REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 203/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednica vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestiteljica, Marine Paulić članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. G., OIB …, iz L., koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u O., protiv tuženice P. b. Z. d.d., OIB …, iz Z., koju zastupaju punomoćnici - odvjetnici Odvjetničkog društva L. & P., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-959/2018- 2 od 12. rujna 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini, poslovni broj P-810/2015-29 od 22. ožujka 2018., u sjednici održanoj 3. svibnja 2023.,

p r e s u d i o  j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke utvrđena ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 9012886728 kojeg su 10. kolovoza 2008. zaključile tužiteljica kao korisnica kredita i tuženica, u dijelu kojim je ugovoreno da je redovna kamatna stopa tijekom trajanja obveze tužiteljice promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana odnosno da visinu kamatne stope tuženica može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupe proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita. Točkom 2. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 8.381,62 kuna (1.112,43 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate pobliže kako je to specificirano u navedenoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanoj u točki 3. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 8.062,50 kuna (1.070,07 €) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 22. ožujka 2018. do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom žalba tuženice odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-106/2019-2 od 11. studenoga 2020. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude radi slijedećih pitanja:

"1. Može li se podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima kojoj je svrha zaštita potrošača na općenitoj razini, smatrati vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom/drugim nadležnim tijelom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine iz ugovora o kunskom kreditu, kojom se prekida zastara u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (″Narodne novine″ broj 35/05, 41/08 i 125/11);

2. Može li se odredba članka 502.c. Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača?

odnosno

Je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a. ZPP?

3. Smatra li se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kreditu nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom, ako do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nije postojala zakonska obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti?

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica podnosi reviziju protiv drugostupanjske presude pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), zbog dopuštenih pravnih pitanja predlažući preinačiti nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a potražuje i trošak revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija tuženice nije osnovana.

7. Predmet je raspravljanja i u revizijskom stadiju postupka djelomična ništetnost odredbe članka 4. Ugovora o kreditu broj …. zaključenog između stranaka 10. kolovoza 2008., kao i zahtjev za isplatu s osnove nezakonito povećavane kamatne stope koju je tužiteljica preplatila odnosno tuženica neosnovano stekla u visini od 8.381,62 kuna (1.112,43 €), a koji iznos predstavlja razliku između kamate utvrđene otplatnim planom te stvarno isplaćenog iznosa u razdoblju od rujna 2011. do kolovoza 2014. s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos od dospijeća do isplate kako je pobliže specificirano u točki II. izreke prvostupanjske presude.

8. S obzirom na sadržaj pitanja zbog kojih je revizija dopuštena, i u ovom je stadiju postupka sporno je li odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu kojim je ugovorena promjena kamatnih stopa sukladno Odluci banke o kreditiranju građana na čiju primjenu korisnica kredita bezuvjetno pristaje ništetna i bez pravnog učinka za ugovorne strane, sporan je prigovor zastare, te je sporno je li sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude, kao i može li se odredba članka 502.c ZPP primijeniti i u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su stranke 10. kolovoza 2008. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju stambenog objekta kojim su u članku 4. ugovorile da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveza po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženice time da je ta stopa na dan sklapanja ugovora iznosila 4,98% godišnje;

- da je tuženica više puta mijenjala kamatne stope tijekom otplatnog razdoblja,

- da tužitelj i tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nisu pojedinačno pregovarali o odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, niti su ugovorili parametre temeljem kojih banka ima pravo promijeniti kamatnu stopu, niti je tuženica kao banka u ugovoru ili općim uvjetima utvrdila egzaktne parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara,

- da je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke utvrđeno da je tužiteljica u utuženom razdoblju preplatila iznos ugovorene kamate za ukupno 8.381,62 kuna (1.112,43 €), a koji iznos predstavlja razliku u otplaćenim anuitetima i plaćenoj glavnici od strane tužiteljice primjenom promijenjenih kamatnih stopa u odnosu na obračunate anuitete i dospjelu glavnicu primjenom početno ugovorene kamatne stope.

10. Na temelju prednje navedenih činjeničnih utvrđenja, nižestupanjski su sudovi ocijenili da stranke o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu pojedinačno pregovarale niti je tužiteljici objašnjen način i mehanizam izmjene kamatne stope, a niti je tužiteljica na tu odredbu ugovora mogla utjecati. Kako ni sklopljeni Ugovor o kreditu niti Opći uvjeti poslovanja na koje se poziva tuženica ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, dakle kako nisu određeni nikakvi egzaktni i jasno definirani parametri za promjenu kamatne stope, sudovi zaključuju da je sporna odredba Ugovora o kreditu nepoštena i kao takva protivna načelu savjesnosti i poštenja propisanom odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužiteljica kao potrošač ima obvezu vratiti banci, kao i cijena.

10.1. Sudovi zaključuju da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer ne sadrži niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu pa se stoga tako formulirane odredbe ne mogu smatrati određenima niti odredivima. Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova, sporna odredba Ugovora o kreditu uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dovodi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti niti može provjeriti pravilnost promjene obzirom da nema nikakvih egzaktnih kriterija jer banka nije precizno odredila uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, pa je putem navedene ugovorne odredbe tuženica potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate su cijena) kao bitan sastojak ugovora.

10.2. Stoga sudovi zaključuju da je odredba članka 4. predmetnog Ugovora o kreditu kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o Odluci banke protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO te ništetna u smislu odredbe članka 322. stavka 1. ZOO, slijedom čega su prihvatili zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti. Pozivajući se na odredbu članka 323. stavka 1. ZOO te u cijelosti prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, sudovi su prihvatili zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 8.381,62 kuna (1.112,43 €) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate.

11. U odnosu na prvo pitanje koje se tiče zastare, valja navesti da se prema odredbi članka 241. ZOO zastara prekida svakom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika na sudu ili pred drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja ili ostvarenja tražbine, dok prema odredbi članka 140. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 - dalje: ZZP/07) pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

11.1. U vezi s pitanjem početka tijeka roka zastare u pogledu restitucijskih zahtjeva na temelju ništetnih odredbi izjasnila se i odjelna sjednica Građanskog odjela ovog suda od 30. siječnja 2020. izrazivši pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je u konkretnom slučaju ništetnost utvrđena pobijanom presudom, u ovom slučaju nije ni moglo doći do zastare tražbine tužiteljice. Ovo pravno shvaćanje ujedno predstavlja i odgovor na prvo pitanje.

12. Odgovarajući na drugo postavljeno pitanje tuženice, uočava se da tuženica prije svega naglašava da se odluka o tužbenom zahtjevu radi utvrđenja i isplate temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela odredaba predmetnog Ugovora o kreditu, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu za ugovore o kreditu u kunama i bez ugovorene valutne klauzule, pa da se sudovi pogrešno pozivaju na presudu Visokoga trgovačkog suda broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. donesenu povodom tužbe Udruge F. za …, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. Tom je presudom utvrđeno da su jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača jer to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

13. Uz navedeno smatra da sud nije pravilno utvrdio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, što je bio dužan učiniti sukladno odredbama ZPP, obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, pri čemu je pozivanje tužiteljice na utvrđenja suda iz spomenute presude broj Pž- 7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe 502.c. ZPP zato što se u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužiteljica traži odnosi na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju, isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP, o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno, na pravna utvrđenja iz citirane presude VTS, obzirom da se ona odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

13.1. Prema shvaćanju revizijskog suda, a sukladno odredbi članka 502.a-h ZPP, sud je nadležan za odlučivanje o tome je li određenom poslovnom praksom ili korištenjem određene ugovorne odredbe došlo do povrede prava i interesa potrošača, što se utvrđuje presudom donesenom u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a pojedini je potrošač, u pojedinačnoj parnici za naknadu štete, prema odredbi članka 502.c ZPP, ovlašten pozvati se na utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu, a u tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.2. S obzirom da je, prema utvrđenjima iz odluke ovog suda broj Revt-249/14-2 i broj Pž-3129/13., donesenoj povodom tužbe Udruge "Franak" za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, predmet tog spora bila zaštita kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta, uz koju je vezana glavnica, te ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva, dok je u ovom konkretnom slučaju tužiteljica s tuženicom zaključila ugovor o kreditu s valutom u kunama, pravilno tuženica ističe da se utvrđenja iz gore navedenih presuda ne mogu koristiti u odnosu na ugovore o kreditu u kunama jer zaštita kolektivnih interesa nije tražena niti je utvrđena u odnosu na ugovore o kreditu s valutom u kunama.

14. Prema navedenom, u konkretnom slučaju, pravna zaštita kakvu tužiteljica traži odnosi se na ugovor o kreditu u kunama, dakle bez ugovorene valutne klauzule, što u konkretnom slučaju isključuje primjenu odredbe članka 502.c ZPP o pravu potrošača da se u pojedinačnoj parnici poziva na pravna utvrđenja iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konkretno na pravna utvrđenja iz presude VTS broj Pž-7129/13 zato što se ista odnosi isključivo na stambene kredite ugovorene s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

15. Slijedom iznesenog odgovor na drugo postavljeno pitanje glasi:

1. Odredba članka 502.c Zakona o parničnom postupku, koja propisuje da je sud vezan pravnim utvrđenjima iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u individualnoj parnici koju pokrene fizička ili pravna osoba pozivajući se na navedenu presudu, ne može se primijeniti ni u situacijama u kojima se predmet tužbenog zahtjeva u individualnoj parnici ne odnosi na istu kategoriju pravnih odnosa (s obzirom na drugu valutu obveze iz ugovora o kreditu), o kojima je sud odlučivao u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača,

odnosno,

Sud u individualnoj parnici koju potrošač pokrene pozivajući se na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, nije vezan pravnim utvrđenjima iz takve presude ukoliko se u takvoj individualnoj parnici ne radi o istoj kategoriji pravnih odnosa (ugovor o kreditu s drugom valutom obveze) koji su bili predmetom odlučivanja u parnici vođenoj po članku 502.a ZPP. To znači da se u sporu radi utvrđenja ništetnim odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi u kunskom ugovoru o kreditu prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope tužitelj ne može osnovano pozivati na pravomoćnu presudu iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima koja sadrži pravno utvrđenje o ništetnosti odredaba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, prema kojoj banka ima pravo promjene kamatne stope u ugovorima o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima.

16. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja, sudovi ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva nisu vezali uz presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača iz ugovora o bankarskom kreditu, iako su spomenuli tu presudu, već su osnovanost tužbenog zahtjeva raspravili neovisno o toj odluci, i to kroz primjenu mjerodavnih odredaba ZZP, Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZPK) i odredaba ZOO te su primjenom tih propisa utvrdili pravno odlučne činjenice, i to da je pobijana odredba Ugovora o kreditu nepoštena i da je kao takva dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka. Pritom valja naglasiti da postavljena pitanja nisu usmjerena na ocjenu pravilnosti utvrđenja navedenih odlučnih činjenica. Utoliko, usprkos afirmativnom odgovoru na drugo postavljeno pitanje, nije bilo mjesta preinaci pobijane presude.

17. U odnosu na treće postavljeno pitanje tuženice, treba imati u vidu da je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 4. Ugovora o kreditu od 10. kolovoza 2008., koji je sklopljen između stranaka te isplatu iznosa uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, što bi, prema navodima tužbe, predstavljalo iznos za koji je tužiteljica "preplatila" anuitete kredita po predmetnom ugovoru o kreditu, a osporavajući pobijanu presudu, postavljajući to pitanje tuženica navodi da su tom odredbom stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu, a da do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/13 - dalje: ZID ZPK/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju i ugovore parametri za promjenu kamatnih stopa, ali su tuženicu obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, pa bi primjena ZID ZPK/13 na predmetni ugovorni odnos, predstavljala retroaktivnu primjenu zakonskog propisa koja je zabranjena samim Ustavom.

17.1. Odgovarajući na treće postavljeno pitanje, revizijski sud ne dovodi u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatnu stopu jer je to njihovo legitimno pravo s obzirom na prirodu poslovanja banaka kao novčarskih institucija čiji je krajnji i legitimni cilj ostvarivanje zarade, posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na dulje vremensko razdoblje i kada brojni ekonomski čimbenici izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.

17.2. Međutim, kamatna je stopa ("cijena") u predmetnom Ugovoru o kreditu u trenutku njegova sklapanja bila ugovorena u visini od 4,98%, a ugovoreno je i da je banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. siječnja i na dan 1. srpnja, time da kamatna stopa ne može biti veća od važeće kamatne stope propisane Odlukom banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja korisnika kredita u trenutku promjene, te da se kamata obračunava mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. Takva ugovorna odredba o kamati, je i prema ovome sudu uočljiva, ali i ovaj sud smatra da njezin sadržaj nije lako razumljiv, odnosno nije dovoljno određen i precizan (članak 99. ZZP/07) zbog čega je dopušteno ocjenjivati je li ona nepoštena ili nije.

17.3. Pri razmatranju je li spomenuta odredba nepoštena ili nije treba imati na umu da su prema odredbi članka 295. ZOO opći uvjeti ugovora, ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom članka 270. ZOO određeno da je ugovor ništetan kad je činidba neodređena ili neodrediva.

18. ZZP/07 u glavi XI. regulira pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te u odredbi članka 96. stavka 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se stavkom 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, u stavku 3. istog članka propisano je ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima.

19. Nadalje, u odredbi su članka 97. ZZP/07 popisane ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenima, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 96. ovoga Zakona, a to su, između ostalih, odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga, odredba kojom se cijena robe ili usluge utvrđuje u vrijeme isporuke robe, odnosno pružanja usluge ili odredba kojom se trgovcu dopušta povećanje cijene, u oba slučaja ne priznajući pritom potrošaču pravo na raskid ugovora, ako je stvarna cijena znatno viša od cijene dogovorene u vrijeme sklapanja ugovora.

20. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, prema odredbi članka 98. ZZP/07, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

21. Konačno, odredbom su članka 102. ZZP/07 propisane posljedice nepoštene ugovorne odredbe, te je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, time da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

22. Imajući na umu u postupku utvrđene činjenice i naprijed navedeni pravni okvir, revizijski sud ocjenjuje da odredbom predmetnog Ugovora o kreditu kojom promjenu ugovorne kamate stranke čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, konkretno tuženice, a da pritom u isto vrijeme nisu precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, vjerovnik (tuženica) jednostrano određuje obvezu dužnika (tužiteljice), koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, zbog čega tužiteljica nije ni mogla znati zašto se mijenja kamatna stopa da bi uopće mogla istaknuti prigovor pa ni zatražiti prestanak ugovornog odnosa.

23. Primjenom predmetne ugovorne odredbe tuženica je izbjegla utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na "cijenu", što je suprotno odredbi članka 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena, time da kamate neizostavno predstavljaju cijenu. Tako jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač ima obvezu vratiti banci, a time i cijena.

24. Predmetnu je odredbu u Ugovoru o kreditu formulirala isključivo tuženica i na tu odredbu tužiteljica nije mogla utjecati jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a u Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope ni metoda izračuna tih parametara, što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. To tim više što nije postojala ni mogućnost da tužiteljica predloži da određena točka ugovora glasi drugačije od onoga što joj je ponuđeno. 25. Dakle, i prije stupanja na snagu ZID ZPK/13 postojala je zakonska obveza preciznijeg definiranja parametara o promjenjivoj kamatnoj neovisno o tome što do stupanja na snagu ovog Zakona nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a navedena nepoštena postupanja banaka su i bila povod preciznijem normiranju navedene zakonske obveze.

26. Slijedom iznesenoga odgovor na treće postavljeno pitanje glasi:

Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu smatra se nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom neovisno o tome što do stupanja na snagu ZID ZPK/13 nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti.

27. S obzirom da su u konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi utvrdili da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po Odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu članka 99. ZZP, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana (tuženica) i da ga, primjenom odredbe članka 320. ZOO, treba tumačiti u korist tužiteljice, da tužiteljica nije mogla pregovarati o članku 4. Ugovora o kreditu koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji je predmet poslovanja novac kojeg plasira potrošačima nudeći im svoje usluge, valja zaključiti da je tuženica bila dužna maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužiteljici na način da ju je bila dužna ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Kako tuženica to nije učinila, takva je odredba predmetnog Ugovora o kreditu protivna odredbi članka 272. ZOO i dovela je, kako su to utvrdili nižestupanjski sudovi, do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice. Imajući na umu stroga pravila ZPP o reviziji odnosno okolnost da se odluka Vrhovnog suda o reviziji po dopuštenju može odnositi samo na pravna pitanja zbog kojeg je revizija dopuštena, navedeni odgovori na postavljena pitanja nisu doveli do nezakonitosti pobijanih odluka.

28. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena i na koje se odnose pravna pitanja zbog kojih je revizija dopuštena te kako oni ne utječu na donošenje drukčije odluke, valjalo je odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP.

Zagreb, 3. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Jasenka Žabčić, v.r.