postojećeg uloška i upisana u novi uložak, te je sada navedena čestica u vlasništvu Grada S.,

- da je očevidom na licu mjesta utvrđeno da novoformirane kč. br. 211/1 i kč. br. 211/2 k.o. P. predstavljaju jednu cjelinu i ograđene su betonsko-žičanom ogradom,

- da je u predmetu Općinskog suda u Samoboru poslovni broj P-990/11 presudom od 31. ožujka 2014. odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva kč. br. 211/2.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da sklopljeni Sporazum po pravnoj naravi predstavlja valjani predugovor za kupnju predmetne kuće tada upisane kao kčbr. 1083/17 k.o. K. S. za ugovorenu cijenu koji predugovor se trebao sklopiti u roku dvije godine, u smislu čl. 268. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO). Sud navodi da je rok za sklapanje istekao protekom dvije godine od sklapanja Sporazuma, dakle 20. veljače 2010. te da su tužitelji kao zainteresirana strana mogli tražiti sklapanje glavnog ugovora u roku od 6 mjeseci odnosno zaključno s 20. kolovoza 2010. što su propustili učiniti jer su tužbu u ovom predmetu kojom su tražili sklapanje takvog ugovora podnijeli tek 16. veljače 2011., a da rok za traženje sklapanja glavnog ugovora iz čl. 268 st. 5. ZOO predstavlja prekluzivni rok propuštanje kojeg vodi utrnuću prava na što sud pazi po službenoj dužnosti. U pogledu zahtjeva za raskid Sporazuma sud ocjenjuje da nisu dokazane činjenice koje bi dale osnovu za prihvaćanje takvog zahtjeva. Sud navodi da iz naravi predugovora i prekluzivnog roka proizlaze drugačiji učinci, a ne raskid ugovora te da je za raskid prema čl. 362 ZOO potrebno da jedna strana nije postupila po ugovoru u roku te da ju je druga pozvala da to učini u daljnjem primjerenom roku, što tužitelji nisu učinili. Također sud ocjenjuje da tužitelji nisu niti dokazali da bi do neispunjenja Sporazuma došlo krivnjom tuženice, pa i s te osnove ne bi bilo osnovano pozivanje na odredbe o skrivljenom raskidu, te ne bi postojala osnova za naknadu štete čak i kada bi se propuštanjem roka iz čl. 268. st. 5. ZOO mogao takav zahtjev postaviti.

12. Međutim, drugostupanjski sud ne prihvaća takvu ocjenu suda prvog stupnja, navodeći da je pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 268. st. 4. i 5. ZOO, pogrešno smatrajući da navedeni Sporazum predstavlja predugovor. Navodi da bi tuženica, koja je preuzela obvezu kao prodavatelj da nekretninu proda tužiteljima kao kupcima, trebala u trenutku zaključenja navedenog Sporazuma biti vlasnik nekretnine koja je predmet predugovora, a što nije bio slučaj, obzirom da se sukladno čl. 94. st. 4. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 57/96) koji se primjenjuje u ovršnom postupku u kojem je zaključen navedeni Sporazum, a vezano uz čl. 126. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (''Narodne novine'', broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14, 81/15 - službeni pročišćeni tekst, 94/17 - Ispravak pročišćenog teksta Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - dalje u tekstu: ZVDSP) vlasništvo nekretnine u ovršnom postupku stječe pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine kupcu, a to je bilo 9. ožujka 2008. Kako se ne radi o predugovoru, to ne mogu tužitelji tražiti da sud svojom odlukom konstitutivno raskine navedeni Sporazum. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilno sud prvog stupnja utvrdio da nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu štete obzirom tužitelji nisu dokazali da bi upravo tuženica bila odgovorna za to što do zaključenja ugovora o kupoprodaji nije došlo.

13. Ocjenjujući revizijske navode, valja reći da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da u konkretnom slučaju Sporazum ne može biti predugovor o kupoprodaji jer prodavatelj/ovdje tuženica u trenutku sklapanja predmetnog Sporazuma nije bila vlasnica nekretnine pa nije niti mogla raspolagati s tom nekretninom. Vlasnikom je postala tek pravomoćnošću rješenja o dosudi nekretnine, a to je bilo 9. ožujka 2008., i nakon što položi kupovninu, na temelju odredbe čl. 101. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05) u vezi čl. 126. st. 2. ZVDSP, nakon čega je u zemljišnu knjigu na temelju zaključka suda od 10. travnja 2008. upisana kao vlasnica. Stoga revidentima valja odgovoriti da su u postupku ovrhe strankama dopuštena ona raspolaganja koja nisu protivna odredbama važećeg Ovršnog zakona, kao niti ostalim pozitivnim pravnim propisima. Također valja odgovoriti da, ako netko nije vlasnik nekretnine nedopustivo mu je raspolaganje nekretninom, onda takvo raspolaganje ne može niti konvalidirati. Isto tako, jedno od općih načela prava je ono prema kojem nitko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ga sam ima.

13.1. Ocjenjujući revizijski navod koji je istaknut u okviru treće postavljenog pitanja valja reći da je pravo prvokupa u Sporazumu bilo ograničeno rokom trajanja (2 godine) pa istekom roka od te dvije godine od sklapanja Sporazuma ovrhovoditelj više nije morao poštivati pravo prvokupa.

14. Obzirom ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 3. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.