Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Jž-678/2020

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja:

Goranke Ratković kao predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I. Š., zbog prekršaja iz članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj: 41/77, 55/89, 5/90, 30/90, 47/90 i 29/94), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj po branitelju M. C., odvjetniku iz V., protiv presude Općinskog suda u Vukovaru od dana 21. veljače 2020., broj: Pp J-213/2019, na sjednici vijeća održanoj 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća žalba okrivljenog I. Š. kao osnovana, te se preinačuje pobijana presuda u odluci o kazni, na način da se okrivljenom I. Š. za djelo činjenično opisano u točki 2. izreke pobijane presude, pravno označeno kao prekršaj iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, temeljem istog propisa uz primjenu članka 37. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18.), izriče kazna zatvora u trajanju 15 (petnaest) dana, te se prema okrivljeniku temeljem članka 44. Prekršajnog zakona, primjenjuje uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku 1 (jedne) godine od primitka ove pravomoćne presude ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

II. U ostalom dijelu žalba okrivljenog I. Š. odbija se kao neosnovana, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

III. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona, okrivljeni I. Š. je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 € (pedeset eura)/[1] , 376,73 HRK (tristosedamdesetšest kuna i sedamdesettri lipe), u roku 15 (petnaest) dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja činjenično opisanih u izreci iste, i to zbog djela prekršaja iz članka 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo mu je izrečena novčana kazna 380,00 kuna u protuvrijednosti domaće valute 100,00 dem i zbog djela prekršaja iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju 15 dana.

2. Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, oslobođen obveze plaćanja troškova prekršajnog postupka.

3. Protiv te presude okrivljenik je putem branitelja pravodobno podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede materijalnog zakona, bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, te odluke o kazni.

Okrivljenik ističe u bitnom, da nije kriv i da se odluka temelji na izjavama policijskih službenika koji su ujedno oštećeni u ovom slučaju. Navodi da nema niti jednog nepristranog svjedoka, pa mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a nisu saslušani niti svi oštećenici, pa se ne može utvrditi jesu li navodne riječi bile upućene svima ili samo nekima. Presuda ima nedostataka i donesene je bez valjanih dokaza, a u kontekstu činjenice da je nakon događaja zadržan na psihijatriji postavlja se pitanje ubrojivosti ili eventualne psihičke bolesti. Žalitelj ukazuje da se radi o jednom događaju i prekršaju, da je na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa predlaže da se žalba prihvati i presuda ukine.

4. Žalbe je djelomično osnovana.

5. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelji navode, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona.

6. Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na proturječnosti i nejasnoće u presudi, kao i navoda koji se općenito odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka ovaj Sud nalazi da nije došlo do bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. i stavka 2. Prekršajnog zakona na koje upire žalitelj. Ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je okrivljenik upoznat s optužnim prijedlogom, da su mu pozivi uredno dostavljeni i da mu je omogućeno da angažira branitelja i iznese svoju obranu, pa je evidentno da je okrivljeniku bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku, slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, konkretno nije povrijeđeno pravo obrane koje bi bilo od utjecaja na pravilno i zakonito donošenje presude.

7. U odnosu na činjenično stanje, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je zadovoljavajuće obrazložio odluku o krivnji.

Naime, prvostupanjski sud je utvrdio činjenično stanje na temelju ocjene i analize obrane okrivljenika, te iskaza ispitanih svjedoka – policijskih službenika M. K., I. V. i D. M. Iskaze ispitanih osoba i sve provedene dokaze, prvostupanjski sud je cijenio slobodnom ocjenom, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima.

Sudac je do zaključka o postojanju pravno relevantnih činjenica koje se odnose na postupanje žalitelja došao preko lanca logičke argumentacije, svoju odluku o dinamici odvijanja događaja prvostupanjski sud je donio nakon analize i dovođenjem u međusobnu vezu iskaza ispitanih osoba, utvrdivši da je žalitelj predmetne zgode bio na mjestu događaja i da je postupao na način opisan u izreci, te je dao jasne, konkretne i pravno utemeljene razloge za svoju odluku, a koje razloge prihvaća i ovaj Sud.

8. Činjenica da je prihvaćen iskaz policijskih službenika, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza.

Svjedoci su iskazivali na temelju osobnih saznanja, njihove iskaze je prvostupanjski sud ocijenio uvjerljivim, a istinitost njihovih iskaza kao službenih osoba nije u postupku dovedena u sumnju nikakvim činjenicama koje bi upućivale na razloge i motive radi kojih bi isti bezrazložno neistinito teretili žalitelja - zbog čega nije bilo osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenim“ i dogovorenim lažnim iskazima sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika.

Što se tiče novih činjenica koje žalitelj ističe (sumnja na neubrojivost), ističe se da njegova sposobnost za sudjelovanje u postupku, iskazivanje i ubrojivost općenito nisu dovedene u sumnju tijekom postupka.

Ukazuje se da tijekom postupka niti žalitelj niti ovlašteni tužitelj nisu predložili izvođenje dokaza u odnosu na njegovu ubrojivost ili eventualnu bolest, a sve činjenice i dokazi navedeni u predmetnoj žalbi su postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka i okrivljenik je za njih znao pa, sukladno članku 193. stavku 5. Prekršajnog zakona, njihovo iznošenje u žalbenom postupku nije dopušteno.

9. Navedene prilike žalitelj je počinio dva odvojena prekršaja; prvo je narušavao javni red i mir u kafiću razbijanjem boce i pljuvanjem, a potom je vrijeđao policijske službenike, te su ovlašteni tužitelj i sud pravilno stavili žalitelju na teret počinjenje dva prekršaja u stjecaju.

No, u odnosu na točku 2. izreke pobijane odluke, ukazuje se da se i vrijeđanje policajaca sastoji od dva činjenična dijela koja su povezana u jednu cjelinu (žalitelj je prvo vrijeđao policajce u kafiću, a potom i drugu dvojicu policajaca koji su ga kao auto ophodnja prevozili u službene prostorije policijske postaje). U odnosu na vrijeđanje službenih osoba u lokalu, ukazuje se da u izreci nije navedeno na koji bi način vrijeđanje bilo povezano s postupanjem policijskih službenika prilikom vršenja službe, pa taj dio događaja ne ispunjava sve potrebne konstitutivne elemente za postojanje bića prekršaja. No, nastavak događaja, kojom prilikom žalitelj vrijeđa i omalovažava policajce koji su primjenjivali prema njemu službenu radnju i službenim vozilom ga priveli u policijsku postaju, svakako u cijelosti ispunjava sva obilježja prekršaja, te je dovoljan za ispunjenje bića djela iz članka 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, iako naravno u manjoj protupravnoj količini.

10. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni za djelo pod točkom 1., ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, držeći izrečenu kaznu primjerenom stupnju njezine krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

Pritom treba istaknuti da je za predmetno djelo prekršaja, uz novčanu kaznu propisanu u vrijeme prekršaja u rasponu od 50,00 do 350,00 dem-a (u protuvrijednosti domaće valute), propisana alternativno i kazna zatvora u trajanju do 30 dana, a po ocjeni ovog suda, imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, izrečena novčana kazna nije previsoka, držeći takvu kaznu primjerenom svim okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja.

Svakako treba navesti da je ovaj sud, s obzirom da je 1. siječnja 2023. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira („Narodne novine“, broj 114/22.), koji za inkriminirani prekršaj propisuje neznatno blaži posebni minimum i neznatno blaži posebni maksimum novčane kazne (propisana kazna zatvora je ostala ista), sve kao posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, propitivao da li bi, na temelju čl. 3. st. 2. Prekršajnog zakona, taj Zakon trebalo primijeniti i u ovom prekršajnom predmetu. Imajući na umu da okrivljeniku nije izrečen ni posebni minimum, ni posebni maksimum novčane kazne za prekršaj za koji je proglašen krivim, te da je propisivanje neznatno blažeg posebnog minimuma i neznatno blažeg posebnog maksimuma novčane kazne isključivo posljedica uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, a ne volje zakonodavca za blažom kaznenom politikom za prekršaj iz čl. 13. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ovaj sud smatra da, pogotovo uvažavajući pravila načela konkretnosti u primjeni blažeg zakona (odluka se donosi ovisno o specifičnosti slučaja koji je predmet postupka), u ovom prekršajnom predmetu nema mjesta primjeni „novog“ Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Također, u smislu odredbe članka 152. stavka 3. Prekršajnog zakona, okrivljenik se upozorava da, ako na način i u roku za plaćanje novčane kazne određenom u izreci pobijane presude, a računajući od dana primitka ove drugostupanjske presude, plati dvije trećine izrečene novčane kazne, smatrat će se da je novčana kazna u cjelini plaćena.

11. No, ispitujući odluku o kazni zatvora izrečenoj za djelo pod točkom 2., ovaj Sud je utvrdio da sa stajališta opće i posebne prevencije nije potrebno izreći bezuvjetnu kaznu zatvora.

Naime, potrebno je uzeti u obzir i činjenicu da je u odnosu na ranije odluke kojima je okrivljenik pravomoćno prekršajno kažnjavan i koju činjenicu je prvostupanjski sud cijenio kao otegotnu, u međuvremenu nastupila rehabilitacija, pa se isti smatra neosuđivanom osobom po tim odlukama odluci, kao i da je u odnosu na predmetno djelo smanjena protupravna količina.

Zbog svega navedenog je ovaj Sud preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u odnosu na odluku o kazni zatvora, na način da je prema žalitelju primijenjena uvjetna osuda na način da mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana, a ta kazna se neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine od pravomoćnosti ove presude ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom. U protivnom, sud može opozvati uvjetnu osudu i odrediti izvršenje izrečene kazne.

12. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3c. Prekršajnog zakona okrivljenik je dužan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu, a koji je određen gotovo u minimalnom mogućem iznosu obzirom na složenost i trajanje postupka pred Visokim prekršajnim sudom Republike Hrvatske, te s obzirom na imovinsko stanje okrivljenika.

13. Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 3. svibnja 2023.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Robert Završki, v. r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Vukovaru u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.