Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-748/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Marijana Miletića, kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. S., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku M. J., odvjetniku u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu G. & G., u Z., radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika, protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 76 P-8977/19-27 od 31. siječnja 2023., u sjednici vijeća, održanoj 3. svibnja 2023.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se djelomično žalba tuženika R. A. d.d. kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je rješenjem prihvaćena preinaka tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 27. listopada 2021. potvrđuje se prvostupanjsko rješenje.

II. Uvažavaju se djelomično žalba tuženika R. A. d.d. i uvažava se žalba tužitelja Z. S. kao osnovane i u pobijanom dijelu po žalbi tuženika kojim je točkama 1., 2. i 3. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u pobijanom dijelu po žalbama tužitelja i tuženika u dijelu kojim je točkom 4. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, ukida se prvostupanjska presuda i predmet u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom 1. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 592.48 EUR-a / 4.464,02 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom 2. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.044,66 EUR-a / 7.871,00 kunu zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom 3. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.580,40 EUR-a / 11.907,52 kune zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom IV. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.650,00 EUR-a / 12.431,93 kune.

2. Prvostupanjskim rješenjem je prihvaćena preinaka tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 27. listopada 2021.

3. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavak 1. i u svezi članka 381. sve Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda i rješenje preinači u skladu sa žalbenim navodima, podredno ukine.

4. Žali se i tužitelj, pobijajući prvostupanjsku presudu i rješenje, u dijelu kojim je točkom 4. izreke presude odlučeno o troškovima postupka (rješenje), zbog žalbenog razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, u smislu članka 353. stavka 1. u svezi članka 381. sve ZPP-a.

5. U odgovoru na žalbu tuženika, tužitelj je predložio da se ista žalba odbije kao neosnovana.

6. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

7. Žalba tuženika i žalba tužitelja su osnovane.

8. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli navedenih u Ugovoru o kreditu broj 198-50-3703849, zaključenim 19. rujna 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, kao i zahtjev za isplatu uplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o prijevremenom vraćanju kredita.

9. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 29. rujna 2006., zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 21.878,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

10. Po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, prvostupanjski sud je svoju odluku utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- istaknuti prigovor zastare od strane tuženika da je neosnovan, jer u konkretnom slučaju da se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina, propisan odredbom članka 225. ZOO/05, te uzimajući u obzir da je najstarije potraživanje dospjelo 30. studenog 2007., te da je kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara prekinuta i da je nakon prekida počela ponovno teći 4. travnja 2012. primjenom članka 245. stavka 1. ZOO/05 i to 14. lipnja 2014., pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., to primjenom članka 214. stavka 2. i članka 215. stavka 1. ZOO/05 tražbina tužitelja da nije prestala, jer da je tužba podnesena 12. lipnja 2019;

- da treba primijeniti odredbe članaka 81, 82, 85, 86., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da treba primijeniti i članak 5. direktive 93/13/ EEZ;

- prema člancima 269 i 272 ZOO/05, ugovorna kamata sadržajno da predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obavezuje platiti za korištenje novčanih sredstava što mu ih banka stavlja na raspolaganje određeno vremensko razdoblje, a način i pod uvjetima utvrđenim ugovorom. Stoga kamata da mora biti određena ili odrediva. Uz to da vrijede i opća načela obveznog prava, kao kod svakog obvezno pravnog odnosa, a vrijede i opća načela obveznog prava, kao kod svakog obvezno pravnog odnosa, a to su načelo ravnopravnosti sudionika, dužnosti suradnje, jednake vrijednosti činidaba, načelo savjesnosti i poštenja;

- temeljem članka 502c ZPP-a i članka 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) sud da je vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, u kojoj da je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita;

- člancima 86 i 87, tada važećeg (u vrijeme sklapanja ugovora) Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), kao i Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, itd.) člancima 81, 82 i 90, obzirom da tuženik nije tužitelja informirao o svim parametrima koji mogu utjecati na odluku tužitelja da sklopi ugovor, čime da je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Pri tome da se misli na ugovaranje "promjenjive kamatne stope" u skladu sa odlukama tuženika, a da tužitelj prilikom ugovaranja ne zna kojom dinamikom i na temelju kojih parametara će se ta stopa formirati;

- sukladno članku 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a ista odredba da je identična je odredbi članka 99. Zakona zaštiti potrošača iz 2007.;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzetom u odluci Revt-249/14 formulacija "promjenjiva kamatna stopa" ne definira tu stopu određenom odnosno odredivom. Potrošač na taj način jedino zna stopu kamate prilikom ugovaranja, a nema mogućnost predvidjeti način, jedino zna stopu kamate prilikom ugovaranja, a nema mogućnost predvidjeti kako će se ona kretati za vrijeme trajanja ugovora, pa prosječnom potrošaču nije jasan pojam promjenjive kamatne stope;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile su nepoštene, pa u smislu odredbe članka 87 stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., te su ugovorne odredbe ništetne;

- sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi, banke da su kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti informira potrošača o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozori ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju;

- na ništetnost sud da pazi po službenoj dužnosti, pa da je kao prethodno pitanje razmotrio valjanosti odredbi članaka 2. i 7, Ugovora;

- ugovornu odredbu - članak 2. sud da smatra ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, a također i dio članka 7. Ugovora koji se odnosi na isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća anuiteta, i to sve primjenom odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom 322. stavka 1. ZOO/05, a primjenom odredbe članka 323. stavka 1. istog Zakona svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takve odredbe ugovora.

- ugovorna kamata da mora biti određena, tj. odrediva, u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. ZOO/05, a sam ugovor o kreditu da je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava;

- da je jasno, da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako to da je učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava, jer da je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika, pa slijedom toga da je jasno da je neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako to da je učinio tuženik, suprotna navedenim načelima obveznog prava, jer od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika;

- obzirom da su stranke u članku 7. Ugovora o kreditu ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeće svakog anuiteta, a sukladno otplatnom planu, u kojem su anuiteti bili određeni CHF, a isplata u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, tuženik da je stekao određene novčane iznose temeljem nepoštene (i djelomično ništetne) odredbe, a tužitelj da ih ima pravo potraživat od tuženika temeljem članka 1111. ZOO/05;

- prema Nalazu i mišljenju vještaka financijske struke K. C. N., ukupni iznos kredita koji tužitelj da je preplatio zbog povećanja redovne kamatne stope, koju da je za vrijeme trajanja kredita primjenjivao tuženik, da iznosi 855,92 CHF ili 4.464,02 kuna, a razlika nastala u valuti u plaćanju anuiteta prilikom plaćanja anuiteta u odnosu na početni tečaj prilikom isplate kredita da iznosi 7.871,00 kuna, dok razlika u otplati glavnice kod prijevremenog vraćanja kredita da iznosi 11.907,52 kuna, pa ukupno tužitelj da je preplatio iznos od 24.242,54 kuna;

- sukladno odredbi članka 190. ZPP-a, da je, primjenom odredbe članka 192. stavka 2. ZPP-a, odlučeno kao u izreci prvostupanjskog rješenja, jer da je tužitelj podneskom od 27. listopada 2021. tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijskog vještačenja, a isti to da nije mogao bez svoje krivnje do zaključenja prethodnog postupka.

11. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja, a pozivom na odredbu članka 323. stavka 1. i odredbu članka 1111. sve Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21– dalje: ZOO/05), prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja, nalažući tuženiku da isplati tužitelju utužene iznose, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točkama 1., 2. i 3. izreke prvostupanjske presude.

12. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 27. listopada 2021. (stranice od 136 do 139 spisa), kojom preinakom je tužitelj povisio tužbeni zahtjev, jer je tužitelj tužbeni zahtjev preinačio nakon provedenog vještačenja, a temeljem podataka dobivenih od strane tuženika.

13. I na sastanku predsjednika Građanski odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republika Hrvatske održanog 26. studenog 2021. (br. SU IV- 162/2021) donesen je zaključak, da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

14. Prema tome, žalbenim navodima tuženika, kojima isti u biti smatra da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva, ničim se ne dovodi u sumnju zakonitost i pravilnost prvostupanjskog rješenja.

15. Budući, da na izloženi način u ovom dijelu nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjski rješenjem, kojim je dopuštena preinaku tužbenog zahtjeva kao u podnesku tužitelja od 27. listopada 2021., nije počinjena niti jedna od bitnih postupovnih povreda na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu potvrditi rješenje sadržano u prvostupanjskoj presudi i rješenju, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke (članak 380. točka 2. ZPP-a).

16. Međutim, zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih je točkama 1., 2. i 3. izreke presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, ovaj drugostupanjski sud za sada ne može uzeti kao pravilne i to iz razloga kako slijedi.

17. Naime, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja ocjenu o ništavosti predmetnih odredbi koje s odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopi i valutnu klauzulu vezanu uz CHF, kao i o ništetnosti odredbe o prijevremenom vraćanju kredita, donio na temelju odgovarajućih odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), odgovarajućih odredbi ZOO/05, te utvrđenjima donesenim u sudskim postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu.

18. Obzirom da predmetni postupak tužitelj pokreče kao potrošač i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, isti je u ovom postupku bio ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP- a pozvati se na pravna utvrđenja iz navedenog kolektivnog spra, a u kojem kolektivnom sporu je utvrđena povreda prava i interesa potrošača, jer da su banke u ugovorima o kreditima koristile ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banke, kao i da je ugovorena ništetna i nepoštena ugovorna odredba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

19. Međutim, navedeno nikako ne znači automatsku primjenu utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu u naprijed navedenom postupku, već je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim odredbama prilikom sklapanja ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, slijedom čega iste da se ne mogu smatrati nepoštenim, odnosno ništetnim.

20. Dakle, tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama, pa tako i u predmetnoj, dokazivati da je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim (predmetnim) odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

21. Tuženik je u ovoj pravnoj stvari još u odgovoru na tužbu isticao da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, na način da se s tužiteljem tijekom pregovaranja o ponudi predmetnog kredita pojedinačno pregovaralo i istom da su bile obrazložene sve posljedice i rizici glede predmetnih spornih odredbi, a na koje tužitelj da je pristao, pa isti da je mogao i birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR, pa je na tu okolnost pravovremeno predložio izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i djelatnice tuženika S. N., koje tvrdnje sada ističe kao žalbene razloge.

22. Stoga je prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tuženiku trebalo omogućiti izvođenje dokaza na okolnost da se prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo, pa je sud prvog stupnja trebao prihvatiti dokazni prijedlog tuženika za saslušanje djelatnice tuženika, jer tuženik ima pravo dokazivati te činjenice u ovoj parnici.

23. Sudu prvog stupnja je i za ukazati, da je sud temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a ovlašten pozvati se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, a u kojem kolektivnom sporu je utvrđena povreda prava i interesa potrošača, na način da su banke u ugovorima o kreditima koristile ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe, redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima banke, kao i ugovorenu valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali u tom sporu nije utvrđivano da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na prijevremenu otplatu kredita, pa je sud prvog stupnja u nastavku postupka dužan utvrditi, da li je odredba koja se odnosi na prijevremenu otplatu kredita ništetna, kako to tvrdi tužitelj ili nije ništetna kako to tvrdi tuženik, pa za slučaj da utvrdi da je ta odredba ništetna, tada će sud prvog stupnja utvrditi, da li temeljem te ništetne odredbe tužitelju pripada povrat plaćenog iznosa tuženiku, pa ukoliko utvrdi da pripada, tada će utvrditi i visinu tog iznosa.

24. Isto tako, u nastavku postupka, sud prvog stupnja će utvrditi da li je preinačeni tužbeni zahtjev iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj podnio izvan petogodišnjeg zastarnog roka ili nije, obzirom da u konkretnom slučaju zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na preplaćene kamate počinje teći od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule počinje teći od 14. lipnja 2018., a isto tako sudu prvog stupnja je i za ukazati dok u konkretnom slučaju zastara restitucijskog zahtjeva iz osnova eventualne ništetne odredbe o prijevremenoj isplati kredita počinje teći od dana pravomoćnosti odluke, kojom je ta ništetnost utvrđena.

25. Nadalje, ukoliko sud prvog stupnja utvrdi da su ništetne predmetne odredbe Ugovora o kreditu, tada će i utvrditi visinu iznosa koje je tužitelj preplatio tuženiku iz osnova predmetnih ništetnih odredbi, kao i iznos koji je tužitelj platio tuženiku prilikom prijevremenog vraćanja kredita, pa će, nakon što utvrdi visinu navedenih iznosa, biti u mogućnosti donijeti novu i zakonitu odluku u ovoj pravnoj stvari, a u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja.

26. Kako je na izloženi način u ovom dijelu činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno, to u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika nije niti moguće ispitati pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjske presude u pobijanom dijelu.

27. Budući, da su na izloženi način u ovom pobijanom dijelu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi tuženika, valjalo je u ovom dijelu žalbu tuženika uvažiti kao osnovanu i u ovom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu, kao i ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po žalbama tužitelja i tuženika kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka 4. izreke prvostupanjske presude), te predmet u tim dijelovima vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke (članak 370. ZPP-a).

28. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

Split, 3. svibnja 2023.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac, v. r.