REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 509/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice S. M. iz Z., OIB:..., koju zastupa punomoćnik R. Ž., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ž. i p. u Z., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž- 2081/18-2 od 17. travnja 2018. kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, broj Ps-234/16-26 od 27. prosinca 2017., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženici S. M. iseliti iz stana na adresi u Z., 31. etaža: 0/0, stan broj 1.6, garsonijera u površini od 25,67 m2, I. (prvi) kat, IV. (četvrta) diletacija, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi u Z., izgrađenoj na zk.č.br. 798/4, stambeni 8-katni objekt s uvučenim devetim katom oznake 9-8/8 u Z., S., s 197 stanova i to 27 jednosobnih, 109 jednoipolsobnih, 33 dvosobna, 4 dvoipolsobna i 24 garsonijere i 4 stubišta, ukupne površine 1154 m2, te je upisan u zk.ul.br. 804, poduložak 31, k.o. Z. o., te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju Gradu Z., kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 27. prosinca 2017. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tuženice S. M. za naknadu troškova postupka."

2. Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

"I. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-234/16-26 od 27. prosinca 2017. godine i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženici S. M. iseliti iz stana na adresi u Z., 31. etaža: 0/0, stan broj 1.6, garsonijera u površini 25,67 m2 (I. (prvi) kat, IV. (četvrta) diletacija, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi u Z., izgrađenoj na zk.č.br. 798/4, stambeni 8-katni objekt s uvučenim devetim katom oznake 9-8/8 u Z., S., s 197 stanova i to 27 jednosobnih 109 jednoipolsobnih, 33 dvosobna, 4 dvoipolsobna i 24 garsonijere i 4 stubišta, ukupne površine 1154 m2, te je upisan u zk.ul.br. 804, poduložak 31, k.o. Z. o., te predati opisani stan slobodan od svih osoba i stvari u posjed tužitelju Gradu Z., kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi parnični trošak u iznosu od 3.250,00 kn, u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 750,00 kn u roku od 15 dana."

3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, a njemu nadoknaditi trošak postupka ili ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja na iseljenje tuženice iz stana u Z., 31. etaža: 0/0, stan broj 1.6, garsonijera u površini 25,67 m2 (I. (prvi) kat, IV. (četvrta) dilatacija, koji stan se nalazi u stambenoj zgradi u Z., izgrađenoj na zk.č.br. 798/4, stambeni 8-katni objekt s uvučenim devetim katom oznake 9-8/8 u Z., S., s 197 stanova i to 27 jednosobnih 109 jednoipolsobnih, 33 dvosobna, 4 dvoiposobna i 24 garsonijere i 4 stubišta, ukupne površine 1154 m2, te je upisan u zk.ul.br. 804, poduložak 31, k.o. Z. o. i predaju tog stana u posjed tužitelju.

7. U postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj vlasnik predmetnog stana,

- da tuženica na adresi tog stana ima prijavljeno prebivalište od 1981. i da je bila član obiteljskog domaćinstva svog pokojnog djeda te je ex lege, prema odredbi čl. 30. st.

1. i 2. Zakona o najmu stanova, stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca te je predmetni stan njezin dom,

- da je tužitelj prije podnošenja tužbe u ovom postupku, dva puta pozivao tuženicu na podnošenje zahtjeva za sklapanje ugovora o najmu stana i na plaćanje dugovanja s osnova neplaćene najamnine i režijskih troškova, uz upozorenje da je neplaćanje tih troškova razlog za otkaz ugovora o najmu stana,

- da tuženica nije podmirila dugovanja s osnova najamnine niti režijskih troškova stanovanja,

- da stranke nisu sklopile ugovor o najmu stana,

- da je tužitelj tuženici dostavio dopis od 14. studenoga 2011. o otkazu najma stana uz otkazni rok od tri mjeseca,

- da je tuženica bila nezaposlena u razdobljima od 13. listopada 2003. do 30. listopada 2004., od 24. listopada 2005. do 30. travnja 2006., od 14. veljače 2007. do 31. ožujka 2007., od 11. listopada 2012. do 28. prosinca 2013.,

- da je tuženica tijekom trajanja ovog postupka, prema rješenju Centra za socijalnu skrb Z., Podružnica N. Z. od 29. prosinca 2014. klasa: UP/I-551-09/14-01/349, primala zajamčenu minimalnu naknadu u iznosu od 800,00 kuna mjesečno,

- da je tuženica, nakon što su ostvareni razlozi za otkaz najma stana i nakon što je najam otkazan, podmirila troškove stanovanja u iznosu od 5.257,00 kuna i nastavila plaćati najamninu te je s tvrtkom V. i o. d.o.o. sklopila sporazum o priznanju duga i obročnoj otplati istog.

8. Na temelju navedenih utvrđenja, sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 22. st. 4. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine", broj: 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06 - dalje: ZNS) u vezi s odredbom čl. 19. st. 1. točka 1. ZNS, čl. 34. ZNS i čl. 40. st.1. ZNS u vezi s čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 94/17, 152/14, 81/15 i 94/17 – dalje: ZVDSP) i 162. ZVDSP. Ocjena suda je da loša financijska situacija ne predstavlja opravdan razlog za neplaćanje najamnine i režijskih troškova niti oslobađa tuženicu od obveze plaćanja, te okolnost što je namirila dio dugovanja nakon primitka tužbe, ukazuje da je isto mogla učiniti i ranije. Nadalje, prema ocjeni prvostupanjskog suda, naknadne uplate tuženice, izvršene nakon što su se ostvarili razlozi za otkaz i nakon što je najam otkazan, nisu od utjecaja na pravni položaj tuženice.

9. Sud drugog stupnja je preinačio prvostupanjsku presudu, na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/08, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) i odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva i iseljenjem tuženice iz predmetnog stana bilo povrijeđeno njeno pravo na dom zajamčeno odredbom čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

9.1. Naime, drugostupanjski sud je, na temelju provedenog testa razmjernosti zaključio da bi miješanje države u pravo na dom tuženice bilo u skladu sa zakonom jer je tužitelj vlasnik stana za koji tuženica koja je ex lege stekla prva i obveze najmoprimca, nije plaćala naknadu propisano čl. 34. ZNS, niti naknadu i troškove koje bila dužna plaćati prema odredbi čl. 35. ZNS. Nadalje, sud je zaključio da je vlasnik stana grad, a ne fizička osoba, pa ne postoje dva suprotstavljena privatna interesa, već s jedne strane interes Grada Z. da predmetni stan i dalje daje u najam ili proda odnosno da ostvaruje imovinsku korist te s druge strane interes tuženice da ostane stanovati u svom domu koji je za nju od egzistencijalne važnosti. Stoga ocjenjuje da legitimni razlozi na strani tužitelja zbog kojih kao vlasnik zahtjeva iseljenje tuženice nisu relevantni, niti dostatni u smislu Ustava Republike Hrvatske i Konvencije. U odnosu na pitanje je li mjera iseljenja tuženice, razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići odnosno da li je nužna u demokratskom društvu u smislu čl. 16. st. 2. Ustava i čl. 8. st. 2. Konvencije, sud ocjenjuje da ne postoji niti jedna činjenica koja ukazuje da za iseljenje tuženice postoji prijeka društvena potreba. To iz razloga što se radi o stanu veoma male površine 25,67 m2 koji je dom tuženice te da je tuženica premda lošeg imovnog stanja ipak podmirila veći dio dugovanja i nastavila podmirivati troškove koje je obvezna plaćati.

10. Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

11. Tužitelj u reviziji podnesenoj zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP navodi da je izreka drugostupanjske presude proturječna sama sebi i navedenim razlozima, pa da se stoga ne može ispitati.

11.1. Suprotno tvrdnji revidentice, tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju ukazuje revizijom. Izreka drugostupanjske presude je jasna i razumljiva, ne proturječi niti sama sebi, niti razlozima koji su u obrazloženju pobijane drugostupanjske odluke navedeni o odlučnim činjenicama i koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedeni razlozi nisu nejasni niti proturječni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Zbog navedenog nije osnovan revizijski navod tužitelja da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

11.2. Na navode tužitelja, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba odgovoriti da revizijski sud činjenične navode iznesene u reviziji ne može uzeti u razmatranje jer prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

12. Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

13. Odredbom čl. 8. 1. Konvencije propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U st. 2. istog članka propisano je da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

13.1. Pravo na dom zajamčeno je čl. 34. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 8/98,113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 - dalje: Ustava), prema kojem je dom nepovrediv i kojeg treba sagledati u smislu odredbe čl. 16. st. 2. Ustava, kojim je određeno da svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

14. Odlučujući o prigovoru prava na dom tuženice, prema ocjeni vijeća, drugostupanjski sud je u okolnostima konkretnog slučaja, pravilno postupio kad je proveo test razmjernosti zbog sukoba dvaju ustavnih i konvencijskih prava – prava vlasništva i prava na dom te primjenom eliminacijskih pitanja, zaključio da u konkretnom slučaju miješanje tužitelja u pravo na dom tuženice nije nužno u demokratskom društvu.

15. Prema pravnom shvaćanju Europskog suda za ljudska prava, izraženom u brojnim predmetima (primjerice predmetu Ćosić protiv Hrvatske, presuda od 15. siječnja 2009., zahtjev br. 28261/06, predmetu Bjedov protiv Hrvatske, presuda od 29. svibnja 2012., zahtjev br. 42150/09, predmetu Orlić protiv Hrvatske, presuda od 21. lipnja 2011., zahtjev br. 48833/07, predmetu Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. listopada 2009., zahtjev br. 3572/06, predmetu Brežec protiv Hrvatske, presuda od 18. srpnja 2013., zahtjev br. 7177/10, predmetu Tijardović protiv Hrvatske, presuda od 19. lipnja 2014., zahtjev br. 38906/13, predmetu Škrtić protiv Hrvatske, presuda od 5. prosinca 2013., zahtjev br. 64982/12) te pravnom shvaćanju Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u nizu odluka (primjerice odluci broj U-III- 46/2007 od 22. prosinca 2010., broj U-III-405/2008 od 21. veljače 2012., broj U-III- 1422/2006 od 6. lipnja 2012. i odluci broj U-III-2073/2010 od 7. ožujka 2012.), svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom načelno treba biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na relevantna načela prema čl. 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema na temelju danog prava, pravo na stanovanje u stanu. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-x 1050/2012-2 od 10. rujna 2014.

16. Dakle, u svakom takvom slučaju, treba ispitati i provesti test razmjernosti da bi se dobio odgovor na pitanje je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno je li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika predstavlja neopravdano miješanje u njegovo pravo na dom. Test razmjernosti provodi se pomoću tri eliminacijska pitanja, pri čemu je samo jedan negativan odgovor dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. Pored utvrđenja je li miješanje utemeljeno na zakonu, je li miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja, potrebno je utvrditi i je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu. To znači da sud i onda, kad je miješanje opravdano i cilj legitiman, mora utvrditi je li u okolnostima svakog pojedinog slučaja isti cilj moguće postići blažom mjerom odnosno u ovom slučaju ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja koji je u ovom slučaju Grad Z., da ostvaruje korist od svog prava vlasništva stana, davanjem istog u najam ili njegovom prodajom, u odnosu na potrebe tuženice kojoj je taj stan dom i od egzistencijalne je važnosti s obzirom da je slabog imovnog stanja.

17. U postupku je utvrđeno da je tužitelj vlasnik stana, da tuženica koja je ex lege stekla status zaštićenog najmoprimca nije uredno plaćala svoje obveze propisane čl. 34. i čl. 35. ZNS, pa su se ispunile pretpostavke za otkaz najma stana iz čl. 19. st. 1. ZNS u vezi s čl. 40. st. 1. ZNS i čl. 34. ZNS. Iz navedenog slijedi da je miješanje tužitelja utemeljeno na zakonu te tužitelj kao vlasnik stana ima legitiman cilj ostvariti korist od najma ili prodaje predmetnog stana.

17.1. Međutim, u okolnostima ovog slučaja, pravilna je ocjena drugostupanjskog suda da mjera iseljenja tuženice iz predmetnog stana nije nužna u demokratskom društvu, niti je razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići. To iz razloga što je u postupku vlasnik stana Grad Z. dok je tuženica fizička osoba za koju je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je u više vremenskih razdoblja bila nezaposlena, primala je zajamčenu minimalnu naknadu za uzdržavanje od Centra za socijalnu skrb u iznosu od 800,00 kuna mjesečno te je namirila dio duga za naknadu za stanovanje, nastavila plaćati naknadu i postigla dogovor o plaćanju režijskog troška kroz obročnu otplatu. Legitimni cilj tužitelja je ostvariti korist od vlasništva predmetnog stana dok je egzistencijalni interes tuženice ostati živjeti u svome domu, pri čemu je tuženica plaćanjem dijela dugovanja od minimalnih mjesečnih prihoda, nedostatnih za život pokazala da je svjesna svojih zakonskih obveza i da ih nastoji izvršavati unatoč veoma lošem imovinskom stanju.

17.2. Pritom treba navesti da u slučaju kada se provodi test razmjernosti, samo jedan negativan odgovor na neko od tri eliminacijska pitanja je dovoljan da se radi o povredi prava na dom iz čl. 8. Konvencije. U ovom slučaju, odgovor na treće eliminacijsko pitanje, je li mjera iseljenja tuženice, razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići odnosno da li je nužna u demokratskom društvu, odgovor je negativan jer se svrha može postići i primjenom blaže mjere, pri čemu treba cijeniti i okolnost da je dio duga namiren i da tuženica nastoji dalje uredno plaćati.

18. Stoga niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren. 19. Neutemeljeno se revident poziva na čl. 19.a Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi i svoje pravo da predmetne stanove daje u najam osobama koje su socijalno ugrožene jer je tuženica i sama bila socijalno ugrožena kad je primala zajamčenu minimalnu naknadu kao i u razdobljima nezaposlenosti. Odluka Županijskog suda u Zadru, broj Gž-1423/16 od 10. svibnja 2016., na koju se revident poziva donesena je u postupku koji je vođen po tužbi tužiteljice radi donošenja presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji stana, alternativno donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana i protutužbeni zahtjev vlasnika stana za iseljenjem i predajom u posjed jer tužiteljica-protutužena isti koristi bez pravne osnove. U tom predmetu radi se o činjeničnim i pravnim okolnostima koje nisu usporedive s odlučnim činjenicama utvrđenim u ovoj parnici.

20. Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja podnesena protiv drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 3. svibnja 2023.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v.r.